Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: 22 Gž-2520/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Josipa Grubišić, predsjednika vijeća, suca izvjestitelja Darije Horvat i Amande Snoj, članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice A. D. iz I., OIB …, zastupane po punomoćniku M. M., odvjetniku u V., protiv prvo tuženika J. N. iz I., OIB: …, zastupan po punomoćniku B. R.-S., odvjetnici iz V. i drugo tuženika Š. M. iz I., OIB: …, radi naknade štete, odlučujući o žalbama tužiteljice i prvo tuženika protiv presude Općinskog suda u Vinkovcima, poslovni broj Pn-188/20-25 od 26. svibnja 2022., dana 23. kolovoza 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba prvo tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Vinkovcima, poslovni broj Pn-188/20-25 od 26. svibnja 2022. u toč. I izreke.

II. Preinačava se navedena presuda u toč. II izreke, kao i u dijelu u kojem tužiteljica nije uspjela sa zahtjevom za naknadu parničnog troška i u tom dijelu sudi:

Nalaže se tuženicima J. N. iz I., OIB: … i Š. M. iz I., OIB: … da solidarno isplate tužiteljici A. D. iz I., OIB …, na ime pravične naknade po osnovi neimovinske štete za povredu prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje daljnji iznos od 35.000,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od podnošenja tužbe, odnosno od 26. studenog 2020., uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, kao i da joj naknade daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 6.187,50 kn, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se prvo tuženik sa zahtjevom za naknadu troška žalbe, kao neosnovanim.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženicima da solidarno isplate tužiteljici na ime pravične naknade po osnovi neimovinske štete za povredu prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje iznos od 63.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od podnošenja tužbe odnosno od 26. studenog 2020. do isplate kao i naknaditi joj parnični trošak u iznosu od 14.000,00 kn (toč. I), dok je odbijen zahtjev tužiteljice za platež daljnjeg iznosa od 35.000,00 kn (toč. II).

2. Protiv navedene presude u toč. II izreke kao i u dijelu u kojem tužiteljica nije uspjela sa zahtjevom za naknadu parničnog troška, žalbu je podnijela tužiteljica zbog svih zakonom predviđenih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. toč. 1.-3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje: ZPP), s prijedlogom da ovaj sud pobijani dio presude preinači, ili isti ukine.

3. Protiv navedene presude u toč. I izreke žalbu je podnio prvo tuženik zbog svih zakonom predviđenih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. toč. 1.-3. ZPP, s prijedlogom da ovaj sud pobijani dio presude preinači, uz naknadu troška žalbe, ili isti ukine.

4. Žalba prvo tuženika nije osnovana, dok je žalba tužiteljice osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za naknadu neimovinske štete u iznosu od 98.000,00 kn, nastale joj silovanjem od strane tuženika dana 17.12.2006.

6. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud je ustanovio da sud prvog stupnja nije počinio niti jednu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP, na koju pazi po službenoj dužnosti, temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

7. Nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju ukazuju žalitelji, jer pobijana presuda sadrži jasne i određene razloge o odlučnim činjenicama, nije proturječna i ista se može ispitati.

8. Prvo tuženik u žalbi prigovara da sud prvog stupnja nije proveo dokaze koje je predložio tijekom postupka, a iz obrazloženja pobijane presude je razvidno da je sud prvog stupnja odbio prijedlog tuženika radi izvođenja dokaza saslušanjem tužiteljice, obzirom da iz nalaza i mišljenja vještaka proistječe da je štetni događaj za tužiteljicu predstavljao psihotraumatsko iskustvo, zbog kojeg i danas uzima terapije, osobito pri izlasku iz kuće. Također je sud odbio prijedlog tuženika radi izvođenja dokaza saslušanjem svjedoka D. B., kao neosnovanim, budući su u dokaznom postupku utvrđene sve činjenice koje su važne za donošenje odluke.

9. Na navedeni žalbeni prigovor prvo tuženika je za odgovoriti da nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 220. st. 2. ZPP, na koju sadržajem žalbe ukazuje tuženik, a zbog odbijanja dokaznih prijedloga tuženika da se saslušaju tužiteljica i svjedok. To stoga što na temelju odredbe čl. 220. st. 2. ZPP sud odlučuje o tome koji će se dokazi izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica. Odbijanje nekih od predloženih dokaznih prijedloga samo po sebi ne znači da je sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka u slučaju kada je činjenično stanje dovoljno utvrđeno da se može odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva, odnosno ako činjenice na koje se predlaže provođenja tih dokaza nisu odlučne za ocjenu osnovanosti, odnosno neosnovanosti tvrdnje stranaka. Upravo smatrajući činjenično stanje dovoljno utvrđenim sud prvog stupnja je riješio da se daljnji dokazi neće provoditi, te je za odbijanje dokaza kao suvišnih dao jasne i određene razloge, koje prihvaća i ovaj sud. 10. U sadašnjem tijeku postupka sporno je za prvo tuženika da li je u konkretnom slučaju nastupila zastara tužbenog zahtjeva za naknadu štete koji je prigovor istakao prvotuženik u tijeku postupka. Sud prvog propustio je ocijeniti taj prigovor čime je počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, te je ovaj sud postupio sukladno odredbi čl. 373.a st. 3. ZPP i zaključio da se u konkretnom slučaju zastara tužbenog zahtjeva ima ocjenjivati prema propisu iz čl. 377. st. 1. ZOO/91, sada čl. 231. ZOO/05. Naime, prema odredbi čl. 231. ZOO kad je šteta uzrokovana kaznenim djelom, a za kazneno gonjenje je predviđen dulji rok zastare, zahtjev za naknadu štete prema odgovornoj osobi zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastaru kaznenog gonjenja. U konkretnom slučaju šteta koju tužiteljica trpi uzrokovana je kaznenim djelima iz čl. 188. st. 2. KZ/97 za koja je bila propisana kazna zatvora u trajanju od od tri do petnaest godina. Prema čl. 19. st. 1. al. 2. tada važećeg KZRH kazneni progon se ne može poduzeti kada protekne 15 godina od počinjenja kaznenog djela, a u vezi s čl. 20. st. 6. KZ kazneni progon se ne može zbog apsolutne zastare poduzeti ni u kom slučaju kad protekne 30 godina od počinjenja kaznenog djela. Budući je šteta koja je predmet ovog postupka uzrokovana kaznenim djelom, a za kazneno gonjenje predviđen je dulji rok zastare, zahtjev za naknadom štete prema tuženicima kao odgovornim osobama istekao bi tek protekom zastare za kazneno gonjenje, pa je s obzirom na vrijeme predviđeno za zastaru kaznenog gonjenja, s obzirom da je djelo počinjeno 17.12.2006., da je tužiteljica u kaznenom postupku postavila imovinsko pravni zahtjev sa kojim je upućena na parnicu, da je osuđujuća kaznena presuda postala pravomoćna 29.1.2016., to je tužba koja je podnijeta 27.11.2020., podnijeta u roku.

11. Prvostupanjski je sud raspravio sve tvrdnje na kojima stranke temelje svoje zahtjeve i prigovore, te na osnovu izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama i njihovom pravilnom ocjenom u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva.

12. U žalbenom stadiju postupka sporna je (su)odgovornost za nastanak štetnog događaja i visina tužbenog zahtjeva.

13. Po mišljenju ovoga suda, sud prvog stupnja je na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, kada je odlučio o odgovornosti tuženika za nastali štetni događaj, ali je odlučujući o visini zahtjeva pogrešno primijenio materijalno pravo kada je dio zahtjeva tužiteljice odbio kao neosnovan.

14. Utvrđujući odgovornost tuženika sud prvog stupnja je izvršio uvid u presudu Županijskog suda u Vukovaru K-50/09 iz koje proizlazi da su tuženici proglašeni krivim što su: dana 17. prosinca 2006. godine oko 03.00 sati, u I., u nakani da zadovolje svoj spolni nagon s A. D., istu pod izgovorom da će je odvesti njezinoj kući u I., iz diska "D." u I., automobilom okrivljenika N. J., marke "Opel Vectra", reg. oznaka i broja VK-118-BV, i nakon što je ista na to pristala i sjela na zadnje sjedište navedenog automobila s okrivljenikom M. Š., umjesto njezinoj kući odvezli je na sporedni put u …, pored željezničke stanice u I., gdje je okrivljenik N. J. zaustavio vozilo i ugasio motor, pa nakon što je htjela izaći van iz vozila, u tome je spriječio okrivljenik M. Š. uhvativši je za ruke, da bi potom, na zadnje sjedište sjeo pokraj A. D. okrivljenik N. J., zaključavši vrata, istu počeo skidati, razderao joj majicu, hlače skinuo do ispod koljena na što je ova pružala otpor, vičući, i gurajući ga rukama i nogama, ali je njezin otpor slomljen tako što ju je okrivljenik N. J. udarao nogom u predjelu leđa, glave i prsa, a okrivljenik M. Š. uhvatio i držao za glavu i ruke udaravši je u predjelu bubrega s lijeve strane, dok joj je okrivljenik N. J. razmaknuo noge i legao na nju, a nakon toga svoj ukrućeni penis stavio u njezinu vaginu, što je trajalo oko 5 minuta, da bi je nakon toga okrivljenik N. J. uzeo i stavio u položaj da mu sjedi u krilu, licem prema naprijed uguravši joj svoj spolni organ i istodobno ju natjerao da stavi u usta spolni organ M. Š., prilikom čega joj je optuženik N. J. gurao zadnji dio glave dolje prema spolovilu optuženika M. Š., nakon čega je okrivljenik N. J. izašao van iz auta, gurnuo je, a okrivljenik M. Š. je držao i nakon toga je položio na zadnje sjedište i legao na nju, za koje vrijeme ju je okrivljenik N. J. držao za glavu s obje ruke, a okrivljenik M. Š. pokušavao prodrijeti penisom u njezinu vaginu, u čemu nije uspio, da bi iza toga okrivljenik N. J. ponovno sjeo kraj nje, dok je okrivljenik M. Š. bio s druge strane, tako da je ista bila između njih, a s obzirom da je penis N. J. bio u erekciji, uhvatio ju rukom za potiljak i gurnuo prema dolje i ugurao joj penis u usta, te nakon deset minuta ejakulirao, a što je sve trajalo do 04.30 sati istoga dana, pri čemu je oštećena A. D. zadobila tjelesne ozljede: oguljotine kože oko lijevog oka, u području lijeve jagodične regije, iznad gornje i donje usne s lijeve strane, na bazi vrata s lijeve strane, na prednjoj površini lijeve i desne podlaktice, krvni podljev iznad patele desnog koljena i krvni podljev u donjoj trećini desne potkoljenice, da bi ju nakon opisanog odvezli u blizinu njene kuće, dakle, s drugom osobom bez njezinog pristanka izvršili spolne odnošaje i sa spolnim odnošajem izjednačene spolne radnje, uporabom sile, a djelo su počinili zajedno s jednim počiniteljem, pri čemu je prema istoj osobi izvršeno više spolnih odnošaja i s njim izjednačenih spolnih radnji, da su I. okr. N. J. i II. okr. M. Š. počinili kazneno djelo protiv spolne slobode – teško kazneno djelo protiv spolne slobode, opisano u članku 154. stavak 2. i 1. točka 5. KZ/11. u svezi s člankom 153. stavak 1. KZ/11. i članka 152. stavak 1. KZ/11., a kažnjivo po članku 154. stavak 2. KZ/11. te su temeljem navedenih zakonskih propisa uz primjenu članka 41. KZ/11 osuđeni na kaznu zatvora i to N. J. na kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine i 6 (šest) mjeseci, a M. Š. na kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine.

15. Iz presude Vrhovnog suda RH br Kž-180/15-6 od 23. 12. 2015., povodom žalbe tuženika proistječe da se po službenoj dužnosti preinačuje prvostupanjska presuda u pravnoj oznaci djela te se istom izriče da su optž. N. J. i M. Š., dijelom opisanim u izreci presude Županijskog suda u Vukovaru počinili kazneno djelo protiv spolne slobode i spolnog ćudoređa, silovanja iz čl. 188. st. 2. u vezi s st. 1. Kaznenog zakona, dok je točkom II preinačena odluka o kazni te je N. J. osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci, a M. Š. na kaznu zatvora u trajanju od tri godine u koje kazne im se na temelju čl. 63. st. 1. KZ/97 uračunava vrijeme koje su proveli u istražnom zatvoru od 19.12.2006. do 25. 2. 2008.

16. U smislu čl. 12. st. 3. ZPP-a, parnični sud je u pogledu postojanja kaznenog djela i kaznene odgovornosti počinitelja, vezan za pravomoćnu presudu kaznenog suda kojom je optuženik proglašen krivim.

17. Stoga je pravilno sud prvog stupnja ocijenio da su tuženici u smislu čl. 1102. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine RH br. 35/05 u daljnjem tekstu; ZOO-a), odgovorni za štetu koja je tužiteljici nastala počinjenjem navedenog kaznenog dijela, koju ocjenu u cijelosti prihvaća i ovaj sud.

18. Glede utvrđenja osnovanosti i visine naknade štete izveden je dokaz medicinskim vještačenjem po vještaku psihijatrijske struke I. P. i kirurgu- dr. I. L.

19. Iz nalaza i mišljenja kirurga I. P., proistječe da tužiteljica imala uredan razvoj kroz djetinjstvo i mladenačku dob, nije teže bolovala, da je odrastala je u skladnoj primarnoj obitelji, da se redovito školovala, te da joj je radna anamneza uredna, da do štetnog događaja nije teže bolovala niti je imala psihičkih smetnji, da je štetni događaj za tužiteljicu predstavljao psihotraumatsko iskustvo s osjećajem životne ugroženosti, da su simptomi bili prisutni praktički od samog štetnog događaja, da je prvih godina intenzivno liječena psihijatrijski, a kasnije da je odlazila na sporadične psihijatrijske preglede s tim da je terapiju uzimala redovito, da su kod tužiteljice aktualno prisutne smetnje u vidu smetnji spavanja i razdoblja sniženih raspoloženja, da terapiju uzima samo povremeno, da se tijekom samog vještačenja kod tužiteljice mogu registrirati lakše izraženi simptomi iz kruga kroničnog PTSP-a povezanog sa štetnim događajem, da je kod tužiteljice prisutna simptomatologija kroničnog posttraumatskog stresnog poremećaja uzročno posljedično povezanog sa štetnim događajem, da trpljenje simptoma ovog poremećaja i potreba povremenog uzimanja lijekova te ponašanje koje proizlazi iz ovog specifičnog poremećaja dovodi kod tužiteljice do umanjenja životne aktivnosti u opsegu od 10% u odnosu na prosječnu zdravu osobu slične dobi, te da je prve tri godine nakon štetnog događaja kad je klinička slika PTSP-a bila znatno intenzivnija, umanjenje životnih aktivnosti iznosilo je 30%. Nadalje je vještak P. mišljenja da je tužiteljica trpjela primarni strah jakog intenziteta za vrijeme odvijanja samog štetnog događaja, potom sekundarni strah srednjeg intenziteta kroz slijedećih tjedan dana, potom povremeni strah srednjeg intenziteta u situacijama koje su ju mogle podsjetiti na traumatsko iskustvo (sudski postupci, vještačenja, neka zbivanja u okolini, na TV-u i sl.), a da je sekundarni strah slabijeg intenziteta prisutan i danas te se može očekivati da će povremeno biti prisutan i u budućnosti, da će se manifestirati kroz povremene simptome kroničnog PTSP-a, ali da taj strah ulazi u ocjenu umanjenja životnih aktivnosti. Vještak navodi da procjena umanjenja životne aktivnosti sa strane njega kao specijalista kirurga-traumatologa jest da s traumatološke strane štetni događaj nije ostavio trajne posljedice.

20. U objedinjenom nalazu vještaci dr. I. P. i dr. I. L., navode da su nakon zajedničke analize cjelokupnog spisa te psihijatrijskog pregleda tužiteljice, mišljenja da do štetnog događaja koji je predmet ovog postupka tužiteljica nije teže tjelesno bolovala niti je imala psihičkih smetnji, da je nakon izloženosti štetnom događaju kod nje došlo do razvoja posttraumatskog stresnog poremećaja zbog čega je intenzivnije psihijatrijski liječena prve tri godine, a potom sporadično. Vještaci su mišljenja da su simptomi ovog poremećaja i nadalje prisutni kod tužiteljice u lakšem stupnju, s tim da na tjelesnom planu štetni događaj kod tužiteljice nije ostavio trajne posljedice.

21. Odlučujući u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva i pravno odlučnih kvalifikatornih okolnosti sud prvog stupnja pravilno je sukladno čl. 1100. st. 1. i 2. ZOO- a, te, iako ne izrijekom, i čl. 1102. ZOO/05 ocijenio da tužiteljici pripada pravična novčana naknada neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje, kao i zadovoljština u posebnim slučajevima, međutim, po mišljenju ovoga suda, materijalno pravo je pogrešno primijenio kada je dio tužbenog zahtjeva kao neosnovan odbio, kako osnovano prigovara i tužiteljica.

22. Tužiteljica je prema zajedničkom nalazu vještaka, tijekom odvijanja štetnog događaja trpjela srednje teške bolove koji su prestali nakon štetnog događaja i nisu ostavili trajne posljedice na njezino sveukupno zdravlje, s tim da s traumatološke strane kod tužiteljice ne postoji umanjenje životnih aktivnosti vezanih za štetni događaj. Uzevši u obzir jačinu i trajanje fizičkih bolova, sud je ocijenio da tužiteljici sukladno Orijentacijskim kriterijima Vrhovnog suda RH za utvrđivanje naknade neimovinske štete (Su-47/2020), za ovaj oblik povrede prava osobnosti pripada pravična novčana naknada u iznosu od 3.000,00 kuna. Prema mišljenju vještaka tužiteljica je trpjela primarni strah jakog intenziteta za vrijeme odvijanja samog štetnog događaja, potom sekundarni strah srednjeg intenziteta kroz slijedećih tjedan dana, potom povremeni strah srednjeg intenziteta u situacijama koje su ju mogle podsjetiti na traumatsko iskustvo (sudski postupci, vještačenja, neka zbivanja u okolini, na TV-u i slično), a sekundarni strah slabijeg intenziteta prisutan je i danas te se može očekivati da će povremeno biti prisutan i u budućnosti, da će se manifestirati kroz povremene simptome kroničnog PTSP-a, ali taj strah ulazi u ocjenu umanjenja životnih aktivnosti. Stoga je sud, uzevši u obzir trajanje i intenzitet pretrpljenog straha, ocijenio da tužiteljici pripada za ovaj oblik povrede prava osobnosti, pravična novčana naknada u iznosu od 10.000,00 kuna. Nadalje iz zajedničkog nalaza i mišljenja dr. L. i dr. P. proistječe da trpljenje simptoma posttraumatskog stresnog poremećaja i potreba povremenog uzimanja lijekova te ponašanje koje proizlazi iz ovog specifičnog poremećaja dovodi kod tužiteljice do umanjenja životne aktivnosti u opsegu od 10% u odnosu na prosječnu zdravu osobu slične dobi. Prve tri godine nakon štetnog događaja kad je klinička slika PTSP-a bila znatno intenzivnija, umanjenje životnih aktivnosti iznosilo je 30%. S traumatološke strane nema umanjenja životnih aktivnosti vezano za štetni događaj. Stoga je sud, obzirom na utvrđeni stupanj umanjenja životni aktivnosti ocijenio da tužiteljici za ovaj vid povrede prava osobnosti pripada pravična novčana naknadu u iznosu od 15.000,00 kuna. Nadalje vještaci navode da u odnosu na osjećaj povrede ugleda i časti, nemaju mjerne instrumente za procjenu intenziteta ovih osjećaja koji su sigurno bili prisutni kod tužiteljice te tu procjenu u potpunosti prepuštaju sudu. Utvrđujući visinu naknade štete za duševne boli zbog povrede ugleda časti sud je uzeo u obzir da je tužiteljica traumatizirana u dobi od 19 godina, a nakon toga je uslijedio sudski proces koji je trajao skoro 7 godina, da su tuženici u prvom postupku bili oslobođeni, da su tek tijekom ponovljenog postupka osuđeni, da je više puta bila na sudu i odlazila kod vještaka kojima je morala detaljno iskazivati o događaju, te ju je cjelokupni sudski proces iscrpio i izmučio, a posebno u vremenu od podnošenja kaznene prijave neposredno nakon događaja i vođenje kaznenog postupka, čime se tužiteljica izvrgla neugodi da u maloj seoskoj sredini o intimnim stvarima govori pred nepoznatim osobama te osjećaju da je obilježena, označena i manje vrijedna u društvu, da je u više navrata u suicidnim namjerama znala uzeti veće količine lijekova, da se bojala izlaziti među ljude jer da su pričali da se štetni događaj nije niti dogodio, da su je okrivljavali da je sve izmislila, da ju u posljednjih 16 godina nakon štetnog događaja imala nekoliko kraćih emocionalnih veza, da nije uspijevala uspostaviti s partnerima odnos povjerenja, da im se bojala reći što joj se dogodilo, s tim da je zadnjih godina u stabilnoj vezi. Stoga je sud sukladno Orijentacijskim kriterijima VSRH o naknadi nematerijalne štete ocijenio primjerenom naknadu štete za duševne boli zbog povrede ugleda časti u iznosu od 35.000,00 kuna.

23. Temeljem navedenog sud prvog stupnja je ocijenio tužbeni zahtjev tužiteljice djelomično osnovanim te je usvojio zahtjev za iznos od 63.000,00 kn, time da za štetu koju je više osoba prouzročilo zajedno svi sudionici odgovaraju solidarno (čl. 1107. st. 1. ZOO) a odbio kao neosnovan dio zahtjeva u iznosu od 35.000,00 kn.

24. Sa navedenom ocjenom suda prvog stupnja ne može se suglasiti ovaj sud.

25. Ovo iz razloga jer je po svojoj prirodi, silovanje okrutan i ponižavajući napad na tuđu spolnu slobodu i dostojanstvo. Pri izvršenju tog djela tuženici su se ponašali izrazito uporno, bezobzirno, drsko i bešćutno, derali s tužiteljice odjeću, udarajući tužiteljicu nogama i rukama, po glavi, tijelu, bubrezima, nanoseći joj tjelesne ozljede po oku, usni, vratu, podlakticama, koljenima, potkoljenicama, gurali joj više puta spolovilo i u vaginu i u usta, a prvo tuženik je prestao sa zlostavljanjem tek nakon što je, nakon 10 minuta, ejakulirao u njena usta, dok je drugo tuženik pokušavao prodrijeti penisom u vaginu, koje izrazito uporno ponašanje je tuženicima uzeto kao otegotna okolnost u kaznenom postupku kako je razvidno iz navedenih kaznenih presuda (olakotna okolnost bila je jedino dotadašnja neosuđivanost). Osim navedenog, opisani intenzitet uporabljene sile radi izvršenja najprije vaginalnog a potom i oralnog spolnog odnosa, ukazuje da se tužiteljica gušila i trpjela jake bolove, dok je ponašanje tuženika imalo karakteristike iživljavanja jer je tužiteljica silovana u automobilu zaustavljenom na sporednom putu bez izgleda za spas ili pomoć, tuženici su ju tukli i udarali dodatno ju ponižavajući, zbog čega je tužiteljica trpjela brutalno i bezobzirno ponašanje kojim se, osim njezine spolne slobode, znatno narušava i njezino ljudsko dostojanstvo. Također, tužiteljica trpi posljedice učina djela u vidu posttraumatske stresne reakcije od čega se i dalje liječi.

26. Imajući u vidu sve naprijed navedeno, ovaj sud smatra da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno kada je dio tužbenog zahtjeva odbijen kao u toč. II izreke pobijane presude.

27. Radi navedenog trebalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1., čl. 370. toč. 3. i čl. 373.a st. 3. ZPP odlučiti kao u izreci.

28. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbama čl. 154. st. 1., čl. 155. st. 1. i čl. 166. st. 2. ZPP. Preinačenjem pobijane presude tužiteljici je trebalo obzirom na postavljeni zahtjev o kojem je odlučivao sud i usvojio ga u cijelosti, sukladno odvjetničkoj Tarifi trebalo priznati i to za sastav tužbe, za sastav dva podneska od 13.1.2021. i 9.2.2022., za zastupanje na ročištu od 11.11.2021. i 26.4.2022. po 250 bodova, te za pristup na ročište od 21.9.2021. 125 bodova, ukupno 1375 bodova, što čini novčani iznos od 13.750,00 kuna, a što uvećano za PDV iznosi 17.187,50 kuna, više troškovi medicinskog vještačenja određenih u iznosu od 3.000,00 kuna .Stoga je tužiteljici trebalo dosuditi ukupan trošak u iznosu od 20.187,50 kuna. Kako je tužiteljici pobijanom presudom već dosuđen iznos od 14.000,00 kn, to je trebalo istoj dosuditi daljnji parnični trošak u iznosu od 6.187,50 kn.

29.Na žalbene prigovore vezane za djelomično povlačenje tužbe i zahtjev za trošak prvo tuženika u odnosu na taj dio, za odgovoriti je da primjenom načela konačnosti parnični troškovi u konkretnom slučaju za cijeli postupak (u kojem je nakon medicinskog vještačenja zahtjev sa 125.000,00 kn smanjen na 98.000,00 kn), računaju se prema vrijednosti predmeta spora prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu u iznosu od 98.000,00 kn. Izjava o smanjenju tužbenog zahtjeva u parnicama radi naknade štete, ima konstitutivni učinak, jer za smanjenje tužbenog zahtjeva (koje ima značaj povlačenja dijela tužbe) nije potreban pristanak tuženika (tako i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-64/15-2 od 29.11.2016.).

30.Odbijen je prvo tuženik sa zahtjevom za naknadu troška žalbe, jer sa istom nije uspio (čl. 154. st. 1. ZPP).

U Zagrebu 23. kolovoza 2022.

Predsjednik vijeća:

Josip Grubišić, v.r.