Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: 64 Gž R-1795/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda Roberta Jambora predsjednika vijeća te članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice Vesne Žulj, i članice vijeća Mirele Mijoč Kramar, u pravnoj stvari tužitelja J. M. iz S., OIB. …, kojeg zastupa punomoćnik M. Ž., odvjetnik u S., protiv tuženika HP-H. p. d.d. iz Z., OIB: …, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-2174/2019-21 od 23. veljače 2022., u sjednici vijeća održanoj 23. kolovoza 2022.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-2174/2019-21 od 23. veljače 2022.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku HP – H. p. d.d. Z., Z., OIB: …, isplatiti tužitelju J. M. iz S., OIB: …, iznos od 25.000,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 12. veljače 2019. pa do isplate, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za tri postotna poena, u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe (točka I. izreke). Naloženo je tuženiku nadoknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 10.787,50 kn, sa zakonskim zateznim kamatama po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih na referentno razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za tri postotna poena tekućoj od dana 23. veljače 2022. pa do isplate, u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe (točka II. izreke).

2. Presudu suda prvog stupnja pobija žalbom tuženik zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 - dalje: ZPP). Predlaže preinačiti prvostupanjsku presudu i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti, uz nadoknadu troškova postupka uvećanih za troškove žalbe.

3. Žalba je neosnovana.

4. Predmet spora je tužbeni zahtjev tužitelja radi naknade štete zbog povrede prava osobnosti uslijed mobinga tužitelja u razdoblju od listopada 2017. do svibnja 2020. (2,5 godine), isplatom iznosa od 25.000,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama.

5. U postupku koji je prethodio žalbi utvrđeno je da je tužitelj sklopio s tuženikom ugovor o radu za obavljanje radnog mjesta administrativni suradnik u organizacijskoj jedinici Divizija pošta, Sektor prijevoza, Odjel prijevoza S., i da je čl. 5 ugovoreno kako će tužitelj poslove navedenog radnog mjesta obavljati od 1. svibnja 2015.

6. Na temelju, po sudu prvog stupnja prihvaćenog nalaza i mišljenja sudskog vještaka, spec. psihijatrije, utvrđeno je kako tužitelj do 22. ožujka 2018. nije bio u psihijatrijskom tretmanu, somatski je prebolio AIM, doživio je srčani arest, te mu je ugrađena premosnica te kako je psihijatrijski ambulantno liječen od 22. ožujka 2018. do 28. ožujka 2019., a razlog dolasku u psihofarmakoterapijski tretman bili su razni problemi koji su započeli u listopadu 2017., a koji su nestali u svibnju 2020. te da je u navedenom periodu od 2,5 godine tužitelj trpio duševne boli iz kruga anksiozno depresivnog poremećaja i u tom periodu ulagao pojačane napore u omjeru od 10%, a da su odlaskom nadređenog, tužiteljeve psihičke tegobe nestale te da kod tužitelja nema trajnih oštećenja psihičkog zdravlja. Kod tužitelja nisu nastupile trajne posljedice za njegovo duševno zdravlje već su iste bile određenog vremenskog trajanja i iste su vezane za nepovoljnu radnu situaciju.

7. Ocjenom svih izvedenih materijalnih i personalnih dokaza (iskaz tužitelja, iskazi svjedoka B. L., R. K. i A. Č.), sud prvog stupnja je zaključio kako je na strani tuženika, konkretno tužitelju nadređenog djelatnika B. L. postojala protupravnost u njegovom djelovanju i to tako da je postupio suprotno odredbi čl. 7. Zakona o radu (Narodne novine, br. 93/14 - dalje: ZR), jer tužitelju, u dužem vremenskom razdoblju, u trajanju od oko godinu i pol dana, nije davao u rad poslovne zadatke i naloge, uslijed čega tužitelj, iako je uredno dolazio na posao, nije imao što za obavljati, već je svakodnevno 8 sati bio prisiljen čitati novine i gledati kroz prozor, te da se nadređeni djelatnik tuženika B. L. izrazito neprimjereno i uvredljivo ophodio prema tužitelju, posebice kada bi ga oslovljavao „konju“, „budalo“ ili mu pak rekao da je „dno dna“, a koje ponašanje je sud prvog stupnja ocijenio izrazito neprihvatljivim i uvredljivim.

8. Slijedom navedenog, a budući da je sud prvog stupnja zaključio kako je tužitelju povrijeđeno pravo osobnosti u vidu povrede ugleda i dostojanstva, a što je kod tužitelja izazvalo duševnu bol, kao i zaostalo smanjenje životne aktivnosti, privremenog karaktera u trajanju od 2,5 godine, i to u omjeru od 10%, to je primjenom odredaba čl. 19., 1045., i 1100. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 - dalje: ZOO), prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja u iznosu od 25.000,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana podnošenja tužbe u ovom predmetu - 12. veljače 2019. do isplate (čl. 29. st. 1. i čl. 1103. ZOO). Sud je obrazložio kako naknada neimovinske štete ni inače nije naknada u punom smislu te riječi, već samo mogućni način da se umanje nastale posljedice, te je u tom smislu ocijenio kako izrečene uvrede, ignoriranje, izoliranje od ostalih djelatnika, ne davanje radnih zadataka i poslova, kod svakog prosječnog čovjeka, pa tako i kod tužitelja, izaziva tešku duševnu bol.

9. Suprotno žalbenim navodima tuženika, ispitujući pobijanu presudu suda prvog stupnja, kao i postupak koji je prethodio njezinu donošenju, sud drugog stupnja nije utvrdio da bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju povredu određeno ukazuje žalitelj. Suprotno žalbenim navodima, pobijana presuda sadrži jasne i dostatne razloge o svim odlučnim činjenicama, ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava i presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Jednako tako, sud prvog stupnja nije počinio niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, na koje povrede sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP).

10. Nadalje, na žalbene navode tuženika, koji u suštini (pre)ocjenjuje izvedene dokaze, valja odgovoriti kako je pravo na ocjenu dokaza pridržano za sud - koji prema svojem slobodnom uvjerenju, na osnovu savjesne i brižljive ocjene dokaza, odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane (čl. 8. ZPP). U slobodi ocjene dokaza sud je ograničen obvezom da svoju ocjenu opravda jasnim, uvjerljivim i logičnim razlozima iz kojih bi se mogla provjeriti. Naime, sud može iskaz stranke ili svjedoka ocijeniti u suštini više ili manje uvjerljivim ili logičnim, gledano pojedinačno ili u cjelini s ostalim dokazima, a ima i ovlast ocjenjivati provedene dokaze - i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP) te odlučivanja o trenutku u kojemu je predmet spora dovoljno raspravljen da se o njemu može donijeti valjana odluka - i nije u obvezi prihvatiti svaki prijedlog stranke za provođenje dokaza, ali ne može otkloniti svoju obvezu da logičnim razlogom obrazloži određeno svoje, a za odluku o predmetu spora bitno činjenično i pravno shvaćanje, a što je u konkretnom slučaju i sud prvog stupnja i učinio.

11. Naime, sud prvog stupnja je ocijenivši iskaz tužitelja, svjedoka R. K. i A. Č., u skladu s odredbom čl. 8. ZPP, pravilno zaključio kako tužiteljev nadređeni, djelatnik tuženika B. L. u dužem vremenskom razdoblju, u trajanju od oko godinu i pol dana, nije davao u rad poslovne zadatke i naloge, uslijed čega tužitelj, iako je uredno dolazio na posao nije imao što za raditi, već je svakodnevno osam sati bio prisiljen čitati novine i gledati kroz prozor, slijedom čega je tužiteljev nadređeni, djelatnik tuženika B. L., postupio protivno odredbi čl. 7. ZR, kao i da se izrazito neprimjereno i uvredljivo ophodio prema tužitelju, posebice kada bi ga oslovljavao „konju“, „budalo“ ili mu pak rekao da je „dno dna“, a koje ponašanje je sud prvog stupnja pravilno ocijenio izrazito neprihvatljivim i uvredljivim, kao i da ga je izolirao od ostalih djelatnika, i da je takvo postupanje trajalo kroz duže vrijeme. Sud prvog stupnja pravilno je ocijenio neprihvatljivim iskaz svjedoka B. L., jer je isti u suprotnosti s iskazima saslušanih svjedoka R. K. i A. Č., koje o spornim činjenicama, kao djelatnice tuženika, imaju neposrednih saznanja. Slijedom navedenih razloga, nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. ZPP, niti je ostvaren žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a na koje žalbene razloge također određeno upire žalitelj u žalbi.

12. Nije ostvaren niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava koji postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kada takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP).

13. Naime, mobing nije kategorija koja je definirana odredbama ZR ili kojeg drugog Zakonu, ali prema (i sudskom praksom) prihvaćenom standardu, mobing je specifični oblik ponašanja na radnom mjestu, kojim jedna osoba ili skupina njih sustavno psihički (moralno) zlostavlja i ponižava drugu osobu, s ciljem ugrožavanja njezina ugleda, časti, ljudskog dostojanstva i integriteta, sve do eliminacije s radnog mjesta. Takve se aktivnosti smatraju mobingom ako su učestale. Ako se mobing pojavljuje u obliku koji se ne može podvesti pod uznemiravanje, odnosno diskriminaciju, radnik ima pravo na naknadu štete od poslodavca sukladno općim propisima obveznog prava, a može se raditi o imovinskoj i neimovinskoj šteti.

14. S obzirom na navedeno, a imajući u vidu osnovu tužbenog zahtjeva - naknada štete zbog mobinga tužitelja na njegovu radnom mjestu od strane nadređenog djelatnika, u ovom se slučaju radi o odštetnoj odgovornosti poslodavca po općim propisima obveznog prava. Pritom, valja reći kako je za nastanak obveznopravnog odnosa po osnovi odgovornosti za štetu u smislu odredbe čl. 1045. st. 1. ZOO, potrebno kumulativno ispunjenje svih pretpostavki odgovornosti za štetu. Odgovornost za štetu nastaje pod pretpostavkom da je osoba odgovorna za štetu počinila protupravnu štetnu radnju zbog koje je nastala šteta osobi koja traži popravak štete i ako postoji uzročna veza između te štetne radnje i štete kao posljedice. Uz postojanje navedenih pretpostavki odgovornosti za štetu (subjekti obveznog odnosa odgovornosti za štetu, šteta, uzročna veza i protupravnost), uvijek je pretpostavka odgovornosti za štetu i štetna radnja štetnika, u ovom slučaju tuženika - poslodavca tužitelja.

15. Sud prvog stupnja pravilno je, u smislu iznesenog, zaključio kako štetnu radnju predstavlja protupravno postupanje tuženika koje se očitovalo u tome što neposredno nadređeni djelatnik tuženika tužitelju nije davao radne zadatke u dužem vremenskom razdoblju (oko 1,5 godine), obraćao mu se uvredljivim riječima, određivao mu je godišnje odmore bez prethodne konzultacije ili odluke poslodavca, zabranjivao mu je komunikaciju s drugim djelatnicima tuženika (iskazi svjedoka K. i Č.), kroz vrijeme od 2,5 godine (od listopada 2017. do svibnja 2020.) a koje postupanje ima obilježje mobinga odnosno sustavnog šikanoznogi/ili zlonamjernog ponašanja nadređenog djelatnika tuženika B. L. prema tužitelju, a koje je u uzročno - posljedičnoj vezi s nastalom štetom tužitelju, kako je to u postupku utvrđeno vještačenjem po stalnom sudskom vještaku spec. psihijatru, kojeg je sud prvog stupnja pravilno prihvatio u cijelosti, a na koje vještačenje niti tuženik nakon usmenog obrazlaganja vještaka i očitovanja na istaknute prigovore, nije imao daljnjih prigovora.

16. Stoga je, suprotno žalbenim navodima tuženika, pravilno shvaćanje suda prvog stupnja da tužitelju pripada pravo na naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti u iznosu od 25.000,00 kn. Naime, vodeći računa o okolnostima slučaja, značenju povrijeđenog dobra i cilju kome služi naknada, kao i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s njezinom prirodom i društvenom svrhom, sud prvog stupnja je odlučujući o visini pravične novčane naknade neimovinske, pravilno primijenio materijalno pravo u smislu odredaba čl. 1100. st. 1. ZOO, i svoju je odluku valjano obrazložio, pa je utoliko žalba tuženika i u tom dijelu neosnovana.

17. Naposljetku, sud prvog stupnja pravilno je ocijenio kako u konkretnom slučaju nije bilo potrebno ulagati zahtjev za zaštitu prava jer je riječ o zahtjevu za naknadu štete, pa se ne primjenjuju odredbe čl. 133. ZR. Stoga su i u pogledu navedenog žalbeni navodi tuženika neosnovani.

18. Odluka o troškovima postupka pravilno je utemeljena na odredbama čl. 154. st.

1. i čl. 155. ZPP.

19. Slijedom izloženih razloga, prihvaćanjem tužbenog zahtjeva, pravilno je primijenjeno materijalno pravo, pa je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP, valjalo odbiti kao neosnovanu žalbu tuženika, i potvrditi pobijanu presudu suda prvog stupnja.

U Zagrebu 23. kolovoza 2022.

Predsjednika vijeća

Robert Jambor, v.r.