Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: 22 Gž-1972/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Josipa Grubišić, predsjednika vijeća, suca izvjestitelja Darije Horvat i Amande Snoj, članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice S. M. OIB: … iz Z., zastupane po punomoćniku N. H., odvjetniku u Z., protiv tuženika A. b. d.d. OIB:… iz Z., zastupanog po punomoćnicima iz odvjetničkog društva Š. & Partneri, odvjetnicima u Z., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-4047/21-11 od 5. travnja 2022., u sjednici vijeća održanoj dana 23. kolovoza 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4047/21-11 od 5. travnja 2022., u toč. I, II i IV izreke.

II. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu troška sastava žalbe, kao neosnovanim.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđeno je da su ništetne ugovorne odredbe čl. 5 Ugovora o kreditu broj … od 14. ožujka 2005. sklopljenog između tužiteljice i prednika tuženika, koja glasi:”Prije isplate kredita odbijaju se troškovi obrade u iznosu od 1,25% jednokratno” (toč. I), naloženo je tuženiku da tužiteljici plati iznos od 4.666,11 kuna zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 24. ožujka 2005. do isplate te da naknadi tužiteljici prouzročen parnični trošak u iznosu od 5.750,00 kuna sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate (toč. II), odbijen je zahtjev tužiteljice za naknadom troška parničnog postupka preko dosuđenog iznosa kao neosnovan (toč. III), te je odbijen zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka kao neosnovan (toč. IV).

2. Protiv navedene presude u toč. I, II i IV izreke žalbu je podnio tuženik zbog svih zakonom predviđenih žalbenih razloga iz čl. 353 st.1 toč. 1-3 Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 148/11-proč. tekst, 89/14-Odluka Ustavnog suda RH i 70/19 – u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da ovaj sud pobijanu presudu preinači ili ukine, uz naknadu parničnog troška i troška žalbe.

3. Žalba je neosnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje ništetnim odredbe o valutnoj odredbe čl. 5 Ugovora o kreditu broj … od 14. ožujka 2005. sklopljenog između tužiteljice i prednika tuženika, kojom je određena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,25 % iznosa kredita, te isplata iznosa od 4.665,11 kuna, sa zateznom kamatom od 24. ožujka 2005. do isplate.

5. Sporno je i dalje u žalbenom stadiju postupka da li banka ima pravo da od klijenta naplati naknadu troškova za obradu kredita koji su jasno ugovoreni i određeni ugovorom o kreditu (kako smatra tužena), odnosno da li takva odredba ugovora, o plaćanju određenog ili odredivog novčanog iznosa na ime troškova obrade kredita, uzrokuje neravnotežu u pravima i obavezama ugovornih strana na štetu tužitelja, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, shodno odredbama člana 4. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15 i 29/18 – dalje u tekstu: ZOO) kako tvrdi tužitelj i kakvu tvrdnju prihvaća i sud prvog stupnja.

6. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud je ustanovio da sud prvog stupnja nije počinio niti jednu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354 st. 2 ZPP, na koju pazi po službenoj dužnosti, temeljem odredbe čl. 365 st. 2 ZPP.

7. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je u obrazloženju presude dao jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, a ne postoje niti drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, pobijana presuda nije proturječna, pa nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju povredu odredaba parničnog postupka ukazuje tuženik u žalbi.

8. Na žalbene navode da je sud prvog stupnja odbio provesti kombinirano vještačenje po vještaku za bankarstvo i financije, za odgovoriti je da, sukladno odredbi čl. 220 st. 2 ZPP-a, sud odlučuje koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica. Sud prvog stupnja odbio je navedeni dokazni prijedloge kao suvišan, za što je dao jasne i određene razloge, koje prihvaća i ovaj sud, jer je činjenično stanje smatrao dovoljno utvrđenim za donošenje odluke u ovom predmetu.

9. Nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354 st.2 toč. 6 ZPP na koju ukazuje tuženik, jer nije bilo nezakonitog postupanja, a osobito ne propuštanja dostave, kojim bi tuženik bio onemogućen u raspravljanju pred sudom.

10. Tumačenje činjenica po tuženiku i zaključci koje iz takvog tumačenja izvodi ne predstavlja ukazivanje na nepravilno utvrđeno činjenično stanje, niti pogrešnu primjenu materijalnog prava, već njegovo osobno viđenje predmetnog spora, koje je bez pravnog uporišta.

11. Također nije počinjena ni relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 5. ZPP, jer je neosnovana tvrdnja žalitelja da je postupanjem suda bio onemogućen u izjašnjavanju o navodima tuženika, istome je omogućeno sudjelovanje u postupku kako bi se mogao izjasniti o zahtjevima i navodima protivne stranke.

12. Prvostupanjski sud je također ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu te je ocjenom dokaza, sukladnoj odredbi čl. 8. ZPP pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.

13.Nesporno je među strankama da su tužiteljica i prednik tuženika 14. ožujka 2005. sklopili Ugovor o stambenom kreditu kojim je prednik tuženika stavio na raspolaganje tužiteljici 77.700,00 CHF Eur u protuvrijednosti po srednjem tečaju tečajne liste tuženika za CHF važeće na dan korištenja kredita sa rokom otplate do 31. ožujka 2020., uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, te da je odredbom čl. 5 predmetnog ugovora o kreditu ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju troškovi obrade u iznosu od 1,25% jednokratno.

14. Pobijanom presudom je utvrđena ništetnom ugovorna odredba sadržana u čl. 5 Ugovora o kreditu gdje je propisano da se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti tužitelju naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,25% od iznosa kredita, jer tuženik u ovom postupku nije dokazao da se o ovoj odredbi predmetnog Ugovora pojedinačno pregovaralo već se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži označenu odredbu. Odredbom članka 5. predmetnog ugovora o kreditu ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju troškovi obrade u iznosu od 1,25% jednokratno, s time da se korisnik kredita uz to „nadalje“ obvezao da će „snositi i sve troškove u svezi s izradom Ugovora, javnobilježničke i sudske pristojbe“, kao i druge eventualno nastale nuzgredne troškove, a što dodatno budi sumnju koji su zaista stvarni troškovi naplaćeni kroz taj trošak obrade, jer se korisnik uz troškove obrade, za koji je punomoćnik tuženika naglasio da se odnosi na trošak djelatnika u svakoj pojedinoj fazi odobravanja kredita, pa tako i samo sastavljanje ugovora o kreditu, ujedno obvezao snositi i „sve troškove u svezi s izradom Ugovora“. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine“ broj 1201/17) od 12. listopada 2017. godine propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite („Narodne novine“ broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, potrošača. Imajući na umu je tuženik povrijedio interese i prava tužiteljice, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita i to u visini od 1,25 % na iznos kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, potrošača te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužiteljici, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj.

15. Budući da se o odredbama akata kreditora, tuženika, koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati znači, da se nije moglo pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi Ugovora čime nije ostvaren niti žalbeni razlog tuženika kojim upućuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje u odnosu na prirodu ugovora.

16. Kako se dakle radi o ugovoru koji je prethodno pripremio tuženik te se o odredbama ugovora pa tako i odredbama Općih akata banke te izmjenama i dopunama tih akata po prirodi stvari i nije pojedinačno pregovaralo niti se moglo pojedinačno pregovarati, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da odredba čl. 5 ugovora predstavlja nepoštenu odredbu u smislu čl. 81. st. 1. ZZP koje su prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP ništetne.

17. Naime, plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,25% iznosa kredita (čl. 5 Ugovora o kreditu) očito prouzročuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. S obzirom da je označena odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo već je odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženika te tužiteljica nije imala utjecaj na njen sadržaj, a tuženik nije dokazao, da bi se o odredbi točke 5 Ugovora o kreditu pojedinačno uopće pregovaralo što je dužan dokazati u smislu odredbe čl. 81. st. 4. ZZP, nije ostvaren niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

18. Pravilna je ocjena suda prvog stupnja da, iako je tuženik, trgovac, prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita, što je isticao punomoćnik tuženika, imao određene troškove, koji se „pokrivaju“ tom naknadom, u pitanju su razni operativni troškovi i materijalni troškovi, kao što su troškovi djelatnika banke uključenih u svakoj pojedinoj fazi odobravanja kredita, što uključuje pregovaranje sa strankama, prikupljanje osnovnih podataka o klijentu, davanje potrebnih informacija o vrsti kredita, uvjetima kredita, kreditnoj sposobnosti, dokumentaciji koju je potrebno pribaviti, provjera te dokumentacije, kreditne zaduženosti kroz baze podataka, kao što je registar obveza po kreditima i slično, sastavljanje ugovora o kreditu i potrebnih instrumenata osiguranja kredita, unošenje potrebnih podataka u tuženikovu aplikaciju za obradu kreditnih zahtjeva (stranica 33-88 spisa) i slično, sama činjenica da je trošak obrade, naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Naprotiv da su zaista ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita „pokriveni“, plaćeni, stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita, jer troškovi koje je navodio punomoćnik tuženika, kao što su trošak rada djelatnika banke, trošak informatičke opreme, trošak razmjene podataka ili baze podataka, nisu determinirani visinom odobrenog iznosa kredita. Isto tako nejasno je iz kojeg razloga bi se trošak rada djelatnika banke uopće isplaćivao iz predmetne naknade, a ne iz ugovorenih kamata, jer se u opis poslova radnog mjesta kreditnog referenta ubraja razgovor s klijentima, informacije o svim uvjetima kredita, ali isto tako i sama obrada kredita, s time da je svjedokinja N. B., koja je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu 2005. godine bila zaposlena kod tuženika, točnije pravnog prednika tuženika na radnom mjestu kreditnog referenta, u svom iskazu naglasila da je njezina plaća bila fiksna, dakle nije ovisila o broju kreditnih zahtjeva, nije dobivala nikakve bonuse, a isto tako bonuse nisu dobivali niti zaposlenici u pravnoj službi i njihova plaća je bila fiksna.

19.Nadalje, kako to proizlazi i iz obrazloženja odluke suda prvog stupnja, odredbom članka 5. predmetnog ugovora o kreditu ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju troškovi obrade u iznosu od 1,25% jednokratno, s time da se korisnik kredita uz to „nadalje“ obvezao da će „snositi i sve troškove u svezi s izradom Ugovora, javnobilježničke i sudske pristojbe“, kao i druge eventualno nastale nuzgredne troškove, a što dodatno budi sumnju koji su zaista stvarni troškovi naplaćeni kroz taj trošak obrade, jer se korisnik uz troškove obrade, za koji je punomoćnik tuženika naglasio da se odnosi na trošak djelatnika u svakoj pojedinoj fazi odobravanja kredita, pa tako i samo sastavljanje ugovora o kreditu, ujedno obvezao snositi i „sve troškove u svezi s izradom Ugovora“. Konačno treba naglasiti da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade.

20. Ovaj sud u cijelosti prihvaća razloge suda prvog stupnja utvrđenja ništetnosti ulazne naknade i to da tuženik nije dokazao da se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo, da se radi o standardnoj odnosno tipskoj ugovornoj odredbi, da u Ugovoru o kreditu nije jasno navedeno od čega se sastoji ulazna naknada u iznosu 1,25%, niti je jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje, u kojem konačnom iznosu, da je takva ugovorna odredba uzrokovala neravnotežu obveza na štetu potrošača, iz kojih svih navedenih razloga ugovorena ulazna naknada je ništetna ugovorna odredba (tako i odluka ovoga suda posl. broj Gž-1368/2021-2 od 20. srpnja 2021.), kako je navedeno u toč. I izreke pobijane presude, te je ujedno pravilno naloženo tuženiku platiti tužiteljici iznos od 4.665,11 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 24.ožujka 2005., kada je tuženik, odnosno njegov prednik, isplatio tužiteljici manji iznos kredita zbog uračunate ulazne naknade (čl. 1111. i čl. 1115 ZOO).

21. Kako žalbeni navodi nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke, to je temeljem odredbe čl. 368 st.1 ZPP-a, trebalo odlučiti kao u izreci ove presude.

22. Odluci o troškovima postupka tuženik određeno niti ne prigovara glede broja i vrsti radnji za koje je tužiteljici dosuđen trošak postupka.

23. Odbijen je tuženik sa zahtjevom za naknadu troška žalbe, jer sa istom nije uspio (čl. 154 st.1 ZPP-a).

U Zagrebu 23. kolovoza 2022.

Predsjednik vijeća:

Josip Grubišić, v.r.