Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: 72 Gž R-2317/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda mr. sc. Iris Gović Penić kao predsjednice vijeća, Ines Kovačević kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Ksenije Grgić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice I. D. iz S., Z., OIB: …, koju zastupa punomoćnik K. Š., odvjetnik u Z., protiv tuženika C.-C. H. H. d.o.o., Z., OIB: …, kojeg zastupaju punomoćnici, M. L. K. i L. P. odvjetnici u Odvjetničkom društvu Š. & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-15431/2021-14 od 9. svibnja 2022., dana 23. kolovoza 2022.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-15431/2021-14 od 9. svibnja 2022.

II Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadom troška žalbenog postupka.

III Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud je donio sljedeću presudu:

„I/ Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

"I. Utvrđuje se da su tužiteljica i tuženik ugovor o radu od 01. travnja 2017., sklopili na neodređeno vrijeme.

II. Utvrđuje se da je nedopuštena, nezakonita i ništava odluka tuženika od 31. svibnja 2021. o neproduljenju (otkazu) ugovora o radu tužiteljici, te ne proizvodi pravne učinke.

III. Nalaže se tuženiku vratiti tužiteljicu na rad i povjeriti joj poslove „referentica za odnose sa kupcima“, ili joj omogućiti obavljanje sličnih poslova uz istu naknadu plaće ukoliko kod tuženika ne postoji radno mjesto „referentica za odnose sa kupcima“, i priznati joj sva prava iz radnog odnosa, u roku od 8 dana, pod prijetnjom ovrhe.

IV. Nalaže se tuženiku da naknadi tužiteljici troškove parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, koje teku od presuđenja pa do isplate, u roku od 8 dana, pod prijetnjom ovrhe."

II/ Nalaže se tužiteljici naknaditi tuženiku parnični trošak od 2.500,00 kuna u roku od 15 dana.“

2. Protiv navedene presude žalbu ulaže tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava predlažući da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da usvoji tužbeni zahtjev tužiteljice, podredno da istu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Žalba tužiteljice je neosnovana.

4. Tuženik je podnio odgovor na žalbu.

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu i postupak koji joj je prethodio ovaj sud smatra da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 i 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 - dalje: ZPP) na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

6. Predmet ovog spora jest zahtjev tužiteljice za utvrđenjem postojanja ugovora o radu na neodređeno vrijeme između tužiteljice i tuženika i to primjenom zakonske presumpcije iz čl. 12. st. 7. Zakona o radu („Narodne novine“, broj: 93/14, 127/17, 98/19 – dalje: ZR) te utvrđenja nedopuštenom odluke tuženika od 31. svibnja 2021. o neproduljenju ugovora o radu tužiteljici i zahtjevu za vraćanjem na rad kod tuženika.

7. Dakle ovdje je odlučno pitanje da li je ugovor o radu na određeno vrijeme između ovdje tužiteljice i ovdje tuženika sklopljen protivno odredbama ZR-a te da li je tužiteljica kao radnica nastavila raditi kod tuženika kao poslodavca i nakon isteka vremena za koje je ugovor sklopljen.

8. Tužiteljica u žalbi u bitnome ističe da je došlo do kontinuiranog kršenja njenih radnih prava pozivajući se na ništetnost agencijskih ugovora smatrajući da je to odlučna činjenica u ovom sporu te ističući da njeno zaposlenje kod tuženika nije bilo privremenog karaktera nego trajnog karaktera, a s obzirom da je kod tuženika neprekidno radila na istim poslovima od 18. travnja 2011. do 31. svibnja 2021.

9. Prvostupanjski sud je utvrdio sljedeće činjenice:

- da je tužiteljica radila kod tuženika u periodu od 1. travnja 2017. do 31. prosinca 2017. na temelju ugovora o radu na određeno vrijeme, a nakon toga da je tužiteljica nakon isteka ugovora o radu na određeno vrijeme nadalje od 1. siječnja 2018. do 31. svibnja 2021. radila kod tuženika kao ustupljeni radnik i to kao radnik agencije za privremeno zapošljavanje,

- da tužiteljica u svom iskazu navodi da je kod tuženika radila više od 10 godina u kontinuitetu i to putem različitih oblika rada, a jedan ugovor o radu na određeno vrijeme je imala zaključen direktno s tuženikom a u ostalom razdoblju je zaključivala ugovore o radu na određeno vrijeme s agencijom za privremeno zapošljavanje i za to vrijeme je plaću dobivala od agencije,

- da je cijelo vrijeme radila iste poslove unutar Odjela za odnose s kupcima kao referentica i to joj je bila trajna pozicija,

- da kao samohrana majka, studentica bez alimentacije za dijete je bila prisiljena zaključivati ugovore na određeno vrijeme s agencijama jer nije imala drugog izbora ,

- da tuženik generalno na taj način zapošljava određeni broj ljudi preko agencije, a njen zadnji ugovor o radu s agencijom je istekao u svibnju 2021. te nakon toga više nije produljivan.

10. U ovom postupku je bila sporna pasivna legitimacija tuženika.

11. Prvostupanjski sud je na temelju gore navedenih utvrđenja pogrešno zaključio da tuženik nije pasivno legitimiran u ovom postupku jer da tužiteljica nakon isteka ugovora o radu s tuženikom a koji je istekao 31. prosinca 2017. više nije bila zaposlenik tuženika već je bila u radnom odnosu s agencijama za privremeno zapošljavanje i to u vremenskom razdoblju od 1. siječnja 2018. do 21. prosinca 2020. s tvrtkom E. d.o.o.,a u vremenskom razdoblju od 1. siječnja 2021. do 31. svibnja 2021. s tvrtkom C. p. d.o.o. pa da je stoga tužbeni zahtjev pogrešno upravljen na tuženika koji nije pasivno legitimiran u ovom postupku zbog čega je sud odbio tužbeni zahtjev tužiteljice.

12. Međutim iako su razlozi zbog kojih je prvostupanjski sud odbio tužbeni zahtjev pogrešni, tužbeni zahtjev je trebalo odbiti iz drugih razloga.

13. Naime u ovom konkretnom slučaju postoji pasivna legitimacija tuženika jer tužiteljica tužbenim zahtjevom traži da se utvrdi da su tužiteljica i tuženik zaključili ugovor o radu od 1. travnja 2017. na neodređeno vrijeme.(čl. 12. st. 7. ZR-a).

14. Prema odredbi čl. 12. st. 7. ZR-a ako je ugovor o radu na određeno vrijeme sklopljen protivno odredbama ovog Zakona ili ako radnik nastavi raditi kod poslodavca i nakon isteka vremena za koje je ugovor sklopljen smatra se da je ugovor sklopljen na neodređeno vrijeme.

15. Međutim u ovom konkretnom slučaju tužiteljica je s tuženikom zaključila ugovor o radu na određeno vrijeme za vremensko razdoblje od 1. travnja 2017. do 31. prosinca 2017.te je predmetni ugovor istekao protekom vremena za koji je zaključen. 16. Naime ugovor o radu na određeno vrijeme koji je zaključen dana 1. travnja 2017. nije sklopljen protivno odredbama ZR-am a pravna osnova za nastavak rada tužiteljice kod tuženika nakon prestanka ugovora o radu na određeno vrijeme je ugovor o ustupanju radnika sklopljen između tuženika i agencije za privremeno zapošljavanje stoga u ovom konkretnom slučaju ne možemo govoriti da su ispunjene pretpostavke za primjenom zakonske presumpcije iz čl. 12. st. 7. ZR-a.

17. Dakle u pravnoj situaciji kada tuženik nije zloupotrijebio institut rada na određeno vrijeme nema mjesta primjeni odredbe čl. 12. st. 7. sadašnjeg ZR/14.

18. Upravo i iz iskaza same tužiteljice proizlazi da je ista dobrovoljno i svjesno zaključivala daljnje ugovore o radu na određeno vrijeme s agencijama, dakle s drugim poslodavcem i ti ugovori su više puta produžavani, a to nije protivno temeljnom načelu slobode uređivanja obveznih odnosa u smislu odredbe čl. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05, 41/08, 78/15 i 29/18).

19. Dakle ovdje je tužiteljica u kasnijem periodu od 1. siječnja 2018. do 31. svibnja 2021. obavljala poslove kod tuženika kao ustupljeni radnik u smislu odredbe čl. 44. ZR-a.

20. Prema tome kako ugovor o radu na određeno vrijeme koji je bio zaključen između tužiteljice i tuženika i to na razdoblje od 1. travnja 2017. do 31. prosinca 2017. ne može se smatrati ugovorom o radu na neodređeno vrijeme jer za to nisu ispunjene zakonske pretpostavke valjalo je iz tih razloga odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice kako u dijelu u kojem ista traži da se utvrdi da je ugovor o radu od 1. travnja 2017. zaključen na neodređeno vrijeme tako i u preostalom dijelu kojim traži da je nedopuštena, nezakonita i ništava odluka tuženika od 31. svibnja 2021. o neproduljenju daljnjeg ugovora o radu kao i nalaganje tuženiku da vrati tužiteljicu na rad na radno mjesto obavljanja poslova referentice za odnose sa kupcima ili slično radno mjesto.

21. Naime prema Direktivi 2008/104 /EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 19. studenog 2008. i to čl. 3. Direktive proizlazi da se u slučajevima u kojima agencije za privremeno zapošljavanje sklapaju ugovor o radu s radnicima radi ustupanja radnika korisniku na određeno vrijeme, radi o radnom odnosu radnika s agencijom za privremeno zapošljavanje, a ne korisnikom.

22. Prema odredbi čl. 44. st. 1. ZR-a, agencija za privremeno zapošljavanje je poslodavac koji na temelju ugovora o ustupanju radnika, ustupa radnika drugom poslodavcu za privremeno obavljanje poslova.

23. Žalbeni navodi tužiteljice da se prvostupanjski sud nije očitovao na dostavljenu relevantnu sudsku praksu u istoj činjeničnoj i pravnoj stvari i to presudu Vrhovnog suda RH, Revr-376/2009 i da je time počinio još jednu bitnu povredu , su neosnovani jer sud nije u obvezi očitovati se na dostavljenu sudsku praksu stranaka pa stoga time nije niti počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka kako to pogrešno smatra tužiteljica.

24. Nadalje žalbeni prigovor tužiteljice da je sud nezakonito odbio prijedlog tužiteljice za saslušanjem M. P., predsjednika radničkog vijeća i to na okolnost postupanja tuženika u svim radno pravnim sporovima i korištenju agencijskih radnika su također neosnovani .

Naime iz stanja spisa proizlazi da je tužiteljica predlagala saslušanje M. P. na okolnost savjetovanja sa radničkim vijećem i rada tužiteljice a što je sud smatrao nepotrebnim jer te okolnosti nisu odlučne u ovom postupku .

25. Ovdje valja naglasiti da prema odredbi čl.220.st.2. ZPP-a sud ,a ne stranke , odlučuje koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica.

26. Žalbeni prigovor tužiteljice ,da je na raspravi 30. ožujka 2022. postavila Zahtjev za odlučivanje o prethodnom pitanju ništetnosti agencijskih ugovora pred sudom EU a da je taj zahtjev sud izignorirao ,te predmetni zahtjev nije niti unio u zapisnik a što je još jedna bitna procesna povreda , je također neosnovan.

Iz raspravnog zapisnika od 30.ožujka 2022. proizlazi da takav Zahtjev tužiteljica nije postavila niti je prigovorila raspravnom zapisniku ukoliko je smatrala da je sud na taj način ne unoseći u zapisnik njene navode u pogledu podnošenja Zahtjeva počinio bitnu povredu u smislu odredbe čl.126. ZPP-a.

Prema odredbi čl.126.st.2.ZPP-a stranke imaju pravo pročitati zapisnik i zahtijevati da im se pročita te staviti svoje prigovora na sadržaj zapisnika.

Kako je zapisnik javna isprava uz koje se veže presumpcija istinitosti i autentičnosti a tužiteljica nije osporila autentičnost i istinitost sadržaja zapisnika to su njeni žalbeni navodi u tom pravcu neosnovani.

27. Slijedom navedenog ,valjalo je na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske odluke.

28. Kako tužiteljica nije uspjela u ovom žalbenom postupku ista je odbijena sa zahtjevom za naknadom troška žalbenog postupka (čl. 154. st. 1. ZPP-a).

29. Tuženik je odbijen sa zahtjevom za naknadom troška odgovora na žalbu jer isti nije bio potreban za vođenje ove parnice (čl. 155. ZPP-a).

U Zagrebu 23. kolovoza 2022.

Predsjednica vijeća:

mr.sc.Iris Gović Penić, v.r.