Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: 21 Gž R-1213/2020-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vesne Žulj predsjednice vijeća, Mirele Mijoč Kramar članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Roberta Jambora člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja- protutuženika M. P. iz Z., OIB:… (dalje: tužitelja), kojeg zastupa punomoćnica Z. Z. B., odvjetnica u Z., protiv tuženika-protutužitelja E. d.d. iz Z. 12, OIB: 89462181048 (dalje: tuženika), kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici Odvjetničkog društva P. i p. iz Z., radi nedopuštenosti otkaza i isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-2711/2019-138 od 22. listopada 2020., u sjednici vijeća održanoj 23. kolovoza 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-2711/2019-138 od 22. listopada 2020. pod točkom VI., VII. i IX. izreke.

II. Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-2711/2019-138 od 22. listopada 2020. pod točkom I., II., IV., VIII. i IX. izreke.

III. Preinačuje se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr- 2711/2019-138 od 22. listopada 2020. pod točkom V. izreke i sudi:

Odbija se zahtjev tužitelja da se naloži tuženiku da isplati tužitelju iznos od 37.260 GBP na ime naknade štete zbog prestanka ugovora o radu, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 22. listopada 2020. do isplate, po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, koju stopu utvrđuje HNB, sve u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate, kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr- 2711/2019-138 od 22. listopada 2020. pod točkom III. izreke, te se tužba tužitelja u tom dijelu odbacuje.

II. Odbija se zahtjev tužitelja i tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom prvog stupnja suđeno je:

„I./ Utvrđuje se da nije dopušten izvanredni otkaz tuženika protutužitelja E. d.d. Z. koji je dan tužitelju protutuženiku M. P. iz Z., Odlukom od 03. rujna 2003. te stoga tužitelju protutuženiku nije toga dana prestao radni odnos kod tuženika protutužitelja.

II./ Utvrđuje se da je tužitelju protutuženiku M. P. prestao radni odnos kod tuženika protutužitelja danom ispunjenja uvjeta za priznanjem prava na starosnu mirovinu tj. s danom 19. srpnja 2014. (dan ranije) te mu slijedom toga do tog dana pripadaju sva prava iz radnog odnosa.

III./ Nalaže se tuženiku protutužitelju da izvrši ispravak upisa radnog staža u radnoj knjižici tužitelja protutuženika sukladno stanju nastalom poništenjem Odluke o otkazu ugovora o radu, odnosno nalaže se tuženiku protutužitelju da upiše neprekinuto trajanje radnog odnosa tužitelja protutuženika od dana nedopuštenog otkaza pa do dana sudskog raskida radnog odnosa.

IV./ Nalaže se tuženiku protutužitelju da tužitelju protutuženiku isplati zakonsku zateznu kamatu na iznos od 879,74 GBP-a, na ime umanjenih iznosa plaća za razdoblje od 5.travnja 2003. do 30. lipnja 2003. tekuću od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. na temelju odluke iz čl.29. ZOO-a po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za tri postotna poena, koju stopu utvrđuje HNB, sve u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate.

V./ Nalaže se tuženiku protutužitelju da isplati tužitelju protutuženiku iznos od 37.260 GBP na ime naknade štete zbog prestanka ugovora o radu, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 22. listopada 2020. do isplate, po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, koju stopu utvrđuje HNB, sve u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate.

VI./ Odbija se kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj protutuženik potražuje daljnji iznos od 18.630 GBP na ime naknade štete zbog prestanka ugovora o radu, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i zahtjev tužitelja protutuženika za isplatom zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos na ime naknade štete zbog prestanka ugovora o radu za razdoblje od utuženja pa do 22. listopada 2020.

VII/. Odbija se kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva tužitelja protutuženika Mladena Polića koji glasi:

„IV. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 2.847,19 GBP na ime umanjenih iznosa plaća u razdoblju od 1. srpnja 2002. do 5. travnja 2003. zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koju Zagrebačka banka d.d. isplaćuje na devizne štedne uloge po viđenju u GBP, tekućom od dana utuženja pa do 31. prosinca 2007., a od 1. siječnja 2008. do 31.srpnja 2015. na temelju odluke iz čl. 29. ZOO-a po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za tri postotna poena, koju stopu utvrđuje HNB, sve u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate, a sve pod prijetnjom ovrhe.

VI. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 41.917,50 GBP na ime otpremnine, zajedno s kamatom koju Zagrebačka banka d.d. isplaćuje na devizne štedne uloge po viđenju, tekućom od utuženja pa do isplate, sve u kunskoj protuvrijednosti prema važećem srednjem tečaju HNB na dan isplate.“

VIII./ Odbija se kao neosnovan protutužbeni zahtjev tuženika protutužitelja E. d.d. iz Z., koji glasi:

"Sudski se raskida ugovor o radu od 1. kolovoza 2003. sklopljen na neodređeno vrijeme između E. d.d. Z., kao poslodavca i M. P. iz Z., kao i svih prethodno sklopljenih ugovora o radu, dodataka i Aneksa tih ugovora sklopljenih između tužitelja i tuženika tako da radni odnos tužitelja prestaje sa danom 3. rujna 2003.“.

IX./ Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.“

2. Protiv presude prvog stupnja u dijelu pod točkom VI. i VII. izreke kao i protiv odluke o trošku (točka IX. izreke) žali se tužitelj zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14 - odluka Ustavnog suda, 70/19 i 80/22, dalje: ZPP), te predlaže da ovaj sud preinači prvostupanjsku presudu i prihvati tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, podredno ukine uz nadoknadu troškova parničnog postupka. Žali se i tuženik u dijelu pod točkom I., II., III., IV., V. i VIII. izreke kao i protiv odluke o trošku (točka IX. izreke) te predlaže da ovaj sud preinači prvostupanjsku presudu i odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti uz nadoknadu troškova parničnog postupka te naknadu troškova žalbe.

3. U odgovoru na žalbu tuženik se protivi navodima žalbe tužitelja i predlaže da se ista odbije kao neosnovana.

4. Žalba tužitelja je neosnovana, a žalba tuženika je djelomično osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrdi da nije dopušten izvanredni otkaz tuženika koji je dan tužitelju odlukom od 3. rujna 2003. te da stoga tužitelju nije toga dana prestao radni odnos kod tuženika, da se utvrdi da je tužitelju prestao radni odnos kod tuženika danom ispunjenja uvjeta za priznanjem prava na starosnu mirovinu, tj. s danom 19. srpnja 2014. (dan ranije) i da mu slijedom toga do tog dana pripadaju sva prava iz radnog odnosa, da se naloži tuženiku da izvrši ispravak upisa radnog staža u radnu knjižicu tužitelja sukladno stanju nastalom poništenjem Odluke o otkazu ugovora o radu, odnosno da se naloži tuženiku da upiše neprekinuto trajanje radnog odnosa od dana nedopuštenog otkaza pa do dana sudskog raskida radnog odnosa, da se naloži tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 2.847,19 GBP na ime umanjenih iznosa plaća u razdoblju od 1. srpnja 2002. do 5. travnja 2003. zajedno sa zateznim kamatama sve u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju HNB na dan isplate, da se naloži tuženiku da tužitelju isplati zateznu kamatu tekuću od 1. siječnja 2008. pa do isplate na iznos od 879,74 GBP isplaćenih na ime umanjenih iznosa plaća za razdoblje od 5. travnja 2003. do 30. lipnja 2003., da se naloži tuženiku da isplati tužitelju iznos od 41.917,50 GBP na ime otpremnine, zajedno sa zateznim kamatama sve u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju HNB na dan isplate, da se naloži tuženiku da isplati tužitelju iznos od 55.890 GBP na ime naknade štete zbog sudskog raskida ugovora o radu zajedno sa zateznim kamatama sve u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju HNB. Predmet spora je i protutužbeni zahtjev tuženika za sudski raskid ugovora o radu od 1. kolovoza 2003., koji ugovor je sklopljen na neodređeno vrijeme između tuženika kao poslodavca i tužitelja, kao i svih prethodno sklopljenih ugovora o radu, dodataka i Aneksa tih ugovora sklopljenih između tužitelja i tuženika, s prijedlogom da se utvrdi da radni odnos tužitelja prestaje sa danom 3. rujna 2003.

6. Nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP, na koju ukazuje tuženik, jer u presudi prvog stupnja nema proturječja između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, dakle u presudi su navedeni razlozi o odlučnim činjenicama sukladni stanju spisa i presuda se kao takva može ispitati.

7. Nije osnovan žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima stranke temelje svoje zahtjeve i prigovore te na osnovu izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama i njihovom pravilnom ocjenom u smislu odredbe čl. 8. ZPP utvrdio činjenice odlučne za prosudbu o osnovanosti tužbenog i protutužbenog zahtjeva.

8. U postupku pred sudom prvog stupnja utvrđeno je:

- da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika temeljem ugovora o radu na neodređeno vrijeme te da je od 1. srpnja 2000. obavljao poslove u inozemstvu u predstavništvu tuženika u Londonu,

- da je Odlukom o izvanrednom otkazu Ugovora o radu od 3. rujna 2003. tuženik tužitelju izvanredno otkazao, bez otkaznog roka, Ugovor o radu od 1. kolovoza 2003. sklopljen na neodređeno vrijeme, kao i sve dosadašnje Ugovore, Ugovore o radu, Dodatke i Anekse tih ugovora, zbog osobito teško povrede obveza iz radnog odnosa,

- da je tužitelj protiv Odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 3. rujna 2003. u zakonom predviđenom roku podnio Zahtjev za zaštitu prava od 22. rujna 2003. kada je isti preporučenom pošiljkom predan na pošti, kao i da je tužitelj u zakonom predviđenom roku podnio tužbu,

- da je u obrazloženju Odluke o izvanrednom otkazu navedeno; da je prema Anexu ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 1. travnja 1999. tužitelj obavljao poslove šefa poslovnice V. B. u Sektoru finalnih proizvoda, a od 1. srpnja 2000. u predstavništvu tuženika u Londonu; da je 14. travnja 2003. glavni direktor tuženika, sukladno čl. 8. Pravilnika o radu poslovnih jedinca tuženika u inozemstvu donio odluku o smanjenju broja djelatnika u predstavništvu London, a sukladno st. 2. istog članka tužitelju je određen rok povratka u zemlju s danom 1. srpnja 2003.; da je Odlukom glavnog direktora od 16. lipnja 2003. rok povratka tužitelja prolongiran do 1. kolovoza 2003.; da je sukladno čl. 9. navedenog Pravilnika tužitelju dostavljen Ugovor o radu na neodređeno vrijeme za radno mjesto pomoćnika direktora za Veliku Britaniju u Sektoru finalnih proizvoda, koje odgovara poslovima koje je tužitelj obavljao prije odlaska radnika na rad u inozemstvo; da je tužitelj Odlukama glavnog direktora od 14. travnja 2003. i 16. lipnja 2003. nesporno pozvan da nastavi radni odnos kod tuženika na dan 1. kolovoza 2003. u sjedištu tuženika u Zagrebu, a da je sukladno čl. 10. navedenog Pravilnika tužitelj bio dužan po povratku na rad u zemlju ostati na radu kod tuženika najmanje onoliko vremena koliko je proveo na radu u inozemstvu; da je tužitelj 29. srpnja 2003. dostavio poslodavcu putem faksa doznaku za bolovanje datiranu s danom 25. srpnja 2003. s trajanjem od dva tjedna i dijagnozom stres i hipertenzija te je još u dva navrata produživao bolovanje na temelju potvrda engleskih liječnika od 7. kolovoza 2003. i 22. kolovoza 2003., svaki put po dva tjedna; da je provjerom s ovlaštenim liječnikom kod kojeg je tužitelj prijavljen kod HZZO-a tuženik obaviješten 3. rujna 2003. da se na temelju prije navedene dokumentacije radniku ne može retroaktivno otvoriti bolovanje i da je pacijent s danom otvaranja bolovanja mogao doputovati u Zagreb na pregled i otvoriti bolovanje; da je po Pravilniku o bolovanju (Narodne novine, broj 5/03) za navedenu dijagnozu predviđeno trajanje bolovanja do maksimalno 30 dana pa iz potvrde od 3. rujna 2003. izdane po ovlaštenom i izabranom liječniku tužitelja proizlazi da razlozi izostanka tužitelja nisu opravdani; da se tužitelj nije odazvao pozivu poslodavca da pristupi na rad u Zagrebu u sjedištu tuženika i da svoj izostanak nije opravdao odgovarajućom dokumentacijom i da su se stekli uvjeti za donošenje odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu jer je tužitelj neopravdano odsutan odnosno ne izvršava svoje radne obveze kod tuženika još od 1. kolovoza 2003., a što je poslodavac saznao 3. rujna 2003. izdavanjem potvrde od strane ovlaštenog i izabranog liječnika radnika, koja potvrda je izdana na temelju dokumentacije dostavljene tuženiku od strane tužitelja; da je takvim postupanjem tužitelj počinio osobito tešku povredu radne obveze i uzrokovao štetu društvu iz kojeg razloga Uprava društva nalazi da tužitelj nema interesa za nastavak radnog odnosa kod poslodavca, kao ni interesa da nastavi radni odnos sukladno odredbama važećih propisa, pravilnika i ugovora o radu, zbog čega nastavak radnog odnosa između tužitelja i tuženika očito nije moguć te da su se stekli uvjeti za izvanredni otkaz sukladno čl. 105. i 107. Zakona o radu (Narodne novine, broj: 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 142/03, 123/03, 30/04, 68/05, 94/09, dalje ZR) u svezi s čl. 22. do 27. Pravilnika o radu i čl. 17. st. 2. Ugovora o radu,

- da je prijedlog odluke dostavljen sindikalnom povjereniku koji se očitovao na način da je suglasan s istom,

- da iz Ugovora o pravima i obvezama radnika na radu u inozemstvu (list 19 do 20 spisa) proizlazi da su tužitelj i tuženik 30. lipnja 2000. zaključili navedeni Ugovor prema kojem je tužitelj upućen na rad u predstavništvo tuženika u Londonu, na radno mjesto rukovoditelj predstavništva u Londonu, da je u članku 4. navedeno da su sva prava i obveze iz radnog odnosa regulirana Pravilnikom o radu poslovne jedinice tuženika u inozemstvu, člankom 6. je ugovoreno da će se zaposlenik vratiti na rad u zemlju po odluci glavnog direktora tuženika u skladu s odredbama čl. 8. i 9. Pravilnika, člankom 7. Pravilnika je određeno da je po povratku u zemlju tužitelj dužan ostati na radu kod tuženika najmanje onoliko vremena koliko je proveo na radu u inozemstvu, a u članku 8. da eventualne prigovore na donijete Odluke, kao i zahtjeve za zaštitu prava radnik može podnijeti Upravnom odboru tuženika u roku od 15 dana od dana uručenja Odluke,

- da iz Pravilnika o radu poslovnih jedinica E. u inozemstvu (list 21 do 26 spisa) proizlazi da glavni direktor donosi Odluku o upućivanju i rasporedu zaposlenika na rad u poslovnu jedinicu tuženika u inozemstvo (čl. 6.), dok je čl. 8. određeno da glavni direktor može u svakom trenutku donijeti odluku o povratku zaposlenika na rad u zemlju, ako ocijeni da rezultati njegova rada ili stanje na tržištu ne opravdavaju njegov daljnji boravak i rad u inozemstvu, u kojem će se slučaju radniku odrediti rok povratka u zemlju, a prema čl. 9. istog Pravilnika radnik će nakon povratka na rad u zemlju obavljati poslove koje je obavljao prije odlaska na rad u zemlju, odnosno druge odgovarajuće poslove o čemu će se sačiniti novi ugovor o radu na neodređeno vrijeme,

- da iz dopisa od 14. travnja 2003. kojeg je glavni direktor tuženika dostavio, između ostalog i tužitelju, a koji nosi naziv „Buduća organizacija rada predstavništva L.“ (list 27 spisa) proizlazi da je glavni direktor tuženika donio Odluke vezane uz reorganizaciju rada predstavništva London pri čemu je donesena i odluka da se s 1. srpnja 2003. smanjuje broj djelatnika s dva na jednog, tj. tužitelj se vraća na rad kod tuženika u Zagreb,

- da iz dopisa od 22. svibnja 2003. kojeg je glavni direktor tuženika uputio tužitelju i B. S. (list 28 spisa), predmet: Promjene u predstavništvu L., proizlazi da se u uredu u Londonu, vezano na tekuće poslovanje, vrše nužne promjene u smislu povratka tužitelja kod tuženika u Z., promjene ureda i reorganizacija posla te sveukupnu racionalizaciju troškova pa da je shodno tome glavni direktor tuženika donio odluke da je potrebno učiniti, između ostalog i slijedeće: s 31. svibnja 2003. B. S. preuzima dužnost vođenja Predstavništva L. od tužitelja te da s tim datumom treba preuzeti blagajnu kao i obaviti sve potrebne radnje za daljnje korektno funkcioniranje administrativnog posla,

- da iz dopisa od 2. lipnja 2003. (list 29 spisa) proizlazi da glavni direktor navodi da će s tužiteljem obaviti još jedan razgovor prilikom boravka u Z., ali jedino u smislu točnog definiranja povratka u odnosu na privatne obveze (škola…), tj. eventualno pomaka od nekoliko dana, kao i da se očekuje da se rokovi iz dopisa od 22. svibnja 2003. u cijelosti poštuju, da se obavi korektna i poslovno kulturna primopredaja te povratak tužitelja na rad u Zagreb 1. srpnja 2003.,

- da iz dopisa od 16. lipnja 2003. (list 30 spisa) proizlazi da je glavni direktor, vezano uz dopise tužitelja i uvažavajući osobne razloge tužitelja, istog obavijestio da je definitivan datum njegovog povratka u Zagreb 1. kolovoza 2003.,

- da iz dopisa od 28. srpnja 2003. (list 31 spisa) proizlazi da je tužitelj obavijestio direktora tuženika E. M., kao i direktora P. D. (Uprava) da je po savjetu liječnika stavljen na bolovanje od 25. srpnja 2003., inicijalno na dva tjedna sa dijagnozom stres i hipertenzija (visoki tlak), kao i da je na medikamentima i na liječničkom tretmanu, a liječnik ga šalje na daljnje pretrage, kao i da je tužitelj u prilogu dostavio potvrde (Certifikate) za otvoreno bolovanje i uputnicu za daljnje pretrage,

- da iz dopisa od 8. kolovoza 2003. (list 32 spisa) proizlazi da je tužitelj obavijestio tuženika da mu je bolovanje produženo za daljnja dva tjedna s jednakom dijagnozom uz preporuku novog dodatnog lijeka te da je na daljnjim pretragama kao i da je tužitelj u prilogu dostavio potvrde (Certifikate) za otvoreno bolovanje i kopiju izdanog recepta za novi preporučeni lijek,

- da iz dopisa od 7. rujna 2003. proizlazi da tužitelj ponovno obavještava tuženika o stanju bolesti, moli da se isto notira i zavede, u prilog dostavlja kopije o izvršenom liječničkom pregledu i navodi da mu je liječnik odredio daljnjih mjesec dana bolovanja te da mu je određen novi dodatni lijek,

- da su prema Pravilniku o pravima, uvjetima i načinu korištenja zdravstvene zaštite u inozemstvu državno tijelo, pravna ili fizička osoba dužni za djelatnike koje upućuju na radu inozemstvo bez obzira na dužinu trajanja rada podnijeti nadležnom područnom uredu prijavu o njihovom zaposlenju o inozemstvu na propisanoj tiskanici i to prije odlaska te osobe u inozemstvo, a da HZZO u svom dopisu od 9. veljače 2009. (list 83 spisa) navodi da uvidom u evidencije Zavoda nisu pronašli podatak da je tuženik podnio Zavodu prijavu izaslanstva za tužitelja,

- da iz dopisa HZZO od 18. listopada 2010. (list 104 spisa) proizlazi da je odredbom čl. 8. st. 1. Konvencije o socijalnom osiguranju između Federativne narodne Republike Jugoslavije i Ujedinjenog Kraljevstva Velike Britanije i Sjeverne Irske, koja je sklopljena 24. svibnja 1958., a stupila je na snagu 1. rujna 1958., a u hrvatskom pravnom sustavu primjenjuje se na temelju Odluke o objavljivanju dvostranih međunarodnih Ugovora kojih je RH stranka na temelju sukcesije i propisano je da osoba osigurana po zakonodavstvu jedne ugovorne strane ili član porodice takve osobe ima pravo dok se nalazi na teritoriju druge strane koristiti zdravstvenu zaštitu potonje strane pod istim uvjetima kao osoba osigurana po zakonodavstvu potonje strane redovno nastanjene na teritoriju te strane ili član porodice takve strane, a odredbom čl. 3. Pravilnika o pravima, uvjetima i načinu korištenja zdravstvene zaštite u inozemstvu bilo je propisano da su državno tijelo, pravna ili fizička osoba bili dužni za djelatnike koje upućuju na rad u inozemstvo, bez obzira na dužinu trajanja rada, podnijeti nadležnom područnom uredu Zavoda prijavu o njihovom zaposlenju u inozemstvu na propisanoj tiskanici i to prije odlaska u inozemstvo, a uvidom u službenu evidenciju utvrđeno je da pravna osoba Exportdrvo d.d. nije izvršio prijavu osiguranika Mladena Polića na radu u inozemstvu tako da nije imao status izaslanog djelatnika,

- da iz navedenog proizlazi da je za liječenje tužitelja u razdoblju od lipnja do rujna 2003. bez obzira da li je osoba istovremeno prijavljena kao izaslani djelatnik ili nije, u Republici Hrvatskoj bio nadležan izabrani liječnik primarne zdravstvene zaštite, a u inozemstvu (konkretno u U. K. V. B. i S. I.) liječenje ovisi o odabiru liječnika od strane samog

osiguranika,

- da je u ovom predmetu bila donesena presuda poslovni broj Pr-15598/03-35 od 26. travnja 2011. kojom je odbijen tužbeni zahtjev u cijelosti, ista presuda je ukinuta rješenjem Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžr-385/12-2 od 12. lipnja 2012. te vraćena prvostupanjskom sudu na ponovni postupak, nakon ponovljenog postupka u kojim su izvedeni dokazi prema uputi drugostupanjskog suda u predmetu je donijeta presuda poslovni broj Pr-2862/12-51 od 20. prosinca 2012. kojom je odbijen tužbeni zahtjev u cijelosti, navedena presuda potvrđena je presudom Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžr-448/13-2 od 21. siječnja 2014., a rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revr-896/14-2 od 13. listopada 2015. (list 183 spisa) po reviziji tužitelja ukinute su presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžr-448/13-2 od 21. siječnja 2014. i presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-2862/12-51 od 20. prosinca 2012. te je predmet vraćen sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, nakon provedenog ponovnog postupka u predmetu je donesena presuda poslovni broj Pr- 3000/2015-111 od 14. svibnja 2019., koja presuda je ukinuta rješenjem Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-917/19-2 od 17. rujna 2019. u dijelu kojim je tužbeni zahtjev odbijen (toč. I i toč. III. izreke), kao i u odluci o troškovima i u tom dijelu predmet vratio istom sudu na ponovno suđenje, s time da se nova glavna rasprava održi pred drugim sucem pojedincem, a uz uputu da se u ponovljenom postupku utvrde činjenice na koje je upozorio Vrhovni sud Republike Hrvatske,

- da je prema uputi Vrhovnog suda Republike Hrvatske potrebno bilo utvrditi činjenicu je li tužitelju zdravstveno stanje objektivno omogućavalo ili ne da dolazi na posao kod tuženika u spornom razdoblju, a sve kako bi se ocijenila opravdanost izostanka s posla tužitelja u spornom razdoblju, a posebno iz razloga što je tužitelj tuženika pravovremeno obavijestio da iz zdravstvenih razloga nije u mogućnosti doći na posao,

- da je za utvrđivanje te sporne činjenice sud odredio provođenje medicinskog vještačenja po stalnom sudskom vještaku medicine rada prim. dr. sc. J. M., dr. med (list 203 do 205 spisa), sa zadatkom vještaku utvrditi je li je tužitelj mogao doputovati u Z. u razdoblju od 25. srpnja 2003. do 3. rujna 2003., je li se tužitelj mogao javiti tuženiku na posao 1. kolovoza 2003. u sjedištu tuženika te kada bi se otvorilo i koliko bi trajalo bolovanje tužitelja s obzirom na medicinsku dokumentaciju koja se nalazi u spisu,

- da je vještakinja navela (očitujući se na prigovore tuženika/list 217 i 226 spisa) da se sa sigurnošću, iz dostavljene dokumentacije koja joj je predočena, ne može očitovati da li bi tužitelj u spornom razdoblju mogao ili ne bi mogao putovati, a da je to mogao zaključiti jedino liječnik koji ga je tada liječio,

- da je s obzirom da se nejasnoće u mišljenju vještakinje na koje je ukazao tuženik nisu mogle otkloniti, odnosno budući da je vještakinja na usmenom saslušanju navela da se sa sigurnošću ne može očitovati da li bi tužitelj u spornom razdoblju bio sposoban za put, navodeći da to može jedino liječnik koji ga je liječio, sud prvog stupnja je obnovio vještačenje povjerivši ga vještaku iste struke dr. D. V., specijalisti medicine rada s zadatkom vještaku utvrditi da li je s obzirom na zdravstveno stanje tužitelj mogao doputovati u Z. u razdoblju od 25. srpnja do 3. rujna 2003. i da li se tužitelj mogao javiti tuženiku na posao 1. kolovoza 2003. u sjedište tuženika,

- da je vještak dr. D. V., specijalist medicine rada (list 241 spisa) mišljenja da u periodu intenzivnog liječenja odnosno bolovanja u razdoblju od 25. srpnja do 3. rujna 2003. tužitelj s obzirom na zdravstveno stanje nije mogao otputovati u Zagreb, da se tužitelj nije mogao javiti tuženiku na posao 1. kolovoza 2003. u sjedište tuženika, odnosno mogao se javiti po zaključenju bolovanja, da bolovanje otvoreno pod dijagnozom povišenog arterijskog tlaka i depresije, temeljem priložene medicinske dokumentacije može trajati do sanacije, odnosno sniženja arterijskog tlaka ispod graničnih vrijednosti 140/90 mmHg i nije administrativno ograničeno,

- da je vještak dr. D. V. u svom usmenom očitovanju (čist 229 do 231 spisa) ostao kod svog nalaza i mišljenja da tužitelj 1. kolovoza 2003. nije bio radno sposoban niti je bio sposoban za putovanje avionom, da je iz dopisa tamošnjeg liječnika vidljivo da su vrijednosti arterijskoga tlaka tužitelja oscilirale pa mu je tako tamošnji liječnik 22. kolovoza 2003. izmjerio vrijednost tlaka od 210/124 mmHg što spada u vrlo visoke vrijednosti gotovo maligne vrijednosti hipertenzije, naveo je da se osoba koja je pod stresom u takvome stanju znoji, srce ubrzano radi te smatra da takva osoba ne može putovati, da osoba koja redovito koristi terapiju protiv hipertenzije može putovati ukoliko su te vrijednosti u granicama normale koje je postavilo svjetsko i europsko kardiološko društvo, a iznose 140/90 mmHg, a u konkretnom slučaju tužitelj je već imao oštećen srčani mišić što je dodatno sprečavalo tužitelja za putovanje,

- da je tužitelj sa danom 20. srpnja 2014. ispunio uvjete za priznanjem prava na starosnu mirovinu (rješenje HZMO, Područne službe u Z. od 27. svibnja 2015./ list 345 spisa),

- da iz Ugovora o pravima i obvezama radnika u inozemstvu sklopljenog između tužitelja i tuženika 30. lipnja 2000. proizlazi da se tužitelju određuje plaća u iznosu od 3105 GBP neto mjesečno, a koji iznos predstavlja prosječnu mjesečnu plaću koju je tužitelj ostvario tri mjeseca prije otkazivanja ugovora o radu,

- da je tužitelj bio u radnom odnosu kod tuženika neprekidno punih 27 godina, s tim da je od 1. srpnja 2000. obavljao poslove u inozemstvu u predstavništvu tuženika u L., da je rođen 1949. godine tako da je u vrijeme otkazivanja imao 54 godine života, i u vrijeme otkazivanja imao obvezu uzdržavanja jednog djeteta koje se školovalo. 9. Polazeći od navedenih utvrđenja, sud prvog stupnja je utvrdio da iz svih provedenih dokaza proizlazi da tužitelj, obzirom na svoje zdravstveno stanje, nije mogao putovati u Z. u razdoblju od 25. srpnja 2003. do 3. rujna 2003. te se nije mogao javiti tuženiku na posao 1. kolovoza 2003. u sjedište tuženika, kao i da je njegov nadležni liječnik u L., nakon uvida u zdravstveno stanje bolesnika i procjene njegove radne sposobnosti tužitelju otvorio bolovanje jer je procijenio da je tužitelj bio privremeno radno nesposoban u razdoblju od 25. srpnja pa sve do 4. listopada 2003., a koje činjenice, prema shvaćanju suda prvog stupnja, ukazuju na to da je tužitelj imao opravdani razlog zbog kojeg nije došao na posao 1. kolovoza 2003., a da je prema priloženim potvrdama tužitelj o svemu pravodobno izvijestio tuženika kao svog poslodavca. Stoga je utvrdio da nisu osnovani navodi tuženika iz pobijane Odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu da se tužitelj nije odazvao pozivu poslodavca da pristupi na rad u sjedište tuženika i da svoj izostanak nije opravdao odgovarajućom dokumentacijom, odnosno da je neopravdano odsutan i da ne izvršava svoje radne obveze kod poslodavca još od 1. kolovoza 2003., nego je utvrdio da je tužitelj izostao s posla od 1. kolovoza 2003. do dana donošenja odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu, ali je za to imao opravdani razlog jer je bio na bolovanju i o svemu je pravodobno izvijestio svog poslodavca, a zbog svog izostanka tuženiku nije prouzročio štetu pa sud prvog stupnja smatra da tuženik nije imao opravdani razlog za izvanredni otkaz ugovora o radu tužitelju te da je nedopušten izvanredni otkaz tuženika koji je dan tužitelju odlukom od 3. rujna 2003. i da tužitelju nije toga dana prestao radni odnos kod tuženika. Nadalje je sud prvog stupnja utvrdio da tuženik nije ispoštovao redoviti postupak prije otkazivanja kada tužitelju nije omogućio pravo na iznošenje obrane, već je tužitelju, bez ikakvog razloga, suprotno odredbi čl. 110. st. 2. ZR, uskratio navedeno pravo, unatoč tome što je s tužiteljem bio u kontaktu kroz cijelo vrijeme koliko je trajala njegova privremena nesposobnost za rad, a sud prvog stupnja nije utvrdio da postoje okolnosti zbog kojih nije bilo opravdano očekivati od tuženika da to učini.

10. Pozivom na odredbu čl. 116. st. 1. ZR sud prvog stupnja je prihvatio zahtjev tužitelja za sudskim raskidom Ugovora o radu sa danom 19. srpnja 2014., budući da je tužitelj sa danom 20. srpnja 2014. ispunio uvjete za priznanjem prava na starosnu mirovinu kao i da mu do 19. srpnja 2014. pripadaju sva prava iz radnog odnosa te je prihvatio zahtjev tužitelja da se naloži tuženiku da izvrši ispravak upisa radnog staža u radnu knjižicu tužitelja sukladno stanju nastalom poništenjem Odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu, odnosno da tuženik upiše neprekinuto trajanje radnog odnosa od dana nedopuštenosti otkaza pa do dana sudskog raskida ugovora o radu. Pri tome je odbio tuženikov protutužbeni zahtjev tuženika za sudskim raskidom ugovora o radu tako da radni odnos tužitelja kod tuženika prestaje 3. rujna 2003., s obrazloženjem da je otkaz kojeg je tuženik dao tužitelju 3. rujna 2003. nedopušten te da bi tužitelj nastavio biti u radnom odnosu kod tuženika da nije bilo otkaza.

11. Uzimajući u obzir tužiteljevu životnu dob u vrijeme otkazivanja Ugovora o radu (54 godine) te da je kod tuženika radio punih 27 godina, kao i činjenicu da je u vrijeme otkazivanja imao dijete koje se redovno školovalo, sud prvog stupnja je tužitelju na temelju odredbe čl. 116. st. 1. ZR na ime naknade štete zbog sudskog raskida dosudio iznos od 37.260 GBP, što predstavlja iznos od 12 prosječnih mjesečnih plaća isplaćenih mu u prethodna tri mjeseca prije otkazivanja Ugovora o radu (3.105 GBP x 12) sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude, tj. od 22. listopada 2020. (pa do isplate), s obrazloženjem da je s tim danom utvrđeno da je odluka o otkazu ugovora o radu nedopuštena i da se sudski raskida ugovor o radu, pa je u tom trenutku utvrđena i odgovornost tuženika. Stoga je odbijen zahtjev tužitelja za isplatom zatezne kamate na dosuđeni iznos na ime naknade štete zbog prestanka ugovora o radu za razdoblje od podnošenja tužbe pa do 22. listopada 2020., kao i zahtjev kojim tužitelj potražuje daljnji iznos od 18.630 GBP na ime naknade štete zbog prestanka ugovora o radu, s pripadajućom zateznom kamatom.

12. Sud prvog stupnja je prihvatio i zahtjev tužitelja za isplatu zatezne kamate na pravomoćno dosuđeni iznos od 879,74 GBP na ime umanjenih iznosa plaća za razdoblje od 5. travnja 2003. do 30. lipnja 2003. tekuće od 1. kolovoza 2008. pa do isplate s obrazloženjem da se od 1. siječnja 2008. u pogledu visine kamatne stope primjenjuje odredba čl. 29. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21).

13. Odbijen je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 2.847,19 GBP na ime umanjenih iznosa plaća u razdoblju od 1. srpnja 2002. do 5. travnja 2003. zajedno sa zateznim kamatama s obzirom da je tužitelj taj zahtjev postavio tek 5. travnja 2006. (list 37 spisa), pa je sud prvog stupnja sukladno odredbi čl. 131. ZR ocijenio osnovanim prigovor tuženika o zastari potraživanja tog iznosa na ime umanjenih iznosa plaće.

14. Nadalje, odbijen je zahtjev za isplatom iznosa od 41.917,50 kn na ime otpremnine sa zateznom kamatom tekućom od podnošenja tužbe do isplate s obrazloženjem da tužitelju radni odnos nije prestao na osnovi otkaza već sudskim raskidom ugovora o radu do kojeg je došlo na njegov zahtjev i na osnovu kojeg je tužitelju dosuđena naknada štete na temelju odredbe čl. 116. ZR.

15. Sporno je po žalbi tuženika ocjena suda prvog stupnja o nedopuštenosti odluke o otkazu i sudski raskid ugovora o radu kojim je prihvaćen zahtjev tužitelja, a odbijen protutužbeni zahtjev tuženika te visina dosuđene naknade štete zbog sudskog raskida ugovora o radu i sporna je odluka za isplatu zatezne kamate na pravomoćno dosuđeni iznos od 879,74 GBP na ime umanjenih iznosa plaća za razdoblje od 5. travnja 2003. do 30. lipnja 2003. tekuće od 1. kolovoza 2008. pa do isplate, a po žalbi tužitelja je sporno da li je pravilno sud prvog stupnja ocijenio istaknuti prigovor zastare za isplatu iznosa od 2.847,19 GBP na ime umanjenih iznosa plaća u razdoblju od 1. srpnja 2002. do 5. travnja 2003. zajedno sa zateznim kamatama, da li tužitelj ima pravo na naknadu štete zbog nezakonitog otkaza i za daljnjih 18.630 GBP i da li ima pravo na otpremninu te je sporna, po žalbama tužitelja i tuženika odluka o trošku.

16. Odredbom čl. 107 st. 1. ZR propisano je da poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznoga roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili zbog neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć.

17. S obzirom da je tužitelju izvanredno otkazan ugovor o radu jer se, prema obrazloženju otkaza, nije odazvao pozivu poslodavca da pristupi na rad u sjedište tuženika u Z. bez opravdanih razloga, odlučna činjenica za ishod spornog odnosa među strankama je da li je tužitelja zdravstveno stanje objektivno sprečavalo ili ne dolasku na posao u spornom razdoblju, imajući pri tome u vidu da je tužitelj pravovremeno obavijestio tuženika da iz zdravstvenih razloga nije u mogućnosti dolaziti na posao (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Revr- 896/2014-2 od 13. listopada 2015.).

18. Na temelju rezultata provedenog dokaznog postupka sud prvog stupnja je pravilnom primjenom odredbe čl. 8. ZPP utvrdio da tužitelj 1. kolovoza 2003. nije bio radno sposoban niti je bio sposoban za putovanje avionom već je to mogao tek po zaključenju bolovanja.

19. Pri tome je imao u vidu nalaz i mišljenje vještaka dr. D. V., kako pisanog tako i usmenog, koji je naveo da se tužitelj nije mogao javiti tuženiku na posao 1. kolovoza 2003. u sjedištu tuženika, već je to mogao tek po zaključenju bolovanja. Okolnosti na koje se tuženik ponovo poziva u svojoj žalbi, a koje se svode na njegovu ocjenu provedenog vještačenja, nisu odlučne za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari budući je sud prvog stupnja, suprotno navodima žalbe, prihvativši nalaz i mišljenje vještaka dr. D. V., kao i njegovo usmeno dopunsko očitovanje kojim je otklonio sve prigovore tuženika, pravilno primijenio odredbu čl. 260. ZPP.

20. Ponovljene žalbene navode tuženika da su vještačenja u ovom predmetu izvršena bez uvida u cjelokupni zdravstveni karton tužitelja, otklonio je sud prvog stupnja da za utvrđivanje činjenice tužiteljevog zdravstvenog stanja na dan 1. kolovoza 2003., kada se prema uputi tuženika tužitelj trebao javiti na posao u Zagreb u sjedište tuženika, nije od odlučnog utjecaja njegovo prijašnje zdravstveno stanje, već zdravstveno stanje tužitelja upravo u vrijeme kad se trebao vratiti u Zagreb. 21. Nadalje, sud prvog stupnja je imao u vidu prigovor tuženika da je tužitelj neposredno prije i neposredno poslije donošenja odluke o otkazu putovao, kao i da je i sam tužitelj u svom iskazu naveo da bi se vratio u Republiku Hrvatsku po pozivu direktora da mu je tuženik isplatio dugovanja, ali budući je na temelju svih provedenih dokaza, a posebno na temelju nalaza i mišljenja vještaka dr. D. V. utvrdio da se tužitelj zbog svog zdravstvenog stanja na dan 1. kolovoza 2003. nije mogao javiti na posao u sjedište tuženika, kao i da je njegovo zdravstveno stanje bilo toliko narušeno da u razdoblju od 25. srpnja 2003. do 3. rujna 2003. nije mogao putovati, ponovljeni žalbeni navodi tuženika nisu od značaja za odlučivanje. Naime, razlog otkaza, pa tako i predmet ovog spora, nije zlouporaba bolovanja nego da li je tužitelj iz zdravstvenih razloga bio u mogućnosti dolaziti na posao.

22. Time što je sud prvog stupnja odbio dokazni prijedlog tuženika da se provede stručno medicinsko vještačenje po Odboru za sudbena pitanja Medicinskog fakulteta u Z. nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 220. st. 2. ZPP, koju tuženik u žalbi opisno ističe navodeći da je sud neosnovano odbio provesti taj dokaz. To stoga što na temelju odredbe čl. 220. st. 2. ZPP sud odlučuje o tome koji će se dokazi izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica. Stoga odbijanje nekih od predloženih dokaznih prijedloga samo po sebi ne znači da je sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka u slučaju kada je činjenično stanje dovoljno utvrđeno da se može odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

23. Naime, time što je jedan vještak, dr. sc. J. M. dr. med, navela da se ne može očitovati da li bi tužitelj u spornom razdoblju mogao ili ne bi mogao putovati, a drugi vještak, dr. D. V., se očitovao i naveo da tužitelj nije mogao putovati, ni prema shvaćanju ovog suda ne predstavlja razlog na temelju kojeg bi se sukladno odredbi čl. 261. st. 3. ZPP trebalo odrediti novo vještačenje pa nije počinjena niti relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 261. ZPP. Nalazi i mišljenja vještaka u odnosu na odlučnu činjenicu (da li je tužitelj bio zdravstveno sposoban putovati i doći na posao u Zagreb) se ne razilaze nego se jedan vještak nije mogao očitovati na zadani zadatak, a drugi je. Liječnik vještak dr. D. V. je svoj nalaz i mišljenje iznio savjesno i u skladu s pravilima struke, a u svojem usmenom očitovanju argumentirano otklonio prigovore tuženika, pa žalbeni navodi tuženika kojima obrazlaže svoje nezadovoljstvo rezultatima provedenog vještačenja nisu doveli u sumnju pravilnost izloženog mišljenja navedenog vještaka.

24. Slijedom svega navedenog pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da je otkaz koji je tuženik dao tužitelju nedopušten jer je donesen protivno odredbi čl. 107 st. 1. ZR, jer tuženik nije dokazao da je tužitelj počinio osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa zbog koje zbog koje nastavak radnog odnosa nije moguć obzirom da je u postupku utvrđeno da je tužitelja zdravstveno stanje objektivno sprečavalo dolasku na posao.

25. Utvrđenje suda prvog stupnja da je tužitelju prestao radni odnos kod tuženika danom ispunjenja uvjeta za priznanjem prava na starosnu mirovinu tj. s danom 19. srpnja 2014. (dan ranije) te da mu slijedom toga do tog dana pripadaju sva prava iz radnog odnosa, tuženik navodima žalbe ne osporava navodeći da time sud prvog stupnja deklarira prestanak radnog odnosa tužitelja zbog odlaska u mirovinu, s tim da pogrešno tuženik ističe da je tužitelju radni odnos prestao na temelju odluke o izvanrednom otkazu s obzirom da je utvrđeno da je otkaz nedopušten.

26. Nadalje, odlučivanje o upisu radnog staža u radnu knjižicu radnika nije u sudskoj nadležnosti. Naime, prema odredbama Pravilnika o radnoj knjižici (Narodne novine, broj 14/96) koji je bio na snazi do 1. srpnja 2013. odlučivanje o upisu u radnu knjižicu bilo je u nadležnosti upravnog tijela i to nadležne službe mirovinskog i invalidskog osiguranja (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama Revr-100/07-2 od 21. veljače 2007. i Revr-244/07 od 16. siječnja 2008.). Danom pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji tj. s 1. srpnjem 2013. prestala je postojati radna knjižica, što je bilo određeno Zakonom o radu (Narodne novine, broj: 149/09, 61/11, 82/12, 73/13), odnosno radna knjižica je izgubila svojstvo javne isprave (čl. 299. u svezi s čl. 291. Zakona o radu/ tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Revr 935/15-2 od 21. ožujka 2018.). Sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o radu (Narodne novine, broj 73/13), svi poslodavci su u roku od tri mjeseca od dana pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji, dakle do 30. rujna 2013. bili dužni radnicima vratiti radne knjižice. Navedenim Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o radu uveden je elektronički zapis podatak o radniku, kao jedna vrsta supstituta radne knjižice, a što se gotovo neizmijenjeno nastavlja u sada važećem Zakonu o radu (Narodne novine, broj: 93/14, 127/17, 98/19) kojim je člankom 6. Zakona određeno da tijelo nadležno za vođenje podataka o osiguranicima prema posebnom propisu o mirovinskom osiguranju, a to je Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje (dalje: HZMO), dužno u elektroničkoj bazi podataka o osiguranicima voditi elektroničke zapise s podacima osiguranika koji to svojstvo imaju po osnovi radnog odnosa. Zbog toga je ovaj sud na temelju odredbe čl. 354. st. 2. toč. 2. i čl. 365. ZPP u vezi odredbe čl. 369. toč. 2. ZPP ukinuo pobijanu presudu i odbacio tužbu u dijelu kojim tužitelj traži upis radnog staža u radnu knjižicu, jer sud nije nadležan za odlučivanje o takvom tužbenom zahtjevu.

27. Odluka o isplati zateznih kamata na pravomoćno dosuđeni iznos od 879,74 GBP pod točkom IV. izreke presude prvog stupnja donesena je pravilnom primjenom materijalnog prava, koju odluku tuženik paušalnim osporavanjem pobijane presude u tom dijelu nije niti dovodio u pitanje.

28. Neosnovani su žalbeni navodi tužitelja kojim osporava navode suda prvog stupnja o zastari iznosa od 2.847,19 GBP na ime umanjenih iznosa plaća u razdoblju od 1. srpnja 2002. do 5. travnja 2003. zajedno sa zateznim kamatama, o kojem zahtjevu je odlučeno pod točkom VII. izreke presude prvog stupnja sa tvrdnjama da zastarni rok počinje teći pravomoćnošću prestanka radnog odnosa te da je zahtjev za isplatu istoga postavio u tužbi. Naime, navedeni zahtjev se odnosi na razliku manje isplaćene plaće tužitelju kao samostalan zahtjev i odnosi se na razdoblje prije otkaza ugovora o radu pa okolnost da je utvrđena nedopuštenost otkaza nije od utjecaja na računanje zastarnog roka jer se zahtjev ne odnosi na neisplaćene plaće uslijed nezakonitog otkaza u kojem slučaju bi zastarni rok tekao od pravomoćnosti odluke kojom je otkaz utvrđen nedopušten. Neosnovani su navodi tužitelja da je takav zahtjev postavio u tužbi pa je pravilno sud prvog stupnja primjenom odredbe čl. 131. ZR ocijenio osnovanim prigovor zastare.

29. Isto tako, tužitelj u svojoj žalbi ničim ne dovodi u sumnju pravilnost odluke suda prvog stupnja koji je pod točkom VII. izreke odbio zahtjev tužitelja za isplatu otpremnine. Naime, prema odredbi čl. 118. st. 1. ZR radnik koji je stranka ugovora o radu sklopljenog na neodređeno vrijeme, a kojem poslodavac otkazuje nakon dvije godine neprekidnog rada, osim ako se otkazuje iz razloga ponašanja radnika, ima pravo na otpremninu u iznosu koji se određuje s obzirom na dužinu prethodnog trajanja radnog odnosa s tim poslodavcem. S obzirom da je u konkretnom slučaju radni odnos tužitelja prestao zbog odlaska u mirovinu, nije osnovan tužbeni zahtjev za isplatu otpremnine, pa je taj tužbeni zahtjev pravilno odbijen.

30. Međutim, osnovani su žalbeni navodi tuženika da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo (čl. 116. st. 1. ZR) kada je prihvatio zahtjev tužitelja za naknadu štete (točka V. izreke). Odredbom čl. 116. st. 1. ZR. propisano je da ako sud utvrdi da otkaz poslodavca nije dopušten, a radniku nije prihvatljivo nastaviti radni odnos, sud će na zahtjev radnika odrediti dan prestanka radnog odnosa i dosuditi mu naknadu štete. U okolnostima konkretnog slučaja, s obzirom da je utvrđeno da tužitelju radni odnos prestaje zbog odlaska u starosnu mirovinu po sili zakona (odnosno dan ranije), nije ostvarena pretpostavka iz čl. 116. st. 1. ZR prema kojoj će sud na zahtjev radnika odrediti dan prestanka radnog odnosa, a niti druga pretpostavka „da tužitelju nije prihvatljivo nastaviti radni odnos“. Budući je tužitelj utvrđeno da mu pripadaju sva prava iz radnog odnosa sve do odlaska u mirovinu po sili zakona (odnosno dan ranije), to prema shvaćanju ovoga suda, zahtjev za naknadu štete nije moguće prihvatiti, jer „zaštitnu funkciju“ naknade štete iz čl. 116. st. 1. ZR nije moguće povezati s činjeničnim utvrđenjima u okolnostima konkretnog slučaja (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama poslovni broj Revr-479/17 od 14. veljače 2018., Revr-304/15 od 15. ožujka 2016.).

31. Zbog navedenog, nisu od značaja žalbeni navodi tužitelja i tuženika kojima obrazlažu tvrdnje da bi dosuđeni iznos naknade štete trebao biti veći (tužitelj se poziva na dob, dužina radnog staža kod tuženika, zdravstveno stanje u vrijeme otkazivanja, obveze uzdržavanja), odnosno manji od dosuđenog (tuženik se poziva na činjenicu da je tužitelj zasnovao novi radni odnos i da nisu dokazane pojedinosti o obvezi uzdržavanja kćerke-koja škola, dob kćerke).

32. Vezano za protutužbeni zahtjev tuženika kojim traži da se utvrdi sudski raskid s 3. rujna 2003. valja istaći da kad se u parnici utvrdi da otkaz poslodavca nije dopušten dan sudskog raskida ugovora o radu na zahtjev poslodavca ne može se odrediti retroaktivno, odnosno unatrag od dana kada je u parnici podnesen zahtjev tuženog poslodavca za sudski raskid ugovora o radu već najranije od dana podnošenja tog zahtjeva (pravno shvaćanje sa treće sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 4. travnja 2022.), a kako je tužitelju radni odnos radni odnos prestao zbog odlaska u starosnu mirovinu po sili zakona (odnosno dan ranije), s danom 19. srpnja 2014., odbijen je protutužbeni zahtjev tuženika kao neosnovan.

33. Stoga je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odlučeno kao pod toč. I. i II. izreke ove presude.

34. O parničnom trošku odlučeno je pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 4. ZPP za koju odluku je sud prvog stupnja dao valjane i argumentirane razloge pri čemu preinaka i ukidanje dijela presude prvog stupnja, imajući u vidu žalbene navode stranaka, nije od značaja na zakonitost i pravilnost takve odluke.

35. Budući da tužitelj nije uspio sa žalbom odbijen je njegov zahtjev za naknadu troškova žalbe (čl. 154. st. 1. ZPP). Nadalje, budući je odredbom čl. 166. st. 2. ZPP propisano da kad sud preinači odluku protiv koje je podnesen pravni lijek ili ukine tu odluku i odbaci tužbu, odlučit će o troškovima cijelog postupka jednom odlukom, znači i o troškovima žalbe, a ovaj sud je ocijenio da se prilikom odlučivanja o troškovima cijelog postupka, a tako i troškova žalbe treba primijeniti odredba čl. 154. st. 4. ZPP.

U Zagrebu 23. kolovoza 2022.

Predsjednica vijeća:

Vesna Žulj, v.r.