REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 476/2019-2
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr.sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, Damira Kontreca člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. B. iz U., (OIB: …), zastupanog po punomoćniku B. S., odvjetniku iz Z., protiv tuženika G. d.o.o. iz R., (OIB: …), zastupanog po punomoćnici V. Z. L., odvjetnici u Odvjetničkom društvu Č.&R. j.t.d. iz P., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalne službe u Požegi, posl. br. Gž- 730/2017-2 od 12. rujna 2018. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli - Pola, Stalne službe u Bujama - Buia, posl. br. Pn-24/2015-82 od 16. siječnja 2017., u sjednici održanoj 23. kolovoza 2022.,
r i j e š i o j e :
Ukida se presuda Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalne službe u Požegi, posl. br. Gž-730/2017-2 od 12. rujna 2018. i predmet vraća drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
Obrazloženje
1. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je odbijen tužbeni zahtjev na obvezivanje tuženika platiti tužitelju 270.000,00 kn, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana podnošenja tužbe do isplate, kao i plaćati mu rentu za tuđu pomoć od 1.000,00 kn mjesečno počevši od 1. siječnja 2009. pa nadalje „do kraja života, time da dospjeli obroci budu plaćeni odjednom sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospjeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate - a dospjevajući do 5-og u mjesecu“, te rentu radi gubitka zarade od 4.000,00 kn mjesečno počevši od 1. travnja 2009. pa nadalje „do kraja radnog vijeka, s time da dospjeli obroci budu plaćeni odjednom sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospjeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate, a dospjevajući do 15-og u mjesecu.", a odbijen je i zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška.
2. Drugostupanjski sud je tako odlučio uz obrazloženje:
- da je prvostupanjski sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja za naknadom štete koju je isti pretrpio u događaju od 5. travnja 2007.,
- da „iako prvostupanjski sud ne navodi decidirano da se tužbeni zahtjev odbija zbog osnovanosti po tuženiku istaknutog prigovora zastare, u postupku su utvrđene sve činjenice o kojima ovisi donošenje odluke o tome prigovoru i sud prvog stupnja ih iznosi u obrazloženju svoje odluke“,
- da, po tome, „početak tijeka zastarnog roka je prema utvrđenjima prvostupanjskog suda pomaknut od dana ozljeđivanja tužitelja tj. od 5. travnja 2007. do dana kada je tužitelj mogao znati kolika je visina štete koju je u štetnom događaju pretrpio, a to je prvostupanjski sud utvrdio iz medicinskog vještačenja u kojem se navodi da je zdravstveno stanje tužitelja postalo konačno tijekom kolovoza i rujna 2008.“,
- da bi, „dakle, početak trogodišnjeg roka zastare za naknadu neimovinske štete bio rujan 2008. i iz istog proizlazi da je tužiteljevo potraživanje palo u zastaru istekom mjeseca rujna 2011.“,
- da, slijedom toga, „s obzirom da je tužitelj protiv tuženika podnio tužbu dana 9. veljače 2012. osnovan je po tuženiku istaknuti prigovor zastare jer se rok zastare za tuženika ne može produžavati zbog dužeg roka zastare kaznenog progona za kazneno djelo kojim je šteta tužitelju nastala, a to stoga što kazneni postupak nije vođen protiv tuženika već protiv djelatnika tuženika I. V. koji je i osuđen za kazneno djelo protiv opće sigurnosti i imovine iz članka 271. stavka 3. u svezi s člankom 265. stavka 2. i 3. Kaznenog zakona“: sukladno tome „sud prvog stupnja pravilno je primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, a iz istih razloga žalbeni navodi tužitelja koji su usmjereni na činjenične zaključke i primjenu materijalnog prava prvostupanjskog suda koji se ne odnose na institut zastare, nisu razmatrani“.
3. Tužitelj je protiv drugostupanjske presude podnio reviziju „zbog svih revizijskih razloga“. Predlaže osporenu presudu preinačiti tako da se prihvati njegov zahtjev u odnosu na neimovinsku štetu - te ukinuti je sa prvostupanjskom presudom u dijelu koji se odnosi na imovinsku štetu, izgubljenu zaradu.
4. Tuženik je odgovorio na reviziju i predložio da se ova odbaci kao nedopuštena podredno odbije kao neosnovana.
5. Revizija je osnovana.
6. Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP-a), koji se Zakon u ovom predmetu primjenjuje na temelju odredaba čl. 53. st. 1. i 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 57/11), odredbe čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13) te odredbe čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 80/22), samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
7. Ostvaren je revizijski razlog bitne postupovne povrede iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP-a.
7.1. Naime, drugostupanjski sud ima ovlasti ispitivati prvostupanjsku presudu samo “u granicama razloga navedenih u žalbi”, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava.
7.2. Obzirom na navedeno pod 7.1., drugostupanjski sud u ovome slučaju, a jer prvostupanjskom presudom (zasnovanom samo na utvrđenju da je “izvedenim dokazima nedvojbeno utvrđeno da u ovoj pravnoj stvari postoji isključiva odgovornost tužitelja za nastanak štetnog događaja, zato što je upravo on svojim postupanjem doveo do štetne posljedice”) nije odlučeno o tuženikovom prigovoru zastare tužiteljeva potraživanja (ona se ograničila samo na konstataciji da je istekao trogodišnji rok zastare za podnošenje tužbe za naknadu štete gledano isključivo od dana saznanja za štetne posljedice nezgode i povređivanja tužitelja: a ničime nije zadirala u taj rok gledano od dana tužiteljeva saznanja za tuženika kao štetnika), glede čega i sam primjećuje da se u njoj “ne navodi decidirano da se tužbeni zahtjev odbija zbog osnovanosti po tuženiku istaknutog prigovora zastare” - pa tužitelj nije ni imao razloga žalbu podnijeti pozivom i na tu okolnost (što i nije učinio), nije imao osnove ispitivati prvostupanjsku presudu u razlozima na kojima se ova nije temeljila i u kojima nije pobijana.
7.3. Kako je to ipak učinio, počinio je navedenu postupovnu povredu iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP-a.
7.4. Slijedom toga, valjalo je na temelju odredbe čl. 394. st. 1. ZPP-a ukinuti drugostupanjsku presudu i predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
8. U ponovljenom postupku drugostupanjski sud će postupiti u skladu s iznijetim shvaćanjem ovoga suda te razmotriti ono na što je u ovoj odluci ukazano i ponovno odlučiti o žalbi tužitelja - i to na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, odnosno na temelju rezultata cjelokupnog postupka - odlukom o predmetu spora s obrazloženjem prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a.
9. Pritom mora imati na umu:
9.1. da prema odredbi čl. 230. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05) potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu (dakle: za posljedice štetnog događaja)
- ali i (ovdje odlučno: obzirom da revident reviziju upravo na tome i temelji) za osobu koja je štetu učinila: u pitanju je tzv. subjektivni zastarni rok koji se vezuje uz objektivne mogućnosti saznanja oštećenika za štetu - ali i štetnika,
9.2. da je u smislu odredbe čl. 12. st. 3. ZPP-a (prema kojoj: „U parničnom postupku sud je u pogledu postojanja kaznenog djela i kaznene odgovornosti učinioca vezan za pravomoćnu presudu kaznenog suda kojom se optuženik oglašava krivim“) parnični sud u parničnom sudovanju vezan osuđujućom pravomoćnom presudom kaznenog suda u odnosu na biće kaznenog djela (sadržaj dijela koji mu daje značaj upravo toga dijela kao kaznenog), kaznenu odgovornost i učinioca.
10. Kako odluka o trošku postupka ovisi o konačnom rješenju spora, valjalo je ukinuti i odluku o parničnom trošku, te predmet i u tome dijelu vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje: na temelju odredbe čl. 166. st. 3. ZPP-a, o troškovima postupka, pa i onima u povodu revizije, odlučit će se u konačnoj odluci.
Zagreb, 23. kolovoza 2022.
Predsjednik vijeća:
dr.sc. Jadranko Jug, v.r.
