REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 47 Pž-3489/2021-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Mirte Matić, predsjednice vijeća, Kristine Saganić, sutkinje izvjestiteljice i Nevenke Marković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. F., vl. ugostiteljskog obrta L. L., OIB ..., D., kojeg zastupa punomoćnik D. Š., odvjetnik u Z., protiv 1. tuženika K. B., OIB ..., Z., 2. tuženika B. A. d.o.o., OIB ..., Z., i 3. tuženika E. & S. S.-L. d.o.o., OIB ..., Z., radi isplate iznosa od 186.987,50 kn, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1715/2020-18 od 19. travnja 2021., u sjednici vijeća održanoj 23. kolovoza 2022.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1715/2020-18 od 19. travnja 2021. u dijelu točke I. izreke kojom je odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na trećetuženika E. & S. S.-L. d.o.o. Z. za isplatu iznosa od 62.329,17 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 3. listopada 2017. do isplate, te u dijelu točke IV. izreke kojom je tužitelju naloženo da trećetuženiku naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.750,00 kn.

II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1715/2020-18 od 19. travnja 2021. u dijelu točke IV. izreke za iznos od 5.625,00 kn i sudi:

Odbija se zahtjev trećetuženika E. & S. S.-L. d.o.o. Z. za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 5.625,00 kn (pettisućašestodvadesetpet kuna).

r i j e š i o  j e

Ukida se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1715/2020-18 od 19. travnja 2021. u dijelu točke I. izreke kojom je odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženika K. B. iz Z. i drugotuženika B. A. d.o.o. Z. u ukupnom iznosu od 124.658,33 kn s kamatama, te u točkama II. i III. njene izreke i u tom dijelu predmet vraća tom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 186.987,50 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 3. listopada 2017. do isplate i tužitelju je naloženo tuženicima naknaditi parnične troškove, svakome u iznosima od po 9.375,00 kn.

2. Iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je tužitelj utemeljio zahtjev za naknadu štete i povrat stečenog bez osnove na tvrdnji da su ga tuženici oštetili u postupku kupnje osobnog vozila. Drugotuženik je vozilo prodao trećetuženiku s kojim je tužitelj sklopio ugovor o leasingu, a po prestanku tog ugovora tužitelj je od trećetuženika otkupio vozilo. Drugotuženik (čiji je zastupnik po zakonu prvotuženik) je pri prodaji vozila naveo umanjenu kilometražu od stvarno prijeđene i to je razlog zašto tužitelj tvrdi da mu je nastala šteta. Prvostupanjski sud je prihvatio prigovore promašene pasivne legitimacije u odnosu na prvotuženika i drugotuženika, s obrazloženjem da tužitelj s njima nije bio u ugovornom odnosu. U odnosu na trećetuženika prvostupanjski sud je utvrdio da on nije znao niti imao razloga sumnjati u to da je stvarna kilometraža vozila veća od one navedene u ugovoru sklopljenim s drugotuženikom, a tužitelj je već prilikom davanja zahtjeva za informativni izračun vrijednosti ugovora o leasingu znao za tu činjenicu. Budući da tužitelj nije dokazao da je trećetuženika obavijestio o tome ni uzročnu vezu između prijevare treće osobe i troškova popravaka vozila, prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev. Pobijanu presudu utemeljio je na odredbama čl. 284. i 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18; dalje: ZOO).

3. Protiv navedene presude žalbu je izjavio tužitelj isticanjem svih žalbenih razloga, s prijedlogom da je ovaj sud ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Tužitelj se opsežno referirao na propise i načela procesnog prava, ponavljajući zaključke prvostupanjskog suda koje smatra nepravilnim, kronologiju tijeka postupka i svoja promišljanja. U bitnome, iz sadržaja žalbe proizlazi da se tužitelj protivi pobijanoj presudi navodeći da je zahvaćena bitnim povredama odredaba parničnog postupka (čl. 354. st. 2. t. 6. i 11. Zakona o parničnom postupku, „Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19; dalje: ZPP). Tužitelj smatra da obrazloženje pobijane presude ne sadrži subjektivne i objektivne elemente spora, da sud nije naveo koje činjenice smatra važnim, a zaključak o ocjeni izvedenih dokaza je izostao. Sudac nije objasnio svoje zaključke, a tužitelj od tuženika zahtijeva naknadu štete. Nadalje tvrdi da prvostupanjski sud nije pravilno primijenio pravila o teretu dokazivanja, odbio je izvesti tužiteljeve dokazne prijedloge čime ga je onemogućio u raspravljanju i dokazivanju bez navođenja razloga, stvorivši dojam pristranosti prema tuženicima i nepravičnosti suđenja.

4. Daljnjim žalbenim navodima tužitelj upućuje na to da su prvotuženik i drugotuženik kod sklapanja ugovora o kupoprodaji vozila s trećetuženikom postupali najmanje s običnom nepažnjom. Pri kupnji rabljenog vozila važno je imati jamstvo, znati izvor nabave vozila, dobiti stručnu i profesionalnu podršku kao i imati povjerenje u prodavatelja. Drugotuženik ima višegodišnje iskustvo u otkupu i prodaji rabljenih vozila i njegova je zadaća provjeriti rabljeno vozilo pa je kod sklapanja ugovora o kupoprodaji s trećetuženikom postupao nesavjesno i neodgovorno. Tako je postupao i trećetuženik kod sklapanja ugovora o financijskog leasingu s tužiteljem, jer ugovor nije sastavljen u skladu s čl. 52. Zakona o leasingu („Narodne novine“ broj 141/13; dalje: ZL), nije određen objekt leasinga ni stanje brojača kilometara i nije obavijestio dobavljača da vozilo pribavlja radi izvršenja ugovora o leasingu. Tužitelj se protivi i odluci o parničnim troškovima koja nije pravilna ni zakonita.

5. Odgovor na žalbu nije dostavljen.

6. Tužiteljeva žalba nije osnovana u odnosu na odluku o tužbenom zahtjevu prema trećetuženiku, osim u dijelu odluke o parničnim troškovima. Tužiteljeva je žalba osnovana u odnosu na odluku o tužbenom zahtjevu prema prvotuženiku i drugotuženiku.

7. Pobijana presuda ispitana je u granicama žalbenih razloga i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava (čl. 365. st. 1. i 2. ZPP-a).

8. Tužitelj prema tuženicima postavlja odštetni zahtjev kojeg temelji na njihovim postupanjima u postupku davanja osobnog vozila (marke M. B., model R. 350 C., 2011. godina proizvodnje) tužitelju u leasing, te u međusobnom postupku prodaje vozila. Skrivljeno postupanje tuženika tužitelj obrazlaže pozivom na netočan podatak o broju prijeđenih kilometara vozila, s time što se u odnosu na drugotuženika poziva i na stjecanje bez osnove.

9. Iz dokumentacije u spisu u odnosu na predmetno osobno vozilo proizlaze ove nesporne činjenice:

- 4. listopada 2017. I. S. je kao prodavatelj prodao predmetno vozilo drugotuženiku po cijeni od 211.400,00 kn. U ugovoru nije naznačen broj prijeđenih kilometara vozila,

- 5. listopada 2017. drugotuženik je to vozilo prodao trećetuženiku po cijeni od 221.987,50 kn i za to mu ispostavio račun. U tom je ugovoru navedeno da vozilo ima prijeđenu kilometražu od 118.000,00 km,

- 4. listopada 2017. trećetuženik kao davatelj leasinga i tužitelj kao primatelj sklopili su Ugovor o financijskom leasingu u trajanju 24 mjeseca za to vozilo,

- 3. siječnja 2018. pri redovnom tehničkom pregledu tužitelj je dobio podatak da je stanje brojača kilometara 2. veljače 2015. iznosilo 467.039 prijeđenih kilometara,

- 7. kolovoza 2018. tužitelj je od trećetuženika zatražio informativni izračun vrijednosti objekta radi privremenog otkupa,

- 13. kolovoza 2018. Tužitelj je izvršio uplatu te vrijednosti i stekao vlasništvo. - prvotuženik je odgovorna osoba drugotuženika koja je izdala račun pri kupoprodaji vozila trećetuženiku. Tužitelj je tvrdio da je on u tu ispravu unio neistinite podatke, svojim potpisom i pečatom ovjerio račun neistinitim sadržajem.

10. Tuženici su se usprotivili tužbenom zahtjevu prigovorima promašene pasivne legitimacije, navodeći i da im se tužitelj nije obratio zahtjevom s osnove nedostataka na vozilu;

- prvotuženik je tvrdio da on kao drugotuženikov direktor nije sudjelovao u tom poslu osim što je potpisao račun, nije posjedovao vozilo, prodaju je izvršio stvarni vlasnik I. S., drugotuženik je bio posrednik, jer je tužitelj želio automobil kupiti putem leasinga.

- drugotuženik je iznosio iste prigovore kao i prvotuženik navodeći da trećetuženik nije mogao odobriti leasing fizičkoj osobi pa je tužitelj auto dobavio preko drugotuženika, ali je stvarni prodavatelj i vlasnik bio I. S. kojemu je tužitelj i platio dio kupoprodajne cijene od 20.000,00 kn.

- trećetuženik je otklanjao svoju odgovornost upućivanjem na ostale tuženike, jer o navodnom lažnom prikazivanju kilometraže nije imao saznanja. Prema tužitelju imao je valjanu pravnu osnovu (ugovor) koji naknadno nije otpao, a nije osnovan ni odštetni zahtjev. Upućivao je Pritom je upućivao na sadržaj Ugovora o leasingu i Općih uvjeta, sukladno čemu on nije izabrao ni dobavljača ni objekt leasinga već je to učinio tužitelj koji mu se nije obratio zahtjevom s osnove nedostataka vozila niti ga o tome obavijestio.

11. Ovaj sud, suprotno tužiteljevim žalbenim navodima, utvrđuje da je prvostupanjski sud pravilno odlučio o neosnovanosti tužbenog zahtjeva prema trećetuženiku, iz razloga koji se nastavno obrazlažu.

11.1. U vrijeme davanja vozila u leasing i u vrijeme prijevremenog otkupa, davatelj leasinga nije znao niti je imao dovoljno razloga posumnjati u to da je stvarna kilometraža vozila veća od 118.000 km, jer drugačije ne proizlazi iz rezultata izvedenih dokaza. Naime, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je tužitelj tijekom trajanja ugovornog odnosa s trećetuženikom, 3. siječnja 2018. zatražio stanje brojača kilometara na vozilu, da bi nakon toga 7. kolovoza 2018. od trećetuženika zatražio informativni izračun vrijednosti objekta leasinga i prijevremeno otkupio vozilo, iako je tada već znao da je stvarni broj prijeđenih kilometara veći od 118.000 km, o čemu trećetuženika nije obavijestio.

11.2. Unatoč tome što je tužitelj u vrijeme prijevremenog otkupa vozila od trećetuženika već znao za stvarni broj prijeđenih kilometara (o čemu ga pri otkupu nije obavijestio), s obzirom na ugovorni odnos između tužitelja i trećetuženika, trebalo je ocijeniti sadržaj prava i obveza ugovornih strana. Ovaj sud kao ni prvostupanjski, ne nalazi da je na trećetuženikovoj strani došlo do povrede ugovora koje bi tužitelju pričinile štetu (čl. 342-349. ZOO-a). Trećetuženik nije izabrao vozilo ni dobavljača, nije bio dužan izvršiti pregled objekta i isključena je njegova šteta nastala zbog propusta ili nepotpunog pregleda stvari.

11.3. U Ugovoru o financijskom leasingu od 4. listopada 2017. izričito je imenovan drugotuženik kao dobavljač vozila. Sukladno ugovoru i Općim uvjetima što tužitelj nije ni osporio (t. 1.6. i 2.2.), tužitelj je potvrdio da je sam odabrao dobavljača vozila - drugotuženika kao i samo vozilo, da je objekt leasinga sam izabrao kod dobavljača i utvrdio sve karakteristike vozila. Izričito je ugovoreno i to da davatelj leasinga nije sudjelovao u izboru objekta leasinga niti u izboru dobavljača i da ne preuzima odgovornost za ispunjenje obveza od strane dobavljača. Tužitelj se obvezao na svoj rizik i o svom trošku poduzeti sve radnje i mjere za stavljanje u pogon objekta i preuzeti ga. Tužitelj se obvezao i obavijestiti trećetuženika pisanim putem u roku 24 sata od isteka roka isporuke, ako objekt ima materijalni nedostatak pa da ga zbog toga ne želi preuzeti. Rezultati dokaznog postupka ne upućuju na to da je trećetuženik o tome obaviješten, a niti da mu se tužitelj obraćao zahtjevom s osnove materijalnih nedostataka.

11.4. S obzirom na to da ni ovaj sud ne nalazi povredu ugovornih obveza od strane trećetuženika kao ni drugih radnji kojima bi trećetuženik odgovarao tužitelju za štetu, a niti je trećetuženik sudjelovao u eventualnim radnjama prikrivanja stvarne kilometraže, u izostanku elemenata odštetne odgovornosti nema ni osnovanosti zahtjeva s te osnove prema trećetuženiku. Uz navedeno, ugovor na kojem je bio utemeljen odnos tužitelja i trećetuženika nije naknadno otpao (arg. iz čl. 1111. ZOO- a) pa da bi s te osnove trećetuženik tužitelju dugovao vratiti neki novčani iznos (niti je tužitelj u odnosu na tog tuženika isticao). Tužiteljeve tvrdnje o eventualnoj neusklađenosti ugovora sa Zakonom o leasingu ničim ne mijenjaju utvrđenja iznijeta u pobijanoj presudi o izostanku trećetuženikove odštetne odgovornosti prema tužitelju, upravo uvažavajući sadržaj njihovih ugovorenih prava i obveza.

11.5. Iz svih iznijetih razloga presuda je u odnosu na trećetuženika u glavnom zahtjevu potvrđena (čl. 368. st. 1. ZPP-a).

12. Prije obrazlaganja odluke o žalbi u dijelu tužbenog zahtjeva protiv prvotuženika i drugotuženika, valja naglasiti da odluka o parničnim troškovima u odnosu na trećetuženika nije pravilna iz slijedećih razloga;

12.1. S obzirom na to da utužena tražbina nije postavljena kao solidarna obveza tuženika koji ovdje nisu ni jedinstveni suparničari, obveza tuženika je u smislu odredbe čl. 41. st. 1. ZOO-a djeljiva. Iznos utužene tražbine dijeli se s brojem tuženika (čl. 41. st. 2. ZOO-a), na način da se ona dijeli među njima na jednake dijelove, a kako drugačija podjela nije određena svaki tuženik odgovarao bi za svoj dio obveze. Konkretno, kako je riječ o zahtjevu za ispunjenje novčane djeljive obveze u odnosu na tri tuženika, s time da je svaki tuženik kao suparničar samostalna stranka (čl. 200. ZPP-a), vrijednost predmeta spora se dakle po tužiteljevom zahtjevu dijeli na jednake dijelove (tako i VS Rev-x 1157/15, Revt-133/2011, Rev-x 909/2014, Rev-x 1122/2013) i za svakog tuženika utvrđuje dijeljenjem označene vrijednosti tužbenog zahtjeva na tri tuženika (čl. 37. st. 2. ZPP-a) i ona iznosi 62.329,17 kn.

12.2. Pravilnom primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15; dalje: OT), trećetuženik ima pravo na naknadu troškova za sastav odgovora na tužbu (Tbr. 7.1. i 8.1. OT) u iznosu od 1.000,00 kn, zastupanja na dva ročišta za glavnu raspravu u iznosima od po 1.000,00 kn (Tbr. 9.1. OT) uvećano za PDV od 750,00 kn, ukupno 3.750,00 kn pa je u tom dijelu presuda potvrđena, a za razliku od 5.625,00 kn zahtjev tog tuženika za naknadu parničnih troškova je odbijen (čl. 368. st. 1. i 373. ZPP-a).

13. U dijelu kojim je odlučeno o tužbenom zahtjevu protiv prvotuženika i drugotuženika, zaključak je ovoga suda da pobijana presuda ne sadrži dostatno obrazloženje niti zaključke o odlučnim činjenicama koji bi predstavljali valjanu osnovu za odluku iz njene izreke, iz razloga koji se nastavno obrazlažu.

13.1. Činjenična osnova na kojoj tužitelj potražuje utuženi iznos odnosi se na naknadu štete, dok je u odnosu na drugotuženika tužitelj tvrdio da je on i stekao bez osnove iznos od 151.987,50 kn. U pogledu činjenične osnove (za koju je za razliku od pravne osnove, sud vezan), očitujući se na tužiteljeve žalbene navode valja naglasiti da je tužitelj dužan navesti činjenice na kojima zasniva svoju tvrdnju da mu pripada pravo na određenu pravnu zaštitu, kao i dokaze na temelju kojih se može provjeriti istinitost njegovih činjeničnih navoda. Postavljanjem tužbenog zahtjeva tužitelj određuje granice raspravljanja i odlučivanja, vrstu i granice u kojima se može kretati pravosudna zaštita. Osnova za donošenje odluke o osnovanosti pravne zaštite koju tužitelj traži, ukupni su rezultati raspravljanja u parnici. Zato je tužiteljeva obveza u parničnom postupku iznijeti činjenice na kojima temelji svoj zahtjev, koje bi trebale pokazati odnosno, njihovim bi se ispitivanjem trebalo moći zaključiti, postoji li podudarnost između stvarnog stanja (činjenica koje sud utvrdi) i onog što zakon predviđa kao osnovu za pružanje zahtijevane pravne zaštite. Izbor činjenica koje će istaći kao osnovu zahtjeva, ovisi o tužitelju. Prvostupanjski je sud dakle trebao ispitati činjenice koje je tužitelj isticao kao osnovu njegovog zahtjeva, kao i činjenice kojima su tuženici isticali njihovo osporavanje tužiteljevog potraživanja.

13.2. Prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev u odnosu na prvog i drugog tuženika isključivo prihvaćanjem prigovora promašene pasivne legitimacije. Taj zaključak prvostupanjski je sud obrazložio nepostojanjem ugovornog odnosa između tužitelja i tih tuženika, što nije dostatno niti su odlučne činjenice valjano i potpuno ispitane. Naime, tužitelj od tuženika potražuje naknadu štete; u odnosu na drugotuženika ističe i to da je utuženi iznos stekao bez osnove.

13.3. Do štete može doći u okolnostima kad se povrijedi ugovorna obveza (čl. 9. ZOO-a) pa kad dužnik ne ispuni obvezu ili zakasni s ispunjenjem, vjerovnik ima pravo zahtijevati i popravljanje štete koju je zbog toga pretrpio (čl. 342. ZOO-a). Međutim, prouzročenje štete jedan je od izvora nastanka obveza, a unutar toga i izvanugovornog obveznog odnosa (čl. 1045. ZOO-a). Već je u osnovnim općim odredbama Zakona o obveznim odnosima propisana obveza svakog suzdržati se od postupaka kojima se drugome može prouzročiti šteta. Dakle, naknada štete spada u oblik izvanugovornih obveza za što nije nužno postojanje ugovornog odnosa, kako je to nepravilno zaključio prvostupanjski sud. Šteta može biti ne samo posljedica neurednog ispunjenja ili neispunjenja ugovorne obveze, nego i posljedica izvanugovornog odnosa i građanskopravnog delikta. Zadaća suda bila je ispitati osnovanost tvrdnji stranaka u pogledu elemenata odštetne odgovornosti što je u ovom slučaju u potpunosti izostalo. Prvostupanjski sud, očito polazeći od pogrešnog zaključka nije ispitao ni osnovanost tvrdnji tuženika o načinu pribave navedenog osobnog vozila, odnosno o drugotuženikovoj ulozi u tom poslu.

13.4. Zato pobijana presuda u odnosu na prvotuženika i drugotuženika ne sadrži valjane razloge, jer osim nepravilno obrazloženog zaključka o prigovorima pasivne legitimacije nedostatnim pozivanjem na nepostojanje ugovornog odnosa s tužiteljem, ona ne sadrži ocjenu o odlučnim činjenicama. Uslijed toga, pobijana je presuda u tom dijelu manjkava i ovaj sud takvu odluku ne može ispitati (č. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a).

14. Slijedom svega navedenoga, prihvaćanjem tužiteljeve žalbe, pobijana je presuda u dijelu odluke o tužbenom zahtjevu u odnosu na prvotuženika i drugotuženika ukinuta i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje (čl. 369. st. 1. i 370. ZPP-a).

15. U nastavku postupka prvostupanjski sud će, vodeći računa o uputama iz ovoga rješenja, ispitati sve činjenice od odlučnog značaja za odluku o tom tužbenom zahtjevu. Nakon što ispita osnovanost svih tužiteljevih tvrdnji na kojima temelji činjeničnu osnovu zahtjeva u odnosu na prvotuženika i drugotuženika, odlučit će o potrebi izvođenja predloženih dokaza i po njihovoj valjanoj ocjeni donijeti novu odluku o tom zahtjevu.

Zagreb, 23. kolovoza 2022.

Predsjednica vijeća

Mirta Matić, v.r.