Poslovni broj: Usž-2699/21-3

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Mire Kovačić, predsjednice vijeća, dr. sc. Sanje Otočan i Gordane Marušić- Babić, članica vijeća, uz sudjelovanje sudskog savjetnika Filipa Mihaljevića, zapisničara, u upravnom sporu tužitelja W. K. iz P.1 , protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Z., radi prijevremene starosne mirovine, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: UsI-138/2021-16 od 13. svibnja 2021., na sjednici vijeća održanoj 23. kolovoza 2022.

p r e s u d i o  j e

Žalba se odbija i potvrđuje presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: UsI- 138/2021-16 od 13. svibnja 2021.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika, KLASA: UP/II 140-02/20-01/03309660295, URBROJ: 341-99-05/3-20-2944 od 6. svibnja 2020. i rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područnog ureda u P.1 -P. , KLASA: UP/I 140-02/20-01/03309660295, URBROJ: 341-13-05/3-20-8001 od 16. ožujka 2020.

2. Rješenjem tuženika od 6. svibnja 2020. odbijena je tužiteljeva žalba protiv rješenja prvostupanjskog tijela od 16. ožujka 2020. kojim je odbijen tužiteljev zahtjev za promjenu datuma odlaska u prijevremenu starosnu mirovinu odnosno prijedlog za obnovu postupka.

3. Tužitelj podnosi žalbu protiv prvostupanjske presude zbog svih, zakonom propisanih, razloga. U žalbi u bitnom ističe da nije uredno pozvan na ročište koje je održano pred prvostupanjskim sudom 13. svibnja 2021. jer je od primitka poziva do održavanja ročišta prošlo manje od zakonom propisanih 15 dana. Tvrdi da zbog bolesti COVID 19 nekih članova njegove obitelji nije mogao pristupiti na ročište te mu nije poznato kako je ročište proteklo jer mu nije dostavljen zapisnik. Prigovara načinu vođenja prvostupanjskog spora i sadržaju obrazloženja pobijane presude, ističući da sud nije ništa utvrdio, već je nekritički prihvatio tuženikove navode, čime je sud postupio kao zaštitnik uprave, a ne kao neovisni i nepristrani sud. Utvrđenja prvostupanjskog suda glede dostave rješenja od 27. studenoga 2019. o priznavanju prava na prijevremenu starosnu mirovinu tužitelj smatra pogrešnima, tvrdeći da nikada nije primio to rješenje niti je pri eventualnom pokušaju dostave tog rješenja postupljeno u skladu s mjerodavnim odredbama Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, 47/09. i 110/21.; u daljnjem tekstu: ZUP), u vezi s čim je u sporu predlagao dokaze, a koje je sud, bez valjanog obrazloženja, odbio. Nadalje ističe da rješenje koje nije uredno dostavljeno stranci nije moglo postati pravomoćno, slijedom čega u konkretnom slučaju nije bilo osnove za odbijanje zahtjeva za obnovu postupka okončanog tim rješenjem kao što je učinjeno u konkretnom slučaju. Smatra da je trebalo ponoviti dostavu rješenja od 27. studenoga 2019., čime bi mu se omogućilo osporavanje rješenja žalbom. Upućuje na razlog za obnovu postupka iz članka 123. stavka 1. točke 5. ZUP-a te se poziva na upravnosudsku praksu prema kojoj su upravna tijela dužna utvrditi stvarnu narav podneska i zahtjeva stranke, neovisno o nazivu i pravnoj kvalifikacijii na koju se stranka poziva u zahtjevu, a sve u svjetlu načela pomoći stranci. Prigovara i tome što je prvostupanjsko tijelo, u postupku donošenja rješenja o prijevremenoj starosnoj mirovini, postupalo protivno načelu pomoći stranci, načelu dobre uprave i posebne brige o interesima osiguranika u mirovinskim stvarima na koje je višekratno upućivao Ustavni sud Republike Hrvatske. Naglašava da je prije donošenja rješenja od 27. studenoga 2019. stupila na snagu novela Zakona o mirovinskom osiguranju koja je smanjila penalizaciju prijevremenog odlaska u mirovinu, slijedom čega je službena osoba koja je rješavala tužiteljev zahtjev trebala upoznati tužitelja s novim, za njega povoljnijim, propisom, a što je ona propustila učiniti. Tužitelj osporava i navode prvostupanjskog suda o mjerodavnom propisu u konkretnom slučaju, ističući da se sud ne poziva ni na jednu zakonsku odredbu koja bi upućivala na to da je u konkretnom slučaju mjerodavni propis Zakon o mirovinskom osiguranju koji je bio na snazi do novele objavljene u „Narodnim novinama“, 115/18. Poziva se i na članak 8. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“, 102/19.; u daljnjem tekstu: ZID ZOMO-a/19.), smatrajući tu odredbu osnovom za ponovno određivanje mirovine bez penalizacije. Predlaže da Visoki upravni sud poništi pobijanu presudu i usvoji tužbeni zahtjev, a podredno da poništi presudu i predmet vrati na ponovni postupak prvostupanjskom sudu.

4. Tuženik nije dostavio Sudu odgovor na žalbu.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitujući osporavanu presudu i postupak koji joj je prethodio u granicama razloga navedenih u žalbi, u skladu s člankom 73. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine,“ 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 29/17. i 110/21.; u daljnjem tekstu: ZUS), Sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se prvostupanjska presuda pobija kao ni razlozi na koje Sud pazi po službenoj dužnosti.

7. Iz spisa proizlazi da je postupak za ostvarivanje prava na prijevremenu starosnu mirovinu pokrenut povodom zahtjeva tužitelja podnesenog prvostupanjskom tijelu 28. studenoga 2018. u kojem je tužitelj naveo da traži priznavanje prava na prijevremenu starosnu mirovinu s danom 28. prosinca 2018. Rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područnog ureda u P.1 -P. , KLASA: UP/I 140- 02/19-01/03309660295, URBROJ: 341-13-05/3-18-020089 od 27. studenoga 2019. tužitelju je priznato, počevši od 28. prosinca 2018., pravo na prijevremenu starosnu mirovinu u određenom iznosu s isplatom mirovine, počevši od 28. prosinca 2018.

8. Uvidom u dostavnicu koja prileži spisu predmeta upravnog postupka prvostupanjski sud je utvrdio da je prva dostava rješenja od 27. studenoga 2019. tužitelju pokušana 4. prosinca 2019. u 09:50, međutim tužitelj nije zatečen na mjestu dostave, pa mu je rješenje dostavljeno u drugom pokušaju dostave 13. prosinca 2019.

9. Iz spisa nadalje proizlazi da je 11. ožujka 2020. tužitelj dostavio prvostupanjskom tijelu podnesak nazvan „izmjena zahtjeva“, u kojemu navodi da mu nije dostavljeno rješenje o priznanju prava na prijevremenu starosnu mirovinu, zbog čega mijenja zahtjev tako da odlazak u prijevremenu starosnu mirovinu zahtijeva s danom 1. siječnja 2019. Podredno predlaže obnovu postupka jer je odlazak u mirovinu s danom 1. siječnja 2019. za njega znatno povoljniji tj. manja je penalizacija pa traži donošenje za njega povoljnijeg rješenja.

10. Javnopravna tijela su odbila tužiteljev zahtjev od 11. ožujka 2020. odnsono žalbu protiv rješenja kojim je taj zahtjev odbijen, pozivajući se na članak 45. stavak 1. ZUP-a i članak 134. stavak 1. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“, 157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16., 18/18., 62/18., 115/18. i 102/19; u daljnejm tekstu: ZOMO).

11. Prvostupanjski sud je ocijenio osporavana rješenja zakonitima polazeći od činjenice da je prvostupanjskim rješenjem od 27. studenoga 2019. odlučeno o zahtjevu tužitelja za ostvarivanje prava na prijevremenu starosnu mirovinu s danom 28. studenoga 2018., a da je zahtjev za izmjenu zahtjeva od 28. studenoga 2018. tužitelj podnio 11. ožujka 2020., dakle tri mjeseca nakon donošenja prvostupanjskog rješenja. Što se tiče tužiteljeva (podrednog) prijedloga za obnovu postupka, prvostupanjski sud navodi da u konkretnom slučaju nije riječ ni o kakvoj novoj činjenici niti dokazu koji bi mogli dovesti do drukčijeg rješenja da su te činjenice odnosno dokazi bili izneseni ili upotrijebljeni u prijašnjem postupku, već je riječ o izmjeni zahtjeva od 28. studenoga 2018. za priznavanje prava na prijevremenu starosnu mirovinu, o kojem zahtjevu je odlučeno.

12. Stoga je, prema ocjeni prvostupanjskog suda, tuženik pravilno zaključio da je tužitelj u skladu s člankom 45. ZUP-a mogao disponirati svojim zahtjevom od 28. studenoga 2018. (uključujući i njegovu izmjenu) sve do donošenja prvostupanjskog rješenja, odnosno do 27. studenoga 2019., a što tužitelj u konkretnom slučaju nije učinio.

13. Pored toga, sud je istaknuo da se pri priznanju prava na prijevremenu starosnu mirovinu primjenjuje onaj zakon koji je na snazi u vrijeme podnošenja zahtjeva. Budući da je tužitelj 28. studenoga 2018. podnio prvostupanjskom tijelu zahtjev za priznavanje prava na prijevremenu starosnu mirovinu u kojem je naveo da traži priznavanje prava s danom 28. prosinca 2018., to je rješenjem od 27. studenoga 2019. tužitelju priznato pravo na prijevremenu starosnu mirovinu, počevši od 28. prosinca 2018. na temelju članaka 34. i 37. ZOMO-a koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja zahtjeva. Stoga Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“, 115/18.), na koji upire tužitelj smatrajući da bi za njega bio povoljniji u pogledu visine mirovine, a koji je stupio na snagu 1. siječnja 2019., ne bi mogao biti u primjeni jer se odnosi na one slučajeve u kojima će se pravo na mirovinu priznavati, počevši od 1. siječnja 2019. i kasnije.

14. Ocjenjujući osnovanost žalbe, ovaj Sud polazi od činjeničnog stanja utvrđenog u upravnom postupku i upravnom sporu koje tužitelj svojim žalbenim navodima nije doveo u sumnju.

15. Nije sporno da je tužitelj 28. studenoga 2018. podnio zahtjev za priznavanje prava na prijevremenu starosnu mirovinu s danom 28. prosinca 2018. te da je o tom zahtjevu odlučeno prvostupanjskim rješenjem od 27. studenoga 2019. (tužitelju je priznato pravo s danom s kojim je tražio priznavanje prava). Protiv rješenja od 27. studenoga 2019. tužitelj nije podnio žalbu.

16. Podneskom od 11. ožujka 2020. tužitelj je izmijenio zahtjev za priznavanje prava na prijevremenu starosnu mirovinu od 28. studenoga 2018., tražeći da mu se prizna pravo na prijevremenu starosnu mirovinu s danom 1. siječnja 2019., dok je podredno predložio obnovu postupka zbog promjene materijalnog propisa koji je za njega povoljniji.

17. Među strankama je sporno je li dostava rješenja od 27. studenoga 2019. bila uredna.

18. Člankom 85. stavcima 2., 3. i 5. ZUP-a propisano je:

(2) Kad se naslovljena osoba ne zatekne na mjestu dostave, dostavljač će u poštanskom sandučiću ili pretincu ili kod osobe zatečene na mjestu dostave ostaviti pisanu obavijest da u određeni dan i sat bude na mjestu dostave radi primanja pismena i gdje do toga dana sama može podići pismeno.

(3) Ako dostavljač u naznačeno vrijeme ne pronađe naslovljenu osobu ili ako ona odbije primiti pismeno, dostavljač će ostaviti pismeno u njezinom poštanskom sandučiću ili pretincu ili ako toga nema, na vratima ili drugom za primatelja vidljivom mjestu. Na dostavnici uz ostavljeno pismeno dostavljač će naznačiti razlog takve dostave, dan i sat kad je ostavio pismeno i potpisati se.

(5) Dostava se smatra obavljenom danom uručenja, odnosno danom kad je pismeno ostavljeno u poštanskom sandučiću ili pretincu ili ako toga nema, na vratima ili drugom za primatelja vidljivom mjestu, osim ako stranka dokaže da iz opravdanih razloga nije mogla primiti pismeno.

19. Uvidom u spis predmeta ovaj Sud je utvrdio da je tužitelju 4. prosinca 2019. u 09:50 prvi put pokušana dostava rješenja od 27. studenoga 2019. Budući da tužitelj nije zatečen na mjestu dostave, dostava je obavljena 13. prosinca 2019. primjenom članka 85. stavaka 2. i 3. ZUP-a.

20. Polazeći od navedenoga, ovaj Sud prihvaća ocjenu prvostupanjskog suda da osporenim rješenjem tuženika od 6. svibnja 2020. i rješenjem prvostupanjskog tijela od 16. ožujka 2020., kojim nije udovoljeno izmijenjenom zahtjevu pozivom na članak 45. stavak 1. ZUP-a, nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja.

21. Člankom 45. stavkom 1. ZUP-a propisano je da do donošenja prvostupanjske odluke o upravnoj stvari stranka može izmijeniti svoj zahtjev ili podnijeti drugi, ako se ti zahtjevi u bitnim pretpostavkama temelje na istom činjeničnom stanju. Stavkom 2. ad službena osoba utvrdi da ne postoje uvjeti za članka 45. ZUP-a propisano je k

izmjenu podnesenog ili za podnošenje drugog zahtjeva, donijet će rješenje kojim će odbaciti zahtjev stranke.

22. Razmatrajući okolnosti predmeta u svjetlu navedenih odredaba ZUP-a, valja zaključiti da je tužiteljev podnesak kojim je izmijenio prvotni zahtjev trebalo odbaciti. Međutim, činjenica što je zahtjev odbijen, a ne odbačen, ne može se smatrati postupanjem na štetu tužitelja koje bi zahtijevalo poništavanje rješenja.

23. Nadalje valja reći da u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke za obnovu postupka okončanog rješenjem od 27. studenoga 2019. s obzirom na to da stupanje na snagu povoljnijeg propisa nije zakonom propisani razlog za obnovu postupka.

24. Ni tužiteljevo pozivanje na članak 8. ZID-a ZOMO-a/19. ne može dovesti u sumnju zakonitost prvostupanjske presude odnosno osporavanih rješenja javnopravnih tijela jer se ta odredba odnosi na korisnike prijevremene starosne mirovine ostvarene u razdoblju od 1. siječnja do 31. prosinca 2019., sukladno odredbama Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“, 157/13., 151/14., 33/15., 93/15.,120/16., 18/18. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 62/18. i 115/18.), kojima će se po službenoj dužnosti ponovno odrediti prijevremena starosna mirovina po ZID-u ZOMO-a/19., bez donošenja rješenja.

25. Tužiteljev prigovor da je prvostupanjsko tijelo u postupku donošenja rješenja o prijevremenoj starosnoj mirovini postupalo protivno načelu pomoći stranci ne može dovesti u sumnju zakonitost osporavane presude kao ni rješenja javnopravnih tijela osporenih u ovom upravnom sporu. Naime, prigovori usmjereni na postupanje protivno načelu pomoći stranci odnose se na (pravomoćno okončan) postupak u kojemu je doneseno rješenje o priznavanju prava na prijevremenu starosnu mirovinu, a ne na postupak u kojemu su donesena ovdje osporena rješenja. S obzirom na činjenicu da je predmet ovoga upravnog spora ocjena zakonitosti rješenja kojim je odbijen tužiteljev zahtjev za promjenu datuma odlaska u prijevremenu starosnu mirovinu, tužiteljevi prigovori vezani uz navodne propuste službene osobe koja je rješavala tužiteljev zahtjev od 28. studenoga 2018. ne utječu na odluku u ovom postupku.

26. Osvrćući se žalbeni navod da tužitelj nije uredno pozvan na ročište pred prvostupanjskim sudom od 13. svibnja 2021. jer je od primitka poziva do održavanja ročišta prošlo manje od zakonom propisanih 15 dana, valja istaknuti sljedeće: 26.1. Iz spisa predmeta proizlazi da je prvostupanjski sud zakazao raspravu za dan 8. travnja 2021. te da je tužitelj zaprimio poziv za raspravu 18. ožujka 2021. Nadalje je razvidno da je tužitelj 26. ožujka 2021. elektroničkom poštom zatražio od suda odgodu rasprave zbog ranije zakazane fizikalne terapije te zbog nepovoljne epidemiološke situacije u P.-g. županiji. Rješenjem od 29. ožujka 2021. prvostupanjski je sud odgodio raspavu za 22. travnja 2021. zbog nemogućnosti tužitelja da prisustvuje raspravi zakazanoj za 8. ožujka 2021. To je rješenje tužitelj zaprimio 6. travnja 2021. Dana 21. travnja 2021. tužitelj je elektroničkom poštom obavijestio prvostupanjski sud da su dva člana njegove obitelji zaražena korona virusom te je zatražio odgodu ročišta zakazanog za 22. travnja 2021. Prvostupanjski sud je udovoljio tužiteljevu zahtjevu za ponovnu odgodu ročišta te je odgodio ročište za 13. svibnja 2021. Poziv na ročište od 13. svibnja 2021. tužitelj je zaprimio 6. svibnja 2021. Ročište od 13. svibnja 2021. održano je u odsutnosti uredno pozvanog tužitelja.

27. Člankom 37. stavkom 5. ZUS-a propisano je da se strankama poziv za raspravu mora uručiti najkasnije 15 dana prije održavanja ročišta na koje su pozvane, a u hitnim postupcima bez odgode. Stavkom 4. članka 37. ZUS-a propisano je da će se u pozivu navesti da se rasprava može održati i donijeti presuda i bez nazočnosti uredno obaviještene stranke.

28. Polazeći od činjenice da je sud u dva navrata, po prijedlozima tužitelja, odgađao raspravu u konkretnom predmetu te da je tužitelj u pozivu za ročište upozoren na to da se rasprava može održati i donijeti presuda i bez nazočnosti uredno obaviještene stranke, okolnost što je nakon dva odgođena ročišta po tužiteljevu prijedlogu, između dostave poziva za posljednje ročište tužitelju i održavanja ročišta prošlo manje od 15 dana, ovaj Sud ne smatra postupovnom povredom koja je utjecala na zakonitost osporavane presude niti je time tužitelju uskraćeno raspravljanje pred sudom. Pritom valja imati na umu činjenicu da je tužitelju dostavljen tuženikov odgovor na tužbu, o kojemu se tužitelj očitovao pisanim podneskom od 9. travnja 2021., što znači da mu je omogućeno osporiti navode druge strane u postupku, ali i činjenicu da tužitelj (unatoč upozorenju u smislu članka 37. stavka 4. ZUS-a) nije pristupio ročištu održanom 13. svibnja 2021., čime je pristao na posljedice neodazivanja pozivu na raspravu te svojevoljno propustio iskoristiti prava koja je imao na raspolaganju radi zaštite svojih prava koja su predmet konkretnog upravnog spora.

29. Slijedom iznesenog, te smatrajući da ni ostalim žalbenim navodima nije dovedena u sumnju zakonitost osporavane presude po bilo kojoj osnovi, valjalo je, na temelju članka 74. stavka 1. ZUS-a, odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu 23. kolovoza 2022.

Predsjednica vijeća

Mira Kovačić