Poslovni broj: 69 P-11790/2019-25

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Goranu Goluži, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja M. D., B., OIB:…, zastupanog po punomoćnicima D. C. i S. P., odvjetnicima iz S., protiv tuženika R. A. d.d., Z., OIB: …, zastupanog po punomoćniku D. Š., odvjetniku iz Z., radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 8. srpnja 2022 godine, u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužitelja M. H., odvjetnice iz Z., te zamjenika punomoćnika tuženika S. T., odvjetničke vježbenice kod odvjetnika M. B: iz Z., dana 22. kolovoza 2022. godine

p r e s u d i o  j e :

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: … koji su dana 15. svibnja 2007.g. sklopili tužitelj M. D. (OIB: …) kao korisnik kredita i tuženik R. A. d.d. (OIB: …) kao kreditor u dijelu u kojem je tužitelj obvezan platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci tuženika, a preko ugovorene kamatne stope od 5,20 % godišnje.

II. Nalaže se tuženiku R. A. d.d. (OIB: …), isplatiti tužitelju M. D. (OIB:…), iznos od 9.415,12 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom i to:

- na iznos od 107,29 kn od 30.11.2007. godine do isplate,

- na iznos od 106,35 kn od 31.12.2007. godine do isplate,

- na iznos od 105,47 kn od 31.01.2008. godine do isplate,

- na iznos od 104,53 kn od 29.02.2008. godine do isplate,

- na iznos od 103,60 kn od 31.03.2008. godine do isplate,

- na iznos od 102,62 kn od 30.04.2008. godine do isplate,

- na iznos od 157,00 kn od 31.05.2008. godine do isplate,

- na iznos od 155,53 kn od 30.06.2008. godine do isplate,

- na iznos od 154,07 kn od 31.07.2008. godine do isplate,

- na iznos od 152,56 kn od 31.08.2008. godine do isplate,

- na iznos od 151,10 kn od 30.09.2008. godine do isplate,

- na iznos od 149,59 kn od 31.10.2008. godine do isplate,

- na iznos od 148,03 kn od 30.11.2008. godine do isplate,

- na iznos od 146,48 kn od 31.12.2008. godine do isplate,

- na iznos od 144,88 kn od 31.01.2009. godine do isplate,

- na iznos od 143,33 kn od 28.02.2009. godine do isplate,

- na iznos od 230,82 kn od 31.03.2009. godine do isplate,

- na iznos od 228,24 kn od 30.04.2009. godine do isplate,

- na iznos od 225,67 kn od 31.05.2009. godine do isplate,

- na iznos od 223,05 kn od 30.06.2009. godine do isplate,

- na iznos od 220,43 kn od 31.07.2009. godine do isplate,

- na iznos od 217,77 kn od 31.08.2009. godine do isplate,

- na iznos od 215,01 kn od 30.09.2009. godine do isplate,

- na iznos od 212,26 kn od 31.10.2009. godine do isplate,

- na iznos od 209,51 kn od 30.11.2009. godine do isplate,

- na iznos od 206,71 kn od 31.12.2009. godine do isplate,

- na iznos od 203,87 kn od 31.01.2010. godine do isplate,

- na iznos od 201,03 kn od 28.02.2010. godine do isplate,

- na iznos od 198,10 kn od 31.03.2010. godine do isplate,

- na iznos od 195,17 kn od 30.04.2010. godine do isplate,

- na iznos od 192,24 kn od 31.05.2010. godine do isplate,

- na iznos od 189,23 kn od 30.06.2010. godine do isplate,

- na iznos od 186,21 kn od 31.07.2010. godine do isplate,

- na iznos od 183,10 kn od 31.08.2010. godine do isplate,

- na iznos od 179,99 kn od 30.09.2010. godine do isplate,

- na iznos od 176,89 kn od 31.10.2010. godine do isplate,

- na iznos od 173,73 kn od 30.11.2010. godine do isplate,

- na iznos od 170,49 kn od 31.12.2010. godine do isplate,

- na iznos od 167,25 kn od 31.01.2011. godine do isplate,

- na iznos od 164,01 kn od 28.02.2011. godine do isplate,

- na iznos od 160,68 kn od 31.03.2011. godine do isplate,

- na iznos od 157,35 kn od 30.04.2011. godine do isplate,

- na iznos od 153,98 kn od 31.05.2011. godine do isplate,

- na iznos od 150,52 kn od 30.06.2011. godine do isplate,

- na iznos od 133,61 kn od 31.07.2011. godine do isplate,

- na iznos od 130,41 kn od 31.08.2011. godine do isplate,

- na iznos od 127,17 kn od 30.09.2011. godine do isplate,

- na iznos od 86,60 kn od 31.10.2011. godine do isplate,

- na iznos od 84,29 kn od 30.11.2011. godine do isplate,

- na iznos od 81,94 kn od 31.12.2011. godine do isplate,

- na iznos od 79,59 kn od 31.01.2012. godine do isplate,

- na iznos od 77,19 kn od 29.02.2012. godine do isplate,

- na iznos od 74,75 kn od 31.03.2012. godine do isplate,

- na iznos od 72,31 kn od 30.04.2012. godine do isplate,

- na iznos od 69,82 kn od 31.05.2012. godine do isplate,

- na iznos od 67,34 kn od 30.06.2012. godine do isplate,

- na iznos od 64,85 kn od 31.07.2012. godine do isplate,

- na iznos od 62,28 kn od 31.08.2012. godine do isplate,

- na iznos od 59,70 kn od 30.09.2012. godine do isplate,

- na iznos od 57,13 kn od 31.10.2012. godine do isplate,

- na iznos od 54,51 kn od 30.11.2012. godine do isplate,

- na iznos od 51,89 kn od 31.12.2012. godine do isplate,

- na iznos od 49,23 kn od 31.01.2013. godine do isplate,

- na iznos od 46,56 kn od 28.02.2013. godine do isplate,

- na iznos od 43,81 kn od 31.03.2013. godine do isplate,

- na iznos od 41,10 kn od 30.04.2013. godine do isplate,

- na iznos od 38,35 kn od 31.05.2013. godine do isplate,

- na iznos od 35,55 kn od 30.06.2013. godine do isplate,

- na iznos od 32,71 kn od 31.07.2013. godine do isplate,

- na iznos od 29,92 kn od 31.08.2013. godine do isplate,

- na iznos od 27,03 kn od 30.09.2013. godine do isplate,

- na iznos od 24,15 kn od 31.10.2013. godine do isplate,

- na iznos od 21,22 kn od 30.11.2013. godine do isplate,

- na iznos od 18,24 kn od 31.12.2013. godine do isplate,

- na iznos od 15,27 kn od 31.01.2014. godine do isplate,

- na iznos od 12,30 kn od 28.02.2014. godine do isplate,

- na iznos od 9,28 kn od 31.03.2014. godine do isplate,

- na iznos od 6,17 kn od 30.04.2014. godine do isplate,

- na iznos od 3,11 kn od 31.05.2014. godine do isplate, i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do 31.07.2015. godine po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećana za 5 postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a sve u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: … koji su dana 15. svibnja 2007.g. sklopili tužitelj M. D: (OIB: …) kao korisnik kredita i tuženik R. A. d.d. (OIB: 53056966535) kao kreditor u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.

IV. Nalaže se tuženiku R. A. d.d. (OIB: …) isplatiti tužitelju M. D. (OIB: …) iznos od 40.694,29 kn sa zakonskom zateznom kamatom i to:

- na iznos od 8,77 kn od 31.08.2007. godine do isplate,

- na iznos od 24,15 kn od 31.01.2008. godine do isplate,

- na iznos od 43,90 kn od 29.02.2008. godine do isplate,

- na iznos od 77,76 kn od 31.03.2008. godine do isplate,

- na iznos od 26,88 kn od 30.04.2008. godine do isplate,

- na iznos od 6,86 kn od 31.05.2008. godine do isplate,

- na iznos od 32,04 kn od 30.06.2008. godine do isplate,

- na iznos od 18,82 kn od 30.09.2008. godine do isplate,

- na iznos od 184,78 kn od 31.10.2008. godine do isplate,

- na iznos od 73,60 kn od 30.11.2008. godine do isplate,

- na iznos od 214,94 kn od 31.12.2008. godine do isplate,

- na iznos od 236,66 kn od 31.01.2009. godine do isplate,

- na iznos od 246,48 kn od 28.02.2009. godine do isplate,

- na iznos od 224,95 kn od 31.03.2009. godine do isplate,

- na iznos od 230,25 kn od 30.04.2009. godine do isplate,

- na iznos od 187,83 kn od 31.05.2009. godine do isplate,

- na iznos od 156,60 kn od 30.06.2009. godine do isplate,

- na iznos od 164,91 kn od 31.07.2009. godine do isplate,

- na iznos od 181,37 kn od 31.08.2009. godine do isplate,

- na iznos od 179,93 kn od 30.09.2009. godine do isplate,

- na iznos od 163,30 kn od 31.10.2009. godine do isplate,

- na iznos od 194,52 kn od 30.11.2009. godine do isplate,

- na iznos od 219,56 kn od 31.12.2009. godine do isplate,

- na iznos od 255,17 kn od 31.01.2010. godine do isplate,

- na iznos od 247,01 kn od 28.02.2010. godine do isplate,

- na iznos od 295,34 kn od 31.03.2010. godine do isplate,

- na iznos od 286,17 kn od 30.04.2010. godine do isplate,

- na iznos od 304,04 kn od 31.05.2010. godine do isplate,

- na iznos od 458,72 kn od 30.06.2010. godine do isplate,

- na iznos od 426,88 kn od 31.07.2010. godine do isplate,

- na iznos od 524,16 kn od 31.08.2010. godine do isplate,

- na iznos od 490,55 kn od 30.09.2010. godine do isplate,

- na iznos od 436,48 kn od 31.10.2010. godine do isplate,

- na iznos od 550,55 kn od 30.11.2010. godine do isplate,

- na iznos od 695,66 kn od 31.12.2010. godine do isplate,

- na iznos od 592,91 kn od 31.01.2011. godine do isplate,

- na iznos od 628,95 kn od 28.02.2011. godine do isplate,

- na iznos od 583,12 kn od 31.03.2011. godine do isplate,

- na iznos od 591,35 kn od 30.04.2011. godine do isplate,

- na iznos od 785,88 kn od 31.05.2011. godine do isplate,

- na iznos od 804,83 kn od 30.06.2011. godine do isplate,

- na iznos od 963,89 kn od 31.07.2011. godine do isplate,

- na iznos od 880,70 kn od 31.08.2011. godine do isplate,

- na iznos od 789,64 kn od 30.09.2011. godine do isplate,

- na iznos od 772,15 kn od 31.10.2011. godine do isplate,

- na iznos od 765,21 kn od 30.11.2011. godine do isplate,

- na iznos od 808,21 kn od 31.12.2011. godine do isplate,

- na iznos od 845,71 kn od 31.01.2012. godine do isplate,

- na iznos od 850,73 kn od 29.02.2012. godine do isplate,

- na iznos od 824,79 kn od 31.03.2012. godine do isplate,

- na iznos od 842,30 kn od 30.04.2012. godine do isplate,

- na iznos od 854,29 kn od 31.05.2012. godine do isplate,

- na iznos od 834,13 kn od 30.06.2012. godine do isplate,

- na iznos od 839,43 kn od 31.07.2012. godine do isplate,

- na iznos od 824,32 kn od 31.08.2012. godine do isplate,

- na iznos od 791,66 kn od 30.09.2012. godine do isplate,

- na iznos od 826,47 kn od 31.10.2012. godine do isplate,

- na iznos od 843,18 kn od 30.11.2012. godine do isplate,

- na iznos od 831,47 kn od 31.12.2012. godine do isplate,

- na iznos od 765,80 kn od 31.01.2013. godine do isplate,

- na iznos od 821,59 kn od 28.02.2013. godine do isplate,

- na iznos od 826,46 kn od 31.03.2013. godine do isplate,

- na iznos od 804,60 kn od 30.04.2013. godine do isplate,

- na iznos od 736,59 kn od 31.05.2013. godine do isplate,

- na iznos od 734,86 kn od 30.06.2013. godine do isplate,

- na iznos od 751,56 kn od 31.07.2013. godine do isplate,

- na iznos od 778,34 kn od 31.08.2013. godine do isplate,

- na iznos od 815,43 kn od 30.09.2013. godine do isplate,

- na iznos od 796,30 kn od 31.10.2013. godine do isplate,

- na iznos od 809,85 kn od 30.11.2013. godine do isplate,

- na iznos od 825,22 kn od 31.12.2013. godine do isplate,

- na iznos od 834,76 kn od 31.01.2014. godine do isplate,

- na iznos od 854,95 kn od 28.02.2014. godine do isplate,

- na iznos od 848,34 kn od 31.03.2014. godine do isplate,

- na iznos od 826,00 kn od 30.04.2014. godine do isplate,

- na iznos od 818,73 kn od 31.05.2014. godine do isplate, i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do 31.07.2015. godine po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećana za 5 postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a sve u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku R. A. d.d. (OIB: …) isplatiti tužitelju M. D. (OIB: …) trošak parničnog postupka u iznosu od 12.393,50 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 22. kolovoza 2022. godine do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a sve u roku od 15 dana.

VI. Odbija se zahtjev tužitelja Matije Detelića za naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa, kao neosnovan.

VII. Odbija zahtjev tuženice Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, za naknadu parničnog troška, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 23. travnja 2019. godine navodi da je kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom zaključio dana 14. svibnja 2007. godine Ugovor o kreditu broj …, u iznosu kunske protuvrijednosti 30.517,58 CHF, s rokom otplate 84 mjeseca, na rok otplate od 84 mjeseca. Tužitelj ističe da je čl. 2. navedenog Ugovora o kreditu propisana kamatna stopa koja je promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama Kreditora i iznosi 5,20% godišnje, da je za vrijeme trajanja otplate kredita redovna kamata mijenjana Odlukama banke u više navrata. Nadalje, tužitelj navodi da je ugovaranje redovne kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva, u skladu s jednostranom odlukom tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužitelj i tuženik nisu pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate protivno propisima Republike Hrvatske, da je navedeno jasno utvrđeno i pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04.07.2013. godine, u kolektivnom sporu tužitelja Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv tuženih osam banaka, između kojih i tuženik, a koja odluka je u djelu koji se odnosi na kamate potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13, da je u spomenutoj pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04.07.2013. godine utvrđeno da je tuženik u predmetnom razdoblju, a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva, u skladu s jednostranom odlukom tuženika, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Stoga se tužitelj poziva na pravna utvrđenja iz spomenute presude Trgovačkog suda u Zagrebu, kojom je utvrđena ništavost odredbe kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Nadalje, tužitelj navodi da je Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu, pod poslovnim brojem Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv između ostalih IV – tuženika R. A. d.d., ovdje tuženika, a podignutoj radi zaštitite kolektivnih interesa potrošača.

Navedenom Presudom pod točkom I. izreke potvrđena je Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine u kojoj je utvrđeno da je IV-.tuženik R. A. d.d. u razdoblju od 01. siječnja 2004. godine do

31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja ugovora nije potrošače informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Nadalje, tužitelj navodi da Zakon o parničnom postupku propisuje postupak u slučaju tužbi radi zaštite kolektivnih interesa i prava. Odredbom čl. 502 c. propisano je da fizičke i pravne osobe se mogu u posebnim parnicama pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a u kojem je slučaju sud vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se fizička ili pravna osoba na njih pozvati. Prema tome tužitelj se poziva na pravno utvrđenje iz navedene presude kojom je utvrđena ništetnost odredbe kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tužitelj navodi da je temeljem odredbi Ugovora bio dužan otplaćivati kredit u iznosu od 30.517,58 CHF u 84 jednaka mjesečna anuiteta, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu. Obzirom da je utvrđeno da je navedena ugovorna odredba o ugovorenoj valuti uz koju je vezana glavnica švicarski franak ništetna i nepoštena, to je tužitelj plaćao veći iznos od onog koji bi plaćao da je plaćao anuitete po tečaju CHF na dan korištenja kredita, te je na taj način preplatio tuženiku određene iznose. Slijedom navedenog, tužitelj konačno postavljenim tužbenim zahtjevom, u podnesku od 20.04.2021. godine (list 92-98 spisa), ispravljenog na ročištu dana 13.04.2022. godine (list 205 spisa), predlaže da sud donese presudu kojom će utvrditi da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: … koji su dana 15. svibnja 2007.g. sklopili tužitelj M. D. (OIB: …), kao korisnik kredita i tuženik R. A. d.d. (OIB: …) kao kreditor, u dijelu u kojem je tužitelj obvezan platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci tuženika, a preko ugovorene kamatne stope od 5,20 % godišnje, da

naloži tuženiku da isplati tužitelju iznos od 9.415,12 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, a kako to stoji pod točkom II. izreke presude, da utvrdi da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: … koji su dana 15. svibnja 2007. godine sklopili tužitelj i tuženik u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, da naloži tuženiku da isplati tužitelju iznos od 40.694,29 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, a kako to stoji pod točkom IV. izreke presude, te da naloži tuženiku da isplati tužitelju trošak parničnog postupka zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od presuđenja do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da su tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o kreditu broj …, protivi se tužbenom zahtjevu u cijelosti te osporava osnove i visine tužbenih zahtjeva. Ističe da kako je tužba podnesena u 2019. da se time ima primjenjivati ZPP, a prema procesnoj teoriji pravomoćnosti sudskih odluka, tuženik ističe da je Presuda suštinski presuda u smislu čl. 502.a ZPP-a. Ističe također da se tuženik ne može pozivati na Presude iz Postupka Franak, budući je u ovom postupku predmet spora utvrđenje ništetnosti, a ne naknade štete. Tuženik ističe prigovor zastare i potraživanja i zahtjeva tužitelja. Navodi da bi tužitelj sukladno odredbama čl. 96. st. 1. i čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača, a koji je bio na snazi u trenutku sklapanja Ugovora, trebao dokazati da mu sporne odredbe Ugovora nisu bile jasne, lako razumljive ili uočljive. Tek tada i ukoliko bi tužitelj navedeno uspio dokazati bilo bi tužitelju dopušteno dokazivati je li se o spornim odredbama Ugovora pojedinačno pregovaralo, pa tek ukoliko nije bilo pojedinačnog pregovaranja, tužitelj bi bio ovlašten dokazivati da sporne odredbe Ugovora uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama Ugovornih strana na način nepovoljan za tužitelja. Tuženik navodi kako su obje stranke izvršile svoja prava i obveze iz Ugovora te da je Ugovor ispunjen u cijelosti. Tuženik smatra da je u čl. 2. Ugovora kojim se određuje kamatna stopa bila lako uočljiva, jasna i razumljiva, da je visina kamatne stope određena samim Ugovorom, a okolnost promjenjivosti je jasno istaknuta u tekstu čl. 2. Ugovora, a što je razvidno iz vizualnog pregleda samog ugovora, koji je potvrđen od strane javnog bilježnika solemnizacijom. Tuženik smatra kako se tužitelj ne može pozivati na izreku presude prema čl. 502.c. ZPP-a jer se ista odnosi na stambene, a ne na kredite za kupnju motornih vozila, ističe kako je tužitelj kupio osobni automobil a to ne pripada osnovnim potrebama. Ističe i kako smatra da je čl. 2. Ugovora kojim se određuje kamatna stopa bila lako uočljiva, jasna i razumljiva. Visina kamatne stope određena je samim Ugovorom, a okolnost "promjenjivosti" je jasno istaknuta u tekstu čl. 2. Ugovora, a što je razvidno i iz vizualnog pregleda samog Ugovora. Obzirom da ugovorne strane nisu sklopile ugovor s fiksnom kamatnom stopom već s promjenjivom, tužitelj ne može zahtijevati da mu se vrate iznosi koje je platio kao da je sklopio ugovor s fiksnom kamatnom stopom. Nadalje tuženik navodi kako je tužitelj mogao odabrati i kredit bez valutne klauzule, u kunama ili kredit uz valutnu klauzulu u švicarskim francima ili u eurima i odlučio se sklopiti ugovor o kreditu uz valutnu klauzulu u švicarskim francima, a svoju slobodnu stranu volje je potvrdio i pred javnim bilježnikom. Također i javni bilježnik je pri sklapanju Ugovora tužitelja upozorio na sve okolnosti iz Ugovora. Odredba kojom je ugovorena valutna klauzula sadržana je u ugovoru, a prilikom sklapanja ugovora tužitelju je uručen okvirni otplatni plan u kojem je iznos anuiteta izražen u CHF. Tuženik smatra da je odlučna okolnost da kretanje tečaja CHF za vrijeme trajanja ugovora nisu mogli prepoznati ni tužitelj ni tuženik. Prema svojim kreditnim sposobnostima tužitelj je mogao odabrati bilo koju od navedenih mogućnosti te je jasno da je svojim izborom valute i kamate kredita imao mogućnost izbora i visine kamatne stope i primjene valutne klauzule. Slijedom navedenog, tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška tuženiku zajedno sa zateznom kamatom koja teče od donošenja rješenja o trošku do isplate.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu (list 8-10 spisa), u otplatni plan (list 11-13 spisa), u prijepis knjigovodstvene kartice (list 14-21 spisa), u Opće uvjete poslovanja sa stanovništvom (list 35-36 spisa), u Pravilnik o obračunu kamata i naknada ( list 37-55 spisa), u zahtjev za kredit ( list 56-59 spisa), provedeno je financijsko vještačenje po Z. R. iz R. v. d.o.o. (list 80-85

spisa), saslušan je tužitelj M. D. kao stranka (list 205-206 spisa), te je na ročištu dana 8. srpnja 2022. godine saslušan vještak Z. R: (list 223-224 spisa).

4. Druge dokaze sud nije izvodio budući da stranke nisu stavljale dokaznih prijedloga, a što su dužne temeljem čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01., 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP). Naime, stranke su na zadnjem ročištu odustale od svih predloženih, a neizvedenih dokaza.

5. Na temelju tako izvedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svaki za sebe i u njihovoj ukupnosti, sukladno čl. 8. ZPP-a, ovaj sud je ocijenio da je konačno postavljeni tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

6. Među strankama nije sporno, da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom zaključio dana 15. svibnja 2007. godine Ugovor o kreditu broj …, u iznosu kunske protuvrijednosti 30.517,58 CHF, na rok otplate od 84 mjeseca, te da je čl. 2. navedenog Ugovora o kreditu propisana kamatna stopa koja je promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama Kreditora i koja iznosi 5,20% godišnje.

7. Prvenstveno valja reći da je presudama Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P- 1401/12 od 04. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt- 249/14 od 09. travnja 2015. godine pravomoćno utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništava. Dakle iz navedenih odluka proizlazi da je tuženik kamatne stope mijenjao bez ugovorenih parametara, jednostranom odlukom banke, na način da se o promjenama nije pojedinačno pregovaralo, pa je time došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, odnosno korisnika kredita, zbog čega su navedene odredbe nepoštene, odnosno ništetne.

8. Isto tako navedenom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019., utvrđeno je da je tuženik od 01. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu, koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključivanja i u vrijeme zaključivanja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključivanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupao sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03, a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbi čl. 96. i čl. 97. ZZP i odredbama Zakona o obveznim odnosima. Kolektivni interes potrošača (sadašnjih i budućih), prema navedenim presudama, temelji se na tome da određeni trgovci u svojim standardnim ugovorima ne koriste određene odredbe koje su nepoštene po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača i da njihova poslovna praksa ne bude po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača nepoštena. Iz izreke navedenih presuda, razvidno je da se odnose na ugovore o potrošačkom kreditiranju, dakle i na predmetni Ugovor o kreditu.

9. Ovdje valja još reći da je navedenim presudama pravomoćno utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita koristeći nepoštene ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak te kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Naime, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, međutim, takva odluka ne isključuje primjenu odredbi Zakona o obveznim odnosima, te tužitelj kao ugovorna strana ima pravo tražiti utvrđenje ništetnosti predmetne ugovorne odredbe sukladno odredbi čl. 327. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., u daljnjem tekstu: ZOO) u svezi odredbe čl. 322. ZOO-a. Ovo tim više što je tuženik u konkretnom slučaju osporio da bi sporne ugovorne odredbe bile ništetne, navodeći da povreda kolektivnih interesa potrošača koja se utvrdi u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača ne znači automatski i postojanje povrede pojedinačnog interesa potrošača u svakom pojedinom slučaju.

10. Nadalje, odredbom čl. 502. c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe (iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. S tim u vezi valja napomenuti da se pojam naknade štete u smislu čl. 502.c ZPP-a treba tumačiti u smislu uklanjanja posljedica povrede, pa time i prava tražiti vraćanje onog što je stečeno zbog takve povrede, na što upućuje i činjenica da je posljednjim izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine" br. 70/19.) izmijenjen i sadržaj navedene odredbe članka 502.c na način da je sada i izričito propisano da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi i u parnicama radi isplate. Stoga je ovaj sud vezan za utvrđenje iz gore navedenih presuda.

11. Nadalje, sukladno odredbi čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03., u daljnjem tekstu: ZZP) ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a posebno odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu.

12. Sukladno odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno odredbi čl. 81. st. 2. ZZP-a, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje, sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a, nepoštena ugovorna odredba je ništava.

13. Prema odredbi čl. 269. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, ("Narodne novine" br. 35/05., - u daljnjem tekstu: ZOO) činidba kao objekt ugovorne obveze mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Odredbom čl. 272. ZOO-a određeno je da je činidba odrediva ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi, ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan. Nadalje, odredbom čl. 270. st. 1. ZOO-a propisano je da je ugovor ništetan kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva.

14. Iz izvedenih dokaza, a uzimajući u obzir citirane zakonske odredbe, proizlazi da su ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjivost ugovorne kamatne stope sukladno odluci tuženika, a uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope (čl. 2. Ugovora o kreditu).

15. Ovo stoga što predmetni Ugovor o kreditu ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, kao niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Naime, u Ugovoru o kreditu nisu jasno određeni parametri za promjenu kamatne stope, jer ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi predstavlja odredbu unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, pa se smatra da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo (čl. 81. st. 2. ZZP-a), a što proizlazi i iz gore navedenih presuda donesenih u kolektivnom sporu za zaštitu prava potrošača, a koje obvezuju ovaj sud. Pored toga valja reći da tuženik adekvatnim dokazima nije dokazao suprotno. Naime, prema stavu zauzetom od strane Vrhovnog suda Republike Hrvatske, nije potrebno provoditi saslušanja zaposlenika banaka, javnih bilježnika niti tužitelja, na okolnost pojedinačnog pregovaranja, a u tom smislu ni tužitelj ni tuženik nisu imali nikakvih dokaznih prijedloga.

16. Ovdje valja reći da ugovorena redovna kamata sadržajno odgovara naknadi koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih od strane kreditora (banke) na određeno vremensko razdoblje, uz obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, sve u vrijeme i na način kako je to Ugovorom o kreditu i ugovoreno. Stoga odredba o takvoj kamati mora biti određena odnosno barem odrediva u smislu odredbi čl. 269. st. 2. ZOO-a i čl. 272. ZOO-a.

17. Međutim u čl. 2. Ugovora o kreditu ugovorena je promjenjivost kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, dok nisu jasno određeni parametri odnosno kriteriji pod kojima se može mijenjati kamatna stopa. Stoga sud smatra da predmetna odredba Ugovora o kreditu koja se odnosi na promjenjivost kamatne stope nije bila ni određena, niti odrediva u trenutku sklapanja toga Ugovora. Pored toga, navedeni Ugovor je sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o takvim ugovornim odredbama, pa je na taj način tužitelj kao potrošač stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na banku. Stoga sporne odredbe o promjenjivosti kamatne stope predstavljaju nepoštene odredbe u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP- a.

18. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema odredbi čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Odredba čl. 2. Ugovora o kreditu, koje promjenu ugovorne kamate čine ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja bez precizno određenih uvjeta promjenjivosti i referentne stope za koju se veže promjena, uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koju promjenu dužnik ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Tužitelju je prilikom zaključenja Ugovora o kreditu trebalo objasniti razloge promjene kamatne stope, pojedinačno o tome pregovarati i na taj način mu omogućiti da pristane na takve odredbe (koje jasno definiraju uvjete i razloge zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati), odnosno omogućiti mu da prigovori povećanju stope redovne kamate ili zatraži okončanje ugovornog odnosa. Primjenom navedene ugovorne odredbe tuženik je izbjegao utjecaj tužitelja kao druge ugovorne strane na cijenu, što je suprotno odredbi čl. 247. ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Takva jednostrano određena ugovorna odredba protivna je i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a jer je neizvjesna visina novčanog iznosa kojeg je tužitelj morao vratiti tuženiku.

19. U odnosu na Opće uvjete poslovanja valja reći da je i u njima tuženik samo općenito naveo da visina kamatnih stopa ovisi o tekućim tržišnim prilikama, te cijeni novca i kapitala na domaćem i inozemnim tržištima, bez preciznih i jasnih kriterija po kojima se promjena kamate može odrediti.

20. Slijedom svega navedenoga, sud je utvrdio da je ugovorna odredba kojom je propisana promjenjivost kamatne stope ništetna, pri čemu valja dodati da na takvo utvrđenje nije od utjecaja činjenica da je kredit otplaćen.

21. U odnosu na odredbe kojima je ugovorena valuta CHF, uz koju je vezana glavnica, valja reći da iz provedenih dokaza ne proizlazi da bi stranke pojedinačno pregovarale o istim odredbama, niti da je tuženik informirao tužitelja o rizicima koje nosi valuta CHF, a navedeno proizlazi i iz gore navedenih odluka donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje obvezuju ovaj sud. Stoga je ugovaranje takvih odredbi imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, pa su po ocjeni ovog suda ništetne i nepoštene odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF. Nadalje, valja reći da iz gore navedenih presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa proizlazi da je i postupanje tuženika, po pitanju valutne klauzule, unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite, riješeno na način da je utvrđeno kako tuženik nije na transparentan način informirao potrošače o riziku intervalutarnih promjena vezanoj za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, obzirom da tuženik kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik kao i dodatni rizik specifičan za CHF kao valutu utočišta, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike. Također, iz navedenih odluka proizlazi utvrđenje prema kojemu je iznos ugovorene kamate potrošaču bio nerazumljiv i iz razloga jer je vezan za tečaj švicarskog franka i za odluku banke.

22. Slijedom svega navedenoga, utvrđeno je da su predmetne ugovorne odredbe u dijelu u kojem je u odnosu na tužitelja ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF ništetne.

23. Budući da je ovaj sud utvrdio ništetnim odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, to tužitelj sukladno odredbama čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05 i 41/08 - u daljnjem tekstu: ZOO/91) ima pravo na isplatu razlike između iznosa koji bi platio po osnovi tečaja CHF na dan sklapanja ugovora i iznosa koji je platio tuženiku po osnovi primijenjenog tečaja na dan plaćanja zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od slijedećeg dana nakon plaćanja pojedinog iznosa razlike do isplate, sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a, budući da se tuženika, koji je sastavio predmetne, djelomično nepoštene odredbe, ne može smatrati poštenim stjecateljem.

24. Nadalje, u svom nalazu i mišljenju od 18.03.2021. godine vještak Z. R. zaključuje da je ugovoreni iznos od 30.517,58 CHF prema srednjem tečaju kreditora za valutu CHF važećem na dan isplate kredita iznosio protuvrijednost od 135.460,92 kn, da razlika kamata u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (30. lipnja 2007.) do konačne otplate, a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 2.121,11 CHF, odnosno 9.415,12 kn (iskazano prema ugovorenom tečaju za valutu CHF važećem na dan korištenja kredita); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'm' Tabele 1 iz nalaza (u valuti CHF), odnosno u stupcu 'p' Tabele 1 iz nalaza (u kunama), da razlika obveza (prebijeno pozitivni i negativni iznosi) u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (30. lipnja 2007.) do prijevremene konačne otplate, a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan dospijeća pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg na dan isplate kredita, iznosi ukupno 40.610,93 kn; da su pojedini mjesečni iznosi razlika dani u stupcu 'q' Tabele 1 iz nalaza, te da se sveukupno, radi o razlikama u iznosu od 50.026,05 kn, a pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'r' Tabele 1 iz nalaza.

25. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Z. R. iz R. v. d.o.o. (list 80- 85 spisa), jer je isti stručan, jasan i argumentiran, tim više što nijedna stranka nije imala primjedbi na matematički izračun vještaka, niti je u tom pravcu stavljala daljnje dokazne prijedloge. Naime, tužitelj u podnesku od 20.04.2021. godine (list 92-93 spisa) navodi da je vještak u odnosu na razliku koja je nastala uslijed promjena tečaja CHF u utuženom razdoblju, u stupcu q tablice prikazao ukupnu razliku i došao do konačnog iznosa od 40.610,93 kn, međutim, da je vještak u svoj izračun uvrstio i razliku za pojedine mjesece koji nisu predmet utuženog zahtjeva te one kad je tečaj bio niži od početno ugovorenog, a koji ne mogu biti predmet tužbenog zahtjeva. Stoga tužitelj ističe da se iznosi za:

- mjesec lipanj 2007. godine od 13,59 kn,

- mjesec srpanj 2007. godine od 1,41 kn,

- mjesec rujan 2007. godine od 21,66 kn,

- mjesec listopad 2007. godine od 25,42 kn,

- mjesec studeni 2007. godine od 1,48 kn,

- mjesec prosinac 2007. godine od 11,79 kn,

- mjesec srpanj 2008. godine od 4,92 kn,

- mjesec kolovoz 2008. godine od 3,09 kn, odnosno iznos od ukupno 83,63 kn, ne potražuje pod točkom IV tužbenog zahtjeva. Kako se radi o negativnoj razlici tada se po mišljenu tužitelja ukupan iznos koji je vještak dobio u tablici u stupcu q od 40.610,93 povećava za iznos od 83,63, pa se ukupno potražuje iznos od 40.694,29 kn po mjesečnim iznosima koji su u skladu s nalazom vještaka.

26. S tim u vezi na ročištu dana 8. srpnja 2022. godine saslušan je vještak Z. R. (list 223-224 spisa), koji u svom usmenom očitovanju ističe da je Rješenjem suda od 27.05.2022. godine ponovno otvorena glavna rasprava, a iz obrazloženja tog rješenja, a u svezi s podneskom tužitelja od 20.04.2021. godine, može reći kako je razlike nastale uslijed promjena tečaja CHF iskazao za cijelo razdoblje trajanja predmetnog kreditnog odnosa, što znači da su u tim razlikama uključeni i anuiteti u kojima je uslijed smanjenja tečaja u odnosu na inicijalni, došlo do toga da je tužitelj platio manje no što bi platio svoju obvezu da je bio primijenjen inicijalni tečaj od korištenja kredita. Tužitelj je svojim podneskom istaknuo kako u utuženo razdoblje ne ulaze razdoblja u kojima nije bilo preplate obveze uslijed promjene tečaja, dakle razdoblja u kojima je tečaj bio niži od inicijalnoga, a radi se o anuitetima za mjesece od lipnja do prosinca 2007. godine te za srpanj i kolovoz 2008. godine. Pregledom danog nalaza i mišljenja, tj. tabele 1 u kojoj je dan izračun razlika, vještak Ručević ističe da je utvrdio kako je u razdoblju od lipnja do prosinca 2007. godine, izuzev kolovoza 2007. godine, došlo do iskazivanja negativnih tečajnih razlika i to upravo u iznosima kako ih tužitelj navodi u podnesku, odnosno kako su specificirani u obrazloženju navedenog rješenja, a isto se odnosi i na mjesece srpanj i kolovoz 2008. godine. Dakle, radi se o ukupno 83,36 kn, pa kada se navedeni negativni iznosi izdvoje iz ukupnog zbroja, tada se dolazi do ukupnih pozitivnih tečajnih razlika u iznosu od 40.694,29 kn, a pojedini mjesečni iznosi dani su u tabeli 1 iz pisanog nalaza i mišljenja (stupac „q“), pri čemu se uzimaju samo pozitivni iznosi. Dakle, vještak R. samo je na navedenom Ročištu potvrdio da je navedeno promišljanje tužitelja ispravno, odnosno da je tužitelj svoj konačno postavljeni tužbeni zahtjev (u podnesku od 20.04.2021. godine – list 92-98 spisa), glede visine i tijeka kamata u cijelosti postavio u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka R.

27. Na temelju tako izvedenih dokaza utvrđeno je da je tužitelj na temelju ništetnih ugovornih odredbi zbog povišenja kamatne stope i valutne klauzule vezane uz valutu CHF u utuženom razdoblju preplatio tuženiku po predmetnom Ugovoru o kreditu, a koja proizlazi iz razlike zbog promjene tečaja iznos od 40.694,29 kn (pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u tablici financijskog vještaka), a zbog promjene kamatne stope iznos od 9.415,12 kn (pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u tablici financijskog vještaka), te je stoga tuženiku naloženo isti iznos isplatiti tužitelju. Na tako dosuđeni iznos tužitelju su dosuđene zatezne kamate tekuće od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa tuženiku (kako je tužitelj i tražio), sukladno Tabeli nalaza i mišljenja financijskog vještaka, a na temelju odredbe čl. 1115. ZOO-a, imajući u vidu da tuženik nije bio savjestan. Visina stope zatezne kamate određena je na temelju odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a.

26. Stoga je ovaj sud prihvatio zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 40.694,29 kn i iznosa od 9.415,12 kn, sa zakonskim zateznim kamatama na svaki pojedini iznos razlike od dana plaćanja do isplate, a pobliže opisanom u toč. II. i IV. izreke ove presude, a koji zahtjev je preciziran u skladu sa jasnim, stručnim i objektivnim, te stoga od strane ovoga suda prihvaćenim „dopunjenim“ nalazom i mišljenjem vještaka Z. R., na koji stranke, kako je već detaljno i obrazloženo, u smislu izračuna, nisu imale prigovora.

27. Ovdje još valja reći da tuženik neosnovano ističe prigovor zastare. Ovo stoga što je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje da se zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Stoga je evidentno da predmetno potraživanje tužitelja nije zastarjelo, a s obzirom da je utvrđena ništavost odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena promjenjivost kamatne stope, kao i odredbe kojima je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule u CHF. Pored toga valja reći da i kada se ne bi primjenjivalo navedeno stajalište Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske da je i u tom slučaju neosnovan prigovor zastare. Naime, glede prigovora zastare, valja reći da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu za zaštitu kolektivnih prava (koja tužba je podnesena 4. travnja 2012., kako to proizlazi iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. dostupne na službenim internetskim stranicama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a stranke ni ne tvrde drugačije) u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a prekinut tijek zastare, pa je zastara počela teći ispočetka pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u pogledu ništetnosti valutne klauzule, odnosno 13.06.2014. godine kada je postala pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 u pogledu odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi. Slijedom navedenog, kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 23.04.2019. godine, tako je razvidno da nije protekao petogodišnji zastarni rok koji se primjenjuje kod instituta stjecanja bez osnove, sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a u pogledu valutne klauzule, ali i kamatne stope.

28. Isto tako, sud smatra da u konkretnom slučaju nije ništa promijenjeno glede zastare ni u odnosu na konačno postavljeni tužbeni zahtjev i tuženikovo protivljenje preinaci i isticanju prigovora zastare. Naime, utužena je preplata zbog ništetnih odredbi o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a točni iznosi utvrđeni su tek vještačenjem. Činjenica da je vještak kojega je u ovom predmetu imenovao sud, u svom nalazu i mišljenju dobio nešto drugačiji i veći iznos, za koji je tužitelj, kako navodi tuženik, preinačio tužbu, po mišljenju ovog suda, ne može ići na štetu tužitelja, jer tužitelj je, kako je i navedeno, već tužbom utužio preplaćenu razliku kamata i valute. Naime, da je tužitelj točno znao koja je to preplaćena razlika, ne bi bilo ni potrebno provoditi financijsko vještačenje. Slijedom navedenog, preinaka je dopuštena temeljem čl. 190. st. 2. ZPP-a, a za preinačeni dio tužbenog zahtjeva nije nastupila zastara.

29. Nadalje, valja reći da je tužitelj dokazao svojstvo potrošača. Naime, u odredbi čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., u daljnjem tekstu: ZZP) određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. U konkretnom slučaju je uvidom u Ugovor o kreditu utvrđeno da je kredit namijenjen za kupnju osobnog automobila, pa se stoga teret dokaza da je tužitelj predmetni Ugovor o kreditu zaključio u svrhu koja je namijenjena njegovoj poslovnoj djelatnosti odnosno obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja nalazi na tuženiku. Kako tuženik na tu okolnost nije predložio izvođenje bilo kakvih dokaza, niti isticao ikakve prigovore, sud se nije posebno obazirao na status tužitelja kao potrošača, iako status potrošača proizlazi i iz navedenog iskaza tužitelja kojeg sud prihvaća u cijelosti. Naime, iskaz tužitelja samo potvrđuje zaključke suda iz ove presude.

29. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a. Troškovi su odmjereni prema troškovniku tužitelja, a sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine".br. 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15., dalje u tekstu: Tarifa), po kojoj vrijednost jednog boda iznosi 10,00 kn, te sukladno Zakonu o sudskim pristojbama ("Narodne novine" 118/18.), a imajući pri tom u vidu vrijednost predmeta spora.

30. Tako je tužitelju priznat trošak sastava tužbe od 12.04.2019. godine 100 bodova (Tbr. 7. toč. 1. OT), za zastupanje na ročištu dana 24.11.2020. godine 100 bodova (Tbr. 9. toč. 1. OT), za zastupanje na ročištu dana 13.04.2022. godine 100 bodova (Tbr. 9. toč. 1. OT), za zastupanje na ročištu dana 8.07.2022. godine 100 bodova (Tbr. 9. toč. 1. OT), za sastav podnesaka od 8.10.2020. godine 100 bodova (Tbr. 8. toč. 1. OT), za sastav podneska od 24.11.2020. godine 25 bodova (Tbr. 8. toč. 3. OT), za sastav podneska od 20.04.2021. godine 100 bodova (Tbr. 8. toč. 1. OT), za sastav podneska od 7.04.2022. godine 25 bodova (Tbr. 8. toč. 3. OT), te za sastav podneska od 27.05.2022. godine 25 bodova (Tbr. 8. toč. 3. OT), što ukupno čini 675 bodova, a pomnoženo s vrijednošću jednog boda od 10,00 kn i uvećano za PDV od 25% ukupno iznosi 8.437,50 kn. Kada se ovom iznosu doda nužan trošak vještačenja od 2.000,00 kn, te trošak sudske pristojbe na tužbu od 855,00 kn i trošak sudske pristojbe na presudu od 851,00 kn, te trošak pristupa vještaka R. na ročište dana 31.05.2022. godine u iznosu od 250,00 kn, dobije se iznos od 12.393,50 kn, a koliko je i dosuđeno tužitelju pod točkom V. izreke presude.

31. Na tako dosuđen parnični trošak tužitelju je temeljem čl. 29. st. 2. Ovršnog zakona dosuđena i zatezna kamata koja teče od donošenja prvostupanjske presude do isplate, kako je i tražio.

32. Tužitelju nije priznat trošak zastupanja na ročištu za objavu presude, budući da na isto nitko nije pristupio.

33. Budući je tuženik u cijelosti izgubio ovaj spor, temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a odbijen je i njegov zahtjev za naknadu parničnog troška.

34. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 22. kolovoza 2022. godine

Sudac:

Goran Goluža

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa iste. Žalba se podnosi putem ovog suda Županijskom sudu, pismeno u četiri istovjetna primjerka.

DNA:

1. tužitelju po punomoćniku uz rješenje o pristojbi na presudu

od 851,00 kn

2. tuženiku po punomoćniku