REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

ex. Vojarna Sveti Križ

Dračevac, Split

Psp 28/19

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Općinski sud u Splitu po sucu ovog suda Sandi Petričić, u pravnoj stvari tužitelja I. D., OIB: …., iz D. B., D. B. .., zastupanog po

pun. P. T., odvj. u S. protiv tuženika pod 1) I. K., OIB: …, iz S., P. R. .., pod 2) A. B., iz S., D.

.., pod 3) R. P., OIB: …., iz S., P. D. .. i pod 4) B. d.o.o. C., OIB: …., C. b.b., svi zastupani po pun.

J. K., odvj. u S., radi smetanja posjeda, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 27. svibnja 2022. g. u prisutnosti zamjenika pun. tužitelja i pun. tuženika od 1) do 4), dana 22. kolovoza 2022. g.,

r i j e š i o  j e

I.Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

''Time što su dana 19. veljače 2019. g. nasilno srušili željeznu građevinsku ogradu s armiranom mrežom te zaštitom od pogleda zajedno s dva lanca i katanca na poslovnom prostoru u S., T. .., površine 36 m² i ušli u poslovni prostor,

tuženici su zasmetali tužitelja u zadnjem mirnom posjedu predmetne nekretnine, pa im se nalaže uspostava posjedovnog stanja kakvo je bilo prije oduzimanja posjeda tako što će na označeni prostor postaviti željeznu građevinsku ogradu s armiranom mrežom te zaštitom od pogleda zajedno s dva lanca i katanca, te im se ujedno zabranjuje takvo ili slično oduzimanje posjeda tužitelja ubuduće.''.

II.Dužan je tužitelj u roku od 8 dana isplatiti tuženicima pod 1), 2), 3) i 4) na ime troškova postupka iznos od 2.000,00 kn.

Obrazloženje

Tužitelj je ustao tužbom pred ovim sudom dana 20. ožujka 2019. g. u kojoj je naveo da je posjednik poslovnog prostora u S. u ulici T. .., površine 35 m²

koji da je dobio u zakup od G. S. temeljem Ugovora o zakupu poslovnog

prostora, ali ga, zbog nakupljenih fekalnih voda, nije mogao koristiti, radi čega je ostao u posjedu poslovnog prostora bez da je plaćao zakupninu sve dok se nije riješio problem s fekalnim vodama nakon čega da je prostor počeo uređivati za obavljanje djelatnosti. Da je tužitelj ostao u posjedu poslovnog prostora da proizlazi i iz rješenja o ovrsi G.

S. od 14. prosinca 2018. g. jer je tužitelju za navedeni prostor obračunata komunalna naknada koju je kao posjednik prostora bio dužan plaćati. Tuženici da su dana 19. veljače 2019. g. nasilnim putem srušili željeznu građevinsku ogradu s armiranom mrežom te platnom koje je služilo za zaštitu od pogleda koju je tužitelj postavio na ulaz u poslovni prostor i zaštitio s dva lanca i dva katanca te su ušli u posjed poslovnog prostora. Tuženik pod 1) da je izjavio djelatnicima policije da je prostor stekao kupnjom, bez predočavanja dokaza da je kupio poslovni prostor te je unatoč tome dao nalog tuženicima pod 2) i 4) da uđu u poslovni prostor koji je bio u posjedu tužitelja. Tuženik pod 2) da je predmetne prilike direktno oduzeo posjed poslovnog prostora tužitelju, a nakon što je tuženik pod 3) Damperom probio željeznu građevinsku ogradu s armiranom mrežom. Tuženik pod 1), dakle, dao je nalog za smetanje posjeda te je u njegovo ime izvršeno smetanje, a direktni izvršitelji da su tuženici pod 2) i 3), dok je pravna osoba odnosno tuženik pod 4) vršio čin smetanja za koji je najvjerojatnije i plaćen. Budući da su tuženici zasmetali tužitelja u zadnjem mirnom posjedu predmetne nekretnine predloženo je donošenje rješenja kojim će se utvrditi da su, time što su dana 19. veljače 2019. g. nasilno srušili željeznu građevinsku ogradu s armiranom mrežom te zaštitom od pogleda zajedno s dva lanca i katanca na poslovnom prostoru u S., T. .., površine 36 m² i ušli u poslovni prostor,

tuženici zasmetali tužitelja u zadnjem mirnom posjedu predmetne nekretnine, naložiti tuženicima uspostava posjedovnog stanja kakvo je bilo prije oduzimanja posjeda tako što će na označeni prostor postaviti željeznu građevinsku ogradu s armiranom mrežom te zaštitom od pogleda zajedno s dva lanca i katanca, kao i zabrana takvog i svakog sličnog oduzimanja posjeda ubuduće.

U odgovoru na tužbu tuženik pod 2) usprotivio se tužbi i tužbenom zahtjevu navodeći da je tužba podnesena izvan roka od 30 dana od saznanja za smetanje i počinitelja, da tužitelj nije bio u posjedu predmetne nekretnine tako da nema aktivnu legitimaciju za traženje posjedovne zaštite. Identičan odgovor na tužbu podnijeli su i tuženici pod 1), 3) i 4). U podnesku predanom u spis na ročištu od 24. rujna 2019. g. tuženici od 1) do 4) dali su detaljniji odgovor na tužbu navodeći da tužitelj već godinama nije u posjedu predmetne nekretnine, da je Ugovor o zakupu na koji se pozvao u tužbi davno istekao i nije izvršavan, da tužitelj nije koristio prostor ni plaćao zakupninu, da je prostor stajao potpuno devastiran i zapušten te je po ovlaštenju bivših vlasnika koji vode postupak povrata svoje imovine (te im je prostor i vraćen odlukom Ureda državne uprave u Splitu) u posjed poslovnog prostora prije godinu dana ušao M. B. koji je angažirao tuženike od 2) do 4), kao svoje prijatelje, da mu pomognu u čišćenju i uređenju prostora. Tako je M. B. postao posjednik odnosno imatelj poslovnog prostora koji je u zemljišnim knjigama evidentiran kao kulturno dobro. Osim prigovora nedostatka aktivne legitimacije istaknuli su i prigovor promašene pasivne legitimacije i to u odnosu na tuženika pod 1) koji da nije uopće bio involviran u opisanom slučaju, dok ostali tuženici nisu imali ni svijest ni namjeru smetanja posjeda jer su postupali po nalogu i uputama M. B..

U postupku su izvedeni dokazi pregledom rješenja o ovrsi od 14. prosinca 2018. g., Ugovora o zakupu poslovnog prostora bez datuma, zaključka o davanju u zakup poslovnog prostora od 8. veljače 1994. g., dopisa Policijske postaje Split od 15. ožujka 2019. g., fotografija predanih u spis uz tužbu, naloga za plaćanje za 2019. g., salda- konti kartice od siječnja do rujna 2019. g. i dopisa Grada Splita, Službe za gospodarenje gradskom imovinom, Odsjeka za gospodarenje imovinom od 12. veljače 2019. g. Izveden je dokaz saslušanjem tužitelja, tuženika pod 1), 2) i 3) i svjedoka M.

B., I. R. i A. S..

Stranke su popisale parnični trošak.

Tužbeni zahtjev nije osnovan.

Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja, koji se legitimirao kao korisnik i zadnji mirni posjednik poslovnog prostora u S. u ulici T. .., površine 35 m² za posjedovnu zaštitu zbog čina oduzimanja posjeda koji su, prema navodima tužbe, po nalogu tuženika pod 1), počinili tuženici pod 2), 3) i 4), na način da su 19. veljače 2019. g. nasilnim putem srušili željeznu građevinsku ogradu s armiranom mrežom te platnom koje je služilo za zaštitu od pogleda s dva lanca i katanca te su ušli u posjed poslovnog prostora.

Posjed je, prema odredbi čl. 10. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14, dalje ZV), koji treba primijeniti u ovoj pravnoj stvari, faktična vlast koju neka osoba ima glede određene stvari.

Prema odredbi čl. 21. st. 1. ZV-a koga drugi samovlasno smeta u posjedu bilo da ga uznemirava u posjedu ili mu ga je oduzeo, ima pravo na zaštitu posjeda.

U odredbi čl. 21. st. 3. ZV-a propisano je da pravo na zaštitu posjeda prestaje protekom roka od 30 dana od dana kad je smetani saznao za čin smetanja i počinitelja, a najkasnije godinu dana od dana nastalog smetanja. Prema odredbi čl. 22. st. 1. ZV-a posjednik kojemu je posjed samovlasno smetan ovlašten je svoj posjed štititi putem suda, zahtijevajući da se utvrdi čin smetanja njegova posjeda, naredi uspostava posjedovnog stanja kakvo je bilo u času smetanja te zabrani takvo ili slično smetanje ubuduće, a kako je tužitelj i koncipirao svoj zahtjev.

Tuženici su, prvenstveno, istakli prigovor nedostatka aktivne legitimacije navodeći da tužitelj više od dvadesetpet (25) godina nije u posjedu spornog poslovnog prostora, koji da je bio napušten te ga je tuženik pod 1) jedno vrijeme čak i koristio kao skladište te isključivo on imao ključeve tog prostora da bi zadnje vrijeme u posjed od strane bivših vlasnika bio uveden M. B. (navodi s ročišta od 24. rujna 2019. g.). Ugovor o zakupu koji je imao tužitelj zaključen s Gradom Splitom za taj prostor da je bio zaključen početkom travnja 1994. g. na period od pet (5) godina i da nikada po isteku tog Ugovora nije bio zaključen novi Ugovor, o čemu su u spis dostavili i izjašnjenje Grada Splita.

Da bi odgovorio na prigovor nedostatka aktivne legitimacije sud je pregledao Ugovor o zakupu poslovnog prostora bez datuma, zaključak o davanju u zakup poslovnog prostora od 8. veljače 1994. g. i dopis Grada Splita, Službe za gospodarenje gradskom imovinom, Odsjeka za gospodarenje imovinom od 12. veljače 2019. g. te saslušao tužitelja i tuženike pod 1), 2) i 3) i svjedoke M. B., I. R. i

A. S..

Tužitelj je u svom iskazu, a vezano za činjenicu posjedovanja poslovnog prostora koji je predmet postupka ponovio da je zaključio 1994. g. Ugovor o zakupu za taj prostor na određeno vrijeme koji da je trajao do 1999. g. s mogućnošću produživanja, prostor da je preuzeo u derutnom stanju bez krova pa je sagradio krov i još dva zida i postavio armirano betonsku konstrukciju te se pripremio za unutrašnje uređenje prostora ali te radove da nije nastavio jer su u prostor prodrle fekalne oborinske vode, te mu je, osim toga, bilo sugerirano da pričeka s uređenjem dok se ne odredi sudbina tog prostora koji da je bio, zajedno s ostalim prostorima u neposrednoj blizini, predviđen za rušenje. Grad Split da mu je omogućio da za to vrijeme ne plaća zakupninu. Prostor da se zaključavao jer su postojala dva para drvenih vrata: jedna da su se zaključavala s katancem, a druga s lancem i katancem. U odnosu na navod tuženika da je prostor duže vrijeme koristio tuženik pod 1) naveo je da je to laž. Do 30. siječnja 2019. g. da je bio u posjedu prostora i unutra držao nešto blokova, par lopata i krampova, neke pločice i jednu miješalicu. Susjed I. R. da ga je telefonskim putem 30. siječnja 2019. g. obavijestio da su neki radnici razbili vrata prostora i počeli odnositi i iskrcavati stvari. Nakon što su iz prostora iznesene njegove stvari i razbijena vrata da je dana 19. veljače 2019. g. postavio željeznu mrežu, dva lanca i dva katanca za zaštititi prostor. Postavljena ograda da je srušena par sati nakon što je postavio. Do 30. siječnja 2019. g. da je nesmetano ulazio u poslovni prostor, da nikada nije vidio bilo kakve tuđe stvari osim stvari susjeda kojima je dozvolio da ih tu drže.

Tuženik pod 1) ispričao je sudu u svom iskazu da na lokaciji gdje se nalazi sporni poslovni prostor ima restoran i bar i da je suvlasnik njegove firme koja to vodi i I. P., da su 2010. g. mijenjali tendu i da su dijelove stare tende odložili u prostor koji je bio u posjedu M. B., a P. da je imao ključeve tog prostora. Prostor da

je bio u jako derutnom stanju, imao je stara derutna vrata s katancem. Ključeve tih vrata da su držali u uredu odnosno u skladištu u sklopu restorana odnosno bara. Nadalje, opisao je promjenu u posjedovanju do koje je došlo koncem 2018. g. kada mu je prišla nepoznata osoba i predstavila se kao P. B., odnosno član obitelji koja je tražila povrat tog poslovnog prostora zajedno s povratom stanova i dvora uz predočenje dokumentacije pa čak i jedne nepravomoćne presude, kojem da su on i I. P.

mirno predali ključeve drvenih vrata. Prije toga da je pregledao sve što se unutra nalazilo od njihovih stvari i tom čovjeku kazao da slobodno sve može baciti. Na taj način da su on i I. P. u studenom 2018. g. završili s korištenjem tog prostora. Što je kasnije B. učinio s tim prostorom da ga nije zanimalo jer nakon studenog 2018. g. više nije imao nikakve veze s tim prostorom. Što se tiče tvrdnje iz tužbe da je nakon događanja iz veljače 2019. g. radnicima policije izjavio da je sporni poslovni prostor njegov i da sam ga stekao kupoprodajom naveo je da je radnicima policije kazao da je kupoprodajom stekao vlasništvo neposredno susjednog odvojenog poslovnog prostora koji sa spornim prostorom nema nikakve veze. Taj susjedni poslovni prostor da se čistio jer je bio pun građevinskog otpada.

Tuženik pod 2) objasnio je sudu da ga je s obližnjeg gradilišta na lice mjesta pozvao M. B. i zamolio da mu dođe pomoći sa strojem Damper jer je raščišćavao neki svoj prostor. Prostor koji se trebao čistiti da se sastojao od dva otvora na koja su bila postavljena stara drvena vrata koja da je debelo pojelo vrijeme. B. da je otključao katanac na lancu jednih i drugih vrata i da je započelo čišćenje i iznošenje smeća. U prostoru osim smeća da nije bilo nikakvih drugih odloženih stvari. Čišćenje da je trajalo dva dana i da nitko nije dolazio, a treći dan da je na licu mjesta zatekao ogradu koja se spominje u tužbi koju je postavio tužitelj uz pomoć radnika A. L.,

kojeg inače poznaje. Ta ograda da je bila postavljena na način da je pokrivala pola ulaza jer se iza betonskog stupa u prostor moglo ući čak i s Damperom. Ogradu da nisu ni rušili niti micali nego da jednostavno četvrti dan više nije bila tu. Što se tiče drvenih vrata s lancem i katancem, kazao je sudu da su se doslovno raspala kad je B. otvorio dva katanca s kojima su lancima bila zavezana ta vrata, pa da su sve polomili, složili i odnijeli. Građevinska ograda koju je tužitelj spomenuo u tužbi da nije uopće bila vezana s lancima s katancem niti je imala bilo kakvu armiranu mrežu nego obično platno u vidu gušće mreže koje čini gradilišnu ogradu, tamnozelene boje.

Tuženik pod 3) ponovio je navode tuženika pod 2) detaljnije opisujući da je upravo on treći dan na licu mjesta zatekao radnike tužitelja koji su stavljali i naslanjali građevinsku ogradu na stupove, misleći da su to B. radnici.

Svjedok M. B. opisao je sudu detaljno kako se našao i dogovorio s predstavnikom ranijih vlasnika P. B. da će suvlasnički dio spornog

prostora kupiti te da je nakon dogovora uveden u posjed prostora prije godinu i par mjeseci, a do tada da je u posjedu bio tuženik pod 1) koji je u periodu od 5-6 godina tu držao neke svoje stvari iz ugostiteljskih objekata pa mu je prostor služio za skladište. On da je imao ključeve katanca koji je bio na drvenim vratima ovog prostora. U trenutku kad je uveden u posjed na prostoru da su bila stara derutna vrata te prostor površine 35 m² koji nije bio pregrađen i koji nije imao uvedenu ni struju ni vodu. Tome da je prethodio zahtjev P. B. tuženiku pod 1) da mu vrati posjed prostora na što mu je tuženik pod 1) predao ključeve starih drvenih vrata bez da je bilo što iznosio iz prostora i kazao da se sve stvari mogu, što se njega tiče, baciti jer da njemu ne trebaju i da se radi o starim i derutnim stvarima, odnosno da mu ne trebaju za potrebe restorana i bara. Dobivene ključeve da je B. predao njemu. Nakon što je ušao u posjed da ga je uz pomoć prijatelja očistio od smeća i derutnih stvari. Osvrnuo se na navode tužitelja da je on bio u posjedu navodeći da to nije točno i da on nije nikad bio u posjedu, odnosno sigurno ne u opisanom periodu kad je u posjedu bio tuženik pod 1). U odnosu na incident koji se dogodio 19. veljače 2019. g. kazao je da su ga o tom incidentu, koji je počinio tužitelj, obavijestili prijatelji koji su čistili prostor i kazali mu da je pristupio tužitelj s više osoba i na silu htio postaviti ograde i da im jer rekao da slobodno uklone ograde jer ih tužitelj nema pravo postavljati.

Svjedočenje svjedoka I. R. bilo je dosta konfuzno i nerazumljivo te je tek uz intervenciju tužitelja ovaj svjedok uspio objasniti sudu da tužitelj neprekidno koristi sporni poslovni prostor od kad je u zakupu (1994. g.), da su na ulazu u prostor bila drvena vrata na jednom dijelu s ''krakunom'', a na drugom dijelu s katancem, tužitelj da je ključeve tih vrata dao susjedi U. A. da ona može u tom prostoru držati svoje stvari, a i tužitelj da je tu držao svoj građevinski materijal. Dok je prostor bio u zakupu tužitelja da je i sam tu držao auto gume i imao ključ drvenih vrata. Prostor da su uzurpirali tuženik pod 1) i njegov ''plaćenik'' M. B. na način da su razbijena drvena vrata. Upitan od strane suda ima li saznanja o željeznoj građevinskoj ogradi s armiranom mrežom te zaštitom od pogleda zajedno sa dva lanca i katancem kazao je prvo da se pojavila zelena mreža i da je to namjestio M. B. i kasnije je porušio. Na inzistiranje pun. tužitelja odgovoriti da li je nakon rušenja drvenih vrata tužitelj nešto postavio na ulaz u poslovni prostor da ga zaštiti svjedok je potvrdio da je tužitelj zaštitio prostor po drugi put odnosno nakon što su razbijena drvena vrata i to postavljanjem plastične zelene mreže koja se upotrebljava u građevinarstvu kao ograda. Ta mreža da je skinuta i bačena od strane B. i njegovih radnika. Na inzistiranje, ovaj put suda,

izjasniti se da li to znači da je svjedok B. porušio dvije mreže: onu koju je postavio tužitelji i svoju, potvrdio je da je to točno i da je to sve bilo u vrlo kratkom vremenu. Nije se mogao očitovati, opet na traženje suda, da li je mreža koju je postavio tužitelj imala neke katance ili lance kazavši da je nečim bila vezana za dva nasuprotna zida i za središnji stup.

Što se tiče iskaza svjedoka A. S. on je vrlo općenito kazao da je znao da tužitelj već od prije ima ''nešto'' s tim poslovnim prostorom jer mu ga je davno, još 1995. ili 1996. g., pokazivao. Kad su se našli na kavi da mu je tužitelj kazao da su mu u taj prostor provalili i da ga nekako namjerava zatvoriti pa da je našao dva radnika da to naprave i pozvao ga da bude prisutan na licu mjesta. Svjedok je bio prisutan dok je tužitelj stavljao okvir sa žicom i preko nje zelenu plastiku s armiranim dijelom.

Iz svih interpretiranih iskaza, uključujući i iskaze svjedoka koji su prijatelji tužitelja (R. i S.), proizlazi da su se na spornom poslovnom prostoru dugi niz godina kao jedina zaštita nalazila drvena vrata koja su se zaključavala lancem i katancem, s tim da su se iskazi razilazili vezano za okolnost tko je imao ključeve tih drvenih vrata. Prema iskazima tuženika pod 1) i svjedoka B. ključeve je imao tuženik pod 1) i I. P., predali su ih na traženje bivšeg vlasnika B. koji ih je uručio B. uvodeći ga u posjed. Prema navodu tužitelja ključeve drvenih vrata imao je on, dok je svjedok R. kazao da je tužitelj ključeve dao njemu i susjedi A. da tu drže svoje stvari.

Prema ocjeni ovog suda tužitelj, koji je bio u zakupu spornog poslovnog prostora temeljem Ugovora o zakupu iz 1994. g. zaključenog na određeno vrijeme od pet (5) godina, nije bio u posjedu u duljem vremenskom periodu prije podnošenja tužbe, jer su u tom periodu u posjedu bili tuženik pod 1) i njegov partner I. P., a nakon njih,

uz dobrovoljnu predaju ključeva drvenih vrata poslovnog prostora P. B.,

svjedok M. B.. Sud je, naime, u cijelosti poklonio vjeru iskazima tuženika pod 1) i svjedoka B., jer se u cijelosti slažu sa sadržajem dopisa Grada Splita od 12. veljače 2019. g. upućenog svjedoku B. iz kojeg proizlazi da je za sporni poslovni prostor s tužiteljem bio zaključen Ugovor o zakupu na rok od pet godina s početkom od 1. travnja 1994. g. po čijem isteku novi Ugovor nije zaključen niti se itko zaduživao za korištenje tog prostora, a prostor da je već dvadesetak godina zapušten i prazan te se u evidenciji poslovnih prostora Grada Splita vodi kao neupotrebljiv i ruševan.

Stoga sud nije povjerovao navodima tužitelja o tome da je koristio sporni poslovni prostor neprekidno od 1994. g., imao ključeve drvenih vrata i u prostoru držao svoje stvari, a niti da su u prostoru nakon isteka Ugovora o zakupu stvari držali susjedi iz neposredne blizine koji su zadržali ključeve drvenih vrata. Tužitelj, treba navesti, nije ustao tužbom u ovoj pravnoj stvari radi ulaska u poslovni prostor razbijanjem/provaljivanjem drvenih vrata, niti je taj čin predmet ovog postupka, što bi zasigurno učinio da je samo on imao ključeve drvenih vrata i da je tuženik pod 1) dao nalog da se vrata sruše i u poslovni prostor provali.

Stoga je zaključak suda da je tuženik pod 1) predajom ključeva nasljedniku bivše vlasnice P. B. prestao imati bilo kakve veze sa spornim poslovnim prostorom

te da je neposredno prije incidenta od 19. veljače 2019. g. u posjedu bio saslušani svjedok M. B..

Stoga tužitelj kao neposjednik nema aktivnu legitimaciju za podnošenje tužbe radi smetanja posjeda. Što se tiče postavljanja željezne građevinske ograde s armiranom mrežom te zaštitom od pogleda zajedno s dva lanca i katanca, a po ocjeni ovog suda iz rezultata postupka proizlazi da je tužitelj postavio od svega navedenog samo mrežu za zaštitu od pogleda, to što je postavio napravio je kao neposjednik odnosno neovlašteno i protupravno te nema pravo na posjedovnu zaštitu jer je u međuvremenu svjedok B. uveden u posjed poslovnog prostora pa je akt postavljanja zaštitne mreže bio čin smetanja posjeda svjedoka B. koji je mogao takvu ogradu odnosno zaštitnu mrežu ukloniti korištenjem samopomoći.

Stoga je prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja za traženje sudske zaštite radi smetanja posjeda sud ocijenio osnovanim, pa je tužbeni zahtjev kojim je tužitelj zatražio sudsku zaštitu radi smetanja posjeda trebalo je odbiti kao neosnovan i odlučiti kao u izreci rješenja pod točkom I.

Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22, dalje ZPP) budući da je tužitelj u cijelosti izgubio spor pa ga je trebalo obvezati na naknadu troškova postupka kojima su bili izloženi tuženici.

Tuženicima je trebalo priznati zatraženi trošak od 200 bodova koji im, temeljem Tbr. 7. st. 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, dalje Tarifa) pripada kao jednokratna nagrada za cijeli prvostupanjski postupak u parnici radi smetanja posjeda.

Ukupan broj bodova valjalo je pomnožiti s vrijednošću boda iz Tbr. 50. Tarife te tako dobiveni iznos (2.000,00 kn) predstavlja iznos troška na koji je trebala glasiti odluka o troškovima postupka iz točke II. izreke ovog rješenja.

U Splitu, 22. kolovoza 2022. g.

S U D A C

SANDI PETRIČIĆ

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ovog rješenja nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 8 dana od dana dostave rješenja. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se rješenje o smetanju posjeda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu na koje nije pristupila, smatra se da je dostava rješenja o smetanju posjeda obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se rješenje objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se rješenje objavljuje smatra se da je dostava rješenja o smetanju posjeda obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka (čl. 335. st. 7., 8., 9. i 11. ZPP-a.