REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Berislavićeva 11, Zagreb
Poslovni broj: 47 Pž-3645/2021-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Kristina Saganić, u pravnoj stvari tužitelja C. A. d.o.o., G. S., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik B. Š., odvjetnik u Odvjetničkom društvu M. Š. d.o.o., Z., protiv tuženika T. B. d.o.o., Č., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnica V. M. G., odvjetnica u S., radi isplate iznosa od 6.058,96 kn, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj Povrv-6/2019 od 15. travnja 2021., 22. kolovoza 2022.,
p r e s u d i o j e
Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj Povrv-6/2019 od 15. travnja 2021.
Obrazloženje
1. Presudom Trgovačkog suda u Splitu ukinut je platni nalog iz rješenja o ovrsi javnog bilježnika Ž. B. iz T. poslovni broj Ovrv-1345/2018 od 17. listopada 2018. kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 6.058,96 kn sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima ovršnog postupka u iznosu od 1.287,50 kn s kamatom te je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. Tužitelju je naloženo naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 4.612,50 kn s kamatama od presude do isplate.
2. Prvostupanjski sud je zaključio da tužitelj nije dokazao tuženikov primitak robe iz utuženog računa pa je odbijen tužbeni zahtjev za njegovo plaćanje.
3. Protiv navedene presude žalbu je izjavio tužitelj isticanjem svih žalbenih razloga navodeći da se pobijana presuda ne može ispitati, jer je njena izreka nerazumljiva i presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama. Tužitelj u bitnome tvrdi da je dokazao višegodišnju poslovnu suradnju među strankama koja se odvijala na način da bi tuženik naručio robu od tužitelja putem mobitela, a tu bi robu tužitelj u dogovoru s tuženikom dostavio na određenu adresu. Takav je način isporuke životan i logičan, a općepoznato je da dostava naručene robe funkcionira na način da ako kupac u trenutku dostave nije na adresi sjedišta ili prebivališta, sukladno dogovoru s dostavljačem roba se ostavi na mjestu koje kupcu odgovara. Sama činjenica što je tužitelj izdao tuženiku račun, dovoljan je dokaz o postojanju tužiteljeve tražbine, jer je neživotno i nelogično da bi tužitelj izdao račun bez osnove. Protivi se i ocjeni iskaza saslušanih svjedoka koji su potvrdili dinamiku poslovnog odnosa među strankama.
4. Odgovor na žalbu nije dostavljen.
5. Tužiteljeva žalba nije osnovana.
6. Ispitavši pobijanu presudu na temelju odredaba čl. 365. st. 2. i čl. 467. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 i 80/22; dalje: ZPP), u granicama dopuštenih žalbenih razloga, pazeći pritom po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da je ona pravilna i zakonita. U ovom je slučaju riječ o sporu male vrijednosti (čl. 502. st. 1. ZPP-a), pa se pobijana presuda ne može pobijati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Tužitelj se posebno pozvao i na taj nedopušteni žalbeni razlog koji, međutim, ne može biti predmetom ispitivanja u žalbenom postupku.
7. Suprotno tužiteljevim žalbenim navodima, ovaj sud prihvaća zaključak prvostupanjskog suda o neosnovanosti tužbenog zahtjeva, jer tužitelj nije dokazao da mu pripada iznos kojeg u ovoj parnici potražuje. Pobijana presuda u obrazloženju sadrži valjane razloge o odlučnim činjenicama, a zaključci o tužiteljevim tvrdnjama i tuženikovim prigovorima, pravilno su obrazloženi i utemeljeni na rezultatima dokaznog postupka. Zato nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka na koju tužitelj u žalbi izričito upućuje (čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a).
8. Tužitelj od tuženika potražuje plaćanje novčane tražbine s osnove računa ispostavljenog tuženiku za robu (čl. 376. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, „Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18). Nakon što je tuženik prigovorio predmetnoj tražbini navodeći da iz prijedloga za ovrhu nije jasno na što se ona odnosi, tužitelj je obrazložio da je tuženik od njega naručio robu telefonom i da mu je roba dostavljena na lokaciju po njegovom nalogu. Tuženik je izričito osporio narudžbu i primitak sporne robe, što znači da je sadržajem osporavanja prebacio teret dokazivanja na tužitelja.
9. Prema odredbi čl. 219. st. 1. ZPP-a, svaka stranka dužna je iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika. Osnovno načelo parničnog postupka je načelo stranačke istine, što znači da sud utvrđuje sporne činjenice na temelju onih dokaza koje su mu stranke ponudile. Stranke su u obvezi dokazati istinitost iznesenih tvrdnji pa ako stranka u tome ne uspije, njen zahtjev za pružanje pravne zaštite sud će odbiti, odnosno njen prigovor zahtjevu suprotne strane sud neće prihvatiti. Dakle, jer pravila o teretu dokazivanja koja obvezuju sud uzeti kao nedokazanu onu tvrdnju za čiju istinitost stranka, koja se na tu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno adekvatnih dokaznih sredstava. Pokraj takvog stanja stvari, ovaj sud ne nalazi nepravilnosti u zaključku prvostupanjskog suda iz pobijane presude.
10. Sadržajem žalbe tužitelj daje njegovo viđenje izvedenih dokaza, odnosno njihove dokazne snage, uslijed nezadovoljstva zaključcima prvostupanjskog suda. Međutim, prvostupanjski je sud valjano ispitao osnovanost tuženikovih prigovora tužbenom zahtjevu i za svoj zaključak o neosnovanosti tužbenog zahtjeva iznio valjane razloge koje je detaljno obrazložio.
11. Tužitelj ukazuje na navodni propust prvostupanjsko suda u pravilnoj ocjeni dokaza, naglašavajući da su stranke bile u dugogodišnjem poslovnom odnosu te da nije životno ni logično da bi tužitelj ispostavio račun za robu koju tuženik
nije
primio.
Tužitelj smatra da je račun dovoljan dokaz o postojanju njegove tražbine. Međutim, račun je jednostrana tužiteljeva isprava koja pokraj tuženikovog osporavanja nema dokaznu snagu koju tužitelj ističe; riječ je o pozivu da se dug plati, a ne o osnovi nastanka duga kojeg stranka u parnici osporava.
12. Uz navedeno, tužitelj je predložio (i sud proveo) saslušanje njegovih zaposlenika, dakle osoba koje nastupaju na strani prodavatelja, bez da se na sporne okolnosti sasluša i osoba koja je s druge strane po tužiteljevoj tvrdnji tu robu primila.
Na taj način, osporeni primitak robe i dalje ostaje sporan ako drugačijem zaključku ne idu u prilog rezultati dokaznog postupka. U tom kontekstu, činjenica što tuženik nije koristio ni pravo na odbitak pretporeza po tom računu (čl. 221.b ZPP-a), ide u prilog zaključka prvostupanjskog suda o tome da tužitelj u ovoj pravnoj stvari nije s uspjehom dokazao postojanje tuženikovog duga.
13. Stoga, budući da tužitelj nije dokazao tuženikov primitak robe čiju cijenu potražuje u ovoj parnici, prvostupanjski je sud pravilno zaključio o neosnovanosti tužbenog zahtjeva, a odluci o parničnim troškovima tužitelj se nije argumentirano niti usprotivio. Zato je odbijanjem tužiteljeve žalbe, pobijana presuda potvrđena (čl. 368. st. 1. ZPP-a).
Zagreb, 22. kolovoza 2022.
Sudac
Kristina Saganić
