1              Poslovni broj: Gž-1723/2023-2

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž-1723/2023-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R VA T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, kao sud drugog stupnja, po sutkinji Dragici Samardžić, kao sucu pojedincu, na temelju nacrta odluke kojeg je sastavila viša sudska savjetnica-specijalist Maja Kristić, u pravnoj stvari tužitelja T. T., OIB: ..., S., kojeg zastupa punomoćnik J. G., odvjetnik iz S., protiv tuženika Republika Hrvatska, OIB: ..., koju zastupa ODO Split, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu broj P-2608/2020- od 20. travnja 2023., 14. ožujka 2024.,

 

p r e s u d i o  j e

 

Odbija se, kao neosnovana, žalba tuženika i potvrđuje se presuda Općinskog u Splitu broj P-2608/2020- od 20. travnja 2023. u pobijanom dijelu pod toč. I. izreke kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev i u dijelu pod toč. II. izreke kojim je tuženiku naloženo naknaditi tužitelju parnični trošak.

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju na ime naknade štete za mjesec veljača 2020. iznos od 774,67 eura/5.836,72 kuna zajedno sa zateznim kamatama koje na navedeni iznos teku od 15. veljače 2020. do isplate kako je precizirano pod toč. I. izreke dok je za više traženo na ime naknade štete u iznosu od 13,86 eura/104,45 kuna zahtjev odbijen kao neosnovan. Pod toč. II. naloženo je tuženiku da plati tužitelju parnične troškove u iznosu od 1.172,94 eura/8.837,50 kuna , a za više traženo na ime potraživanja troškova postupka u iznosu od 373,28 eura/2.812,50 kuna zahtjev tužitelja je odbijen.

 

2. Protiv citirane presude, u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev i kojim je tuženiku naloženo naknaditi parnični trošak tužitelja, žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, u daljnjem tekstu: ZPP) s prijedlogom da se ista preinači, podredno ukine.

 

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

4. Žalba nije osnovana.

 

5. Tužbeni zahtjev odnosi se na potraživanje u novcu koje na prelazi svotu od 1.320,00 eura (10.000,00 kuna), dakle radi se o sporu male vrijednosti (čl. 458. st. 1. ZPP-a), pa se presuda kojom se završava spor u postupku male vrijednosti može pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 1., 2., 4., 5., 6. 8., 9., 10. i 11. ZPP i pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 467. st. 1. ZPP-a), što znači da se u maličnim sporovima prvostupanjska presuda ne može pobijati zbog žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. U predmetnom postupku u sporu male vrijednosti primjenjuju se odgovarajuće odredbe članka 457. do članka 467. ZPP.

 

6. Ispitujući pobijanu presudu, sukladno članku 365. stavak 2. ZPP-a, ovaj drugostupanjski sud nije utvrdio postojanje koje bitne povrede postupka, učinjene od prvostupanjskog suda, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Naime, pobijana presuda je jasna, razumljiva i sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama koji nisu proturječni ispravama u spisu.

 

7. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja, kao vlasnika stana u S., ..., položenog na prvom katu čest. zgr. 2708/14 Z.U. 9620 k.o. S., površine 72,64 m2, na isplatu razlike između zaštićene najamnine i slobodno ugovorene tržišne cijene najma stana u S. Tužitelj svoj zahtjev temelji na tvrdnji da trpi štetu u iznosu od 5.941,17 kuna za mjesec veljaču 2020., jer nije bio u mogućnosti slobodno ugovoriti najamninu za stan čiji je vlasnik, čime smatra da je ograničen u izvršavanju svojih vlasničkih prava.

 

8. U valjano provedenom postupku prvostupanjski je sud utvrdio odlučno
činjenično stanje da:

- tužitelj je vlasnik predmetnog stana za koji s J. A. ima sklopljen ugovor o najmu stana i da zaštićena najamnina iznosi 160,59 kuna,

- prije pokretanja ovog parničnog postupka tužitelj se obratio tuženiku zahtjevom za mirno rješenje spora od 18. ožujka 2014., kojim se traži isplata iznosa od 5.000,00 kuna umanjenog za iznos zaštićene najamnine (4.839,41 kuna mjesečno), i to od ožujka 2009. pa ubuduće,

- da je visina tržišne najamnine, sukladno podatcima Porezne uprave, mišljenja agencije, dostavljenih ugovora o najmu stana, odnosno aritmetička sredina svih dostavljenih dokaza za stan na predmetnoj ili sličnoj lokaciji 11,00 eura/m2,

- da bi iznos tržišne najamnine za predmetni stan bio 799,04 eura (72,64 m2 x 11,00 eura) mjesečno u utuženom razdoblju (oko 6.020,37 kuna),

- da navedeni iznos treba umanjiti za iznos zaštićene najamnine od 183,65 kuna pa se dolazi do iznosa od 5.836,72 kuna/774,67 eura.

 

9. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev na ime naknade štete u iznosu od 5.836,72 kuna/774,67 eura, dok je za više traženo tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.

 

10. Potrebno je istaknuti da pravilnost činjeničnog utvrđenja suda prvog stupnja žalitelj ne može s uspjehom osporavati budući da time ističe nedopušteni žalbeni razlog jer je riječ o sporu male vrijednosti (članak 467. stavak 1. ZPP). U sporovima male vrijednosti isključivo prvostupanjski sud utvrđuje činjenično stanje te je za drugostupanjski sud činjenično stanje uvijek „pravilno utvrđeno“, to jest drugostupanjski sud, i kada ima sumnji u tom pogledu, ipak mora polaziti od činjeničnog stanja koje je utvrdio prvostupanjski sud (Odluka i rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-4778/2008 od 1. ožujka 2012.).

 

11. Prvostupanjski sud smatra da je tuženik odgovoran što tužitelj za predmetni stan ne može ostvariti tržišnu najamninu jer je kao zakonodavac, Zakonom o najmu stanova („Narodne novine“, broj 91/96 i 48/98 u daljnjem tekstu: ZNS), vlasnicima stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci, nametnuo prekomjeran teret stambenog zbrinjavanja zaštićenih najmoprimca, što predstavlja miješanje u pravo na mirno uživanje vlasništva, a isto je protivno odredbi čl. 1. Protokola 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, koja je ratificirana 5. studenog 1997. kao i odredbama čl. 48. st. 1. uz ograničenja prema čl. 50. st. 1. Ustava Republike Hrvatske. Time da je na temelju članka 1045. stavak 1., kao i članak 8. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18; dalje: ZOO) nastao izvanugovorni odnos odgovornosti za štetu.

 

12. Takvo pravno shvaćanje u potpunosti prihvaća i ovaj žalbeni sud, a žalba tuženika nije dovela u sumnju pravilnost i zakonitost pobijane presude.

 

13. Tuženik u žalbi ističe da podneseni zahtjev za mirno rješenje spora ne korespondira s podnesenom tužbom u vidu identiteta spora i da je, pravilnom primjenom odredbe čl. 186. a st. 6. ZPP-a, tužbu valjalo odbaciti.

 

14. Prema mišljenju ovog žalbenog suda, pravilno je prvostupanjski sud otklonio prigovor nedostatka procesne pretpostavke za podnošenje ove tužbe jer je tužitelj u spis predmeta priložio zahtjev kojeg je prije parnice uputio tuženiku i kojim je tražio isplatu jedne mjesečne najamnine i svih budućih najamnina (dakle, sve dok povreda ne prestane). Okolnost, da se zbog proteka vremena visina tržišne najamnine povećala, a posljedično tomu i visina tužbenog zahtjeva, ne nameće tužitelju potrebu podnošenja novog zahtjeva za mirno rješenje spora. Naime, radi se o činjenično i pravno istoj vrsti zahtjeva, koji se veže na već ranije podnesen zahtjev u smislu odredbe članka 186. a. ZPP-a (analogno shvaćanju iz odluke VSRH-a broj Revr-140/10 od 9. studenog 2011.).

 

15. Nadalje, sud prvog stupnja raspravio je sve tvrdnje na kojima stranke temelje svoje zahtjeve i prigovore te je zauzeo pravilno pravno shvaćanje da je tuženik odgovoran za štetu koju tužitelj trpi i u visini koju je pravilno utvrdio. Neosnovano tuženik smatra da tužitelj ničim nije opravdao tako visoko postavljeni iznos tržišne najamnine koji je navodno mogao ostvariti u spornom razdoblju i da je predmetni stan mogao iznajmljivati po tržišnim uvjetima.

 

16. Naime, prema pravnom shvaćanju izraženom u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2364/16 od 18. prosinca 2019. vlasnici stanova imaju pravo na naknadu te kako se ona u ovakvim slučajevima dosuđuje prema punoj, tržišnoj vrijednosti najamnine. Pri tom, vlasnik stana ne treba dokazati da bi predmetnu nekretninu iznajmio i to za iznos tržišne najamnine jer se na taj način traži od vlasnika da dokaže nemoguće s obzirom na to da vlasnik zbog nametnutih ograničenja prava vlasništva nije ni mogao iznajmljivati predmetnu nekretninu, već je dovoljno dokazati visinu tržišne najamnine na istoj ili sličnoj lokaciji u utuženom
razdoblju i visinu zaštićene najamnine na koju vlasnik ima pravo.

 

17. U žalbi tuženik ističe da je prvostupanjski sud zanemario istaknuti prigovor zastare samog prava na naknadu štete. Smatra da se ne može prihvatiti zaključak da je tužitelj za štetnika i opseg štete doznao donošenjem presude Županijskog suda u Splitu broj: Gžnaj-6/12 od 5. prosinca 2012. kojom je postala pravomoćna presuda Općinskog suda u Splitu brojem P-4759/09, a kojom je nadomješten ugovor o najmu stanu između njega kao najmodavca i J. A. kao zaštićenog najmoprimca te utvrđen iznos zaštićene najamnine u iznosu od 160,59 kn. Navodi da je tužitelj za štetu i štetnika doznao već stupanjem na snagu Konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda koja je odnosu na Republiku Hrvatsku stupila je na snagu 5. studenoga 1997. pa je protekao petogodišnji rok i zastarjelo samo pravo u smislu odredbe čl. 227. ZOO-a.

 

18. Predmetna tražbina tužitelja odnosi se na naknadu štete (u visini razlike tržišne i zaštićene mjesečne najamnine koja dospijeva mjesečno) pa je pravilno prvostupanjski sud, pozivom na odredbu iz članka 230. stavka 1. , 215. st.1 i 1086. ZOO-a, obrazložio da tražbina tužitelja nije zastarjela. Isto je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi i rješenju broj Rev-1104/18-3 od 22. siječnja 2019. iznio pravno stajalište od kada počinje teći zastarni rok i dao razloge za to. Na navedenu odluku pozvao se i prvostupanjski sud u svom iscrpnom obrazloženju pa se, radi nepotrebnog ponavljanja, žalitelja upućuje na isto. Također, ovaj žalbeni sud ne prihvaća tvrdnje tuženika da je u konkretnom slučaju nastupila zastara samog prava s obzirom da, u konkretnom slučaju, nije riječ o povremenim tražbinama već o potraživanju naknade štete pa ne može doći do prekluzije prava (tako i Županijski sud u Splitu u odluci Gž-552/23 od 25. svibnja 2023.).

 

19. Žalitelj neosnovano ističe da prvostupanjski sud nije dao razloge radi kojih smatra neosnovanim tuženikov prigovor doprinosa vlastitoj šteti jer je mogao raskinuti ugovor o najmu s najmoprimcem i naplatiti mu tržišni najam pa da mu zbog toga ne pripada pravo na naknadu. Naprotiv, prvostupanjski je sud valjano otklonio i obrazložio navedeni prigovor i ovaj žalbeni sud u potpunosti prihvaća njegove razloge.

 

20. Konačno, niti žalbeni navodi da se potraživanje tužitelja trebalo umanjiti za obveze plaćanja propisanih poreza i prireza nisu osnovani jer se u konkretnom slučaju radi o zahtjevu radi naknade štete, a ne isplati najamnine.

 

21. Pravilna je i odluka o trošku, utemeljena na odredbama čl. 154. st. 1. i 155. ZPP-a.

 

22. Slijedom izloženog, pozivom na odredbu čl. 368. st. 1. ZPP-a, odlučeno je kao u izreci ove drugostupanjske presude.

 

U Splitu 14. ožujka 2024.