Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: 20 Pr-13/2020-24

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Varaždinu, OIB 14828046348, po sutkinji toga suda Lidiji Krašek, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari po tužbi tužiteljice G. F., OIB ..., iz L. 1B, V. T., zastupane po punomoćniku B. P., odvjetniku iz V. T., T. A. M. 8, protiv tuženika B. L. d.o.o., OIB ..., T. B., G. 12, zastupanog po punomoćniku I. P., odvjetniku iz V., V. L. 6, radi isplate, nakon održane, zaključene glavne i javne rasprave na ročištu dana 11. srpnja 2022. u prisutnosti punomoćnika stranaka te objave presude dana 22. kolovoza 2022.,

p r e s u d i o  j e

I/ Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

"1/ Nalaže se tuženiku B. L. d.o.o., T. B., G. 12, OIB ..., da tužiteljici G. F. iz L. 1B, V. T., OIB ..., u roku od petnaest (15) dana isplati glavnični novčani iznos od 84.966,72 kuna zajedno s iznosom zakonske zatezne kamate na taj glavnični iznos po godišnjoj stopi od 6,30 %, računajući od 15. listopada 2019. g. pa do 31. prosinca 2019. g., po godišnjoj stopi od 6,11 %, računajući od 01. siječnja 2020. g. pa do 30. lipnja 2020. g., po godišnjoj stopi od 5,89 %, računajući od 01. srpnja 2020. g. pa do 31. prosinca 2020. g., po godišnjoj stopi od 5,75 %, računajući od 01. siječnja 2021. g. pa do 30. lipnja 2021. g. po godišnjoj stopi od 5,61 %, računajući od 01. srpnja 2021. g. pa do 31. prosinca 2021. g., te po godišnjoj stopi od 5,49 %, računajući od 01. siječnja 2022. g. pa do isplate, a u slučaju promjene godišnje stope zakonske zatezne kamate, po godišnjoj stopi određenoj sukladno odredbi st. 2. čl. 29. Zakona o obveznim odnosima, računajući od dana promjene pa do isplate, i to :

- na iznos od 5.983,31 kn, računajući od 16.08.2017. g.,

- na iznos od 1.092,60 kn, računajući od 16.09.2017. g.,

- na iznos od 3.430,43 kn, računajući od 16.10.2017. g.,

- na iznos od 3.883,91 kn, računajući od 16.11.2017. g.,

- na iznos od 2.970,05 kn, računajući od 16.12.2017. g.,

- na iznos od 5.903.54 kn, računajući od 16.01.2018. g.,

- na iznos od 4.006,20 kn, računajući od 16.02.2018. g.,

- na iznos od 3.015,63 kn, računajući od 16.03.2018. g.,

- na iznos od 4.036,21 kn, računajući od 16.04.2018. g.,

- na iznos od 7.259,75 kn, računajući od 16.05.2018. g.,

- na iznos od 5.244,48 kn, računajući od 16.06.2018. g.,

- na iznos od 1.804,63 kn, računajući od 16.07.2018. g.,

- na iznos od 1.804,60 kn, računajući od 16.08.2018. g.,

- na iznos od 941,58 kn, računajući od 16.09.2018. g.,

- na iznos od 5.413,95 kn, računajući od 16.10.2018. g.,

- na iznos od 3.687,85 kn, računajući od 16.11.2018. g.,

- na iznos od 2.788,93 kn, računajući od 16.12.2018. g.,

- na iznos od 7.046,67 kn, računajući od 16.01.2019. g.,

- na iznos od 3.593.52 kn, računajući od 16.02.2019. g.,

- na iznos od 2.066.40 kn, računajući od 16.03.2019. g.,

- na iznos od 2.155,39 kn, računajući od 16.04.2019. g.,

- na iznos od 1.789,05 kn, računajući od 16.05.2019. g.,

- na iznos od 2.994.60 kn, računajući od 16.06.2019. g.,

- na iznos od 2.053,44 kn, računajući od 16.08.2019. g.

2/ Nalaže se tuženiku da tužiteljici u istom roku naknadi trošak ovog parničnog postupka s zakonskom zateznom kamatom po istoj godišnjoj stopi računajući od dana dosuđenja pa do isplate.",

kao neosnovan.

II/ Nalaže se tužiteljici da isplati tuženiku na ime parničnog troška iznos od 8.750,00 kn (osam tisuća sedamsto pedeset kuna), u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da je povučen dio tužbenog zahtjeva za iznos od 13.991,04 kn prema prvotno postavljenom zahtjevu od 98.957,76 kn sa pripadajućom zateznom kamatom.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je podnijela ovome sudu tužbu protiv tuženika radi isplate dijela plaće koji se odnosi na odrađeni prekovremeni rad, a to u ukupnom iznosu od 98.957,76 kn. U tužbi navodi da je bivša radnica tuženika te da je dana 1. veljače 2015. zaključila s tuženikom ugovor o radu na neodređeno vrijeme za obavljanje poslova radnog mjesta "voditelja odjela logističke podrške" s tim da je dana 31. srpnja 2019. pisanom izjavom od istoga dana otkazala predmetni ugovor o radu iz osobnih razloga sa danom 15. rujna 2019. U predmetnom ugovoru o radu je u čl. 10. kao i u čl. 72. Pravilnika o radu propisano da tužiteljici kao radnici uz osnovnu mjesečnu bruto plaću pripada i pravo na uvećanje mjesečne plaće za prekovremeni rad u iznosu od 50% odnosno da tužitelja ima pravo na plaćanje joj odrađenih prekovremenih sati u iznosu od 150% po satu osnovne mjesečne plaće. Tužitelja je počela s radom kod tuženika s danom 1. veljače 2015. te je do prestanka radnog odnosa ujedno radila i prekovremeno, a koji sati su joj sve do 1. srpnja 2017. uredno i isplaćeni sukladno naprijed citiranim odredbama, ali od 1. srpnja 2017. do prestanka radnog odnosa joj je tuženik iz nepoznatog razloga prestao isplaćivati odrađene prekovremene sate. Tužiteljica je od 1. srpnja 2018. pa do prestanka radnog odnosa imala ukupno 528 prekovremenih sati pa bi joj tuženik sukladno naprijed navedenim odredbama trebao isplatiti iznos od 98.957,76 kn za navedene prekovremene sate, a to sukladno ugovorenoj plaći prema kojoj naknada za prekovremeni sat iznosi 187,42 kn. Tuženik također nije tužiteljici izdao niti obračun neisplaćene plaće po osnovi prekovremenog rada iako je i to bio u obvezi učiniti. Tužiteljica također navodi da je na iznos prekovremenih sati tuženik dužan platiti i zateznu kamatu tekuću od dospijeća svake pojedine plaće za mjesec u kojem je ostvarila prekovremeni rad. Konačno navodi da se prije podnošenja ove tužbe obratila tuženiku odvjetničkom dopisom tražeći navedenu isplatu, ali se tuženik na taj dopis oglušio pa je stoga podnijela ovu tužbu tražeći isplatu na ime svih odrađenih prekovremenih sati u ukupnom iznosu od 98.937,76 kn sa pripadajućom zateznom kamatom tekućom od dana 15. listopada 2019. kao i naknadu troškova ovog postupka također sa pripadajućom zateznom kamatom.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu tužiteljice u cijelosti. Naime da je tužiteljica bila zaposlena kod tuženika počevši od dana 1. listopada 2012., a ne dana od 1. veljače 2015. i kada je bila zaposlena na radnom mjestu "voditelj odjela V" dok je dana 1. veljače 2015. temeljem tada zaključenog ugovora o radu zaposlena na radnom mjestu voditelj odjela logističke podrške s koeficijentom radnog mjesta 3,60. Čl. 10. navedenog Ugovora je uređeno da osnovna plaće predstavlja umnožak osnove za obračun osobnog dohotka u iznosu od 2.080,00 kn i koeficijentom radnog mjesta. Prema tome je tužiteljica imala ugovorenu osnovnu plaću u iznosu od 7.488,00 kn bruto, a na koji iznos se sukladno čl. 10. st. 3. Ugovora dodaje i iznos od 16,36 kn za svaki radni dan u odnosnom mjesecu. Na takav način obračunata plaća je i osnovica za obračun naknade za prekovremeni rad, a koja vrijednost varira od mjeseca do mjeseca, a ovisno o broju radnih dana koji tužiteljica odradi u pojedinom mjesecu. Prema tome tuženik smatra da je i netočan podatak tužiteljice da bi cijena jednog prekovremenog sata iznosila 187,42 kn, a obzirom na naprijed navedeno. Također je osporio navode tužiteljice da bi joj tuženik prestao isplaćivati odrađene prekovremene sate jer je na temelju dogovora između tužiteljice i tuženika i svibnja 2015. iznos plaće tužiteljice paušalno povećan na iznos od 2.650,00 EUR bruto počevši od lipnja 2017. i sa kojim iznosom bi se trebali pokrivati i svi eventualni prekovremeni sati koje bi tužiteljica u okviru radnog mjesta mogla odraditi. Taj dogovor je zaključen sa I. G. i što je i vidljivo iz e- maila te je sa tim dogovorom tužiteljici pokrivena isplata svih odrađenih prekovremenih sati, a što je i vidljivo iz isplatnih lista jer je svaka isplata nakon postignutog dogovora puno veća od isplate koju je imala tužiteljica ranije kada joj je plaća pokrivala točno odrađene prekovremene sate. Naime u svibnju je tužiteljici isplaćena bruto plaća od 15.198,43 kn, a za lipanj već u visini od 19.611,53 kn. To i da je povećanje od gotovo 4.500,00 kn iako tužiteljica u vezi tako povećane plaće nije uopće zaključila ugovor o radu ili eventualno aneks postojećem. Prema tome tuženik tvrdi da je tužiteljici isplaćena sva plaća za odrađeni prekovremeni rad pa tako i 528 sati koji se navode u tužbi, a slijedom čega se u cijelosti usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu i predložio da se tužbeni zahtjev odbije, a tužiteljica obveže na naknadu prouzročenog parničnog troška tuženiku.

3. Tijekom dokaznog postupka bilo je provedeno knjigovodstveno financijsko vještačenje te je tužiteljica po navedenom nalazu i postavila konačni tužbeni zahtjev podneskom od 13. svibnja 2022. (listovi 105-106 spisa), a kojim je zahtjevom snizila glavnično potraživanje, a kako je to naznačeno u toč. I/ izreke ove presude i o kojem zahtjevu je odlučivao ovaj sud.

4. Po postavljanju konačnog tužbenog zahtjeva tuženik se usprotivio također i tako postavljenom tužbenom zahtjevu ostajeći i dalje kod tvrdnje da je tužiteljici isplaćen sav odrađeni prekovremeni rad.

5. Sud je tijekom dokaznog postupka saslušao tužiteljicu kao i predstavnika tuženika I. G. u svrhu dokazivanja, zatim svjedokinju V. Š., a proveo je i knjigovodstveno financijsko vještačenje po stalnoj sudskoj vještakinji J. D. slijedom čega je izvršio uvid u nalaz i mišljenje te vještakinje sa listova 87-94 spisa, kao i u dokumentaciju uz nalaz sa listova 97-99 spisa koja se odnosi na isplatne liste tužiteljice. Također je izvršio i uvid u ugovor o radu na neodređeno vrijeme sa listova 5-8 spisa, u Pravilnik o radu sa listova 9 spisa, te izjavu sa lista 12 spisa, u dopis sa pripadajućim povratnicama sa listova 13-15 spisa, isplatnu listu sa lista 16 spisa, u e- mail poruke sa listova 17-42 spisa, u ugovor o radu sa listova 43-46 spisa, u Pravilnik o radu sa listova 47-49 spisa, izjavu sa lista 50 spisa, dopis sa povratnicama te isplatnu listu sa listova 51-54 spisa, u e-mail poruku sa lista 59 spisa, u ugovor o radu sa listova 60-62 spisa, u isplatne liste sa listova 63-64 spisa.

6. Na temelju tako provedenih dokaza ocjenjujući sve zajedno i svakog posebno, a to sukladno odredbi iz čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice kako je konačno postavljen u cijelosti neosnovan.

7. Sud je temeljem provedenih dokaza kao nesporno utvrdio slijedeće:

- da je tužiteljica bila zaposlena kod tuženika u spornom razdoblju temeljem Ugovora o radu zaključenog dana 1. veljače 2015. (listovi 5-8 spisa), a temeljem kojeg ugovora je bila zaposlena na radnom mjestu voditelj logističke podrške time da je kod tuženika radila počevši još od 2004., a radni odnos joj je prestao s danom 15. rujna 2019. po njezinom zahtjevu,

- da je tužiteljica u spornom razdoblju od 1. srpnja 2017. pa do 15. rujna 2019. gotovo svaki mjesec radila prekovremeno,

- da je tužiteljica u spornom razdoblju imala ukupno odrađenih 523,50 sati prekovremenog rada,

- da je tužiteljici uvažavajući odredbe ugovora o radu kao i odrađeni prekovremeni rad u spornom razdoblju trebala biti isplaćena plaća u ukupnom iznosu od 334.098,12 kn,

- da je tužiteljici u spornom razdoblju isplaćena ukupna plaća od 585.113,58 kn, a budući joj je plaća isplaćivana po većem koeficijentu nego što je to navedeno u ugovoru o radu (od srpnja 2017. do zaključno svibnja 2018. po koeficijentu 7, a od lipnja 2018. do rujna 2019. po koeficijentu 7,54) time da se u međuvremenu mijenjala i osnovica sa iznosa od 2.080,00 kn na iznos od 2.553,00 kn do zaključno prosinca 2018. te na iznos od 2.774,00 kn od siječnja 2019. do zaključno rujna 2019.

8. Prema odredbi iz čl. 14. st. 1. Zakona o radu ( Narodne novine 93/14, 127/17- dalje ZR) ugovor o radu se zaključuje u pismenom obliku, a što je u ovom slučaju i učinjeno zaključenjem ugovora o radu dana 1. veljače 2015. Također da propust ugovornih strana da sklope ugovor o radu u pisanom obliku ne utječe na postojanje i valjanost tog ugovora. Isto tako odredbom iz čl. 15. st. 1. ZR je propisano koji su obvezni podaci ugovora o radu, a između ostalog ti podaci se odnose i na osnovnu plaću, dodatke na plaću (čl. 15. st. 1. toč. 8.). Ugovor o radu je dvostrano obvezni ugovor time da su obveze ugovornih strana, a to su u ovom slučaju radnik i poslodavac definirane u odredbi iz čl. 7. st. 1. ZR, a prema kojoj odredbi je poslodavac obvezan u radnom odnosu radniku dati posao te mu za obavljeni rad isplatiti plaću, a radnik je obvezan prema uputama koje poslodavac daje u skladu s naravi i vrstom rada osobno obavljati preuzeti posao. Nadalje prema odredbi iz čl. 286. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 78/15 ~ dalje ZOO) ugovor se može sklopiti u bilo kojem obliku osim ako je zakonom drukčije određeno. Za ugovor o radu se kao što je naprijed rečeno je propisan sukladno čl. 14 st. 1. ZR pisani oblik. Također odredba iz čl. 286 st. 2. ZOO-a propisuje da zahtjev Zakona da ugovor bude sklopljen u određenom obliku važi i za sve kasnije izmjene i dopune ugovora. Međutim prema odredbi iz čl. 286 st. 3. ZOO-a vidljivo je da su pravovaljane kasnije usmene dopune o sporednim točkama o kojima u ugovoru nije ništa rečeno ako to nije protivno cilju radi kojega je oblik propisan. I konačno odredbom iz čl. 286 st. 4. ZOO-a je propisano da su pravovaljane i kasnije usmene pogodbe kojima se umanjuju i olakšavaju obveze jedne ili druge strane ako je poseban oblik propisan samo u interesu ugovornih strana. Prema provedenim dokazima sud je utvrdio da stranke u ovom slučaju nisu zaključile nikakav novi ugovor o radu u odnosu na povećanje plaća odnosno povećanja obujma posla koji je eventualno tužiteljica trebala raditi već su i dalje ostale odredbe ugovora koji je potpisan dana 1. veljače 2015. Isto tako je nesporno između stranaka da je tužiteljica u cijelom tom razdoblju od potpisivanja predmetnog ugovora imala svaki mjesec veći broj prekovremenih sati. Što se tiče prekovremenog rada isti je definiran u odredbi iz čl. 65. st. 1. ZR, a koja propisuje da u slučaju više sile, izvanrednog povećanja opsega poslova i u drugim sličnim slučajeva prijeke potrebe radnik je na pisani zahtjev poslodavca dužan raditi duže od punog odnosno nepunog radnog vremena. Prema odredbi iz čl. 65. st. 3. ZR proizlazi da ako radnik radi prekovremeno ukupno trajanje prekovremenog ne smije biti duže od 50 sati tjedno.

9. Dakle prema provedenim dokazima nedvojbeno jest da je tužiteljica radila prekovremeno i to praktično u cijelom razdoblju važenja navedenog ugovora o radu iako niti tužiteljica, a niti tuženik nisu dostavili u spis dokaz da je tuženik kao poslodavac tražio od tužiteljice da radi prekovremeno. Dapače iz iskaza predstavnika tuženika proizlazi da je tužiteljica praktično imala svaki mjesec oko 20 sati prekovremenog rada. Sama tužiteljica tvrdi da je ustvari sa 1. srpnja 2017. došlo do promjene jer je ona trebala preuzeti jedan dio poslova drugog radnog mjesta, a što znači da je trebala dopunsko raditi na dva radna mjesta i zbog čega je ustvari tražila povišenje plaće, a to u slučaju pristanka da radi i taj dodatni posao. Predstavnik tuženika G. također tvrdi da je tužiteljica u tom razdoblju trebala raditi jedan dodatni posao te da imajući u vidu dotadašnji rad tužiteljice te naročito broj prekovremenih sati obzirom na poslove koje je do tada radila (radilo se o radnom mjestu voditelja odjela logističke podrške) je i određeno povećanje plaće tužiteljici na način da to povišenje pokriva praktično ne samo taj dodatni posao već i eventualne prekovremene sate koje bi tužiteljica mogla imati od 1. srpnja 2017. Nesporno je da je doista tužiteljici od 1. srpnja 2017. i isplaćivana plaća u većem iznosu nego do tada s tim da joj je uz njezin redovni koeficijent prilikom obračuna plaće uziman u obzir i dodatni koeficijent 4,0. Također da je tužiteljici i za to razdoblje uredno evidentiran prekovremeni rad, a što i proizlazi iz iskaza svjedokinje V. Š., a o tom broju prekovremenih sati je obavještavana i sama tužiteljica što proizlazi i iz e-mail poruka koje se nalaze na listovima 17-42 spisa. No treba reći da u vezi toga stranke nisu zaključile nikakav novi ugovor o radu odnosno aneks postojećeg ugovora o radu kojim bi i uredile takve uvjete radnog odnosa tužiteljice. I sama tužiteljica u svojoj tužbi tvrdi da je osnova za pokretanje ovog postupka upravo ugovor o radu koji je zaključen dana 15. veljače 2015. Doduše ovdje se mora reći da je u navedenom ugovora naznačena osnovica za obračun plaće u iznosu od 2.080,00 kn dok prema obračunskim ispravama plaće, a koje se nalaze u omotnici s lista 99 spisa, kao i iz nalaza i mišljenja knjigovodstveno financijske vještakinje je vidljivo da je tijekom spornog razdoblja u dva navrata došlo do povišenja osnovice, a do čega je došlo po mišljenju sukladno odredbi iz čl. 10. st. 2. ugovora o radu prema kojem osnovu za izračun plaće utvrđuje uprava svojom posebnom odlukom. Naime, čl. 10. st. 1. ugovora o radu koji je zaključila tužiteljica propisuje da radniku pripada osnovna mjesečna bruto plaća koja predstavlja umnožak osnove za izračun osobnog dohotka u iznosu od 2.080,00 kn i koeficijenta radnog mjesta iz čl. 2. predmetnog ugovora. U tužiteljičinom ugovoru je bio određen koeficijent 3,60, a kao što je već rečeno u spornom razdoblju je tužiteljici isplaćivana plaća prema koeficijentu od 7 odnosno 7,54. Parametri prema kojim je određen izračun plaće je u smislu odredbe iz čl. 15. ZR po mišljenju suda bitni i obvezni dio ugovora o radu, a što znači u smislu odredbe iz čl. 286. st. 2. ZOO da u slučaju promjene tog dijela je trebalo zaključiti ili novi ugovor o radu ili pak aneks postojećem ugovoru o radu. To se nije dogodilo već je praktično došlo samo do usmenog navoda da se tužiteljici obračunava veća plaća, a što je upravo saslušani predstavnik i naveo u svom e-mailu naslovljeno na g. B. od 18. svibnja 2017. sa lista 59 spisa. Prema sadržaju navedenog e-maila vidljivo je da je za tužiteljicu određena povišena plaća sa ukupnim iznosom u kojem bi trebali biti obračunati i svi prekovremeni sati pa i dodatni posao koji je tužiteljica nedvojbeno u tom trenutku preuzimala, a to proizlazi i iz iskaza predstavnika tuženika. No kao što je već rečeno u vezi toga nije zaključen i novi ugovor o radu odnosno aneks postojećem ugovoru o radu pa je bez obzira na sadržaj navedenog e-maila temelj za izračun plaće tužiteljice u svakom slučaju bio temelj upravo ugovor o radu iz 2015.

10. Prema nalazu i mišljenju knjigovodstveno financijske vještakinje je utvrđeno da je tužiteljica u spornom razdoblju imala svaki mjesec prekovremene sate i to u ukupnom zbroju od 598 (tabela 2-list 90 spisa) s tim da je pojedine mjesece i koristila te prekovremene sate i na taj način iskoristila prekovremene sate u ukupnom zbroju od 74,50 slijedom čega je po prestanku radnog odnosa ostalo neiskorištenih 523,50 sati, a što konačno predstavlja broj sati za koji tužiteljica potražuje naknadu plaće. Naime kao što je već rečeno tužiteljica je uredno primala obavijesti o broju prekovremenih sati u pojedinom mjesecu s tim da je te sate mogla koristiti kao slobodne dane, a za što bi joj tada bila uredno isplaćena plaća osim dodatka za dan rada u visini od 16,36 kn. Prema podacima iz naprijed navedene tabele sud je utvrdio da tužiteljica u cijelom tom razdoblju nije imala više odrađenih prekovremenih sati u odnosu na broj propisan odredbom iz čl. 65. st. 3. ZR. No kada se uzmu u obzir parametri za izračun plaće određene ugovorom o radu. Iz nalaza i mišljenja knjigovodstveno financijske vještakinje proizlazi da je tužiteljici ipak u spornom razdoblju isplaćena viša plaća nego što bi to bila prema navedenim parametrima kada bi se uzeli na ugovorenu plaću i svi odrađeni prekovremeni sati. Ta razlika prema nalazu i mišljenju knjigovodstveno financijske vještakinje iznosi 251.015,46 kn, a što znači da je tužiteljici u spornom razdoblju za taj iznos isplaćena veća plaća nego što bi to bila prema ugovoru o radu. Do navedene razlike je došlo prvenstveno iz razloga što je tužiteljici plaća isplaćivana po većem koeficijentu u odnosu na koeficijent koji je određen ugovorom o radu u čl. 2. Upravo povećanjem tog koeficijenta prilikom isplate plaće tužiteljici je po mišljenju suda i ispunjen uvjet i traženje tužiteljice da joj se za dodatni posao koji je preuzela u spornom razdoblju isplaćuje veća plaća u odnosu na dotadašnju, a što je sve još i dodatno povećano zbog toga što je tuženik u istom razdoblju povećavao samo osnovu za izračun plaće koja je u čl. 10. Ugovora određena u iznosu od 2.080,00 kn dok je tužiteljici isplaćivana u visini od 2.553,00 kn odnosno od 1. rujna 2019. u iznosu od 2.784,00 kn. No vještakinja je prilikom izračuna isplaćene plaće tužiteljici i uzela u obzir upravo navedene osnove, a kako to proizlazi iz nalaza na listovima 90-91 spisa na kojim mjestu i navodi kolika je trebala biti plaća tužiteljici prema ugovoru o radu. Dakle iz navedenog izračuna proizlazi da je tužiteljici sukladno odredbama ugovora o radu, a koje uvažavaju i promjenu osnove iz čl. 10. Ugovora kao i odrađene prekovremene sate u spornom razdoblju trebala biti isplaćena plaća u ukupnom iznosu od 334.098,12 kn, a nesporno je da je tužiteljici u tom razdoblju isplaćena plaća u ukupnom iznosu od 585.113,58 kn. Na taj način je i došlo do razlike od 251.015,46 kn, a to uvažavajući odredbe ugovora o radu koji je bio na snazi za tužiteljicu. Po mišljenju suda tužiteljica pogrešno smatra da je njezina plaća prema ugovoru o radu u spornom razdoblju iznosila prema iznosima koji su joj i isplaćeni te bi na taj isplaćeni iznos trebalo obračunavati i prekovremeni rad, a što bi značilo da bi u tom razdoblju njoj trebalo biti ukupno isplaćeno 670.080,30 kn odnosno da bi joj trebalo još isplatiti daljnji iznos od 84.996,72 kn na ime odrađenog prekovremenog rada koji rad joj prema njezinim tvrdnjama nije plaćen. No mišljenje je ovog suda da je tužiteljici plaćen sav rad koji je odradila u spornom razdoblju pa i prekovremeni sati i praktično joj je plaćeno i više, a to uvažavajući odredbe ugovora o radu koje odredbe su kako i sama tužiteljica tvrdi temelj za isplatu plaće tužiteljici pa i za ovu tužbu. Prema tom ugovoru proizlazi da je koeficijent za tužiteljičin posao 3,60, a nesporno je da je plaća tužiteljici isplaćivana po koeficijentu 7 odnosno 7,54, dakle gotovo dvostruko više nego što je to ugovoreno ugovorom o radu. Na taj način je tuženik tužiteljici po mišljenju suda platio sav dodatni posao pa i prekovremeni rad koji je tužiteljica imala u spornom razdoblju od 1. srpnja 2017. do 15. rujna 2019. i tuženik po mišljenju suda doista ništa ne duguje tužiteljici na ime prekovremenog rada. Naime za obračun plaće je prvenstveno mjerodavan upravo zaključen ugovor o radu i plaću tužiteljice je trebalo obračunati i mjeriti upravo prema tom ugovoru, a ne prema nekim drugim parametrima pa makar ti išli na štetu u ovom slučaju tuženika koji je praktično svojom jednostranom odlukom povisio tužiteljici koeficijent iako se radi o elementu za koji je trebao biti zaključen aneks ugovora budući se radi ipak o elementu koji se odnosi na plaću i koji je bitan sastojak ugovora o radu. Kako u vezi prednjeg nije zaključen niti novi ugovor, a niti aneks ugovora o radu to se dakle pravilnost visine plaće tužiteljice trebala računati upravo prema tom ugovoru o radu, a ne prema dodatnim koeficijentima kojima je očito tužiteljici priznat i rad na dodatnim poslovima. S tim po mišljenju suda uopće nije bitno o kojim se dodatnim poslovima radilo. isto tako se nije trebalo uzeti u obzir da bi stranke postigle usmeni dogovor o povišenju osnovne plaće tužiteljici zbog povišenja koeficijenta jer se ne radi o sporednom sastojku ugovora nego o bitnom pa se takvi sastojci niti ne mogu uređivati usmenim dogovorom već isključivo u pismenom obliku, a to temeljem odredbe iz čl. 14. st. 1. i 15. st. 1. ZR u vezi sa odredbom iz čl. 286. st. 2. ZOO. Slijedom navedenog je sud i utvrdio tužbeni zahtjev tužiteljice neosnovanim.

11. Međutim je činjenica da je tužiteljica konačnim tužbenim zahtjevom snizila svoj prvotno postavljeni zahtjev za iznos od 13.991,04 kn, a što znači da je za taj iznos djelomično povukla tužbeni zahtjev i to nakon što se tuženik već upustio u raspravljanje. Tuženik se na navedeno povlačenje nije uopće očitovao, a to podneskom od 27. svibnja 2022. kada mu je podnesak sa sređenim tužbenim zahtjevom dostavljen na očitovanje pa stoga po mišljenju ovog suda je ustvari i pristao na navedeno povlačenje iako se u cijelosti protivio tužbi i tužbenom zahtjevu već u odgovoru na tužbu pa je ostao kod tog odgovora i nakon sređenja. Međutim navedeno sniženje se treba smatrati povlačenjem tužbe u smislu odredbe iz čl. 193. st. 2. ZPP, a to imajući u vidu i pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-16/2021-8 od 26. travnja 2021. Slijedom čega je sud donio posebno rješenje o povlačenju tužbenog zahtjeva temeljem iste zakonske odredbe.

12. Što se tiče provedenih dokaza napominje se da je sud prihvatio iskaze saslušane svjedokinje V. Š. te predstavnika tuženika dok nije prihvatio djelomično iskaz tužiteljice, a to u dijelu u kojem ona smatra da je bilo dogovoreno da će joj se prekovremeni sati plaćati na novo određenu plaću u vezi koje ipak nije zaključen niti aneks ugovora o radu, a niti ugovor o radu kako je to već prethodno pojašnjeno. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje knjigovodstveno financijske vještakinje smatrajući da je ista svoj nalaz dala temeljem svog stručnog znanja i iskustva i nalaz nije doveden u sumnju ostalim provedenim dokazima. Što se tiče ostalih dokaza koje je sud proveo, a koje posebno ne obrazlaže se napominje da te dokaze sud ne smatra bitnim za ishod ovog postupka.

13. Obzirom na prednje odlučeno je kao u izreci.

14. Odluka o trošku temelji se na odredbi iz čl. 154. st. 1. ZPP-a s tim da je sud tuženiku priznao i dosudio slijedeći trošak: za odgovor na tužbu iznos od 1.000,00 kn prema tbr. 8. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 - dalje OT), zatim za sastav dva obrazložena podneska svaki puta iznos od 1.000,00 kn prema tbr. 8. toč. 1. OT, za zastupanje na četiri ročišta kod suda svaki puta iznos od 1.000,00 kn prema tbr. 9. toč. 1. OT, te PDV na gornje iznose u visini od 1.750,00 kn prema tbr. 42. OT, odnosno sveukupno 8.750,00 kn. Svi troškovi koji su dosuđeni tužitelju su po mišljenju suda bili nužni i opravdani za vođenje ovog postupka prema odredbi iz čl. 155. ZPP-a, te su usklađeni sa važećom odvjetničkom tarifom, kao i određeni prema visini konačno postavljenog tužbenog zahtjeva.

U Varaždinu 22. kolovoza 2022.

Sutkinja

Lidija Krašek

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka iste. Žalba se podnosi nadležnom Županijskom sudu, putem ovog suda, pismeno u tri primjerka.

Ukoliko je stranka bila uredno obavještena o ročištu za objavu presude, a istom ročištu nije pristupila tada će se dan objave presude na e-oglasnoj ploči smatrati kao dan primitka pismenog otpravka presude.

U slučaju da stranka nije bila uredno obavještena o ročištu za objavu tada će joj se pismeni otpravak presude dostaviti putem pošte te će se kao dan primitka uzeti dan kada joj je ista uručena od strane službenika pošte.

U razdoblju od 1. – 15. kolovoza rokovi za žalbu ne teku.

Dostaviti:

1/ OU B. P., V. T., T. A. M. 8 (za tužiteljicu)-Vaš broj: ....

2/ OD P.&E. j.t.d., V., V. L. 6 (za tuženika) - Vaš broj: ...