Republika Hrvatska

Općinski sud u Gospiću

Trg Alojzija Stepinca 3

53 000 Gospić

Poslovni broj: 6 P-135/2018-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Gospiću, po sutkinji Veri Miočić, u građanskopravnoj stvari tužitelja Ž. I., OIB: .., V., , zastupanog po punomoćniku H. J., odvjetniku u V., protiv tuženika HEP-Proizvodnja d.o.o., OIB:.. Z., , radi predaje u posjed, isplate i utvrđenja, nakon glavne i javne rasprave održane i zaključene 4. srpnja 2022. u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja T. V., odvjetnika u G. i punomoćnice tuženika po zaposlenju mag. iur. A. D., 19. kolovoza 2022. javno je objavio i

p r e s u d i o  j e

I.

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

„1. Nalaže se tuženiku HEP-a d.o.o., Z., OIB… da preda u posjed tužiteljici Ž. I. iz V., , OIB:… nekretnine upisane u zk.ul.br. 1537 k.o. Š., a koje se sastoje od: kč.br. 2022/1 oranica jaruga 249 čhv; kč.br. 3270/3 livada luka 218 čhv; kč.br. 4149/7 livada vedraja 104 čhv; kč.br. 4167/2 livada vedrak 88 čhv; kč.br. 2019/2 bazen 299 čhv; kč.br. 1913/5 bazen 46 čhv, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

2. Nalaže se tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 7.000,00 kn sa zakonskim zateznim

kamatama kako slijedi:

-na iznos od 1.000,00 kn od 1.1.2016.g. do isplate po stopi koja se određuje za svako

polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena,

-na iznos od 1.000,00 kn od 1.1.2017.g. do isplate po stopi koja se određuje za svako

polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena,

-na iznos od 1.000,00 kn od 1.1.2018.g. do isplate po stopi koja se određuje za svako

polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena,

-na iznos od 1.000,00 kn od 1.1.2019.g. do isplate po stopi koja se određuje za svako

polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena,

-na iznos od 1.000,00 kn od 1.1.2020.g. do isplate po stopi koja se određuje za svako

polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena,

-na iznos od 1.000,00 kn od 1.1.2021.g. do isplate po stopi koja se određuje za svako

polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena,

-na iznos od 1.000,00 kn od 1.1.2022.g. do isplate po stopi koja se određuje za svako

polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

II.

Odbija se kao neosnovan protutužbeni zahtjev koji glasi:

„Utvrđuje se da je tuženik vlasnik za cijelo nekretnine upisane u zk.ul.br. 1537 k.o. Š., a koje se sastoje od: kč.br. 2022/1 oranica jaruga 249 čhv; kč.br. 3270/3 livada luka 218 čhv; kč.br. 4149/7 livada vedraja 104 čhv; kč.br. 4167/2 livada vedrak 88 čhv; kč.br. 2019/2 bazen 299 čhv; kč.br. 1913/5 bazen 46 čhv i nalaže brisanje tužiteljice iz nadležne zemljišne knjige uz istovremeni upis tuženika kao vlasnika.“

III.

Svaka parnična stranka snosi svoje troškove postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 31. svibnja 2017. podnio tužbu Općinskom građanskom sudu u Zagrebu u kojoj navodi kako je tužiteljica je vlasnica nekretnina upisanih u zk. ul. br. 1537 k.o. Š., a koje se sastoje od: kč. br. 2022/1 oranica jaruga 249 čhv; kč.br. 3270/3 livada luka 218 čhv; kč.br. 4149/7 livada vedraja 104 čhv; kč.br. 4167/2 livada vedrak 88 čhv; kč.br. 2019/2 bazen 299 čhv; kč.br. 1913/5 bazen 46 čhv. Iako je tužiteljica vlasnica predmetnih nekretnina iz točke I. ove tužbe, ista ne može na njima vršiti svoja vlasnička prava jer navedene nekretnine bespravno koristi tuženik za svoje potrebe za Reverzibilnu hidroelektranu „O.“ (današnji V.) i akumulacijsko jezero „Š.“ na čijem se području nalaze predmetne nekretnine tužiteljice. Tužiteljica je dopisom od 10. ožujka 2015. pozvala tuženika da joj vrati posjed navedenih nekretnina ili plaća naknadu za korištenje istih, ali tuženik istome nije udovoljio. Stoga tužiteljica zahtjeva da joj tuženik preda u posjed nekretnine iz točke I. ove tužbe i isplati naknadu za bespravno korištenje njezinih nekretnina za proteklo razdoblje za 2015. g. i 2016.g. u iznosu od po 1.000,00 kn, ukupno 2.000,00 kn. Tužiteljica isto tako da zadržava pravo nakon provedenoga vještačenja izvršiti korekciju tužbenog zahtjeva.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo kako smatra da su tužba i tužbeni zahtjev neosnovani. Istaknut je i prigovor mjesne nenadležnosti suda u Zagrebu, kao i prigovor zastare sukladno čl. 21. st. 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (računajući od 10. ožujka 2015.). Međutim, istaknut je povrh svega i prigovor promašene pasivne legitimacije obzirom je tuženik 80-ih godina prošlog stoljeća ove nekretnine stekao u postupku eksproprijacije sukladno tadašnjem Zakonu o eksproprijaciji provedenog od strane nadležne SO G., platio pravičnu novčanu naknadu na način da je novčani iznos položio u fond prodanih nekretnina i priveo ih svrsi sukladno Zakonu o vodama (akumulacija elektroenergetskog objekta), o kojim činjenicama je tužiteljica na vrijeme detaljno obaviještena u odgovoru na dopis tužiteljice od 10. ožujka 2015. kojim je ista upućena obratiti se pravnom sljedniku SO G. Pregledom povijesnog izvatka zk. ul. 1537, razvidno je da se 1958. (prije nego ih je tuženik stekao eksproprijacijom) kao vlasnici utuženih nekretnina nakon smrti I. M. umrlog 1908. proglašavaju I. D. pok. J., B. D. pok. F. i M. K. ud. J., a koje nekretnine potom stječe za cijelo navedeni I. d. pok. J. temeljem Darovnog ugovora od 10. siječnja 1962., da bi predmetne nekretnine kasnije stekao I. D. pok. J. (sin prednika) temeljem ostavinskog rješenja (O-1078/14) od 31. prosinca 2014. o naknadno pronađenoj imovini, a potom tužiteljica temeljem Ugovora o dosmrtnom uzdržavanju od 20. veljače 2015. s I. D. pok. J. Kako je već 1958. kod originarnog vlasnika M. I. nedostajala nekretnina oznake 1913/5 za istu da nedostaje pravna osnova tužiteljice koja nije dokazala pravni slijed stjecanja. U odnosu na preostale nekretnine prema tuženiku da nedostaje zbog navedenog postupka eksproprijacije budući je SO G. ustanovljeno da su vlasnici utuženih nekretnina nepoznati čime su te nekretnine ex lege prešle u vlasništvo državne odnosno SO G., i naloženo korisniku eksproprijacije da novac položi u propisani fond, što je tuženik učinio, koja naknada se daje vlasnicima oduzetih zemljišta, uz obvezu SO G. da takvu isplatu izvrši vlasnicima ukoliko se pojave. Isto tako, tuženik da je nekretnine priveo svrsi u roku, što je nesporno jer se radi o elektroenergetskom objektu – što nije sporno. Uz to, elektroenergetski objekt, odnosno čestice koje predstavljaju akumulaciju, elektranu i ostalo prema Zakonu o vodama i Zakonu o energiji nije moguće imati u vlasništvu fizičkih osoba već izričito pravnih osoba s dozvolama za proizvodnju energije izdanih od Hrvatske energetske regulatorne agencije ili u vlasništvo Republike Hrvatske (što ovdje nije slučaj). Ove nekretnine da je tuženik prema Zakonu o elektroprivredi na dan 30. lipnja 1990. unio u bilancu, a kasnije i temeljni kapital. U tim okolnostima da nije važno što nije uskladio zk stanje s katastarskim, radi se o originarnom stjecanju po Zakonu o elektroprivredi na dan 30. lipnja 1990. za koje stjecanje upis u zemljišnu knjigu nema konstitutivan element. Sukladno tome, tuženik protutužbom traži da se utvrdi da je on vlasnik za cijelo predmetnih nekretnina.

3. Tužitelj je nastavno naveo kako kao upisani zk vlasnik vlasničkom tužbom (rei vindicatio) traži od tuženika kao posjednika da joj preda nekretnine, koje pravo ne zastarijeva. Tuženik da nikada nije stekao predmetne nekretnine postupkom eksproprijacije, a tužiteljica da je iste stekla u dobroj vjeri. Predmetne nekretnine rješenjem Općinskog suda u Vinkovcima br. O-1078/17 od 31. prosinca 2014. u ostavinskom postupku iza pok. I. D. iz V. prešle kao naknadno pronađena imovina na J. I. pok. D. iz V., oca tužiteljice, a koji je predmetne nekretnine (uključivo i k.č.br. 1913/5) ugovorom o dosmrtnom uzdržavanju prenio na kćer, ovdje tužiteljicu. Vlasnik predmetnih nekretnina nikada nije izjavio da želi napustiti nekretnine pa se stvari prema Zakonu o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ne mogu smatrati napuštenima, a nije relevantna ni uplata u nikakav fond niti unošenje u temeljni kapital. Osporeno je da predmetne nekretnine predstavljaju akumulaciju, elektranu i ostalo prema Zakonu o vodama, iz zk. izvatka je razvidno da se radi o pašnjaku, oranici, livadi, dakle nije riječ o vodnim objektima.

4. Tuženik se poziva na sudsku praksu prema kojoj, ukoliko je činidba postala nemoguća tada prijašnji vlasnik ima pravo na naknadu štete prema vrijednosti te stvari, ali u općem zastarnom roku, koji počinje teći od dana kada je činidba postala nemoguća. Kako je još 1980.-ih godina prošlog stoljeća tuženik izgradio akumulaciju Š. koje nekretnine po novom nacrtu Zakona o vodama predstavljaju i javno dobro, čime će se u skorijem periodu prenijeti u vlasništvo Republike Hrvatske i dati na upravljanje tuženiku; to je zastarni rok od 5 godina davno istekao.

5. Tužitelj nastavno navodi kako na ovim nekretninama ništa nije izgrađeno pa da bi povrat bio nemoguć. Uz to, da tužiteljica nije postavila zahtjev za isplatu naknade stvari već se radi o isplati za korištenje nekretnine tužiteljice u navedenom vremenskom razdoblju, a za što joj tuženik nije platio nikakvu naknadu i što predstavlja neosnovano bogaćenje na strani tuženika. Uz to, postavljen je zahtjev za predaju stvari koju tuženik neovlašteno koristi i onemogućuje tužiteljicu u vršenju njezinih prava. Smatra da tuženik pogrešno tumači i da zastara za neovlašteno korištenje nije mogla nastupiti prije dospijeća.

6. Nastavno tuženik navodi kako je notorno da je akumulacija Š. izgrađena 1980.-ih godina, te da je dio elektroenergetskog objekta tuženika i Republike Hrvatske, a činjenica da bi iste u zemljišnim knjigama bile naznačene kao oranice i sl. nije relevantno. Iz grafike i posjedovnog lista razvidno je da je riječ o bazenu, odnosno akumulaciji. Smatra da je nastupila zastara za naknadu štete i da ne postoji osnova za povrat. Činjenica da tužitelj ne potražuje naknadu za izvršenu eksproprijaciju od Grada O. se tuženika ne tiče, već je to izričito na tužitelju. Također dodaje da iste nekretnine ne mogu biti izvlaštene dva puta u istu svrhu budući da je preko predmetnih nekretnina izgrađena akumulacija Š. koja je sastavni dio RHE V., od posebnog interesa za RH. Dakle upravo akumulacija Š. ima pravni status vodne građevine za proizvodnju električne energije koja služi tuženiku za obavljanja njegove poslovne djelatnosti te se kao takva smatra javnim vodnim dobrom, a sukladno Zakonu o vodama

7. Općinski građanski sud u Zagrebu se oglasio mjesno nenadležnim i spis ustupio ovom sudu kao nadležnom.

8. Sud je proveo dokaz čitanjem svih dokaza u spisu.

9. Sukladno odredbama čl. 10. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22- dalje ZPP) sud nije provodio druge dokaze jer bi to bilo protivno načelu ekonomičnosti postupanja, posebice građevinsko vještačenje na okolnost visine, ovo jer tužbeni zahtjev nije osnovan, sukladno obrazloženju koje slijedi.

10. Tužbeni ni protutužbeni zahtjev nisu osnovani.

11. Predmet tužbenog zahtjeva jest revindikacija - predaja u posjed nekretnina pobliže označenih u izreci presude; i isplata naknade za neovlašteno korištenje nekretnina tužitelja u periodu od 2016. - 2022. po 1.000,00 kn godišnje, sveukupno 7.000,00 kn.

12. Predmet protutužbenog zahtjeva glasi na utvrđenje prava vlasništva na predmetnim nekretninama.

13. Tuženik ističe materijalne prigovore promašene pasivne legitimacije i prigovore zastare, dok tužitelj s druge strane (kao upisani zk vlasnik) osporava pravo vlasništva tuženika, odnosno da bi tuženik isto stekao eksproprijacijom pa u konačnici i činjenicu da su ove nekretnine u naravi vodna infrastruktura – što da proizlazi iz zk izvatka i slijedom toga da njihov povrat nije nemoguć. Nije posebno osporeno da je tuženik pravni sljednik Elektroprivreda D., S. i da je ove nekretnine unio u temeljni kapital iako tuženik sudu nije dostavio dokaz da su utužene nekretnine procijenjene u vrijednost temeljnog kapitala da bi iste mogle pretvorbom ranijeg društvenog poduzeća postati vlasništvo tuženika, sve sukladno čl. 47. Zakona o privatizaciji (Narodne novine, broj 21/96, 71/97, 16/98 i 73/00).

14. U odnosu na spornu činjenicu, odnosno što su u naravi predmetne nekretnine, navesti je da tužitelj sam u tužbi navodi kako predmetne nekretnine bespravno koristi tuženik za svoje potrebe za Reverzibilnu hidroelektranu „O.“ (današnji V.) i akumulacijsko jezero „Š.“.

14.1. Nadalje, iz dostavljenog posjedovnog lista br. 1026 k.o. Š. slijedi kako su navedene nekretnine u naravi bazen upisanog posjednika – društveno vlasništvo, Elektroprivreda D., S.; ovo i usporedno sa dostavljenim katastarskim planom odnosno grafikom (l.s. 67-78).

14.2. Uz to, sama tužiteljica navodi kako da je dio ovih nekretnina u naravi potopljen (iako su nekretnine u zemljišnim knjigama u naravi livade, oranice…), ne zna jesu li na njima i postrojenja HEP-a. Iza oca da je naslijeđeno mnogo nekretnina, nije ih u stanju niti sve identificirati jer se radi o većim prostranstvima. Navodi da nije imala saznanja da bi netko drugi koristio ove nekretnine, a HEP-u tj. tuženiku se obratila iz razloga jer je dio nekretnina koje su predmet postupka potopljen.

14.3. Iskaz tužiteljice u citiranom dijelu jest proturječan sam sebi i navodima tužbe. Naime, u tužbi koja se temelji na predaji u posjed, se navodi da su se tuženiku obratili jer on bespravno koristi nekretnine za svoje postrojenje, dok iz iskaza proizlazi da ih tužiteljica ne može identificirati i ne zna što se na njima nalazi, a razlog obraćanja tuženiku da je isključivo potapanje (ne posjed tuženika). Postavlja se pri tome logično pitanje kako bi iste uopće mogle biti potopljene same po sebi, a da isto nije za potrebe elektroenergetskog postrojenja i zašto bi se tužiteljica obratila upravo tuženiku koji je osnovan kao pravna osoba za proizvodnju električne i toplinske energije. Uostalom, nije logično ni da tužiteljica makar prije podnošenja tužbe ne bi iste obišla i utvrdila faktično stanje na terenu.

14.4. Iako nije bilo prijedloga za uviđajem na licu mjesta (uz sudjelovanje vještaka koji bi nedvojbeno identificirao nekretnine) niti od strane tužitelja niti tuženika, a na kojima je teret dokazivanja postavljenog tužbenog odnosno protutužbenog zahtjeva (sve u smislu odredbe čl. 219. st. 1. ZPP-a), sve upućuje da su ove nekretnine evidentno dio izgrađenog elektroenergetskog postrojenja, pri čemu nije odlučno ako su pojedine nekretnine navedene u posjedovnici u zemljišnim knjigama kao livada ili oranica jer isto očito ne odgovara pravoj naravi ovih nekretnina (što proizlazi iz posjedovnog lista gdje su upisane kao bazen). Navedeni zaključak suda je u skladu sa rješenjem od 14. veljače 1978. Izvršnog vijeća Sabora tadašnje Socijalističke Republike Hrvatske (l.s. 36-38) prema kojemu su radi općeg interesa izgradnja RHE „O.“ i to na području Općine G. za akumulaciju „Š.“ sa nasipima i ulaznim uređajima u k.o. Š. i k.o. R., ustupljene i predmetne nekretnine pobrojane na zapisniku Sekretarijata za poslove Općine G. od 21. prosinca 1982.(l.s. 32-35) sastavljenog u pogledu određivanja pravične novčane naknade za ustupanje prava korištenja na nekretninama – zemljištu u društvenom vlasništvu za potrebe izgradnje navedenog postrojenja. U tom postupku sudjelovao je i pravni prednik tuženika Elektroprivreda D., S.. U zapisniku je utvrđeno da su ove nekretnine postale društveno vlasništvo napuštanjem od strane dotadašnjih vlasnika koji su odselili prije dugo godina, a SO Gračac se obvezao isplatiti im naknadu koju se Elektroprivreda D., S. obvezao platiti u Fond, a ako se vlasnici pojave i traže naknadu SO G. im i se obvezuje platiti naknadu dok se korisnik eksproprijacije uplatom oslobađa svih daljnjih obveza.

14.5. Čl. 1. Zakona o eksproprijaciji (Narodne novine br. 10/1978, 5/1980, 30/1982) bilo je propisano da nekretnina na kojoj postoji pravo vlasništva može se eksproprirati kada je to potrebno radi izgradnje objekata privredne infrastrukture, privrednih, stambenih, komunalnih, zdravstvenih, prosvjetnih, kulturnih objekata kao i objekata spomen-obilježja (spomenika) i drugih objekata od općeg interesa, a naročito, među ostalim, i radi izgradnje centrala za proizvodnju električne energije i postrojenja za prijenos i razvođenje takve energije. Nadalje, prema čl. 2. istoga Zakona propisano je da eksproprijacijom nekretnina postaje društveno sredstvo u društvenoj pravnoj osobi (potpuna eksproprijacija). Potpunom eksproprijacijom prestaju pored prava vlasništva i druga prava na toj nekretnini, a čl. 7. da eksproprijacijom nekretnine korisnik eksproprijacije stječe pravo da tu nekretninu koristi u svrhu radi koje je eksproprijacija izvršena. Prema čl. 14. izuzetno kad se radi o izgradnji objekata privredne infrastrukture koji su od značaja za Republiku, opći interes utvrđuje odlukom Izvršno vijeće Sabora.

14.6. U konkretnoj stvari očito se radilo o izgradnji objekata privredne infrastrukture koji su od značaja za Republiku, a ovo jer je rješenje donijelo Izvršno vijeća Sabora tadašnje Socijalističke Republike Hrvatske.

15. Međutim, prema čl. 25. st. 1. toč. 4. Zakona o vodama (Narodne novine br. 66/2019, 84/2021), kao pozitivnom pravnom uređenju posebnog propisa, vodne građevine s obzirom na njihovu namjenu su i vodne građevine za proizvodnju električne energije - brane, akumulacije, retencije, strojarnica, vodna komora, crpne stanice, dovodni i odvodni kanali, dovodni i odvodni tuneli i druge građevine, uređaji i oprema pripadajući ovim građevinama. Prema čl. 26. st. 4. i 5. Zakona vodne građevine za proizvodnju električne energije izgrađene na temelju prava građenja na javnom vodnom dobru, kao i one izgrađene izvan javnog vodnog dobra u vlasništvu su investitora ili osobe na koju je investitor prenio pravo građenja odnosno pravo vlasništva, i to dok traje pravo građenja. (5) Iznimno od stavka 4. ovoga članka, u vlasništvu Republike Hrvatske su akumulacije za proizvodnju električne energije, dovodni i odvodni kanali te dovodni i odvodni tuneli koji se grade na zemljištu iz članka 12. stavaka 1. do 6. ovoga Zakona. Prema čl. 15. navedenog Zakona vodne građevine izgrađene na javnom vodnom dobru pripadnost su javnog vodnog dobra sukladno načelu jedinstva nekretnine, osim vodnih građevina izgrađenih na temelju prava građenja dok to pravo traje odnosno vodnih građevina izgrađenih na temelju prava služnosti vodova, a prema čl. 12. st. 8., 9. i 10. javno vodno dobro jest javno dobro u općoj uporabi odnosno u javnoj uporabi sukladno članku 15. stavku 2. ovoga Zakona u vlasništvu je Republike Hrvatske. Javno vodno dobro je neotuđivo. Na javnom vodnom dobru druga osoba ne može steći pravo vlasništva niti drugo stvarno pravo, osim prava služnosti i prava građenja u skladu s ovim Zakonom.

15.1. Sukladno navedenim odredbama pozitivnog pravnog uređenja, predmetne nekretnine kao javno vodno dobro bile bi po samom zakonu isključivo vlasništvo Republike Hrvatske, a ne tuženika, za koje stjecanje upis u zemljišnu knjigu nema konstitutivan element. Slijedom navedenoga, trebalo je odbiti protutužbeni zahtjev kao neosnovan.

16. Kako je pravo vlasništva tužiteljevih prednika prestalo još izvlaštenjem (čime oni na tužitelja nisu mogli prenijeti pravo koje nemaju), to ne može biti osnovan vlasničkopravni zahtjev tužitelja za povratom stvari usmjeren prema tuženiku u smislu odredbe čl. 162. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, odnosno zahtjev za naknadom zbog neovlaštenog korištenja nekretnina u vlasništvu tužitelja. Poradi navedenoga, trebalo je u cijelosti odbiti i tužbeni zahtjev kao neosnovan. U pravu je tuženik kada tvrdi da je tužitelj jedino imao pravo tražiti naknadu oduzete stvari, ali isto nije predmet ovog postupka.

17. Kako ni tužitelj ni tuženik nisu uspjeli sa svojim zahtjevima odlučeno je da svaka strana snosi svoj trošak, ovo sukladno čl. 154. st. 4. ZPP-a.

U Gospiću 19. kolovoza 2022.

Sutkinja

Vera Miočić, v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalba.

Stranci koja je pristupila na ročište za objavu, rok za žalbu teče od dana tog ročišta; stranci koja nije pristupila na ročište za objavu presude, a o njemu je uredno obaviještena, rok za žalbu teče od dana tog ročišta dok stranci koja nije pristupila na ročište za objavu presude, a o njemu nije uredno obaviještena, rok za žalbu teče od dana dostave pisanog otpravka presude.

Rok za žalbu je 15 dana. Žalba se dostavlja u dovoljnom broju primjeraka za sud i stranke u postupku ovom sudu za županijski sud koji odlučuje po žalbi.

DNA:

- tužitelju po punomoćniku,

- tuženiku