Poslovni broj: 10 UsI-929/2022-4

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Split, Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Splitu, po sutkinji tog suda Danijeli Čipčić Buzov, sucu pojedincu, te Ljiljani Lijić, zapisničarki, u upravnom sporu tužitelja S. d.o.o., OIB: …, S., Š. P. I. P…., zastupan po opunomoćeniku I.

Š., odvjetniku u S., T. h. b. z…., protiv tuženika

Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike Republike Hrvatske, Uprave za tržište rada i zapošljavanje, Sektora za zapošljavanje, Službe za pravne poslove, OIB: 53969486500, Zagreb, Ulica grada Vukovara 78, radi utvrđivanja obveze plaćanja novčane naknade zbog neispunjenja kvote za zapošljavanje osoba s invaliditetom, bez održavanja rasprave, 19. kolovoza 2022.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev radi poništenja rješenje tuženika Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike Republike Hrvatske, Uprave za tržište rada i zapošljavanje, Sektora za zapošljavanje, Službe za pravne poslove, Klasa: UP/II-415-01/22-01/09, Urbroj: 524-04-01-02/2-22-2 od 14. ožujka 2022.

Obrazloženje

1. Osporenim rješenjem tuženika Klasa: UP/II-415-01/22-01/09, Urbroj: 524-04- 01-02/2-22-2 od 14. ožujka 2022. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Zavoda za vještačenje, rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom, Središnji ured, Klasa: UP/I-415-07/21-02/825, Urbroj: 426-06-02/4-21-1 od 27. studenog 2021. (dalje: prvostupanjsko rješenje) kao neosnovana.

2. Prvostupanjskim rješenjem je utvrđeno da je tužitelj dužan na ime novčane naknade zbog neispunjenja kvote za zapošljavanje osoba s invaliditetom platiti iznos od 1.031,94 kn mjesečno za mjesece od lipnja do rujna 2018. i iznos od 1.125,00 kn mjesečno za mjesece od svibnja do rujna 2019.

3. U tužbi tužitelj u bitnom navodi da pobija zakonitost osporenog rješenja tuženika zbog povrede postupovnih odredbi, pogrešna primjene materijalnog prava, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te nakon iznošenja u bitnom sadržaja obrazloženja osporenog rješenja, navodi da je tužitelj već u žalbi protiv prvostupanjskog rješenje u bitnom naveo da je istim rješenjem pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje jer je: - tužitelj kao poslodavac tijekom lipnja, srpnja, kolovoza i rujna 2018. imao 8 zaposlenih radnika u radnom odnosu na temelju ugovora o radu na određeno vrijeme za obavljanje sezonskih poslova i koji su temeljem tih ugovora prijavljeni na obvezno mirovinsko osiguranje, te je u dokazne svrhe priložio ugovore o radu na određeno vrijeme za obavljanje sezonskih poslova za 8 zaposlenih radnika poslodavca u razdoblju lipanj- rujan /2018; - tužitelj kao poslodavac tijekom svibnja/2019 imao 13 zaposlenih radnika u radnom odnosu na temelju ugovora o radu na određeno vrijeme za obavljanje sezonskih poslova i koji su temeljem tih ugovora prijavljeni na obvezno mirovinsko osiguranje, dok je tijekom lipnja, srpnja, kolovoza i rujna 2019. imao 11 takvih radnika u radnom odnosu, te je u dokazne svrhe priložio ugovore o radu na određeno vrijeme za obavljanje sezonskih poslova za 13 zaposlenih radnika poslodavca u razdoblju svibanj- rujan /2019. Nadalje, navodi da je i u žalbi navedeno da je prvostupanjskim rješenjem pogrešno primijenjeno materijalno pravo budući sukladno odredbi čl.4.st.2. Pravilnika o utvrđivanju kvote za zapošljavanje osoba s invaliditetom, (nastavno-Pravilnik): „U ukupan broj zaposlenih ne ubrajaju se radnici koji su u radnom odnosu kod poslodavca na temelju ugovora o radu na određeno vrijeme za obavljanje sezonskih poslova i koji su temeljem tog ugovora prijavljeni na obvezno mirovinsko osiguranje.“. Potom navodi da nije sporno da je tužitelj kao poslodavac u svim mjesecima spornih razdoblja imao manje od 20 zaposlenih radnika ukoliko se u ukupan broj zaposlenih ne ubrajaju radnici zaposleni za obavljanje sezonskih poslova, pa tužitelj kao poslodavac ne potpada u kategoriju poslodavaca iz čl. 8. st. 1. Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom. S obzirom na navedene žalbene razloge, relevantne su odredbe čl. 58.st.1. Zakona o općem upravnom postupku, (nastavno ZUP), te čl. 115. st.3. ZUP- a. Međutim, da je tuženo drugostupanjsko tijelo u potpunosti ignoriralo žalbi priložene dokaze od strane tužitelja i to baš ugovore o radu na određeno vrijeme za obavljanje sezonskih poslova, čime je postupilo protivno odredbi čl. 58. st.1. ZUP. Štoviše, umjesto ocjene priloženih materijalnih dokaza tuženik je „Uvidom u elektroničku poštu utvrdio da je Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje dao očitovanje da je provjerom podataka u bazi matične evidencije utvrđeno da tužitelj kao poslodavac za osiguranike,

u spornim razdobljima u 2018. i 2019. godini nije imao zaposlenike prijavljene pod Šifrom za obavljanje sezonskih poslova”. Dakle, tuženik nije utvrđivao postojanje relevantnih činjenica u smislu cit. odredbe čl. 4.st.2. Pravilnika, (koliko je radnika u spornom razdoblju bilo u radnom odnosu kod tužitelja na temelju ugovora o radu na određeno vrijeme za obavljanje sezonskih poslova i koji su radnici temeljem takvih ugovora prijavljeni na obvezno mirovinsko osiguranje), već je utvrđivao da li su isti radnici bili prijavljeni pod “Šifrom za obavljanje sezonskih poslova”. Prvenstveno ističe da prijavljivanje radnika pod Šifrom za obavljanje sezonskih poslova nije zakonski uvjet iz čl. 4. st. 2. Pravilnika već je uvjet da su radnici temeljem ugovora o radu na određeno vrijeme za obavljanje sezonskih poslova prijavljeni na obvezno mirovinsko osiguranje. Svi radnici čiji su ugovori o radu priloženi u spis (8 radnika tijekom sezone 2018. i 13. radnika tijekom sezone 2019.), su doista bili prijavljeni na obvezno mirovinsko osiguranje temeljem ugovora o radu na određeno vrijeme za obavljanje sezonskih poslova čime je obistinjen uvjet iz čl. 4. st. 2. Pravilnika da se isti radnici ne ubrajaju u ukupan broj zaposlenih. Slijedom navedenog, očito je da je pobijano drugostupanjsko rješenje doneseno i obrazloženo na temelju eventualne pogreške tužitelja jer je kao poslodavac prilikom prijave istih radnika na obvezno mirovinsko osiguranje navodno upisao pogrešnu šifru. Suviše navedenog, tvrdnja tuženika da se obveza kvotnog zapošljavanja utvrđuje prema podacima dobivenom od Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje u skladu s člankom 19. Pravilnika je netočna. Naime, sukladno odredbi čl. 58. ZUP u upravnom postupku se utvrđuje činjenično stanje svim sredstvima, a ne isključivo prema „očitovanju“ HZMO. Ujedno, „očitovanje“ HZMO nije potvrda u smislu odredbe čl. 159. i/ili 160 ZUP, a čak i kada bi bilo, sukladno odredbi čl.58.st.2. ZUP-a dopušteno je dokazivanje netočnosti takvog očitovanja. Uvidom u spisu priležeće ugovore za radnike, te provjerom kod HZMO drugostupanjsko tijelo je lako moglo utvrditi da je tužitelj prijavio 8 radnika tijekom sezone 2018. i 13. radnika tijekom sezone 2019. na obvezno mirovinsko osiguranje temeljem ugovora o radu na određeno vrijeme za obavljanje sezonskih poslova, (bez obzira na eventualno pogrešnu šifru), a suprotno postupanje tuženika predstavlja povredu odredbe čl. 58. ZUP. U svakom slučaju, opisana „primjena prava“ predstavlja pretjerani (eksceivni) formalizam u odlučivanju, a takva je primjena pozitivnog prava na konkretne slučajeve prema višekratno ponovljenom stajalištu Ustavnog suda RH neprihvatljiva (odluka broj:

U-III-2184/2009 od 13. studenoga 2014., »Narodne novine« broj 145/14., točka 26.1., Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-412/2016. od 3. lipnja 2016., i dr.).

3.1 Nadalje, glede pogrešne primjene materijalnog prava tužitelj navodi da je prijavljivanje radnika na mirovinsko osiguranje isključivo pod određenom Šifrom nije zakonski uvjet iz čl. 4.st.2. Pravilnika, već citirana odredba definira dva kumulativna uvjeta i to: - radni odnos na temelju ugovora o radu na određeno vrijeme za obavljanje sezonskih poslova; i - prijava na obvezno mirovinsko osiguranje temeljem istog ugovora. Budući je tužitelj uz svoju žalbu priložio ugovore o radu na određeno vrijeme za obavljanje sezonskih poslova za 8 zaposlenih radnika u razdoblju lipanj- rujan /2018; te za 13 zaposlenih radnika u razdoblju svibanj- rujan /2019, te budući nije sporno da je tužitelj kao poslodavac u svim mjesecima spornih razdoblja imao manje od 20 zaposlenih radnika ukoliko se u ukupan broj zaposlenih ne ubrajaju radnici zaposleni za obavljanje sezonskih poslova, jedino što je drugostupanjsko tijelo trebalo provjeriti je da li su svi navedeni radnici doista bili prijavljeni na obvezno mirovinsko osiguranje na temelju priloženih ugovora, te potom pravilnom primjenom materijalnog prava usvojiti žalbu i ukinuti prvostupanjsko rješenje, dok suprotno postupanje tuženika predstavlja pogrešnu primjenu materijalnog prava.

3.2 Glede pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja tužitelj navodi da se osporeno rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje temelje na nepotpunim i nedostatnim podacima koje je prvostupanjskom tijelu prema obrazloženju iz istih rješenja dostavio HZMO. Činjenično da je propušteno utvrditi da je poslodavac tijekom lipnja, srpnja, kolovoza i rujna 2018. imao 8 zaposlenih radnika u radnom odnosu na temelju ugovora o radu na određeno vrijeme za obavljanje sezonskih poslova i koji su temeljem tih ugovora prijavljeni na obvezno mirovinsko osiguranje, te da je poslodavac tijekom svibnja/2019 imao 13 zaposlenih radnika, a tijekom lipnja, srpnja, kolovoza i rujna 2019. imao 11 zaposlenih radnika u radnom odnosu na temelju ugovora o radu na određeno vrijeme za obavljanje sezonskih poslova i koji su temeljem tih ugovora prijavljeni na obvezno mirovinsko osiguranje.

3.3. Slijedom navedenog, predlaže da sud usvoji tužbu i poništi osporeno rješenje tuženika i utvrdi da tužitelj nije obveznik obračuna novčane naknade zbog neispunjenja kvote za zapošljavanje osoba s invaliditetom.

4. U odgovoru na tužbu tuženik je u bitnom nakon citiranja odredba članka 8. stavka 1. Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom (Narodne novine broj 157/13, 152/14, 39/18; dalje: Zakon), a koji je bio na snazi u vrijeme utvrđivanja predmetne obveze, naveo da obvezu kvotnog zapošljavanja osoba s invaliditetom poslodavac može ispuniti i zamjenskom kvotom sukladno članku 8. stavcima 4. i 5. Zakona, a o kojoj namjeri je dužan izvijestiti Zavod sukladno člancima 8. i 9. Pravilnika o utvrđivanju kvote za zapošljavanje osoba s invaliditetom (Narodne novine, broj 75/18 i 120/18; dalje: Pravilnik). Potom tuženik citira i poziva se na odredbu članka 3. stavak 1. i članka 5. stavak 1. Pravilnika, te odredbu članka 10. stavka 1. Zakona. Nadalje, navodi da je uvidom u službene podatke Zavoda utvrđeno da je tužitelj u mjesecu lipnju 2018. imao 20 zaposlenih radnika, u srpnju 2018. 21 zaposlenih radnika, u kolovozu 2018. 21 zaposlenih radnika, u rujnu 2018. 21 zaposlenih radnika, u svibnju 2019. 22 zaposlenih radnika, u mjesecu lipnju 2019. 21 zaposlenih radnika, u mjesecu srpnju 2019. godine 21 zaposlenih radnika, u mjesecu kolovozu 2019. 21 zaposlenih radnika te u rujnu 2019. imao 21 zaposlenih radnika, nije imao nijednu zaposlenu osobu s invaliditetom, nije najavio ispunjenje zamjenske kvote i nije podnio zahtjev za izuzimanje određenih radnih mjesta iz ukupnog broja radnih mjesta na temelju kojih se utvrđuje kvota. Kako tužitelj nije ispunio obvezu kvotnog zapošljavanja osoba s invaliditetom, niti je najavio ispunjenje zamjenske kvote, isti da je obveznik obračunavanja i plaćanja novčane naknade sukladno odredbi članka 10. stavak 1. Zakona. Navodi tužitelja kojim se poziva na odredbe članka 58. stavak. 1. te nastavno na članak 115. stavak 3. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine, broj 47/09 i 110/21-u daljnjem tekstu - ZUP) ističući da je tuženik postupio protivno odredbi članka 58. stavak 1. ZUP-a jer je u potpunosti ignorirao priložene dokaze te time nije utvrdio postojanje relevantnih činjenica, nisu osnovani. Opisana povreda ZUP-a u konkretnom slučaju odnosi se na navod da je tuženik provjerom kod HZMO-a uvidom u priložene ugovore o radu na određeno vrijeme za obavljanje sezonskih poslova (bez obzira na eventualno pogrešnu šifru) lako mogao utvrditi da je tužitelj mogao sporne radnike prijaviti kao sezonske radnike. Naime, odredbom članka 4. stavak 2. Pravilnika propisano je da se u ukupan broj zaposlenih ne ubrajaju radnici koji su u radnom odnosu kod poslodavca na temelju ugovora o radu na određeno vrijeme za obavljanje sezonskih poslova i koji su temeljem tog ugovora prijavljeni na obvezno mirovinsko osiguranje. Dakle, izuzetak propisan navedenom odredbom Pravilnika primjenjuje se samo u slučajevima kada poslodavac temeljem ugovora o radu na određeno vrijeme za obavljanje sezonskih poslova prijavi radnika Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, jer su upravo podaci Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje relevantni za praćenje ispunjenja kvotne obveze. U tom smislu, odredbom članka 8. stavak 9. Zakona i odredbom članka 19. stavka 2. Pravilnika propisana je obveza Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje da mjesečno dostavlja Zavodu podatke i to o ukupnom broju zaposlenih kod određenog poslodavca, podatke o zaposlenim osobama s invaliditetom upisanim u očevidnik zaposlenih osoba s invaliditetom te druge podatke potrebne za praćenje kvote, sa stanjem na zadnji dan u mjesecu za prethodni mjesec. Kako je na temelju službenih podataka Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, utvrđeno da radnici tužitelja nisu bili prijavljeni kao osiguranici na sezonskim poslovima, isti nisu mogli biti izuzeti iz ukupnog broja zaposlenih na temelju kojeg se utvrđuje kvota. Prema tome, ugovori o radu koje je tužitelj priložio uz tužbu, ne mogu se smatrati dostatnim dokazom za primjenu izuzeća propisanog odredbom članka 4. stavka 2. Pravilnika. Takav stav, zauzeo je i Visoki upravni sud Republike Hrvatske, posl. br. Usž-1128/19-2 od 04.06.2020. Žalitelj kao poslodavac, obveznik je korištenja elektroničkog poslovanja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje od 1. siječnja 2015., na internetskim stranicama www.lana.mirovinsko.hr. Dodatno, valja istaknuti da je u okviru e-usluga Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, poslodavcima dana uputa o načinu popunjavanja prijava o početku osiguranja (obrazaca eM-1P), u kojoj jasno stoji da se prilikom popunjavanja obilježja „Ugovor o radu" prijavljuju osiguranici koji rade na sezonskim poslovima, a koji se, sukladno Pravilniku, ne ubrajaju u ukupan broj zaposlenih na temelju kojeg se utvrđuje kvotna obveza. Stoga je tužitelj, kao poslodavac koji posluje sezonski, znao i morao znati na koji način prijaviti sezonske radnike u sustav obveznog mirovinskog osiguranja. Nadalje, tuženik ističe da je u odluci Ustavnog suda - U-111/370/2019 od 26. siječnja 2022. istaknuto stajalište suda vezano za članak 58. ZUP-a. "Valja napomenuti da su u upravnom postupku svi dokazi izjednačeni, pa službena osoba koja vodi postupak može neke dokaze prihvatiti, a neke ne, te potom odlučiti da su neke činjenice dokazane. Tim više što je ZUP-u u članku 58. stavak 1. propisao da se činjenice na podlozi kojih se donosi rješenje utvrđuju dokazima, te da će se kao dokazno sredstvo upotrijebiti sve što je podesno za utvrđivanje stanja stvari i što odgovara pojedinom slučaju, uz primjerično navođenje pojedinih dokaznih sredstava. U upravnom postupku nema stupnjevanja dokaza, već dokaznu snagu utvrđuje službena osoba koja vodi postupak po svom uvjerenju, na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno. Sukladno citiranoj odredbi u upravnom postupku, načelno svi su dokazi (dokazna sredstva) izjednačeni i svaka se činjenica može dokazivati svim dokaznim sredstvima, s tim što dokazno sredstvo mora po formi i sadržaju biti podobno za utvrđivanje stanja stvari i mora odgovarati pojedinom slučaju. Isto tako je potrebno napomenuti da nije obveza tijela da mora prihvatiti svaki predloženi dokaz, već upravo suprotno, obveza tijela je briga za svestrano raspravljanje i otklanjanje svega što odugovlači postupak, pa tako i dokaznih prijedloga za koje tijelo ocijeni da ne pridonose potpunijem utvrđivanju činjeničnog stanja." Stoga, tuženik smatra da nije postupio protivno odredbi članka 58. stavak 1. ZUP-a, već je na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno utvrdio da se ugovori o radu koje je tužitelj priložio kao dokaz, ne mogu smatrati dostatnim dokazom za primjenu izuzeća propisanog odredbom članka 4. stavka 2. Pravilnika. Slijedom navedenog, predlaže da sud donese presudu kojom se tužbeni zahtjev odbija u cijelosti.

5. Dostavljanjem navedenih podnesaka, strankama je omogućeno izjašnjavanje o zahtjevima i navodima drugih stranaka te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovoga spora, shodno članku 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17 i 110/21; dalje: ZUS-a). Potom je u ovome sporu, presuđeno bez rasprave, jer su se, s obzirom na navode stranaka u tužbi i odgovoru na tužbu, za to ispunile pretpostavke iz članka 36. točke 4. ZUS-a.

6. Pritom je ovaj sud uzeo u obzir dokaze odnosno isprave u spisu ovoga spora i u spisu predmetnoga upravnog postupka dostavljenom uz odgovor na tužbu.

7. Na temelju razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja, sukladno odredbi članka 55. stavak 3. ZUS-a, ovaj sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

8. Predmet ovog upravnog spora je, u skladu s odredbom članka 3. ZUS-a, ocjena zakonitosti osporenog rješenja tuženika kojim je odbijena žalba tužitelja izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja kojim je utvrđeno da je tužitelj dužan na ime novčane naknade zbog neispunjenja kvote za zapošljavanje osoba s invaliditetom platiti iznos od 1.031,94 kn mjesečno za mjesece od lipnja do rujna 2018. i iznos od 1.125,00 kn mjesečno za mjesece od svibnja do rujna 2019.

9. Odredbom članka 8. stavka 1. Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom (Narodne novine, broj 157/13, 152/14, 39/18; dalje: Zakon), koji je bio na snazi u trenutku utvrđivanja obveze na plaćanje novčane naknade zbog neispunjenja kvote za zapošljavanje osoba s invaliditetom, propisano je da su poslodavci koji zapošljavaju najmanje 20 radnika, osim predstavništava stranih osoba, stranih diplomatskih i konzularnih predstavništava, integrativnih radionica i zaštitnih radionica, dužni zaposliti na primjerenom radnom mjestu prema vlastitom odabiru, u primjerenim radnim uvjetima, određeni broj osoba s invaliditetom, ovisno o ukupnom broju zaposlenih radnika i djelatnosti koju obavljaju.

10. Obvezu kvotnog zapošljavanja osoba s invaliditetom poslodavac može ispuniti i zamjenskom kvotom sukladno članku 8. stavcima 4. i 5. Zakona, a o kojoj namjeri je dužan izvijestiti Zavod sukladno člancima 8. i 9. Pravilnika o utvrđivanju kvote za zapošljavanje osoba s invaliditetom (Narodne novine, broj 75/18, 120/18: dalje: Pravilnik), a koji je bio na snazi u vrijeme utvrđivanja obveze na plaćanje novčane naknade zbog neispunjenja kvote za zapošljavanje osoba s invaliditetom.

11. Odredbom članka 3. stavak 1. Pravilnika propisano je da je obveznik ispunjenja kvote svaki poslodavac koji zapošljava najmanje 20 radnika.

12. Člankom 4. Pravilnika propisani su i izuzeci od ukupnog broja zaposlenih na temelju kojeg se utvrduje kvota. Stavkom 2. istog članka propisano je da se u ukupan broj zaposlenih ne ubrajaju radnici koji su u radnom odnosu kod poslodavca na temelju ugovora o radu na određeno vrijeme za obavljanje sezonskih poslova i koji su temeljem tog ugovora prijavljeni na obvezno mirovinsko osiguranje.

13. Prema odredbi članka 5. stavak 1. Pravilnika kvota se odreduje u visini od 3% u odnosu na ukupan broj zaposlenih kod poslodavca, neovisno o djelatnosti koju poslodavac obavlja.

14. Odredbom članka 10. stavak 1. Zakona propisano je da su poslodavci iz članka 8. stavak 1. Zakona koji ne ispunjavaju obvezu kvotnog zapošljavanja osoba s invaliditetom obveznici novčane naknade te obveznici obračunavanja i plaćanja novčane naknade. Prema odredbi stavka 2. istog članka Zakona osnovica za obračun novčane naknade jest umnožak broja osoba s invaliditetom koje je obveznik bio dužan zaposliti i iznosa minimalne plaće za razdoblje na koje se obveza odnosi, a visina naknade obračunava se po stopi od 30%. Stavkom 3. istoga članka Zakona propisano je da se novčana naknada obračunava i dospijeva na naplatu do zadnjeg dana u mjesecu za prethodni mjesec.

15. Odredbom članka 10. stavak 8. Zakona propisano je da obveznicima novčane naknade, koji obvezu novčane naknade nisu utvrdili i/ili ispunili na način i u rokovima propisanim ovim Zakonom i provedbenim propisima donesenim na temelju njega, obvezu novčane naknade utvrduje i iznos novčane naknade obračunava Zavod rješenjem.

16. Odredbom članka 19. stavak 2. Pravilnika propisano je da Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje mjesečno dostavlja Zavodu podatke o ukupnom broju zaposlenih kod odredenog poslodavca, podatke o zaposlenim osobama s invaliditetom upisanim u očevidnik zaposlenih osoba s invaliditetom te druge podatke potrebne za praćenje kvote, sa stanjem na zadnji dan u mjesecu za prethodni mjesec.

17. Iz podataka spisa predmeta, kao i obrazloženja osporenog rješenja je razvidno da je tužitelj u mjesecu lipnju 2018. imao 20 zaposlenih radnika, u srpnju 2018. 21 zaposlenog radnika, u kolovozu 2018. 21 zaposlenog radnika, u rujnu 2018. 21 zaposlenog radnika, u svibnju 2019. 22 zaposlena radnika, u mjesecu lipnju 2019. 21 zaposlenog radnika, u mjesecu srpnju 2019. godine 21 zaposlenog radnika, u mjesecu kolovozu 2019. 21 zaposlenog radnika te u rujnu 2019. imao 21 zaposlenog radnika, a da nije imao nijednu zaposlenu osobu s invaliditetom.

18. S obzirom na podatke spisa predmeta, a imajući u vidu naprijed citirane zakosnke i podzakonske odredbe, prema ocjeni ovog suda, osporeno rješenje tuženika je pravilno i zakonito, dok tužbeni prigovori nisu osnovani niti od utjecaja na drugačije rješavanje predmetne upravne stvari.

19. Naime, prema utvrđenom broju zaposlenih u navedenim mjesecima primjenjujući odredbu članka 5. stavka 1. Pravilnika, a kako to pravilno utvrđuje i tuženik u obrazloženju osporenog rješenja, tužitelj je imao obvezu za mjesece od lipnja do rujna 2018. i za mjesece od svibnja do rujna 2019. zaposliti 1 osobu s invaliditetom.

20. Kako je iz podataka spisa nedvojbeno da tužitelj nije ispunio obveznu kvotu zapošljavanja osoba s invaliditetom niti je sukladno naprijed citiranim odredbama najavio ispunjenje zamjenske kvote, isti je sukladno odredbi članka 10. stavka 1.

Zakona obveznik plaćanja novčane naknade.

21. Pri tome, glede prigovora tužitelja da je iz ukupnog broja zaposlenih trebalo izuzeti osobe koje su u radnom odnosu kod tužitelja na temelju ugovora o radu na određeno vrijeme za obavljanje sezonskih poslova na temelju odredbe članka 4. stavka 2. Pravilnika, a koje ugovore je tužitelj priložio u spis predmeta, za navesti je da isti ovaj sud ne nalazi osnovanim.

21.1 Naime, Zakonom o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom, uz prateći Pravilnik, uspostavljen je sustav zapošljavanja i rada osoba s invaliditetom na otvorenom tržištu ili pod posebnim uvjetima, koji obuhvaća, između ostalog, obvezu kvotnog zapošljavanja (putem zapošljavanja osoba s invaliditetom ili zamjenske kvote) te obvezu plaćanja novčane naknade ako poslodavac ne ispuni obvezu kvotnog zapošljavanja. Plaćanjem navedene naknade poslodavci se potiču na ispunjenje obveze kvotnog zapošljavanja. Uz to, sredstva uplaćena s osnove novčane naknade namjenski se koriste za ostvarivanje ciljeva toga Zakona (čl. 10. st. 6. Zakona). Istodobno, cijeli sustav integriran je putem evidencije koju vodi HZMO. Poslodavci ne mogu zakonito ispunjavati svoje obveze bez dostave odgovarajućih podataka u tu evidenciju. Ta obveza poslodavaca nije nerazložna, niti za poslodavc čini nerazmjeran teret, niti se inzistiranje na njenom ispunjenju može smatrati pretjeranim formalizmom. Jasnim i nedvosmislenim odredbama Zakona i Pravilnika ciljano je ustrojen striktan i strogo formalan sustav ostvarivanja ciljeva Zakona, radi djelotvornog ostvarivanja prava na rad osoba s invaliditetom, kao ranjive društvene skupine.

21.2 Naime, kako je u konkretnom slučaju nesporno da tužitelj, u svojstvu poslodavca nije Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje prijavio privremeno zaposlene radnike kao sezonske radnike, a što je razvidno i iz podataka dostavljenih od strane Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, te ponovno zatraženog očitovanja od Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje zatraženog tijekom žalbenog postupka, a da se obveza kvotnog zapošljavanja utvrđuje prema podacima dobivenim od Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje u skladu s odredbom članka 19. Pravilnika, a kako je, dakle, nesporno utvrđeno da predmetni radnici pri Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje nisu bili prijavljeni kao osiguranici na sezosnkim poslovima, isti nisu mogli biti izuzeti iz ukupnog broja zaposlenih kod poslodavca na temelju kojih se utvrđuje kvota. Ovakvo stajalište je već izraženo u upravnosudskoj praksi (primjerice u presudama Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Usž-1128/19 od 7. ožujka 2019. i poslovni broj Usž-1707/22-2 od 18. svibnja 2022.).

22. Slijedom navedenog, kako je nedvojbeno utvrđeno da tužitelj nije ispunio obvezu kvotnog zapošljavanja osoba s invaliditetom, niti je najavio ispunjenje zamjenske kvote, isti je obveznik obračunavanja i plaćanja novčane naknade sukladno članku 10. stavka 1. Zakona u iznosima kako je to utvrđeno prvostupanjskim rješenjem, a koji izračun naknade tužitelj niti ne spori.

23. U izloženom, po ocjeni ovog suda, upravna tijela su na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenili materijalno pravo, upravo suprotno tužbenim prigovorima, te pri tome u upravnom postupku koji je prethodio nisu povrijeđena pravila postupka koja bi bila od utjecaja na rješavanje upravne stvari, dok tužbeni prigovori, imajući u vidu prethodno navedeno, nisu osnovani niti od utjecaja na drugačije rješavanje predmetne upravne stvari.

24. Stoga, a budući da je osporeno rješenje zakonito, te nisu ostvareni razlozi ništavosti pojedinačne odluke iz članka 128. stavka 1. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine, broj 47/09, 110/21), na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je, na temelju odredbe članka 57. stavka 1. ZUS-a, odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan, odnosno presuditi kao u izreci presude.

U Splitu 19. kolovoza 2022.

S U T K I NJ A

Danijela Čipčić Buzov

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana dostave. Žalba

se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, a o istoj odlučuje Visoki upravni sud Republike Hrvatske. (čl. 66. u svezi čl. 70. ZUS-a).

DNA:

- tužitelju, po opunomoćeniku,

- tuženiku, uz spis upravnog tijela po pravomoćnosti

- u spis.

RJ.

1. Spis u kalendar 30 dana.