REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U SPLITU
ex. Vojarna Sveti Križ
Dračevac, Split
P 4387/19
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Sandi Petričić, u pravnoj stvari tužitelja pod 1) B. M., OIB: …, iz S., ….,
pod 2) N. M., OIB: … iz S., … i pod 3)
M. K., OIB: …., iz Z., …, svi zastupani po pun.
I. L., odvj. u Z. protiv tuženika R. H., OIB: …, zastupanog po ODO u S., radi
isplate, nakon glavne i javne rasprave održane dana 9. svibnja 2022. g. u prisutnosti zamjenice pun. tužitelja od 1) do 3) i z.z. tuženika, dana 19. kolovoza 2022. g.,
p r e s u d i o j e
I.Dužan je tuženik R. H., OIB: …, u roku od 15 dana isplatiti tužitelju pod 1) B. M., OIB: …, iznos od 13.373,51 kn sa
zateznom kamatom propisanom zakonom koja teče od 19. kolovoza 2022. g. do isplate po stopi koja se određuje prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena,
dok se u preostalom dijelu, za isplatu iznosa od 27.248,71 kn s pripadajućim kamatama, tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.
II.Dužan je tuženik R. H., OIB: …, u roku od 15 dana isplatiti tužitelju pod 2) N. M., OIB: …, iznos od 13.373,51 kn
sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja teče od 19. kolovoza 2022. g. do isplate po stopi koja se određuje prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena,
dok se u preostalom dijelu, za isplatu iznosa od 27.248,71 kn s pripadajućim kamatama, tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.
III.Dužan je tuženik R. H., OIB: …, u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici pod 3) M. K., OIB: …, iznos od 10.030,13 kn sa
zateznom kamatom propisanom zakonom koja teče od 19. kolovoza 2022. g. do isplate po stopi koja se određuje prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena,
dok se u preostalom dijelu, za isplatu iznosa od 20.436,53 kn s pripadajućim kamatama, tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.
IV.Svaka stranka snosi svoj parnični trošak.
Obrazloženje
Tužitelji pod 1) T. M., pod 2) B. M., pod 3) N. M.
i pod 4) M. K. ustali su tužbom pred ovim sudom dana 27. lipnja 2019. g. u
kojoj su naveli da su se prije podnošenja tužbe obratili ODO u S. radi mirnog rješenja spora, ali su dobili odbijajući odgovor.
Tužitelji da su zemljišnoknjižni suvlasnici nekretnine u S. upisane u z.u. 7197 k.o. S. i to E-3 stana na I. katu istočnog krila koji se sastoji od dvije sobe i sporednih prostorija u zgradi označeno kao kat. čest. 3900/1 dvorište, zgrada mješovite uporabe površine 259 m2 i to: tužitelji pod 1) za 4/18 dijela, tužitelj pod 2) za 4/18 dijela, tužitelj pod 3) za 4/18 dijela i tužiteljica pod 4) za 3/18 dijela. Tužitelji, kao najmodavci i M. K., kao najmoprimac, da su u odnosu najma temeljem presude koja zamjenjuje ugovor o najmu stana ovog suda broj P 378/00 od 3. ožujka 2004. g. Radi se o stanu površine 65,81 m², a najmoprimac da je po navedenom ugovoru plaćao najamninu u iznosu od 101,34 kn, a sukladno izmjenama Zakona od 1. rujna 2018. g. da plaća 223,00 kn i to do desetog u mjesecu za tekući mjesec. Tržišna odnosno slobodno ugovorena najamnina za stan iste ili slične površine i kakvoće u istom dijelu grada kao opisani stan da iznosi 5.250,00 kn odnosno oko 700 EUR. To da je iznos koji bi tužitelji dobivali da su bili u mogućnosti iznajmljivati stan po slobodno ugovorenoj najamnini. Obzirom da tužitelji na ime najamnine mjesečno dobivaju iznos od 223,00 kn, da je vidljivo da je razlika najamnine uslijed ograničavanja njihovog raspolaganja vlasništvom do kolovoza 2018. g. 5.100,00 kn mjesečno, a nadalje 5.000,00 kn mjesečno. Citirana su utvrđenja iz presude Europskog suda za ljudska prava u predmetu Statileo protiv RH broj 12027/10 od 10. srpnja 2014. g. Tužiteljima da su uskraćena vlasnička i temeljna ljudska prava te da im pripada pravo na naknadu zbog kršenja odredaba Konvencije o ljudskim pravima i temeljnim slobodama iz 1997. g. odnosno zbog nerazmjernog i nepravičnog ograničenja njihovog prava vlasništva, a koja se visinom određuje prema razlici između tržišne najamnine i zaštićene najamnine koju su primali za svoj stan i to u razdoblju od tri godine koje prethode podnošenju zahtjeva ODO-u S.. Ta razlika da za period od svibnja 2016. g. do kolovoza 2018. g. (28 mjeseci) iznosi 142.800,00 kn, a od rujna 2018. g. do travnja 2019. g. 40.000,00 kn odnosno ukupno 182.800,00 kn za sve suvlasnike. S obzirom da je zahtjevom obuhvaćeno 15/18 (5/6) dijela u odnosu na cjelinu taj se iznos treba umanjiti za 1/6 (odnosno za 30.466,67 kn) pa iznosi ukupno 152.333,32 kn. Predloženo je donošenje presude kojom će se tuženika obvezati na isplatu iznosa od po 40.622,22 kn s pripadajućim kamatama tužiteljima pod 1), 2) i 3) te iznosa od 30.466,66 kn s pripadajućim kamatama tužiteljici pod 4).
U odgovoru na tužbu tuženik se usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu navodeći da su tužitelji, odnosno njihovi pravni prednici, već danom ratifikacije Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i Protokola počeli trpjeti štetu s osnova izmakle koristi u visini razlike između tržišne odnosno primjerene vrijednosti najamnine koju bi ostvarili davanjem stana u najam da im vlasništvo nije bilo zakonom prekomjerno ograničeno i zaštićene najamnine. Budući da nisu pokretali postupak protiv tuženika unazad tri godine do dana ratifikacije Konvencije da je zastarjelo samo pravo potraživati naknadu štete što je rezultiralo gubitkom prava zahtijevati i buduća povremena davanja i povremena davanja dospjela prije te zastare. Iz dokumentacije dostavljene uz tužbu da se ne može razaznati osnov stjecanja prava vlasništva predmetnog stana od strane tužitelja odnosno nije jasno radi li se o izvornim vlasnicima kojima je izvršeno oduzimanje ili o nasljednicima, radi li se o stjecanju darovanjem ili nekom drugom načinu stjecanju, što da je bitno jer se razlikuje položaj vlasnika stana s obzirom na različite načine stjecanja u odnosu na odgovornost tuženika. Tuženik je prigovorio i visini zahtjeva tužitelja, a budući da bi tužiteljima pripadala pravična naknada. Tužitelji da su zatražili tržišni iznos najamnine umanjen za primljene iznose zaštićene najamnine bez da su uzeli u obzir pozitivne propise kojima se reguliraju određeni odbici odnosno davanja iz ostvarenog dohotka od nekretnina.
Rješenjem broj P 4387/19 od 17. rujna 2020. g. odbačena je tužba tužitelja pod 1) T. M. jer je sud utvrdio da je ovaj tužitelj preminuo prije podnošenja
tužbe. Ovo je rješenje postalo pravomoćno.
U postupku su izvedeni dokazi pregledom dopisa ODO-a S. od 22. svibnja 2019. g., zemljišnoknjižnog izvatka za z.u. 7197 k.o. S., presude ovog suda broj II P 378/00 od 3. ožujka 2004. g., dopisa PU od 20. srpnja 2021. g. i rješenja ovog suda Z-10012/12 od 19. listopada 2012. g.
Stranke su popisale parnični trošak.
Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.
Predmet postupka je zahtjev tužitelja pod 1) B. M. i pod 2) N.
M. za isplatu iznosa od po 40.622,22 kn te tužiteljice pod 3) M. K. za isplatu iznosa od 30.466,66 kn kao razlike između iznosa koji predstavlja dio tržišne najamnine koju bi tužitelji kao suvlasnici stana u S., …, I. kat,
površine 65,81 m² mogli ostvariti iznajmljivanjem tog stana i zaštićene najamnine koju plaća zaštićeni najmoprimac M. K..
U postupku su tužitelji dokazali da su suvlasnici opisanog stana i to tužitelji pod 1) i 2) za po 4/18 dijela i tužiteljica pod 3) za 3/18 dijela, a kako proizlazi iz zemljišnoknjižnog izvatka dostavljenog uz tužbu te da su suvlasništvo stekli nasljeđivanjem nakon smrti I. M., pok. M., a prema rješenju ovog suda Z-
10012/12 od 19. listopada 2012. g.
Nadalje iz presude ovog suda broj II P 378/00 od 3. ožujka 2004. g. proizlazi da je za opisani stan donesena pravomoćna presuda koja zamjenjuje ugovor o najmu
stana sa zaštićenom najamninom najmoprimca M. K. i to u visini od 101,34
kn mjesečno. Nije bilo sporno da zaštićeni najmoprimac počevši od 1. rujna 2018. g. plaća iznos zaštićene najamnine u visini od 223,00 kn, jer su tako naveli tužitelji u tužbi, a tuženik tome nije prigovorio.
Tužitelji tužbeni zahtjev na isplatu razlike dijela tržišne i zaštićene najamnine za navedeni stan, koji kao zaštićeni najmoprimac koristi M. K., temelje na utvrđenjima presude Europskog suda za ljudska prava u predmetu Statileo protiv R. H. u kojoj je utvrđeno da službeno određeni iznosi zaštićene najamnine ne predstavljaju realnu mjesečnu naknadu za korištenje stana vlasnika čiji se stan nalazi u takvom pravnom režimu jer spomenuta naknada gotovo ne omogućava prihod vlasniku.
U ovoj pravnoj stvari primjenjuju se odredbe Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje ZOO), temeljem odredbe čl. 1163. st. 1. tog Zakona. Odredbom čl. 1045. ZOO-a propisano je: tko drugome prouzroči štetu dužan je naknaditi ako ne dokaže da je šteta nastala i bez njegove krivnje.
U presudi S. protiv RH od 10. srpnja 2014. g. ESLJP naveo je da je nadležnost tog Suda odlučivati o pojedinačnim ili međunarodnim zahtjevima koji se odnose na povredu građanskih i političkih prava sadržanih u Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Međunarodni ugovori broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10, dalje Konvencija) te je zadatak Suda osigurati da države poštuju prava i jamstva predviđena Konvencijom. U trenutku kad utvrdi da je neka država povrijedila jedno ili više tih prava i jamstava, Sud donosi presude koje su obvezujuće za svaku državu i dovode do toga da dotične zemlje imaju obvezu postupati po njima i mijenjati svoje zakonodavstvo i administrativnu praksu kako se slične povrede ne bi ponavljale u budućnosti. U presudi S. protiv RRH Sud je, nadalje, utvrdio da je zaista došlo do povrede čl. 1. Protokola 1.
Konvencije. Također je istaknuto da rješenje kojim bi se vlasnicima stanova omogućilo uživanje njihovih vlasničkih prava iz čl. 1. Protokola 1. Konvencije ne smije istovremeno i automatski narušiti prava koja pripadaju stanarima sukladno čl. 8. Konvencije, već je potrebno ta dva suprotstavljena interesa uravnotežiti na pravičan način. Sud je, stoga, zaključio kako se temeljni problem (neposredni uzrok povrede Konvencije) tiče samog zakonodavstva te nadilazi pojedinačni interes samog podnositelja zahtjeva, slijedom čega RH (odnosno njena nadležna
tijela) trebaju poduzeti zakonodavne i/ili druge opće mjere kojima će se na primjeren način postići ravnoteža između interesa vlasnika stanova, s jedne strane, te interesa zajednice i zaštićenih najmoprimaca, s druge strane. Sud je, nadalje, a vezano za individualne mjere izvršenja, podnositeljevom nasljedniku dosudio naknadu materijalne štete koja predstavlja razliku između najamnine koju priznaje domaće pravo, a koju Sud smatra neprimjerenom, i primjerene najamnine. U presudi je utvrđeno da je nesporno došlo do miješanja u vlasnička prava podnositelja, budući da zaštićeni najam za posljedicu ima niz ograničenja koja onemogućavaju najmodavce u ostvarivanju prava na korištenje njihove imovine, da je miješanje bilo predviđeno zakonom, a pravna osnova za to miješanje je bio Zakon o najmu stanova (Narodne novine broj 91/96, 48/98 i 66/98) i Uredba o uvjetima i mjerilima za utvrđivanje zaštićene najamnine (Narodne novine broj 40/97 i 117/05), te da je miješanje bilo ''u skladu s općim interesom'' jer da su pravni propisi primijenjeni u ovom predmetu težili cilju koji je u općem interesu, i to društvenoj zaštiti stanara, te da time za cilj imaju promicanje gospodarske dobrobiti države i zaštitu prava drugih. Međutim, utvrđeno je da ne postoji razmjernost miješanja jer miješanjem u pravo na mirno uživanje vlasništva nije postignuta prijeko potrebna pravedna ravnoteža između zahtjeva općeg javnog interesa i zahtjeva zaštite temeljnih prava pojedinaca te je utvrđeno da je podnositelju nametnut nerazmjeran i pretjerani teret (najmodavac je isključen iz posjeda stana, nema utjecaj na izbor najmoprimca ni bitne sastojke ugovora, ograničeno mu je pravo na otkaz najma, vjerojatnost da zaštićeni najmoprimci dobrovoljno napuste stan je u pravilu neznatna, dodatno najmodavac mora plaćati pričuvu, u obvezi je održavati stan i plaćati porez na dohodak, iznos zaštićene najamnine u izrazitoj je opreci s tržišnom najamninom koju vlasnici stana mogu dobiti za svoj stan, pa je i do 25 puta manja od tržišne).
U Protokolu br 1. uz Konvenciju (čl. 1.) propisano je da svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svog vlasništva te da se nitko ne smije lišiti svog vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Prethodne odredbe, međutim, da ni na koji način ne umanjuju pravo države da primijeni zakone koje smatra potrebnima da bi uredila upotrebu vlasništva u skladu s općim interesom ili za osiguranje plaćanja poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
Prema ocjeni ovog suda štetnu radnju tuženika predstavljaju nedostaci pravne norme, a protupravnost se očituje u izostanku radnji kojima bi se otklonili navedeni nedostaci, odnosno tuženik je postupao protivno Konvenciji. Tuženik je, time što je nakon ratificiranja Konvencije (a i nakon donošenje presude S. protiv RH)
propustio urediti status najmodavaca u odnosu na zaštićene najmoprimce na način da se osigura ravnoteža, počinio u odnosu na tužiteljicu protupravnu štetnu radnju. Stoga, nepostupanje tuženika u skladu s ratificiranom Konvencijom rezultiralo je obvezom tuženika na naknadu štete temeljem citirane odredbe čl. 1045. st. 1. ZOO-a, a zbog činjenice što je tužiteljima zaštićeni najmoprimac plaćao iznimno nisku najamninu na temelju tuženikovog propisa kojeg tuženik nije, sve do novele Zakona o najmu stanova iz 2018. g. objavljene u NN broj 68/18 na
odgovarajući način uskladio s ratificiranom Konvencijom. Međutim, odlukom Ustavnog suda RH broj U-I-3242/2018 i dr. od 14. rujna 2020. g. pokrenut je postupak za ocjenu suglasnosti s Ustavom te su ukinuti čl. 28. a, 28. b, 28. c, 28. d, 28. e, 28. f, 28. g, 28. h, 28. i, 28. j, 28. k, 28. l, 28. m i 28. n Zakona o najmu stanova (Narodne novine broj 91/96, 48/98, 66/98, 22/06 i 68/18) te je pokrenut postupak za ocjenu suglasnosti s Ustavom te je ukinut i čl. 6. Zakona o izmjenama i dopuni Zakona o najmu stanova (Narodne novine broj 68/18), što znači da tuženik do dana zaključenja raspravljanja u ovoj pravnoj stvari još uvijek nije uspio zakonodavstvo na bilo kakav način uskladiti s ratificiranom Konvencijom.
Dakle, postojeći zakonodavni okvir doveo je do povrede Konvencijom zaštićenog prava na štetu tužitelja kao suvlasnika nekretnine time što su onemogućeni u pravu korištenja nekretnine i ostvarivanja prihoda iz svoje imovine, radi čega tužitelji trpe štetu u visini razlike između primjerene i najamnine koju primaju od zaštićenih najmoprimaca.
Prema mišljenju ovog suda, nadalje, tužiteljima ne pripada iznos tržišne najamnine umanjen za zaštićenu najamninu, nego primjerena najamnina, koji je termin upotrijebio i ELJUP kada je navedeno da se radi o odgovarajućoj najamnini od koje se ima oduzeti ostvareni iznos zaštićene najamnine. Odlučujući o primjerenoj najamnini ELJUP je vodio računa o tome da tuženik nije u mogućnosti u potpunosti financijski sanirati negativne posljedice koje pogađaju vlasnike privatnih stanova opterećenih zaštićenim najmom.
Primjerenu najamninu ovaj je sud u predmetima iste vrste izračunavao na način da je polovinu iznosa tržišne najamnine umanjio za primljenu zaštićenu najamninu, na koji se način dobije naknada koja pripada vlasnicima stanova, a da se vodi računa o obje strane i istovremeno sanira propust tuženika prema vlasnicima stanova, te je takav postupak obrazložio socijalnom komponentom smatrajući da nije riječ o tržišnoj najamnini nego da, uvažavajući za koje se svrhe koristi stan u režimu zaštićenog najma te uvažavajući mišljenje ELJUP-a da vlasniku pripada znatno veća naknada od zaštićene najamnine, takvu naknadu predstavlja upravo iznos koji se dobije opisanom računicom. U slučaju da se vlasnicima stanova prizna tržišna najamnina došlo bi, ocjenjeno je, do privilegiranja skupine najmodavaca koji bi u odnosu na vlasnike koji iznajmljuju stanove imali pogodnosti ostvarenja tržišne najamnine bez ikakvih rizika kojima su izloženi vlasnici stanova koji nemaju u stanovima zaštićene najmoprimce.
U odnosu na prigovor zastare koji je istaknuo tuženik, navodeći da se radi o zastari samog prava, a temeljem odredbe čl. 227. ZOO-a jer je Konvencija ratificirana 5. studenog 1997. g., a tužba podnesena 2019. g. treba navesti da se, po mišljenju ovog suda, odredba čl. 227. ZOO-a ne primjenjuje, jer se u ovom predmetu ne radi o povremenim tražbinama već o potraživanju naknade štete (pa se ne može raditi o tome da je zastarjelo pravo iz kojeg proizlaze povremene tražbine). Osim toga, po ocjeni ovog suda, prije donošenja odluke ELJUP-a u predmetu S. protiv
R. H. (10. srpnja 2014. g.) nije tekao zastarni rok za potraživanje naknade štete jer je tek donošenjem te odluke ELJUP utvrdio povredu Konvencije te čl. 1. Protokola 1. uz tu Konvenciju, a na štetu vlasnika stanova u kojima se nalaze zaštićeni najmoprimci, zbog čega rok za zastaru tražbine s naslova naknade štete može početi teći tek od donošenja te odluke. Naime, tužitelji prije donošenja odluke ESLJP-a nisu niti mogli pokretati postupke za naknadu štete po tom osnovu jer je Ustavni sud R. H. povodom ustavnih tužbi utvrdio da odredbe Zakona o najmu stanova nisu suprotne Ustavu i odbijao je takve tužbe, a isto tako sudovi u RH prije donošenja odluke ESLJP-a odbijali su zahtjeve vlasnika
stana kako za predaju u posjed, tako i za razliku između zaštićene najamnine i najamnine koje bi mogli ostvariti na tržištu, zbog čega se treba uzeti da su tužitelji za štetu i osobe koje su joj počinile štetu saznala tek od donošenja odluke ELJUP-a u predmetu S. protiv RH, odnosno 10. srpnja 2014. g.
Nadalje, a s obzirom da je u primjeni odredba čl. 230. st. 1. ZOO-a odnosno trogodišnji zastarni rok za potraživanje naknade štete koji teče od saznanja za štetu i za osobu koja je štetu učinila te s obzirom da je su tužitelji podnijeli zahtjev za mirno rješenje spora, a temeljem odredbe čl. 186. a Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22, dalje ZPP), koji predstavlja procesnu pretpostavku za podnošenje tužbe u ovoj pravnoj stvari bez da su dostavili podatak o tome kad je točno taj zahtjev podnesen niti su dostavili dokaz o tome, već su dostavili samo odgovor ODO-a od 22. svibnja 2019. g., sud je ocijenio da zastarom nije obuhvaćen period od tri godine prije sastava odgovora ODO-a, a ne prije podnošenja zahtjeva za mirno rješenje, iako bi druga varijanta za tužitelje bila povoljnija, ali se tužitelji nisu potrudili dokazati kad su podnijeli zahtjev. Stoga proizlazi da su jedino potraživanja koja su dospjela prije 22. svibnja 2016. g. zastarjela, što znači da je prigovor zastare potraživanja djelomično osnovan i to za zatraženu razliku za svibanj 2016. g. koja je dospjela na naplatu 10. svibnja 2016. g., dok se ostala potraživanja uklapaju u trogodišnji period prije podnošenja tužbe koji nije u zastari.
U konkretnom slučaju tužitelji su u tužbi naveli da bi iznos tržišne najamnine za opisani stan predstavljao iznos od 5.250,00 kn odnosno kunska protuvrijednost iznosa od 700 EUR. U podnesku od 10. veljače 2022. g. tužitelji su, pak, prihvatili veći od dva podatka o visini najamnine slobodno ugovorene na tržištu koje je sudu dostavila PU u S.: 56,18 kn po m² za stambeni prostor u ulici …
površine 60 m², dok je u odnosu na drugi dostavljeni podatak od 34,56 kn po m² (za stambeni prostor u istoj ulici od 65 m²) ocijenjeno da je riječ o preniskom iznosu. Izračunali su da se za sporni stan radi o iznosu tržišne najamnine od 3.697,20 kn te da je od tog iznosa potrebno odbiti porezna davanja te da se na taj način dođe do iznosa od 3.330,74 kn što da bi za ukupno utuženo razdoblje od 36 mjeseci iznosilo 119.906,64 kn. Nadalje, da su za ukupni utuženi period od svibnja 2016. g. do kolovoza 2018. g. svi suvlasnici primili ukupno 2.837,52 kn na ime zaštićene najamnine te u periodu od rujna 2018. g. do travnja 2019. g. 1.784,52 kn odnosno ukupno 4.621,52 kn. Kada se taj iznos odbije od 119.906,64 kn dobije se iznos od 115.285,12 kn od čega da tužiteljima pod 1) i 2) kao suvlasnicima za po 4/18 dijela pripada po 25.362,50 kn, a tužiteljici pod 3) kao suvlasnici za 3/18 dijela iznos od 19.214,18 kn te im na tako izračunate iznose glavnice pripada zatezna kamata koja teče od presuđenja do isplate.
Međutim, tužitelji nisu postavili tužbeni zahtjev s navedenim iznosima naknade štete već tužbeni zahtjev iz tužbe nisu izmijenili jer su u podnesku od 10. veljače 2022. g. naveli da bi postavili tužbeni zahtjev sukladno izračunu pod uvjetom da se tuženik s tim izračunom složi, a u protivnom da predlažu provođenje vještačenja po PU radi izračuna visine poreza, podredno financijsko-knjigovodstveno vještačenje
te vještačenje po vještaku građevinske struke. Stoga je trebalo odlučiti o osnovanosti zahtjeva postavljenog u tužbi.
Sud je ocijenio da je iznos od 3.697,20 kn, kako su to tužitelji predložili i izračunali u podnesku od 10. veljače 2022. g., realni iznos slobodno ugovorene najamnine koja se može postići za stan sličnih karakteristika kao stan u suvlasništvu tužitelja, a uvažavajući podatak PU o cijeni najma od 56,18 kn po m², što za stan površine 65,81 m² iznosi nešto manje od kunske protuvrijednosti iznosa od 500 EUR. Po ocjeni ovog suda stan u neposrednoj blizini centra Grada zasigurno može postići ovu visinu najamnine. Stoga bi iznos primjerene najamnine za ovaj stan bio iznos od 1.848,60 kn, što za period od 1. lipnja 2016. g. do 30. travnja 2019. g. odnosno za 35 mjeseci (a s obzirom da je potraživanje za svibanj 2016. g. u zastari) daje iznos od 64.701,00 kn od kojeg iznosa treba odbiti ukupno primljeni iznos od zaštićenog najmoprimca za 35 mjeseci od 4.520,18 kn i tako dobiti iznos od 60.180,82 kn od čega tužiteljima pod 1) i 2) pripada po iznos od 13.373,51 kn, a tužiteljici pod 3) iznos od 10.030,13 kn.
Time što je kao primjerenu najamninu ovaj sud izračunao polovinu iznosa tržišne najamnine uzeto je u obzir i da se tržišna najamnina morala umanjiti i za razmjerni iznos poreza i prireza koji bi morali platiti tužitelji kao suvlasnici. Što se tiče stanja stana i spremnosti za iznajmljivanje uvažavanjem polovice iznosa slobodno ugovorene najamnine, a ne cijelog iznosa koji se može postići za stan opisanih karakteristika, ovaj sud je uzeo u obzir i vremenski period u kojem bi se stan trebao dovesti u stanje pogodno za iznajmljivanje, što svakako ne može biti period duži od dva mjeseca.
Stoga je zahtjev tužitelja pod 1), 2) i 3) trebalo prihvatiti u dijelu od ukupno 36.777,15 kn, a u preostalom dijelu, za isplatu iznosa od 74.933,96 kn s pripadajućim kamatama tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan.
Tužitelji su na ukupni iznos naknade koja im pripada zatražili isplatu zatezne kamate propisane zakonom koja teče od donošenja odluke do isplate, što je sud u cijelosti prihvatio, smatrajući da im zatraženo u svakom slučaju pripada jer je tužiteljima i prije tog dana nastala šteta odnosno od dana kada im nije isplaćena razlika između primjerene i zaštićene najamnine, a sve temeljem odredbe čl. 29. st. 1. ZOO-a.
Tužitelji su u tužbi zatražili isplatu zatezne kamate po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, što tužiteljima ne pripada i što sud nije odredio već ja kamatu trebalo odrediti na način da se izračunava uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a prema odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a, i kako je sud odredio u izreci presude.
Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 4. ZPP-a, budući da je sud ocijenio da su stranke djelomično uspjele u parnici u približno jednakim dijelovima pa da ima osnova za donošenje odluke o tome da svaka stranka snosi svoj trošak postupka.
U Splitu, 19. kolovoza 2022. g.
S U D A C :
SANDI PETRIČIĆ,v.r.
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u 3 primjerka.
Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu na koje nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka (čl. 335. st. 7., 8., 9. i 11. ZPP-a).
