Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Poslovni broj: Gž-1248/2022-3

Split, Gundulićeva 29a

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suca Mihe Mratovića kao predsjednika vijeća, Nediljke Radić, kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te dr. sc. Lidije Vojković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Zavoda iz Z., OIB ..., protiv tuženika kojeg zastupa opunomoćenik po zaposlenju M. B. protiv tuženika C. O. d.d. iz Z., OIB ..., kojeg zastupa opunomoćenik po zaposlenju L. R. L., poradi isplate, rješavajući žalbu tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-5053/2021-7 od 25. travnja 2022., dana 19. kolovoza 2022. godine,

r i j e š i o  j e

Ukida se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 5053/2021-7 od 25. travnja 2022., te se predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno postupanje.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je kako glasi:

„Nalaže se tuženiku C. O. d.d. iz Z., platiti tužitelju Zavodu iz Z. 39.362,07 kn sa zateznim kamatama od 11. lipnja 2021. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenim na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena u roku od 15 dana."

2. Tuženik pobija presudu zbog žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 u daljnjem tekstu: ZPP), te predlaže da sud drugog stupnja pobijanu presudu preinači u skladu sa žalbenim navodima, podredno da istu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno postupanje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelji na isplatu iznosa od 39.362,07 kn sa zateznom kamatom od 11. lipnja 2021. Do isplate na ime naknade štete temeljem čl. 161. i čl. 164. Zakona o mirovinskom osiguranju zbog štete nastale isplatom invalidske imovine u razdoblju od 1. studenog 2018. do 30. studenog 2020.

6. U provedenom dokaznom postupku među strankama nije sporno da je osiguranik tužitelja D. F. 12. srpnja 1990. doživio prometnu nezgodu i zadobio teške tjelesne ozljede, a koju nezgodu je uzrokovao tuženikov osiguranik D. K. pod utjecajem alkohola i da je tuženikova odgovornost utvrđena u postupcima pod poslovnim brojem Pn-3059/90 i Pn-112/96, a da je tužitelj svom osiguraniku rješenjem broj 649600 od 26. travnja 1995. priznao pravo na invalidsku mirovinu u omjeru od 50% zbog ozljede izvan rada i isto toliko zbog bolesti, a kao posljedice štetnog događaja.

7. Predmet postupanja u konkretnom parničnom postupku predstavlja tužbeni zahtjev koji tužitelj postavlja u smislu odredbe čl. 164. st. 1. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 129/16, 18/18, 62/18, 115/18 i 102/19 – dalje ZMO) kao izvornog prava na naknadu štete u slučajevima iz čl. 161 istog Zakona.

8. U postupku nije sporan ni štetni događaj niti činjenica teških tjelesnih ozljeda osiguranika tužitelja kao ni pasivna legitimacija tuženika te utvrđenja odgovornosti osiguranika tuženika te gubitak radne sposobnosti osiguranika tužitelja zbog navedenog štetnog događaja. Tuženik smatra da pravnu osnovu razmatranja tužbenog zahtjeva kroz materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme njegovog nastanka, a da su to odredbe Zakona o osnovama sistema osiguranja i imovine i osoba („Službeni list“ br. 17/90) koji u čl. 94. propisuje da osiguratelj naknađuje stvarnu štetu u okviru odgovornosti osiguranika. Tuženik osporava da bi se primjenjivao zakon koji je bio na snazi u vrijeme donošenja rješenja o invalidskoj mirovini ili onaj koji je na snazi u trenutku isplate svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa, već se primjenjuje zakon koji je na snazi u trenutku predmetnog štetnog događaja s osnova kojeg se utvrđuje obveza isplata mirovina tužitelja.

9. Odredbom čl. 161. ZMO-a propisano je da tužitelj ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja i ako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju, te da naknada stvarne štete koju Zavod ima pravo zahtijevati obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuje iz mirovinskog osiguranja pa tako i novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na mirovinu u punom iznosu, s time da sukladno čl. 164. st. 1. ZMO-a Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete izravno od društva za osiguranje kod kojeg su vlasnici odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu.

10. Po ocjeni ovog suda, jedini relevantni Zakon koji se ima primijeniti u ovom postupku je Zakon o mirovinskom osiguranju koji je lex specialis i kojim je jedinim utvrđena materija naknade štete koju trpi tužitelj plaćanjem novčanih iznosa invalidske mirovine, način obračuna visine štete te od koga se može potraživati jer se u ovom postupku radi o sporu radi naknade štete koju tužitelj trpi isplatama svom osiguraniku koja je materija regulirana zakonom o mirovinskom osiguranju, za koju štetu je pravomoćnom presudom utvrđena krivnja osiguranika tuženika

11. U vezi odredbe čl. 161. st. 2. ZMO-a (koji je stupio na snagu 1. siječnja 2014.) upravo tuženik je podnio Ustavnom sudu Republike Hrvatske prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu ustavnosti navedene odredbe koji prijedlog odlukom poslovni broj U-Iv/856/2016 od 7. veljače 2017. Ustavni sud nije prihvatio, uz obrazloženje da je štetni događaj za koji odgovara vozač obvezno osiguran od odgovornosti za štetu, razlog stjecanja prava na invalidsku mirovinu, što ima posljedicu HZMIO na novčano davanje svom osiguraniku, koje HZMIO ne bi imalo da nije bilo štetnog događaja što znači da se visina štete utvrđuje prema kriterijima propisanim ZMO jer sredstva kojim HZMIO raspolaže namijenjena su isključivo za ostvarivanje prava iz mirovinskog osiguranja temeljem generacijske solidarnosti, a osiguravaju ih obveznici plaćanja doprinosa određenih Zakonom. Uravnoteženje sustava – prihoda i rashoda bio je razlog zbog kojeg je zakonodavac propisao prava HZMIO-a na naknadu štete prema odredbama ZMO-a uz odgovarajuću primjenu Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 136/21 dalje: ZOO).

12. S obzirom na prethodno citirani stav Ustavnog suda Republike Hrvatske nema dvojbe da se na potraživanje naknade štete HZMIO koju štetu isti trpi isplatama invalidske mirovine svom osiguraniku zbog štetnog događaja za koju odgovara osiguranik tuženika primjenjuje ZMO. Isto stajalište proizlazi i iz odluka VSRH br. Revt-412/18 kao i Rev-5292/19 kojim je izričito navedeno da u slučajevima kada Zavod potražuje naknadu štete od osiguravajućeg društva treba primijeniti odredbe ZMO-a koje stajalište vrhovnog suda je zauzeto povodom izvanrednih revizija te navodi da je to prevladavajuće pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao i većine Županijskih sudova jer u konkretnom slučaju ZMO predstavlja lex specialis koji među ostalim regulira i materiju naknade štete za novčana davanja isplaćena na teret mirovinskog osiguranja.

13. Dakle, primjenjuje se ono materijalno pravo koje je bilo na snazi u trenutku kada je tužitelju nastala šteta, s tim da je šteta nastala za tužitelja prilikom isplate svake mjesečne mirovine u visini izvršene isplate, koji stav je izražen u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2539/18 od 8. siječnja 2020., te da se u konkretnom slučaju za utvrđenje osnove visine nastale štete za tužitelja kao lex specialis primjenjuje navedeni ZMO koji definira stvarnu štetu kao štetu koja predstavlja novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na mirovinu u punom iznosu.

14. Kako je potvrdu o isplaćenim mirovinskim primanjima osiguranika tužitelja prvostupanjski sud cijenio kao javnu ispravu primjenom odredbe čl. 230. st. 1. ZPP-a, a tuženik već u odgovoru na tužbu naveo da ta isprava nema svojstvo javne isprave, odnosno da se protivi visini tužbenog zahtjeva, to je po ocjeni ovog suda činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno, pa se za sada ne može ispitati je li materijalno pravo pravilno primijenjeno.

15. Prema sudskoj praksi isprava naziva potvrda o isplaćenoj mirovini koju je tužitelj priložio u spis nema u odnosu na sadržaj te potvrde plaćenog značaja javne isprave u smislu odredbe čl. 230. ZPP-a. Naime, javna isprava ima značaj javne isprave samo u dijelu kojem je donesena u odnosu na specifičnosti poslova iz nadležnosti tijela koje ju je izdalo (dakle, tijela koje je upravo zbog te nadležnosti osnovano ili postoji) i o kojima ono vodi službenu (a ne internu za svoje knjigovodstvene potrebe) evidenciju (konkretno: „u dijelu u kojem je u propisanom obliku izdana po državnom tijelu u granicama njegove nadležnosti te u dijelu u kojem ju je u takovom obliku izdala pravna ili fizička osoba u obavljanju javnog ovlaštenja koje joj je povjereno Zakonom ili propisom utemeljenim na zakonu“) ili u dijelu kojemu joj je određeni posebni propis daje takav značaj (konkretno: u dijelu koji je „posebnim propisom u pogledu dokazne snage izjednačen s javnim ispravama“), a takav se značaj ne može dati dijelu spornih isprava u naznaci (potvrdi) da je isplaćena invalidska mirovina (odluka VSRH poslovni broj Rev-2007/17 od 31. ožujka 2021.).

16. Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe čl. 370. ZPP-a uvažiti žalbu tuženika, ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno postupanje.

17. U nastavljenom postupku prvostupanjski će sud pravilno i potpuno utvrditi činjenično stanje, te će nakon toga ocjenom svih provedenih dokaza ponovno odlučiti o tužbenom zahtjevu.

U Splitu 19. kolovoza 2022.

Predsjednik vijeća

Miho Mratović, v. r.