Republika Hrvatska

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske

Zagreb, Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: I Kžzd-12/2022-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Snježane Hrupek-Šabijan, predsjednice vijeća te dr.sc. Lane Petö Kujundžić i mr.sc. Marijana Bitange, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Vanje Petrović, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog NLN zbog kaznenog djela iz članka 154. stavak 1. točka 1. u vezi s člankom 152. stavak 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15., dalje: KZ/11.) i drugih, odlučujući o žalbama, državnog odvjetnika i optuženog NLN, podnesenim protiv presude Županijskog suda u Varaždinu broj: Kzd-5/2021. od 3. prosinca 2021., u sjednici održanoj 18. kolovoza 2022.,

p r e s u d i o  j e

I Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, preinačuje se pobijana presuda u odluci o kazni te se prihvaćaju kao utvrđene kazne zatvora za teško kazneno djelo protiv spolne slobode pod točkom 1. izreke prvostupanjske presude, na temelju članka 154. stavak 1. KZ/11. u trajanju od 1 (jedne) godine i 4 (četiri) mjeseca, za teško kazneno djelo protiv spolne slobode iz točke 2. izreke prvostupanjske presude, na temelju članka 154. stavak 1. KZ/11. u trajanju od 1 (jedne) godine i 4 (četiri) mjeseca i za kazneno djelo povrede djetetovih prava iz točke 3. prvostupanjske presude na temelju članka 177. stavak 2. KZ/11. u trajanju od 7 (sedam) mjeseci pa se optuženi VLN na temelju članka 51. stavak 2. KZ/11. osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine i 10 (deset) mjeseci.

II Žalba optuženog NLN odbija se kao neosnovana te se u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje presuda prvostupanjskog suda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Županijskog suda u Varaždinu broj Kzd-5/2021. od 3. prosinca 2021. optuženi VLN proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenih djela protiv spolne slobode, teškim kaznenim djelom protiv spolne slobode, opisanim pod točkom 1. izreke prvostupanjske presude iz članka 154. stavak 1. točka 1. u vezi članka 152. stavak 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj: 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. dalje: KZ/11.), djelom opisanim pod točkom 2. prvostupanjske presude kazneno djelo protiv spolne slobode teškim kaznenim djelom protiv spolne slobode iz članka 154. stavak 1. točka 1. u vezi članka 152. stavak 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – ispravak, 101/17. i 118/18., dalje: KZ/11.) te radnjama činjenično i pravno opisanim pod točkom 3. kazneno djelo protiv braka, obitelji i djece, povrede djetetovih prava iz članka 177. stavak 2. ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – ispravak, 101/17. i 118/18. dalje: KZ/11.) pa su mu za počinjena kaznena djela utvrđene pojedinačne kazne i to za kazneno djelo pod točkom 1. na temelju članka 154. stavak 1. KZ/11. u trajanju od 1 (jedne) godine i 4 (četiri) mjeseca, za kazneno djelo pod točkom 2. na temelju članka 154. stavak 1. KZ/11. u trajanju od 1 (jedne) godine i 4 (četiri) mjeseca i za kazneno djelo iz točke 3. na temelju članka 177. stavak 2. KZ/11. kazna zatvora u trajanju od 7 (sedam) mjeseci, a temeljem članka 51. stavak 2. KZ/11. optuženi VLN osuđen je na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine i 10 mjeseci. Na temelju članka 57. KZ/11. optuženom NLN izrečena je djelomična uvjetna osuda time da se od kazne na koju je optuženi VLN osuđen izvršava dio u trajanju od 1 (jedne) godine, a dio kazne u trajanju od 1 (jedne) godine i 10 (deset) mjeseci se neće izvršiti ako optuženi VLN u roku od 3 (tri) godine ne počini novo kazneno djelo.

1.1. Na temelju članka 148. stavak 1. ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12., – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19., dalje: ZKP/08.), optuženi VLN je dužan da na ime troškova kaznenog postupka iz članka 145. stavak 2. točka 1. ZKP/08. podmiri iznos od 6.864,40 kuna, a s naslova troškova ovog kaznenog postupka iz članka 145. stavak 2. točka 6. ZKP/08. da plati paušalnu svotu u iznosu od 2.000,00 kuna sve u roku od 15 (petnaest) dana u korist državnog proračuna Republike Hrvatske.

2. Protiv te presude žalbe su podnijeli državni odvjetnik i optuženi VLN po branitelju Tihomiru Rožmariću, odvjetniku u Varaždinu i osobno.

2.1. Državni odvjetnik žali se zbog odluke o kazni i djelomičnoj uvjetnoj osudi na temelju članka 467. točka 4. i članka 471. stavak 1. ZKP/08. s prijedlogom da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu u odluci o kazni izricanjem kazne zatvora optuženika u duljem trajanju bez izricanja djelomične uvjetne osude.

2.2. Optuženi VLN žali se po branitelju Tihomiru Rožmariću, odvjetniku u Varaždinu zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se optuženik oslobodi od optužbe za kaznena djela koja mu se stavljaju na teret, odnosno podredno da se ukine prvostupanjska presuda, da se uputi predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odlučivanje. Osobna žalba optuženika, koja je ustvari napisana po majci optuženika (što proizlazi iz dopisa NL na listu 210 prvostupanjskog spisa), ne navodi osnove žalbe, a ustvari se osporava činjenično stanje s prijedlogom da se: "zahtijeva revizija kaznenog postupka jer je izmanipuliran i nametnut postupak bez konkretnih pravovaljanih dokaza". Uz žalbe dostavljen je zapisnik o posvjedočenju činjenica po javnom bilježniku Lani Mihinjač iz Varaždina te preslika poruka u izborniku VIBER sa mobilnog aparata u vlasništvu optuženika.

3. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

4. Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavak 1. ZKP/08., prije sjednice vijeća bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

5. Žalba državnog odvjetnika je osnovana, dok žalba optuženog NLN nije osnovana.

6. Optuženik u žalbi navodi da je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08., a ustvari samo citira odredbu tog članka te navodi da tu povredu vidi u odnosu na kontradiktornost pojedinih navoda iz obrazloženja pobijane presude, no isto ne konkretizira niti pojašnjava. Međutim, suprotno žalbenim navodima ovaj drugostupanjski sud nije utvrdio nesklad ili kontradiktornost pojedinih navoda u obrazloženju pobijane presude, a ispitivanjem presude po službenoj dužnosti na temelju članka 476. stavak 1. točka 1. ZKP/08. utvrđeno je da nisu počinjene ni druge bitne povrede odredaba kaznenog postupka na koje je ovaj sud dužan paziti.

7. Ujedno, za povredu kaznenog zakona žalitelj navodi da je ona učinjena jer je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno pa da je na temelju takvog činjeničnog stanja utvrđeno da je optuženik počinio kazneno djelo koje mu se stavlja na teret. Time optuženik zapravo upire na tzv. posrednu povredu Kaznenog zakona, koju ne egzistira zasebno. Ispitivanjem presude po službenoj dužnosti na temelju članka 476. stavak 1. točka 2. ZKP/08. nisu utvrđene povrede kaznenog zakona.

8. Stoga je ustvari žalba podnesena zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja kojom se osporava da bi optuženik imao spolne odnose sa svojom suprugom bez pristanka, odnosno da je iskorištavao njezinu nezaposlenost i ekonomsku ovisnost, a optuženik smatra i da nije dokazano da bi optuženik kažnjavanjem udarao svoju kćer, dijete VL.

9. Prvostupanjski sud je dao jasne razloge zbog čega je utvrdio da je optuženik u razdoblju od mjeseca veljače 2017. pa do mjeseca lipnja 2017. u više navrata protiv volje svoje supruge s njom spolno općio i protivno njezinoj volji ugurao prst u njezin analni otvor. Sud je ispravno zaključio da iz ponašanja žrtve ne proizlazi da je ostvaren spolni odnos s pristankom jer je ona jasno u svom iskazu navela da je optuženik po rođenju njezine prve kćeri UL tražio seksualne odnose, no ona je krvarila i nije se osjećala dobro, ali, je optuženik uporno inzistirao na tome, tako da su od veljače krenuli spolni odnosi protiv njezine volje, jer je optuženik znao biti nasrtljiv, boravili su u njegovom stanu i imali su zajedničko dijete pa je ona, iako je isprva odbijala, na kraju pristala na takvo stanje, a ustvari jasno mu rekla da ih ne želi. Opisani pristanak nesumnjivo je prema iskazu žrtve iznuđen, a ne radi se o dobrovoljnoj samostalnoj odluci žrtve da sudjeluje u seksualnom odnosu. Također, za kazneno djelo učinjeno 2019. godine oštećenica je vrlo jasno rekla da je N neprestano tražio da sva pažnja bude usmjerena na njega i inzistirao na spolnim odnosima protiv njezine volje, a ona bi se pokušala izmicati spolnim odnosima i govorila mu da ih ne želi. U tom razdoblju bila je nezaposlena, živjela u [adresa], osjećala se razočarano i nesigurno te je na kraju na njegovo inzistiranje i verbalno pristala na takvo stanje, jer nije imala drugog izbora. Spolne odnose je odbijala jer nije bila prikladna situacija, nije bilo primjereno vrijeme za spolni odnos, jer su djeca bila budna ili bi imala menstruaciju ili bi bila umorna. Međutim, on je dva do tri puta tjedno na opisan način, iako je odbijala spolne odnose,inzistirao pa je ona na kraju popustila zbog situacije u kojoj se nalazila.

9.1. Ima li se na umu suština gore reproduciranog sadržaja iskaza žrtve, neosnovano se žalbom ističe da je žrtva navela da je pristala na spolne odnose, jer iz iskaza žrtve proizlazi da je zbog situacije u kojoj se nalazila, prestala pružati aktivni otpor, međutim da je optuženiku bilo jasno da su ti spolni odnosi protiv njezine volje.

10. Žalitelj ispušta iz vida da je optuženik proglašen krivim za dva kaznena djela pod točkom 1. i pod točkom 2. izreke prvostupanjske presude, za kazneno djelo iz članka 154. stavak 1. točka 1. u vezi sa člankom 152. stavak 2. KZ/11. da je s drugom osobom bez njezina pristanka izvršio spolni odnošaj, a djelo je počinjeno prema bliskoj osobi, a ne za kazneno djelo počinjeno silom ili prijetnjom iz članka 153. stavak 2. KZ/11. Ovaj oblik kaznenog djela ostvaren je kada žrtva ne daje pristanak na sudjelovanje u spolnom odnosu. Seksualni odnos kao nekažnjiva normalna aktivnost dviju osoba podrazumijeva da obje osobe u njemu sudjeluju dobrovoljno, a to znači da pristanak mora razultirati iz slobodne volje odlučivanja svakog aktera.

10.1. Prvostupanjski sud je ispravno ocijenio iskaz oštećene KL smatrajući da je iskaz dala uvjerljivo, iskreno, okolnosno i istinito, da je opisivala događaje što je doživjela, obrazložila zbog čega se vraćala optuženiku nakon što bi otišla kod svojih roditelja, zašto se poslije udala za njega i zašto je otišla s djecom s njim u Njemačku kao i zašto je otišla u sigurnu kuću. Upravo takav iskaz žrtve potvrđuje njezina majka OL koja je navodila da se njezina kćerka KL više puta vraćala kući, no da bi optuženik dolazio s cvijećem, obećanjem i opet pridobio njezinu kćer da mu se vrati, a kćer joj se povjerila da ju optuženik prisiljava da radi sve što on hoće, žaleći se pritom na spolne odnose, koje je od nje zahtijevao te da je nezasitan i da ih je morala stalno imati nakon što su se rodila djeca, pri čemu joj je govorio da će ju financijski uništiti ako neće raditi što on želi, te, ukoliko nije htjela spolne odnose, da joj nije dao da spava u krevetu što nije više mogla izdržati pa je potražila pomoć u sigurnoj kući u [adresa].

10.2. Također, nije u pravu žalitelj kada ističe da su roditelji žrtve, OL i BL, posredni svjedoci i da im žrtva nije pričala o tome što joj se intimno dešavalo pa prema tome da oni isto ne mogu potvrditi. Naime, to je suprotno onome što su ovi svjedoci iskazivali i kako je u zapisniku o njihovim iskazima, ali i u obrazloženju prvostupanjske presude navedeno.

11. Neosnovano se osporava utvrđeno činjenično stanje da u odnosu na djelo pod točkom 3. odnosno da bi optuženik bio fizički nasilan prema kćeri VL, jer to ne proizlazi samo iz iskaza njegove bivše supruge. Naime, upravo iz iskaza žrtvine majke, OL proizlazi da joj se kćer KL povjeravala govoreći da se njen muž loše ponaša sa kćerkom VL, da ju je znao udarati po prstima i po guzi, a radilo se o djetetu starosti jedne godine. Takvi postupci nisu pravdane i prihvatljive odgojne metode.

12. Ispravno je prvostupanjski sud utvrdio da je optuženik počinio dva kaznena djela, teška kaznena djela protiv spolne slobode iz članka 154. stavak 1. točka 1. u vezi članka 152. stavak 1. KZ/11. jer je protivno volji KL imao s njom spolne odnose za vrijeme dok je trajala izvanbračna zajednica s njom, a potom od lipnja 2019. do listopada 2019. za vrijeme trajanja bračne zajednice, a isto proizlazi kako iz iskaza žrtve, iskaza posrednih svjedoka, roditelja žrtve te nalaza i mišljenja vještaka psihijatra i psihologa.

13. U žalbi ponovljena obrana optuženika ne dovodi u pitanje ispravno utvrđeno činjenično stanje po prvostupanjskom sudu.

14. Osporavanje vjerodostojnosti iskaza KL time da je ona bila motivirana novcem je neprihvatljivo, jer se KL vratila u Hrvatsku gdje se zaposlila, a prema podacima iz izvješća Centra za socijalnu skrb po razvodu braka omogućila je kontakte između oca i svoje djece, pa se u tome ne vidi ostvarenje neke materijalne dobiti na strani žrtve.

15. Također, neosnovano optuženik osporava vjerodostojnost i pouzdanost kombiniranog psihijatrijsko-psihologijskog vještačenja, navodeći da je nalaz subjektiviziran i feminiziran, jer su obje vještakinje žene. Takav prigovor sugerira da će žene vještakinje vještačiti u korist žena, dok će vještaci muškarci vještačiti u korist muškaraca. Takav prigovor neprihvatljiv je jer vještaci su stručne osobe koji svoj nalaz i mišljenje daju po pravilima struke, pri čemu je irelevantno kojeg su spola.

15.1. Vještakinje su u ovom predmetu odgovorile na pitanje kakvo je bilo psihičko stanje žrtve prije nego je upoznala i živjela s optuženikom. Svoje mišljenje utemeljile su na medicinskoj dokumentaciji iz 2015. godine iz koje proizlazi da kod žrtve KL nije bilo psihijatrijskih bolesti već se radilo o depresivnosti uzrokovanoj životnim situacijama. Naime, vještakinje su kod žrtve utvrdile da ista nema motivaciju za preuveličavanje, konfabuliranje ili manipuliranje sa opisanom životnom situacijom, da su joj očuvane sposobnosti pamćenja i reproduciranja događaja te da je ista proživjela poniženja, psihičko i seksualno nasilje.

16. Žalbom se ponašanje optuženika pokušava opravdati, navodima da se i on mogao osjećati poniženo, jadno i prevareno kad mu je supruga učestalo odbijala spolne odnose, te da je trebao upražnjavati te svoje spolne potrebe negdje drugdje izvan braka ili potajno pa da bi se i o tome trebalo razmišljati bi li onda žrtva tražila neku kaznenopravnu zaštitu. Međutim, takvo rezoniranje gubi iz vida da se ovdje radi o kaznenom djelu spolne slobode u kojem obje strane, partneri, trebaju slobodnom voljom pristati na spolni odnošaj, koji je ustvari najintimniji čin neke zajednice u kojoj se ni jedna strana ne smije koristiti svojom premoći da utječe na drugu stranu.

16.1. Također, nije u pravu žalitelj kada osporava nalaz i mišljenje vještakinja, jer da su izgubile iz vida da nakon počinjenja kaznenih djela iz veljače 2017. do lipnja 2017. žrtva dragovoljno pristaje da se seli u Republiku Njemačku i rađa mu i drugo dijete što je upravo suprotno obrazloženju i same žrtvine majke, koja navodi da je optuženik uvijek manipulirao sa žrtvom, dolazeći po nju s cvijećem, isprikama i da ju je tako svaki put pridobio da se ista vrati kući k njemu i preseli u Njemačku.

17. Nadalje, nije u pravu žalitelj kada ističe da je u vještačkom nalazu pogrešno navedeno da se kod oštećenice ne radi o bolesti nego o psihometodologiji vezano za depresiju koju je imala ranije, a potom se citira što navodi Svjetska zdravstvena organizacija, iako su vještakinje psihologinja i psihijatrica u zajedničkom mišljenju navele zbog čega ta depresija nije psihička bolest kod oštećenice, a vezano upravo za navode koji su istaknuti u žalbi, pa takav nalaz niti je subjektivan niti je feminiziran, a utemeljen je na postojećoj dokumentaciji i argumentiran u skladu s pravilima struke.

18. Uz žalbu je dostavljena i fotokopirana korespondencija putem mobitela između žrtve i optuženika u 2021. godini, po razvodu braka i po postignutom dogovoru između bivših bračnih drugova o viđenju djece. Upravo zato sadržaj te komunikacije ne utječe na zaključak o počinjenju kaznenih djela za koja je optuženik proglašen krivim, jer se radi o kaznenim djelima počinjenim do listopada 2019.

19. Zbog toga nije osnovana žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

20. U odnosu na odluku o kazni optuženik samo navodi da je time i povrijeđen kazneni zakon dok državni odvjetnik navodi da je prvostupanjski sud trebao uzeti u obzir i pobude zbog kojih su ova kaznena djela počinjena kao i izrazitu upornost i nasrtljivost te osobine počinitelja, sebičnost i samousmjerenost te da to što je žrtva KL prebrodila traumu se ne može smatrati olakotnim, jer tome nije pridonio počinitelj. Ujedno, državni odvjetnik smatra da se nije moglo uzeti kao olakotno da je brak razveden, da žrtva KL nema posljedice, da optuženik ima dvoje djece, obvezu uzdržavanja i kontakata s djecom te da nije osuđivan, jer da je isto precijenjeno.

20.1. Ovaj drugostupanjski sud nalazi da je prvostupanjski sud dostatno cijenio da je optuženik do sada neosuđivan, da ima dvoje djece i obvezu uzdržavanja djece te da je djelomično priznao objektivna obilježja kaznenog djela iz članka 177. stavak 2. KZ/11. dok mu je ispravno kao otegotna okolnost uzeto dulje vremensko razdoblje kroz koje je počinio više kaznenih djela.

20.2. Stoga je prvostupanjski sud osnovano utvrdio kazne zatvora za pojedina kaznena djela i to za teška kaznena djela protiv spolne slobode pod točkama 1. i 2. od po 1 (jednu) godinu i 4 (četiri) mjeseca te za kazneno djelo povrede djetetovih prava u trajanju od 7 (sedam) mjeseci. Ujedno, jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine i 10 (deset) mjeseci odgovara svrsi kažnjavanja, a na temelju članka 41. KZ/11.

20.3. Naime, svrha kažnjavanja je izraziti društvenu osudu zbog počinjenog kaznenog djela, jačati povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, utjecati na počinitelja i sve druge da ne čine kaznena djela kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja te omogućiti počinitelju ponovno uključivanje u društvo.

20.4. Međutim, u pravu je državni odvjetnik da nije bilo razloga za izricanje djelomične uvjetne osude, jer je sud trebao cijeniti da postoji visoki stupanj vjerojatnosti da bez izvršenja cijele kazne optuženik neće ubuduće činiti kaznena djela, budući da u konkretnom slučaju, kada su se kaznena djela, činila kroz razdoblje od 2017. do 2019. na štetu izvanbračne supruge, poslije supruge i malog djeteta u starosti od godine dana, ne ukazuje na takav zaključak.

21. Stoga je prihvaćanjem žalbe, državnog odvjetnika preinačenja odluka o kazni i NLN nije izrečena djelomična uvjetna osuda već je osuđen na bezuvjetnu kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine i 10 (deset) mjeseci.

22. Slijedom iznesenog, a na temelju članaka 486. stavak 1. i članka 482. ZKP/08. trebalo je odlučiti kao u izreci ove presude.

Zagreb, 18. kolovoza 2022.

Predsjednica vijeća:

Snježana Hrupek-Šabijan., v.r.