REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Trg pobjede 13

35000 SLAVONSKI BROD

Poslovni broj: 5 P-211/2021-32

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu, po sucu ovog suda Renati Marić- Ivanović, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Đ. K. iz S. T., ..., (OIB: ...), zastupan po Odvjetničkom društvu H. i partneri iz S. B., protiv tuženika R. A. d.d., Z., ..., (OIB: ...), zastupana po Odvjetničkom društvu K. i partneri iz Z., radi ništetnosti, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave 19. srpnja 2022., u nazočnosti punomoćnika stranaka, 18. kolovoza 2022.,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj: 918-50-3290725 od dana 27. veljače 2006., sklopljenog između tuženika R. A. d.d., Z., ..., (OIB: ...), kao kreditora i tužitelja Đ. K. iz S. T., ..., (OIB: ...), u dijelu u kojem je iznos kredita iskazan kao kunska protuvrijednost CHF 20.304,48 po srednjem tečaju tuženika kao kreditora na dan korištenja kredita, a način otplate kredita jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan dospijeća (članak 1. i članak 7. Ugovora o kreditu).

II Nalaže se tuženiku R. A. d.d., Z., ..., (OIB: ...), isplatiti tužitelju Đ. K. iz S. T., ..., (OIB: ...), na ime stečenog bez osnove po osnovi razlike u tečaju CHF iznos od 14.697,39 kn, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznos od:

- 49,34 kn od 1. studenog 2008. godine do isplate,

- 68,67 kn od 1. siječnja 2009. godine do isplate,

- 82,60 kn od 1. veljače 2009. godine do isplate,

- 88,90 kn od 1. ožujka 2009. godine do isplate,

- 71,55 kn od 1. travnja 2009. godine do isplate,

- 74,86 kn od 1. svibnja 2009. godine do isplate,

- 48,33 kn od 1. lipnja 2009. godine do isplate,

- 28,80 kn od 1. srpnja 2009. godine do isplate,

- 34,00 kn od 1. kolovoza 2009. godine do isplate,

- 44,29 kn od 1. rujna 2009. godine do isplate,

- 43,40 kn od 1. listopada 2009. godine do isplate,

- 32,99 kn od 1. studenog 2009. godine do isplate,

- 52,52 kn od 1. prosinca 2009. godine do isplate,

- 68,18 kn od 1. siječnja 2010. godine do isplate,

- 90,45 kn od 1. veljače 2010. godine do isplate,

- 85,35 kn od 1. ožujka 2010. godine do isplate,

- 115,57 kn od 1. travnja 2010. godine do isplate,

- 109,84 kn od 1. svibnja 2010. godine do isplate,

- 121,01 kn od 1. lipnja 2010. godine do isplate,

- 217,76 kn od 1. srpnja 2010. godine do isplate,

- 197,84 kn od 1. kolovoza 2010. godine do isplate,

- 258,69 kn od 1. rujna 2010. godine do isplate,

- 237,66 kn od 1. listopada 2010. godine do isplate,

- 203,85 kn od 1. studenog 2010. godine do isplate,

- 275,19 kn od 1. prosinca 2010. godine do isplate,

- 365,95 kn od 1. siječnja 2011. godine do isplate,

- 301,69 kn od 1. veljače 2011. godine do isplate,

- 324,23 kn od 1. ožujka 2011. godine do isplate,

- 295,56 kn od 1. travnja 2011. godine do isplate,

- 300,71 kn od 1. svibnja 2011. godine do isplate,

- 422,38 kn od 1. lipnja 2011. godine do isplate,

- 434,23 kn od 1. srpnja 2011. godine do isplate,

- 535,88 kn od 1. kolovoza 2011. godine do isplate,

- 483,66 kn od 1. rujna 2011. godine do isplate,

- 426,50 kn od 1. listopada 2011. godine do isplate,

- 420,37 kn od 1. studenog 2011. godine do isplate,

- 415,97 kn od 1. prosinca 2011. godine do isplate,

- 443,23 kn od 1. siječnja 2012. godine do isplate,

- 467,00 kn od 1. veljače 2012. godine do isplate,

- 470,19 kn od 1. ožujka 2012. godine do isplate,

- 453,74 kn od 1. travnja 2012. godine do isplate,

- 457,37 kn od 9. svibnja 2012. godine do isplate,

- 472,44 kn od 1. lipnja 2012. godine do isplate,

- 459,66 kn od 3. srpnja 2012. godine do isplate,

- 460,57 kn od 2. kolovoza 2012. godine do isplate,

- 452,20 kn od 5. rujna 2012. godine do isplate,

- 427,49 kn od 4. listopada 2012. godine do isplate,

- 453,77 kn od 7. studenog 2012. godine do isplate,

- 465,40 kn od 1. prosinca 2012. godine do isplate,

- 459,57 kn od 3. siječnja 2013. godine do isplate,

- 416,34 kn od 1. veljače 2013. godine do isplate,

- 451,71 kn od 1. ožujka 2013. godine do isplate,

- 457,94 kn od 18. travnja 2013. godine do isplate,

i to do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa nadalje po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenim na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku R. A. d.d., Z., ..., (OIB: ...), isplatiti tužitelju Đ. K. iz S. T., ..., (OIB: ...), troškove parničnog postupka u iznosu od 7.300,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 18.8.2022. pa do isplate po stopi zatezne kamatne koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenim na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi navodi da su 27. veljače 2006. tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o kreditu broj: 918-50-3290725, temeljem kojeg ugovora je tuženik, kao kreditor odobrio tužitelju, kao korisniku kredita iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti od 20.304,48 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita. Istim ugovorom ugovoren je rok otplate kredita od 84 mjeseca s početno ugovorenim mjesečnim anuitetom kunske protuvrijednosti od 291,78 CHF (vidljivo iz Otplatnog plana od 2.ožujka 2006. godine), po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja. Člankom 7. ugovora tužitelj se obvezao otplatiti kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen tužitelju kredita po isplati kredita. Anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu. Pored iznosa glavnice tužitelj je tuženiku temeljem članka 2. ugovora bio u obvezi platiti i redovnu kamatu, ugovorenu kao godišnju i promjenjivu u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika, koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 5,50% godišnje. Tužitelj je kredit otplatio dana 31. ožujka 2013. godine. Niti o ugovornoj kamati s ugovorenom promjenjivom, godišnjom kamatnom stopom, niti o valutnoj klauzuli, ugovorne i parnične stranke nisu posebno pregovarale, s obzirom da se radilo o tipskom ugovoru kreditora/tuženika, na sadržaj kojeg tužitelj nije imao mogućnosti utjecati. Tuženik je za vrijeme trajanja otplate kredita jednostrano mijenjao kamatnu stopu, bez da se o tome pojedinačno pregovaralo, te je ista u pojedinim razdobljima otplate kredita iznosila kako slijedi: početno ugovorena kamatna stopa 5,50%, za razdoblje od 29.11.2007. do 27.05.2008. 6,45%, za razdoblje od 28.05.2008. do 29.03.2009. 6,75%, za razdoblje od 30.03.2009. do 21.07.2011. 7,75%, za razdoblje od 22.07.2011. do 03.10.2011. 7,50%, za razdoblje od 04.10.2011. do 31.03.2013. 6,75%. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine, potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015. godine, u točki 4. izreke, utvrđuje se da je tuženik R. A. d.d. Z., u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koje utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, te je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te Zakona o obveznim odnosima. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, točkom I izreke, potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, tuženik R. A. d.d. Z., u razdoblju od 1. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te Zakona o obveznim odnosima. U postupku koji je prethodio donošenju navedenih sudskih odluka sudovi su utvrdili da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene pa prema tome ništetne, jer su banke prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustile informirati potrošače o četiri činjenice: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro, jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a, o tome da je rast tečaja švicarskog franaka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. S obzirom da su pravomoćnim presudama utvrđene ništetnim i nepoštenim ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. godine, kao i ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008.godine, to je tuženik sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima, u vezi i s člankom 1111., člankom 1115., te člankom 1046. istog Zakona, dužan vratiti tužitelju sve što je primio na temelju takvih odredbi ugovora. Člankom 502.c Zakona o parničnom postupku propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. istog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, te da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Člankom 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07 i 79/09), odnosno člankom 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14 i 110/15), propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Tužitelj kao laik ne raspolaže dovoljnim ekonomskim znanjem da bi postavio točno određen tj. specificiran tužbeni zahtjev, navođenjem preplaćenog iznosa s osnova promjene kamatne stope (razlike u iznosu između obračunate kamate i inicijalno ugovorene kamate) i tečajne razlike (razlike s obzirom na tečaj na dan dospijeća anuiteta i na dan korištenja – isplate kredita) po svakom pojedinom mjesečnom anuitetu za razdoblje od 27. veljače 2006. godine do 31. ožujka 2013. godine, na koji tužitelj potražuje i zakonsku zateznu kamatu, već je vrijednost predmeta spora postavio okvirno, a tek nakon provođenja financijsko-knjigovodstvenog vještačenja na okolnosti visine dugovanja tuženika prema tužitelju, tužitelj će specificirati tužbeni zahtjev, sve to u skladu s člankom 186.b. stavkom 3. Zakona o parničnom postupku te predlaže donijeti presudu kojom se utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj: 918-50-3290725 od 27. veljače 2006. godine sklopljenog između tuženika R. A. d.d. Z., ..., (OIB: ...), kao kreditora i tužitelja Đ. K. iz S. T., ..., (OIB: ...), u dijelu u kojem je iznos kredita iskazan kao kunska protuvrijednost CHF 20.304,48 po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, a način otplate kredita mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju tuženika na dan dospijeća (članak 1. i članak 7. Ugovora o kreditu), te u dijelu u kojem je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika (članak 2. Ugovora o kreditu) te da se naloži tuženiku R. A. d.d. Z., ..., (OIB: ...), isplatiti tužitelju Đ. K. iz S. T., ..., (OIB: ...), na ime stečenog bez osnove iznos od 31.000,00 kn, sa zakonskom zateznom kamatom koja na svaki mjesečni preplaćeni iznos teče od zadnjeg dana u mjesecu za tekući mjesec do isplate i to do 31. prosinca 2007. godine po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa nadalje po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenim na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor mjesne nenadležnosti naslovljenog suda za postupanje u ovoj pravnoj stvari. Naime, prema članku 46. i 48. ZPP-a, ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost kojega drugog suda, za suđenje je nadležan sud koji je općemjesno nadležan za tuženika, a to je sud na čijem se području nalazi njegovo registrirano sjedište. Osim toga, prema članku 70. ZPP-a, stranke mogu u pisanom obliku sklopiti sporazum o mjesnoj nadležnosti nekog drugog stvarno nadležnog suda, ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost određenog suda. Upravo takav sporazum su stranke ovog postupka i sklopile, a što je vidljivo iz članka 12. Ugovora o kreditu broj 918-50-3290725 , kojim su ugovorile mjesnu nadležnost suda u mjestu sjedišta tuženika. Imajući u vidu navedeno, jasno je da naslovljeni sud ni u kojem slučaju ne može biti mjesno nadležan za postupanje u ovoj pravnoj stvari, već bi to mogao biti isključivo sud u mjestu sjedišta tuženika. Osim toga, uz tužbu nije dostavljena nikakva službena isprava iz koje bi proizlazilo da je u vrijeme podnošenja tužbe adresa prebivališta tužitelja bila upravo na području mjesne nadležnosti ovog suda, a što tuženik stoga, opreza radi, osporava. Tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, kao i sve navode iz tužbe na kojima tužitelj temelji postavljeni tužbeni zahtjev. Prije upuštanja u daljnje raspravljanje povodom predmetne tužbe, tuženik ističe da je pozivanje tužitelja na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž- 7129/2013, od dana 13.06.2014. godine, kao i na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod posl. brojem Pž-6632/2017, od dana 14.06.2018. godine, u cijelosti promašeno, i to iz čitavog niza razloga. Naime, navedene presude donesene su u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Takva zaštita se pruža na općenitoj razini, te se njome štiti: „… kolektivni interes i pravo svih potrošača da prije nego dobiju ponudu unaprijed sastavljenog ugovora koji sadrži unaprijed od strane trgovca formulirane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, dobiju dostatne informacije da bi kao dobro obavještene osobe uz razumnu pažnju i oprez mogli donijeti informiranu pojedinačnu odluku…“. Dakle, predmetnim presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske je priznato takvo pravo potrošačima, međutim, na svakom pojedinom potrošaču je da u zasebno pokrenutom postupku dokaže da je istome prilikom sklapanja konkretnog ugovora takvo pravo bilo uskraćeno, odnosno da dokaže da bi pojedine odredbe ugovora bile ništetne. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske nije u predmetnim postupcima utvrđivao valjanost svakog pojedinog ugovora odnosno ugovorne odredbe, već je tek stvorio kriterije pomoću kojih će sudovi u pojedinim postupcima prosuđivati da li su pojedine odredbe ugovora ništetne ili ne. Da bi sudovi to mogli učiniti, obveza je svakog potrošača, pa tako i tužitelja u ovom postupku, da sukladno mjerodavnim odredbama ZPP-a istaknu određene činjenice za koje smatraju da im idu u prilog, predlože odgovarajuće dokaze i postave određeni tužbeni zahtjev, a što u konkretnoj pravnoj stvari nije učinjeno, već se argumentacija iz tužbe iscrpljuje u paušalnim i općenitim navodima. Naime, sama činjenica da je Visoki trgovački sud donio gore navedene presude nije dovoljna da sud u konkretnom slučaju usvoji tužbeni zahtjev, protivno stavu tužitelja koji se može iščitati iz predmetne tužbe. U vezi s navedenim pod prethodnom točkom, tuženik ističe da su sporne odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u švicarskim francima (CHF), kao i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, tužitelju bile jasne, razumljive i lako uočljive, da se o svim navedenim odredbama pojedinačno pregovaralo te da iste nisu suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja. Štoviše, potpisom predmetnog ugovora o kreditu, i to u članku 9., tužitelj je izjavio da je upoznat ne samo s općim aktima tuženika, nego i sa svim uvjetima kredita (dakle, uključujući i dijelove istoga koji se odnose na valutnu klauzulu u CHF, odnosno na promjenjivu kamatnu stopu). Kada se sve navedeno poveže s činjenicom da je predmetni ugovor o kreditu solemniziran, i to od strane javnog bilježnika M. V., pod brojem OU-258/2006, koji je temeljem članaka 57., 58. i 59. Zakona o javnom bilježništvu (N.N. 78/1993, 29/1994, 162/1998) objasnio strankama smisao i posljedice pravnog posla te se uvjerio da njegov sadržaj odgovara pravoj volji stranaka, potpuno je razvidno da je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu raspolagao svim potrebnim informacijama, u cijelosti i potpuno razumio sadržaj i posljedice odredaba koje sada smatra spornima te na njih pristao. Tuženik dodatno ističe i da je isti sa svoje strane poduzeo sve moguće mjere kako bi tužitelju prilikom pregovaranja o ponudi kredita bile predočene sve relevantne informacije, pa tako i rizici povezani s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom, u onoj mjeri u kojoj je to tuženiku u datom trenutku bilo poznato. Na navedene okolnosti, kao i na ostale okolnosti navedene pod ovom točkom, tuženik predlaže sudu saslušati zaposlenika tuženika (voditelja regije), gospodina I. O., a koji je upoznat s načinom rada i procedurama prilikom odobravanja namjenskih kredita za kupnju automobila, a o kojem kreditu je ovdje riječ, te koji ima saznanja o konkretnom slučaju. Nadalje, iz svih okolnosti povezanih ne samo sa samim sklapanjem predmetnog ugovora o kreditu, nego i s postupkom koji je prethodio njegovom sklapanju, razvidno je da je tuženik poštivao sve zakonske odredbe koje reguliraju zaštitu potrošača i bankarsko poslovanje, da je tužitelj donio promišljenu i informiranu odluku da želi sklopiti isti ugovor, i to sa svim njegovim odredbama, kao i da je tužitelj imao stvarnu mogućnost ne samo donijeti odluku o tome hoće li ili neće sklopiti predmetni ugovor, nego i pojedinačno pregovarati o njegovim odredbama koje se tiču valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope. Sklapajući takav ugovor, tužitelj je nedvojbeno bio dobro upoznat sa svim rizicima koji bi za njega mogli proizaći iz ugovaranja valutne klauzule u CHF, kao i promjenjive kamatne stope, slijedom čega nema nikakve osnove da sud tužitelju pruži zaštitu na način kako isti zahtijeva u predmetnoj pravnoj stvari. U prilog navedenome govori i okolnost da je ugovor o kreditu koji je predmetom ovog postupka sklopljen na vremensko razdoblje od sedam godina, to nije životno uvjerljivo da tužitelj ne bi bio svjestan da u tom periodu neće doći do promjene tečaja, a s obzirom da su u to vrijeme trendovi kretanja tečaja za franak bili vrlo slični onima za druge valute, kao što nije uvjerljivo niti to da je tužitelj očekivao da se kamatna stopa neće mijenjati tijekom cijelog razdoblja otplate kredita, a iz čega jasno proizlazi da tužitelj ugovaranjem valutne klauzule vezane uz CHF, odnosno promjenjive kamatne stope, samim time nije bio stavljen u nepovoljniji položaj od onoga u kojem su bili ostali potrošači koji su svoje glavnice vezali uz drugu valutu, odnosno ugovorili drugačiji način obračuna kamata. Tuženik ovime, opreza radi, a sve ako bi sud unatoč svemu navedenom bilo iz kojeg razloga smatrao da tužitelj ima prema tuženiku potraživanje koje je predmetom ovog postupka, temeljem članka 214. stavak 3. Zakona o obveznim odnosima (N.N. 35/2005) ističe i prigovor zastare predmetnog potraživanja. Tuženik opreza radi osporava sve činjenice i navode na kojima tužitelj temelji tužbu i tužbeni zahtjev te o kojima ovisi pravovremenost i/ili dopuštenost i/ili urednost tužbe, aktivna legitimacija tužitelja i/ili pasivna legitimacija tuženika, osim činjenica koje je tuženik u ovom odgovoru na tužbu i dalje tijekom postupka izričito učinio nespornima. Nastavno svemu iznesenom, tuženik iznova poriče i osporava sve navode iz tužbe, te se protivi postavljenom tužbenom zahtjevu i zahtjevu za naknadu troškova postupka u cijelosti, i to iz razloga kako je navedeno te predlaže sudu iz gore navedenih razloga odbaciti tužbu, a podredno odbiti isti tužbeni zahtjev, a sve uz obvezu da tužitelj naknadi tuženiku troškove postupka u ovoj pravnoj stvari zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude, pa sve do isplate.

3. Očitujući se na odgovor na tužbu tužitelj u podnesku od 1.6.2021. navodi da je tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti neosnovan u potpunosti, te ukazuje na članak 59. Zakona o parničnom postupku, kojom odredbom je propisano da za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda opće mjesne nadležnosti nadležan je i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi, kao i temeljem članka 19.l stavak 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju, kojom odredbom je propisano da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište ili neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište. Neosnovan je i prigovor zastare tuženika iz razloga što je Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici odjela 30. siječnja 2020. godine donio pravno shvaćanje po kojem zastarni rok u slučaju restitucijskih zahtjeva prema kojima su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Navodi tužitelja u skladu su s presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. godine, kojom odlukom je zauzeto sljedeće pravno shvaćanje: „Prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.‟ Nadalje, tužitelj ustraje kod zahtjeva na utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi kojima je kamatna stopa Ugovorom o kreditu sklopljenim između parničnih stranka ugovorena kao promjenjiva jednostranom odlukom tuženika, s obzirom da niti prije, niti u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao kreditor i tužitelj, kao korisnik usluge, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu tužitelja, te je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te Zakona o obveznim odnosima. Također, u postupku koji je prethodio donošenju navedenih sudskih odluka sudovi su utvrdili da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene pa prema tome ništetne, jer su banke prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustile informirati potrošače o četiri činjenice: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro, jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a, o tome da je rast tečaja švicarskog franaka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Protivno navodima tuženikovog podneska, neupitni su pravni učinci pravomoćnih presuda donesenih u vođenom kolektivnom sporu na pojedinačne parnične postupke u kojima potrošači nastoje ostvariti svoja prava, pa tako i na postupak u predmetnoj pravnoj stvari. U protivnom, vođenje kolektivnih sporova u bitnom bi izgubilo svoj smisao. S obzirom da su pravomoćnim presudama utvrđene ništetnim i nepoštenim ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. godine, kao i ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008.godine, to je tuženik sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima, u vezi i s člankom 1111., člankom 1115., te člankom 1046. istog Zakona, dužan vratiti tužitelju sve što je primio na temelju takvih odredbi ugovora.

4. U dokaznom dijelu postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu od 27.2.2006., inicijalni otplatni plan od 2.3.2006., prijepis knjigovodstvene kartice kredita sa iskazanom kamatnom stopom na dan 25.10.2021., plan otplate kredita, otplatni plan kredita, sudsku praksu, nalaz i mišljenje sudskog vještaka F. T., te uvid u ostalu priloženu dokumentaciju.

5. Među strankama je sporan prigovor mjesne nenadležnosti, osnov i visina tužbenog zahtjeva, prigovor zastare potraživanja, te aktivne legitimacije tužitelja.

6. Nakon što je vještak izradio nalaz i mišljenje, tužitelj specificira tužbeni zahtjev 10.2.2022., te potražuje na ime pretplaćenih kamata 4.355,01 kn, a na ime razlike u tečaju 14.697,39 kn ukupno 19.652,40 kn. Podneskom od 19.4.2022., traži utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi u pogledu valutne klauzule, te potražuje isplatu na ime stečenog bez osnove po osnovi razlike u tečaju CHF i to iznos od 14.697,39 kn.

7. Očitujući se na specificirani podnesak tužitelja tužena u podnesku od 27.4.2022. navodi da u cijelosti ostaje kod ranijih očitovanja te se protivi navodima tužitelja sadržanim u gore navedenom podnesku. Tužitelj je gore navedenim podneskom od dana 19.04.2022. godine ponovno „uredio“ tužbeni zahtjev na način da je smanjio isti, a iz čega je razvidno kako je tužitelj djelomično povukao tužbeni zahtjev. S navedenim povlačenjem je tuženik suglasan te potražuje naknadu troškova postupka koji su neosnovano prouzročeni tuženiku, i to: trošak odgovora na tužbu od dana 08.04.2021. godine prema Tbr. 8.1. u iznosu od 1.000,00 kn + PDV; trošak obrazloženog podneska od dana 20.08.2021. godine prema Tbr. 8.1. u iznosu od 1.000,00 kn + PDV; trošak podneska od dana 26.10.2021. godine prema Tbr. 8.3. u iznosu od 250,00 kn + PDV; trošak obrazloženog podneska od dana 28.09.2021. godine prema Tbr. 8.1. u iznosu od 1.000,00 kn + PDV; trošak pristupa na ročište od dana 20.10.2021. godine prema Tbr. 9.1. u iznosu od 1.000,00 kn + PDV; trošak obrazloženog podneska od dana 09.02.2022. godine prema Tbr. 8.1. u iznosu od 1.000,00 kn + PDV; trošak obrazloženog podneska od dana 17.02.2022. godine prema Tbr. 8.1. u iznosu od 1.000,00 kn + PDV; trošak pristupa na ročište od dana 20.04.2022. godine prema Tbr. 9.1. u iznosu od 1.000,00 kn + PDV; odnosno, ukupan iznos od 7.250,00 kn + PDV zajedno sa zakonskim zateznim kamatama sukladno članku 29. Zakona o obveznim odnosima (N.N. 35/2005, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021). Naime, tuženik svoj zahtjev za naknadu troška koji su nastali u odnosu na smanjeni tužbeni zahtjev temelji na članku 158. stavku 1. ZPP-a koji propisuje da tužitelj koji povuče tužbu (uključujući i djelomično povlačenje u odnosu na dio tužbenog zahtjeva koji je smanjen) dužan je tuženiku naknaditi troškove postupka. Nadalje, tuženik ovdje ističe presudu i rješenje Općinskog suda u Zadru, Stalna služba u Benkovcu, posl. br. P-2103/2019 od dana 08.11.2021. godine kojima je navedeni sud utvrdio sljedeće: „Inicijalna vrijednost predmeta spora u ovom postupku iznosila je 10.377,65 HRK, a nakon smanjenja tužbenog zahtjeva iznosi 6.765,83 HRK, koje smanjenje, sukladno pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda br. Su-IV-16/21-08 od 26. travnja 2021. (iako nije preinaka tužbe), predstavlja djelomično povlačenje tužbe iz čl. 193 ZPP, ako je do njega došlo nakon što se tuženik upustio u raspravljanje.“ Dodatno, tuženik ponovno citira predmetnu presudu i rješenje kojima je na kraju utvrđeno da: „tuženiku su, temeljem čl. 158 st. 1 i OT priznati troškovi postupka prema vrijednosti predmeta spora u pogledu dijela tužbenog koji je smanjen...“ Tuženik posebno ističe kako je tužitelj povukao dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu s obzirom na novo pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva od dana 01.03.2022. godine, a iz kojeg jasno proizlazi da je tužiteljevo potraživanje s osnove promjenjive kamatne stope u zastari. Naime, tuženik je od početka ovosudnog postupka upozoravao i isticao kako je sada povučeni dio tužbenog zahtjeva u zastari. Štoviše, tuženik ističe kako nije kriv što je tužitelj u startu utužio dio na koji nije imao pravo, te se naknadno odlučio da isti povuče, stoga tuženik zahtijeva naknadu troškova postupka prema načelu culpae, odnosno članku 158. ZPP-a. Tuženik opreza radi iznova osporava sve činjenice i navode na kojima tužitelj temelji tužbu i tužbeni zahtjev te o kojima ovisi pravovremenost i/ili dopuštenost i/ili urednost tužbe, aktivna legitimacija tužitelja i/ili pasivna legitimacija tuženika, osim činjenica koje je tuženik u odgovoru na tužbu, ovom podnesku i dalje tijekom postupka izričito učinio nespornima. S obzirom na sve navedeno, tuženik se protivi postavljenom tužbenom zahtjevu i zahtjevu za naknadu troškova postupka u cijelosti, i to iz razloga kako je navedeno te predlaže sudu iz gore navedenih razloga odbiti isti tužbeni zahtjev, a sve uz obvezu da tužitelj naknadi tuženiku troškove postupka u ovoj pravnoj stvari zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude, pa sve do isplate.

8. Sud je prigovor mjesne nenadležnosti odbio kao neosnovan. U pogledu prigovora mjesne nenadležnosti, a budući da je ugovor sklopljen među strankama potrošački ugovor, za odlučivanje o prigovoru tuženika da su stranke ugovorile mjesnu nadležnost ovaj sud smatra da je potrebno primijeniti Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 113/09, 78/12, 56/13 i 41/14 - dalje ZZP), koji je usklađen s pravnim aktima Europske unije, među ostalim s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) (čl. 1.a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača - Narodne novine br. 78/12, dalje ZIDZZP).

8.1. Unatoč tome što je Ugovor o kreditu čije odredbe su predmet ovog spora, sklopljen prije pristupanja Hrvatske Europskoj uniji, već za vrijeme pregovora o pristupanju preuzeta je obveza prihvaćanja pravne stečevine Europske unije i Ugovorom o pristupanju Hrvatska se obvezala primjenjivati propise Europske unije, te ih implementirati u svoje propise. Osim toga, obveza je sudova da prate europsku sudsku praksu, tako i presudu Suda Europske unije u predmetu Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i drugi, kojom je utvrđena obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. U toj je odluci sud zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru, kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluga treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da nije bila posebno pregovarana te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

8.2. Odredbom čl. 96. ZZP-a ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st.1.), smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (st.2.), a odredba čl. 102. ZZP-a propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

8.3. Dakle, da bi se neka ugovorna odredba mogla ocijeniti nepoštenom treba da je protivna načelu savjesnosti i poštenja, da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, te da je uzrokovala znatnu neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama.

8.4. U konkretnom slučaju ugovor o kreditu između tužitelja i tuženika sklopljen je u Slavonskom Brodu, a ugovornu odredbu o mjesnoj nadležnosti suda u Zagrebu formulirao je unaprijed tuženik kao trgovac, jer je ugovor sklopljen na unaprijed formuliranom obrascu i o toj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, što proizlazi i iz iskaza tužitelja. Ugovaranjem nadležnosti suda njegovog sjedišta za sve sporove tuženik ostvaruje pogodnost bitno manjih troškova u odnosu na tužitelja kao korisnika kredita, s obzirom na udaljenost mjesta prebivališta tužitelja od suda čija je nadležnost ugovorena, što bi za tužitelja izazvalo visoke troškove dolaska na sud, a time i znatnu neravnotežu u položaju ugovornih strana.

8.5. Kako iz svih utvrđenih okolnosti proizlazi da u konkretnoj situaciji ugovorna odredba o mjesnoj nadležnosti predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu ona je u smislu čl. 96. ZZP ništetna, a budući da je ugovor o kreditu između tužitelja i tuženika sklopljen je u S. B., te da je potvrđen kod javnog bilježnika M. V. iz S. B., a u potpisu je kao kreditor naznačena podružnica tuženika u S. B., nadležnost prvostupanjskog suda postoji na temelju odredbe čl. 59. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19), kojom je propisano da je u sporovima protiv pravne osobe, koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda opće mjesne nadležnosti nadležan i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi.

8.6. Nadležnost prvostupanjskog suda može se posredno izvesti i tumačenjem odredaba Uredbe Vijeća broj 44/2001 od 22.prosinca 2010. o nadležnosti i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim predmetima, kao i Uredbe (EU) broj 1215/2012 Europskog parlamenta i vijeća od 12. prosinca 2012. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima, u predmetima potrošačkih ugovora, koje uređuju nadležnost država članica, kada propisuju da se tužba potrošača protiv druge ugovorne stranke može podići ili pred sudovima države članice na čijem području ta ugovorna stranka ima prebivalište ili pred sudovima države članice na čijem području potrošač ima prebivalište, jer su sve te odredbe donesene radi zaštite i lakšeg ostvarivanja prava potrošača.

8.7. Ista odredba unesena je i čl. 19.l Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15), kojim je propisano da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu, potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište ili neovisno o sjedištu druge ugovorne strane pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište.

9. Sud je na raspravi 20.10.2021. saslušao tužitelja. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je ugovor sklapao u S. B. i nije mu poznato da je u ugovoru upisano da je u slučaju spora nadležan sud u Z.. Udaljenost između S. T. i Z. je 210 km. Njemu je problem putovanje u Z., kako u pogledu troškova, tako i u pogledu zdravstvenog stanja budući je imao dva karcinoma, operirao je debelo crijevo i jetru tako da nije u stanju putovati na rasprave u Z.. Osim toga putovanje u Z. traži troškove budući da ima malu mirovinu. Na upit punomoćnika tuženika iskazuje da prilikom potpisivanja ugovora njemu nitko nije rastumačio taj ugovor, to je bio uvjet kada je kupovao automobil od te auto kuće, jedina mogućnost je bila da podigne kredit u CHF. Inače je umirovljenik, nema nikakav obrt i nema nikakav udjel u trgovačkom društvu. Digao je kredit negdje oko 20000 CHF, a rata je bila negdje 1.300,00 kn, tako da se on baš nije opterećivao sa ugovorom o kreditu. Taj kredit je mogao podnijeti od svoje plaće bez jamaca. Njemu je bilo bitno samo da može podnijeti tu ratu kredita. Rata je za vrijeme otplate kredita narasla preko 2.000,00 kn.

10. Radi zaštite kolektivnih prava kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 vođen postupak po tužbi Potrošač-Hrvatski savez udruge potrošač protiv banaka te je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. utvrđeno kako su tuženici u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristili nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj da se nije pojedinačno pregovaralo i ugovorom utvrdilo egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Spomenuta presuda je u navedenom dijelu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. 12.2 Naprijed navedeni postupak pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni postupak, a sukladno odredbi čl. 502.c. ZPP-a pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu.

11. U smislu odredbe čl.502.a.st.1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

12. Prema odredbi čl. 502.c.ZPP-a fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1.toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. 15. Odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 133/09, 78/12 i 56/13 – dalje ZZP) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl.131. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku, koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

13. Nesporno je među strankama da se o odredbe Ugovora, prema kojoj je ugovorena valutna klauzula na način da tužitelj otplaćuje mjesečne anuitete u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju dužnika na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora, te da je iznos kredita vezan uz valutnu klauzulu. Tužena banka tvrdi da su ove odredba jasne, lako razumljive i uočljive te da su donesene na temelju općih uvjeta poslovanja koji su sastavni dio ugovora.

14. Odlukom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. ističe se da „iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti i valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, da činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna ni koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita, koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva sukladno odluci banke, dakle vjerovnika.“

15. Tuženik nije dokazao da je u predugovornoj fazi /oglašavanje, prvi kontakti i pružanje informacija putem osobnih bankara/ te u samim ugovorima, ugovaranjem valutne klauzule vezanu uz CHF i uz promjenjivu kamatnu stopu,

/osim izričitim porukama, da je kredit povoljan zbog niže kamatne stope, zbog toga što se ne traže jamci, zbog toga što je CHF stabilna valuta itd.,/, dakle, nije dokazao da se u stvarnosti radilo o klauzulama koje su izrazito nepovoljne te je to i takvo upozorenje trebalo naći mjesta u ugovoru. To proizlazi iz iskaza tužitelja sa rasprave dana 20.10.2021. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. pri ocjeni razumljivosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi, bankama stavio na teret nedostatak pružanja informacija potrošačima o ekonomskim posljedicama koje takve ugovorne odredbe imaju na potrošače, pri čemu je uzeo u obzir da su takvi ugovori pisani stručnom terminologijom, nerazumljivoj i nepoznatoj prosječnom građaninu, kao i propust službenika banaka da potrošačima (korisnicima kredita) prilikom pregovaranja, odnosno sklapanja ugovora o kreditu objasne koji sve čimbenici utječu na formiranje kamatne stope tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja. Ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, već potrošaču moraju biti na transparentan način objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos sa drugim odredbama ugovora, odnosno općih uvjeta poslovanja, koja se na to odnose tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz dotične odredbe ili odredaba za njega proizlaze. Nepotrebno je provođenje dokaza tužitelja obzirom na njegovu ulogu u procesu ugovaranja, jer je izvjesno, da tužitelj nije bio upozoren o svim ekonomskim posljedicama odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. Nije bio upozoren na valutnu klauzulu i njezinu rizičnost, što proizlazi i iz iskaza tužitelja.

16. Stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske je izraženo u odluci broj Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. a u kojoj je izraženo pravno shvaćanje da sudovi nisu dužni radi utvrđenja poštenosti odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. ZZP/14 u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl.106.st.1. toga Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi isplate, kao što je i u konkretnom slučaju.

17. Valutna klauzula je zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjena činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije. Ista osigurava kreditoru da broj novčanih jedinica koje će potrošač plaćati kako će anuiteti dospijevati, bude po svojoj stvarnoj vrijednosti jednak vrijednosti novčanih jedinica u trenutku isplate kredita potrošaču, sve kako bi se ispoštovalo jedno od temeljnih načela ugovornih odnosa - načelo jednake vrijednosti činidaba. Valutna klauzula nije određeni iznos novčanih sredstava koji je banka isplatila potrošaču, ali kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnog anuiteta u kojima se kredit vraća. Kao takva valutna klauzula sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovorenog tečaja CHF nasuprot kune na dan plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuiteta. Visina novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja. Obveza tuženika kao profesionalca bila je da prilikom pregovaranja upozori tužitelja na posljedice i rizike vezanja kredita uz tečaj CHF, objasniti mu sve parametre o kojima ovisi njegova odluka - stabilnost valute, razlika između općeg valutnog rizika i valutnog rizika u odnosu na CHF, o tome kakva je tečajna monetarna politika Republike Hrvatske u odnosu na CHF naspram drugih valuta, ulogu valutne klauzule u inflatornim okolnostima domaće valute. Dužnost tuženika prilikom pregovaranja je pružiti potrebne informacije potrošaču, a ne prepustiti tužitelju da se sam informira, pogotovo ako se ima u vidu činjenica da je pitanje tečajne politike i razlike između općeg valutnog rizika i valutnog rizika u odnosu na CHF stručno pitanje ekonomske i financijske struke i naravi kojim ipak ne raspolaže prosječni potrošač. Tuženik je trebao uložiti dodatan napor prilikom objašnjenja potrebnih parametara o kojima ovisi odluka potrošača pri odabiru valute prilikom ugovaranja valutne klauzule. Specifičnost i priroda valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a u situaciji kada ga banka kao profesionalac o tom ni na koji način ne informira, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže uz švicarski franak ozbiljan je uzrok značaja neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja, jer za razliku od potrošača banka s obzirom na stručnu kvalifikaciju svojih zaposlenika kao i iskustva u poslovanju, zna za taj rizik ali ga prešućuje.

18. Presudom Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. To znači da su u Ugovoru tužitelju morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora tako da on na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tog ugovora za njega proizlaze. Pitanje obaviještenosti klijenata o uvjetima ugovaranja kredita u valuti CHF razjašnjeno je u kolektivnom sporu, pa saslušanje osobnog bankara, ne može biti relevantno u ovom slučaju.

19. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Pž- 6632/2017- 10 između ostalog navodi da su tužene banke propustile potrošačima objasniti pravo značenje švicarskog franka kao "sigurne valute", propustili su istinito informirati da je ta valuta sigurno ulaganje za banke, a ne korisnike kredita, pri čemu su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima, u trenutku sklapanja ugovora, kao stručne osobe, to znale ili morale znati za razliku potrošača koji isto nije znao, i prosječnom potrošaču odredbe ugovora kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, iako mu je sam pojam valutne klauzule u osnovi jasan tako da zna da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju švicarskog franka u odnosu na kunu, nisu razumljive. Banke su, a u konkretnom slučaju tuženik je bio dužan maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču, tako i tužitelju, i pomoći mu da u okviru zakonom dozvoljenih mogućnosti koristi uslugama tuženika, ali ne na štetu tužitelja.

20. Neravnoteža u pravima i obvezama je znatna jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima vratiti banci i cijena, jer se i kamata u konačnici plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Već samim sklapanjem ugovora koji sadrži predmetne odredbe, a o kojima se izvjesno nije pojedinačno pregovaralo, niti tuženik tvrdi drugačije, neravnoteža u pravima i obvezama je znatna i postoji jer se radi o odredbama u tipskim formuliranim ugovorima sastavljenim od strane tuženika, unaprijed, bez pojedinačnog pregovaranja u kojem potrošač preuzima rizik i ne znajući za njega jer o tome nije informiran. Neravnotežu nisu prouzrokovale promjena tečaja valute ni kamatne stope nego ugovorne odredbe koje zbog formulacije istih tužitelja dovode u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao trgovca, jer je tužitelj znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu dok nije mogao ocijeniti kako, zašto te kojim smjerom će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati visina glavnice kao konačno i kamatna stopa.

21. Slijedom prednje navedenog izvjesno je utvrđeno da su odredbe ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka 27.2.2006. u dijelu kojom se ugovara valutna klauzula obveze i to na način da se ista veže za valutu švicarski franak, nepoštena, a posljedica čega je ništetnost istih. U rješenju poslovni broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. Vrhovni sud Republike Hrvatske u pogledu učinka pravomoćne odluke donesene u kolektivnom sporu jasno govori kako nije potrebno provoditi dokazni postupak na okolnosti ništetnosti odredbi ugovora obzirom da postoji temeljem već navedenog čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/14 i 110/15 - dalje ZZP) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor, a isti stav zauzeo je i Ustavni sud u odluci poslovni broj U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020. 34. Tužitelj je aktivno legitimiran za podnošenje ovakve tužbe jer je odredbom članka 120. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 41/14, 110/15 i 14/19; dalje: ZZP/14) propisano da pokretanje ili vođenje postupka pokrenutog na temelju članka 106. stavka 1. toga Zakona ne sprječava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama ovoga Zakona i drugih propisa koji su navedeni u članku 106. stavku 1. Zakona, prouzročena šteta te je ovlašten da pokrene pred nadležnim sudom postupak za nadoknadu štete protiv trgovca koji je nedopuštenim postupanjem prouzročio štetu, ali i postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja mu pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima. U trenutku podnošenja tužbe propisana je mogućnost pokretanja bilo kojeg postupka (a ne samo za naknadu štete) radi ostvarenja tih prava.

22. Iz spomenute odredbe proizlazi da je tužitelj izabrao valjan pravni put za ostvarenje svog prava i da je legitimiran na podnošenje zahtjeva za isplatu utemeljenom na stjecanju bez osnove pa su navodi tuženika kojima se to osporava neutemeljeni. O navedenom se izjasnio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018., time da o ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule nije bilo nužno postaviti deklaratorni zahtjev jer se radi o pravnom pitanju koje je razjašnjeno u kolektivnom sporu a o istom se inače, može raspraviti i kao o prethodnom pitanju.

23. Tužitelj ima svojstvo potrošača temeljem sklopljenog ugovora o kreditu od 27.2.2006.gdje je kao fizička osoba sklopio ugovor o kreditu a kao korisnik kredita. Odredbom čl.5.st.1.toč.15. Zakona o zaštiti potrošača, potrošač je definiran kao svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

24. Prema odredbi čl. 323.st.1.ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Stavak 2. istoga članka navodi da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U smislu odredbe čl. 1111.ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. U smislu odredbe čl. 1115.ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sud je našao da su odredbe ugovora o kreditu sklopljenog između parničnih stranaka o promjenjivoj kamatnoj stopi te odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak ništetne, te da tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takve ništetne odredbe naplatio i primio od tužitelja, ocjenjujući da je ništetnim odredbama tuženik tako naplaćeni novčani iznos stekao bez osnove u smislu odredbe čl.1111.ZOO-a.

25. Tužitelj potražuje razliku više plaćenog po kreditu uslijed valutne klauzule odnosno promjene tečaja za utuženo razdoblje.

26. U smislu odredbe čl. 225. ZOO-a tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Kako u odnosu na institut stjecanja bez osnove nije određen neki drugi rok zastare to se u ovome slučaju ima primijeniti opći zastarni rok. Prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05 – u nastavku: ZOO/05) te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Podnošenjem kolektivne tužbe Udruge potrošač kod Trgovačkog suda u Zagrebu u sporu zaštite kolektivnih prava, a koji postupak se vodio pod brojem P- 1401/12 prekinut je tijek zastare do pravomoćnog okončanja tog spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske, odnosno donošenja presude tog suda 13. lipnja 2014. pod poslovnim brojem Pž-7129/13. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredba temeljem promjenjive kamatne stope), odnosno Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi temeljem valutne klauzule) kada je pravomoćno okončan predmet po kolektivnoj tužbi u predmetu ''Franak''. Od toga dana ponovno teče rok zastare za podnošenje zahtjeva radi isplate svih onih potraživanja dospjelih od 4. travnja 2007. odnosno primjenjuje se novi zastarni rok od pet godina koji teče od 14. lipnja 2014. (kamatne stope) odnosno od 14. lipnja 2018. (valutna klauzula). S obzirom na to da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru (čl. 245. st. 1. ZOO/05), to je izvjesno da nije nastupila zastara potraživanja tužitelja, budući je tužba podnijeta 8.4.2021. a u specificiranom tužbenom zahtjevu od 19.4.2022. tužiteljica potražuje samo razliku plaćenog zbog primjene valutne klauzule odnosno promjene tečaja, a pravo na utvrđenje ništetnosti ne zastarijeva, pa je neosnovan tuženikov prigovor zastare.

27. Polazeći od prednjeg, tužitelj se je u ovoj parnici s pravom pozvao na pravna utvrđenja i stavove izražene u pravomoćnim odlukama donesenim u sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača. To međutim, nikako ne znači apriori automatsku primjenu tih stavova u ovoj parnici, već da je u njoj na tuženiku a ne na tužitelju, kao trgovcu u odnosu na kojeg je kao tuženika vođen navedeni kolektivni spor i u odnosu na kojeg je donesena pravomoćna presuda u tom sporu, bio teret dokazivanja da se odluke donesene u tom sporu ne mogu primijeniti i na konkretni ugovor. U skladu sa time na tuženiku je bio teret dokazivanja činjenica iz kojih bi proizlazilo da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu – da ugovorne odredbe o načinu promjene stope ugovorne kamatne stope odlukom kreditora te odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nisu identične onima koje je imao u vidu sud u kolektivnom sporu, bilo da su odredbe predmetnog ugovora razumljive za potrošača, bilo da se je o spornim ugovornim odredbama prilikom sklapanja ugovora pregovaralo, slijedom čega se iste ne bi mogle smatrati nepoštenim. Međutim, tuženik u postupku navedeno nije dokazao, niti je u tom pravcu sudu prvog stupnja ponudio odgovarajuće dokaze, jer ističe da je predmetni ugovor tužitelj potpisao svojom slobodnom voljom, da je stopu ugovorne kamate mijenjao u skladu sa svojim Općim uvjetima poslovanja i zbog promjena koje su se dogodile na tržištu kapitala, te da ni jednim zakonskim propisom nije bilo zabranjeno ugovaranje valutne klauzule i ugovaranje promjenjive stope ugovorne kamate. Za pravilnu ocjenu nepoštenosti i ništetnosti spornih ugovornih odredbi, odlučno je to da li su tužitelju kao potrošaču predmetne ugovorne odredbe bile razumljive, ali ne samo gramatički već i suštinski, odnosno da li je tuženik, kao trgovac i financijska institucija te time i jača strana u predmetnom ugovornom odnosu, pregovaranjem o tim odredbama tužitelju suštinski objasnio sve parametre za promjenu stope ugovorne kamate te sve rizike koje je sa sobom nosilo sklapanje ugovora uz primjenu valutne klauzule u CHF. Dakle, za navedeno je odlučno da li su predmetne odredbe tužitelju kao potrošaču bile razumljiva, i to ne samo formalno i gramatički, kako očigledno tuženik jedino poima razumljivost ugovorne odredbe, već i u onom smislu u kojem razumljivost poima, ne samo sud u sporu za zaštitu kolektivnih interesa, već i Sud Europske unije u predmetu C-186/16, prema kojem razumljivost odredbe podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke te da na temelju njih može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze.

28. Kako bi utvrdio visinu tužbenog zahtjeva, sud je proveo dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo i financije F. T..

29. Vještak F. T. u nalazu i mišljenju navodi da R. d.d. Z. kao kreditor i Đ. K. iz S. T., ..., kao korisnik kredita 27. veljače 2006. zaključili su Ugovor o kreditu broj 918-50-3290725. Ugovor o kreditu broj 918-50-3290725 je zaključen sa sljedećim osnovnim ugovorenim uvjetima kredita: na iznos: 20.304,48 CHF po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja, kamatna stopa: 5,50% godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kreditiranju građana, rok otplate: 84 mjeseca, namjena: Kredit za kupnju novih vozila OPEL, način otplate: Kredit se otplaćuje 84 mjeseca, u jednakim mjesečnim anuitetima a podmiruje se u kunama obračunanim po srednjem tečaju Banke važećem na dan plaćanja, prvi anuitet dospijeva na naplatu 30. travnja 2006. godine. U Tablici 4. je sačinio izračun razlike na okolnost razlike u tečaju CHF. Navedene razlika se očituje u razlici između plaćenih anuiteta u kn i početnog anuiteta u kn (prema Otplatnom planu koji je dostavio tuženik). Tužitelj je na dan 17.04.2013. god (do konačne otplate kredita) više platio iznos od 14.697,39 kuna, kao razliku tečaja za CHF kojeg je tuženik primjenjivao prilikom plaćanja svakog anuiteta u kunama, naspram tečaja za CHF na dan korištenja kredita, a sve kako je prikazao u Tablici 4. (po mjesecima i ukupno). Do navedenog iznosa je došao primjenjujući otplatu kredita na korištenu glavnicu u kunama u iznosu od 94.940,15 kn uz početnu ugovorenu kamatnu stopu 5,50% godišnje (mjesečni anuitet 1.364,29 kn). U Tablici 6. je sačinio Specifikaciju ukupne razlike na okolnost razlike u tečaju CHF (po mjesecima i ukupno).

30. Temeljem nalaza vještaka sud je dosudio tužitelju ukupnu razliku po osnovi valutne klauzule u iznosu od 14.697,39 kn.

31. Na dosuđeni iznos preplate sud prvog stupnja je u skladu sa odredbom čl.1115. ZOO/05, dosudio tužitelju i zakonsku zateznu kamatu. Naime, s obzirom da se radi o povratu onog što je tuženik stekao temeljem ništetnih ugovornih odredbi, i to odredbi koje je u ugovor unio sam tuženik pri čemu tužitelj nije na njih mogao ni na koji način utjecati, tada se kao pravilan nameće zaključak da je tuženik nesavjestan stjecatelj te da je stoga, temeljem navedene zakonske odredbe, dužan tužitelju platiti zateznu kamatu na svaki iznos preplate i to od dana plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuiteta u kojem je sadržan i iznos preplate.

32. Sud je odbio personalne dokaze tužitelja budući da se tužitelj poziva na kolektivna utvrđenja iz kolektivnih presuda, jer je dosadašnja sudska praksa pokazala da nije potrebno izvođenje personalnih dokaza jer tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuju sudove da se u posebnim postupcima mogu pozivati na utvrđenja iz pravomoćne presude sukladno odredbama Zakona o parničnom postupku i Zakona o zaštiti potrošača, a drugačije postupanje bilo bi neekonomično, nesvrsishodno i previše tegobno za potrošača.

33. Zbog svega navedenog sud je odlučio kao u izreci.

34. Odluka o kamatama temelji se na odredbi čl. 29. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 48/08, 125/11 i 78/15).

35. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22). Tužitelj je dana 10.2.2022. smanjio tužbeni zahtjev na 19.052,40 kn, a dana 19.4.2022. smanjio tužbeni zahtjev na 14.697,39 kn.

36. Smanjenje tužbenog zahtjeva je dispozicija tužitelja u postupku koja se ne smatra preinačenjem tužbe (članak 191. stavak 3. ZPP), te ju tužitelj može podnijeti bez prethodnog pristanka protivne strane - tuženika. Tužitelj u tužbi potražuje iznos od 31.000,00 kuna, da bi nakon nalaza vještaka 19.4.2022. zatražio isplatu iznosa od 14.697,39 kuna. U podnesku od 10.2.2022. potražuje iznos od 19.052,40 kn. Po svojoj pravnoj prirodi takvo raspolaganje tužiteljice njegovim tužbenim zahtjevom ima značaj povlačenja tužbe u smislu odredbe članka 193. ZPP, što znači da za dio za koji je tužbeni zahtjev smanjen, isti više ne egzistira, a nakon što je njegovo povlačenje učinjeno.

37. Polazeći od navedenog, te s obzirom da u smislu odredbe članka 40. stavka 2. ZPP-a visina novčane svote tužbenog zahtjeva označava vrijednost predmeta spora, što znači da u predmetu u kojem je tijekom postupka došlo do smanjenja tužbenog zahtjeva se vrijednost predmeta tog spora mijenja, pri čemu će za određivanje naknade za pojedine poduzete radnje tijekom postupka biti odlučna ona vrijednost predmeta spora koja je egzistirala u vrijeme poduzimanja svake pojedine parnične radnje, te će se trošak obračunati sukladno ostvarenom uspjehu stranke prema vrijednosti predmeta spora u trenutku poduzimanja te radnje.“ Rev x- 25/15 od 24. veljače 2015.

38. Tužena je tijekom cijelog postupka osporavala i osnov i visinu tužbenog zahtjeva. Sud je imao u vidu prvenstveno uspjeh stranaka u odnosu na kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva, budući je deklaratorni dio bio u funkciji prejudicijalnog zahtjeva za utvrđenje (Presuda Županijskog suda Bjelovar, Gž 187/22-2 od 14.4.2022.). Od podnošenja tužbe do usklađenja tužbenog zahtjeva sa nalazom vještaka i tužitelj i tužena su sa osnovom i visinom uspjeli svako 50 %, zbog čega je sud odlučio da u tom dijelu postupka svaka stranka snosi svoje troškove postupka. Dana 10.2.2022. tužitelj specificira zahtjev na iznos od 19.052,40 kn. u tom dijelu je uspio sa 54 % tužbenog zahtjeva (tužitelj uspio sa 77 %, tuženi sa 23 %). Od 19.4.2022. tužitelj je i sa osnovom i sa visinom uspio 100 % zbog čega mu je sud od tog dana dosudio u cijelosti troškove parničnog postupka s tim da je sud tužitelju u cijelosti priznao tužitelju trošak vještačenja u iznosu od 3.000,00 kn koji je bio neophodan u ovom postupku.

39. Troškovi tužitelja odnose se na trošak sastava podneska od 10.2.2022. (Tbr.8.st.1. OT x 54 %) u iznosu od 540,00 kn, trošak zastupanja na raspravi 19.7.2022. (Tbr.9.st.1. OT) u iznosu od 1.000,00 kn, trošak ročišta za objavu presude 18.8.2022. (Tbr.9.st.3. OT) u iznosu od 500,00 kn, trošak sastava podneska 19.4.2022. (Tbr.8.st.1. OT) u iznosu od 1.000,00 kn, trošak pdv-a u iznosu od 760,00 kn, trošak pristojbe na presudu 500,00 kn, što zajedno sa troškom vještačenja iznosi 7.300,00 kn.

40. Sud nije priznao tužitelju trošak zastupanja na raspravi 20.4.2022. jer je ista odgođena zbog krivnje tužitelja, kao niti trošak sastava podneska od 2.5.2022. jer isti nije bio potreban za vođenje ovog postupka.

41. Radi iznijetog odlučeno je kao u izreci.

Slavonski Brod, 18. kolovoza 2022.

Sudac

Renata Marić-Ivanović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda nadležnom županijskom sudu. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana objave presude, za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana primitka pisanog otpravka presude.

Dna:

1. OD H. i partneri, S. B.,

2. OD K. i partneri, Z..