Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: 81 Gž-2383/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sutkinji toga suda Vlasti Mrzljak, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja S. S. iz D., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik K. V., odvjetnik iz K., protiv tuženika „R. A.“ d.d. Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik B. I., odvjetnik iz Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika podnesenoj protiv dijela presude Općinskog suda u Koprivnici, poslovni broj P-479/2019-25 od 25. listopada 2021., ispravljene rješenjem istog suda prvog stupnja poslovni broj P-479/2019-28 od 4. studenog 2021., dana 17. kolovoza 2022.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Koprivnici, poslovni broj P-479/2019-25 od 25. listopada 2021., ispravljena rješenjem istog suda prvog stupnja poslovni broj P-479/2019-28 od 4. studenog 2021. u t. I. i III. izreke.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1.Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

„I.Tuženik „R. A.“ d.d. Z., OIB: …, dužan je tužitelju S. S., iz D., OIB: …, isplatiti iznos od 3.898,18 kuna (tritisućeosamstodevedesetosam kuna i osamnaest lipa) s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 2. prosinca 2010. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

II. Odbija se dio tužbenog zahtjeva radi plateža zakonske zatezne kamate na iznos od 3.898,18 kuna od 3. listopada 2010. do 2. prosinca 2010.

III. Tuženik je dužan naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 5.775,00 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena počevši od dana donošenja presude 25. listopada 2021. do isplate, sve u roku od 15 dana.“

Nepobijanim rješenjem sadržanim u presudi tužitelju je dopuštena preinaka tužbe.

Rješenjem istog suda prvog stupnja poslovni broj P-479/2019-28 od 4. studenog 2021. riješeno je:

„Ispravlja se Presuda Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj P-479/2019- 25 od 25. listopada 2021. u točki III. izreke i to na način da ista umjesto:

"III. Tuženik je dužan naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 5.775,00 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena počevši od dana donošenja presude 25. listopada 2021. do isplate, sve u roku od 15 dana.",

ispravno glasi:

"III. Tuženik je dužan naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 6.400,00 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena počevši od dana donošenja presude 25. listopada 2021. do isplate, sve u roku od 15 dana".

zatim u točki 39.1. obrazloženja na način da umjesto; „Parnični troškovi tužitelja utvrđeni su u iznosu od 5.775,00 kn (...) PDV u iznosu od 687,50 kn“ ispravno glasi: „Parnični troškovi tužitelja utvrđeni su u iznosu od 6.400,00 kn (...)

PDV u iznosu od 812,50 kn“.“

2.Protiv dijela citirane presude žalbu je podnio tuženik i to iz žalbenih razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da ovaj sud pobijanu presudu preinači sukladno žalbenim razlozima uz naknadu troškova parničnog i žalbenog postupka, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3.Na žalbu nije odgovoreno.

4.Žalba tuženika je neosnovana.

5.Ispitujući pobijani dio presude po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22– dalje: ZPP), ovaj sud je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti te da nije pogrešno primijenio materijalno pravo.

6.Također nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 6. ZPP jer time što sud nije prihvatio prijedlog za saslušanjem svjedoka, nije tuženiku onemogućio raspravljanje pred sudom.

7.Predmet postupka je zahtjev tužitelja za povrat razlike između iznosa kojeg je stvarno isplatio tuženiku temeljem ugovorene promjenjive kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu te u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica i kamata švicarski franak, odnosno u dijelu kojim je određeno da se kamata obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF tuženika na dan plaćanja te zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.

8.U postupku pred sudom prvog stupnja su utvrđene ove odlučne činjenice:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor dana 8. veljače 2005. sklopili Ugovor o kreditu broj … kojim se je Banka obvezala korisniku kredita staviti na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti 19.229,26 CHF obračunato prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, a korisnik kredita se je obvezao iznos kredita vratiti otplatom u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita, a anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu, s tim da prvi anuitet dospijeva na naplatu u mjesecu koji slijedi iza mjeseca u kojem je kredit iskorišten, ali ne kasnije od 30. lipnja 2005.,

- da je točkom 2. Ugovora o kreditu ugovorena redovna kamata od 5,55% godišnje, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora,

- da je točkom 6. Ugovora o kreditu ugovorena namjena i to: R. N. H. - kupnja novih automobila marke Renault – akcija Eurotax u trajanju od 31. siječnja 2005. do 31. ožujka 2005.,

- da u konkretnom slučaju tužitelj ima status potrošača,

- da iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi kako je tužitelju isplaćen kredit 17. veljače 2005. po tečaju 1 CHF=4,860525 odnosno ukupno 93.464,30 kn, a anuitet iznosi 276,78 CHF x tečaj na dan korištenja 4,860525 = 1.345,30 kn, da je tužitelj 2. prosinca 2010. u cijelosti prijevremeno otplatio kredit te da je tužitelj uplatio više 3.898,18 kuna.

9.Polazeći od tako pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja, sud prvog stupnja je donio pravilnu i zakonitu odluku.

10.Nije sporno da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetu pod poslovnim brojem P-1401/12 vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa, a predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, da je predmetni postupak pravomoćno okončan na način da je Presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Presudom Vrhovnog suda RH pod poslovnim brojem Rev-249/14 od 9. travnja 2015. utvrđeno kako je, između ostalih i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača, čime da je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

11.Nije sporno niti da je Vrhovni sud RH u svojoj odluci Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. u potpunosti prihvatio razloge iz drugostupanjske presude Visokog Trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojom je utvrđeno da su tužene banke, među kojima je i ovdje tuženik, u razdoblju od 1. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg ZZP/03 u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. ZZP/07.

12.Prvostupanjski sud je utvrdio da je ugovor o kreditu sklopljen na standardnom obrascu (prednika) tuženika, o kojim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo te da je suprotno načelu savjesnosti i poštenja došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja.

13.Jednako tako, identične posljedice su u pogledu odluke iz istog spora koji se odnosi na zaštitu kolektivnih interesa potrošača vezano za valutnu klauzulu. Odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. potvrđena je odluka prvostupanjskog suda kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev na utvrđenje da su banke (tuženik u tom sporu) u pojedinim utuženim razdobljima za svaku banku, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a koja odluka je potvrđena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/2018, povodom revizije i u odnosu na žalitelja.

14.Na žalbene navode tuženika koji se odnose na žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer sud prvog stupnja nije proveo predložene dokaze i to saslušanjem javnog bilježnika M. O. koja je solemnizirala sporni ugovor stranaka te zaposlenika tuženika na okolnost činjenice da li se s tužiteljem pojedinačno pregovaralo o odredbama ugovora koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, potrebno je kazati da tuženik nije kao svjedoka predložio određenu osobu koja bi u ime tuženika sklapala sporni ugovor s tužiteljem, a koja bi jedina od zaposlenika tuženika mogla imati saznanje o toj spornoj činjenici.

Sud prvog stupnja je, suprotno žalbenim navodima tuženika pravilno odlučio kada je odbio provesti predloženi dokaz saslušanjem javnog bilježnika koji je solemnizirao predmetni ugovor stranaka jer se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora.

Naime, javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru.

15.Pri tome je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je tužitelj potrošač, a tuženik trgovac te da se radi o potrošačkom ugovoru. Radi se upravo o onom sporu koji je obuhvaćen kolektivnom zaštitom. Što se tiče pozivanja tuženika da se ne radi o unaprijed formuliranom ugovoru od strane tuženika, on to nije dokazao, a pregledom ugovora razvidno je da se radi o tipskom ugovoru, a njegovo pozivanje na metodologije izračuna kamata i sl., nisu od značaja. To stoga jer razlozi za promjenljivost kamatne stope nisu razvidni potrošaču prilikom sklapanja ugovora niti mu omogućuju da provjeri opravdanosti razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita. Ugovorna kamata kao naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, mora biti određena, odnosno odrediva. Sadržajem neodređene formulacije promjenljive kamatne stope, postupanje je suprotno načelima obveznog prava, jer je time od samog početka tog ugovornog odnosa, korisnik kredita kao potrošač doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca, pošto je formulacija ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi takva da se na temelju nje jedino zna kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok se ne može ocijeniti zašto, kako, te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kamatna stopa kretati. Radi se o ugovornoj odredbi čiji sadržaj prosječnom potrošaču objektivno nije razumljiv.

16.Pravilno je prvostupanjski sud zaključio da su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenljivu kamatnu stopu bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od tuženika, da se o tim odredbama s tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo, da on nije imao utjecaj na njihov sadržaj, te da je tim odredbama, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužitelju kao potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, iz čega proizlazi da takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika, slijedom čega je takva odredba ništava, sukladno odredbama navedenih zakona o zaštiti potrošača i rečene odluke povodom tužbe za kolektivnu zaštitu. Stoga na pravilnost odluke ne utječu žalbeni prigovori tuženika kojima ističe svoje objašnjenje o metodologiji promjenjivih kamatnih stopa, kako zbog učinka odluke povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa, tako i iz razloga jer nije odlučna samo povreda ekonomskih interesa potrošača, već i povreda pravne pozicije.

17.Isto tako, pogrešno se žalitelj poziva da se o pojedinoj odredbi, pa tako i spornima, pojedinačno pregovaralo. Kada se radi o tipskom ugovoru, a što proizlazi i samim čitanjem ugovora, presumira se da se o pojedinim odredbama nije pojedinačno pregovaralo. Suprotno tuženik nije dokazao u postupku. Naime, smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formuliran ugovor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Trgovac, tuženik mora dokazati da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbe ugovora definirane od strane trgovca, s posljedicom da je trgovac pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe.

18.Nadalje, sud pravilno dosuđuje restitucijski zahtjev na ime preplaćenog iznosa zbog odredbe koja tužitelja ne obvezuje, u visini utvrđenoj na temelju provedenog vještačenja, pravilno cijeneći restitucijski zahtjev tužitelja kao stjecanje bez osnove, odnosno povećanje imovine tuženika bez valjane pravne osnove, u smislu čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18- dalje: ZOO). Pravilno je izračunata visina prema izračunu iznad onoga što je tužitelj trebao platiti da je u tom razdoblju stopa redovne kamate ostala početna. To je u skladu sa zabranom revizije nepoštene odredbe i načelom uređenja posljedica nepoštenih ugovornih odredbi.

19.Neosnovan je i prigovor tuženika glede zastare.

Naime, pravnim shvaćanjem koje je doneseno 31. siječnja 2022., Vrhovni sud Republike Hrvatske je utvrdio:

„Ako je ništetnost ugovornih odredaba ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zaključak se odnosi na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.“

Tužitelj predmetnim tužbenim zahtjevima zahtijeva isplatu novčanog iznosa zbog preplaćene kamate s osnova ništetnosti ugovornih odredaba koje se odnose na promjenjivost kamatne stope i valutne klauzule.

Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. pravomoćno je utvrđeno da su banke (među kojima je i tuženik), mijenjale kamatne stope (točnije sedam od osam tuženih banaka) bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle o kojoj promjeni nije pojedinačno pregovarano, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe.

Za razliku od prve presude Visokog trgovačkog suda RH, drugom presudom donesenom u tom postupku poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 13. lipnja 2018. taj sud je potvrdio prvostupanjsku odluku kojom je usvojen tužbeni zahtjev kojim se utvrđuju ništetnima ugovorne odredbe u dijelu kojim se glavnica kredita valutnom klauzulom veže uz valutu švicarski franak.

Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. pravomoćno je utvrđena ništetnom odredba ugovora koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, slijedom čega zastarni rok na podnošenje zahtjeva za isplatu novčanog iznosa s tog osnova počinje teći od 13. lipnja 2014. Kako je tužba podnesena preporučenom pošiljkom 13. lipnja 2019., ista je podnesena unutar općeg zastarnog roka od 5 godina iz odredbe čl. 371. ZOO. s osnova promjenjive kamatne stope.

Presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je utvrđena ništetnom odredba ugovora o valutnoj kaluzuli, pa zastarni rok za isplatu novčanog iznosa preplaćenih kamata s tog osnova počinje teći 14. lipnja 2018. Kako je tužba podnesena preporučenom pošiljkom 13. lipnja 2019., ista je podnesena unutar općeg zastarnog roka od 5 godina iz odredbe čl. 371. ZOO. za isplatu novčanog iznosa s osnova valutne klauzule.

20.Pravilno je dosuđena i zatezna kamata s tijekom od 2. prosinca 2010. (kada je visina tražbine utvrđena vještačenjem) do isplate.

21.Neosnovano žalitelj ističe daljnju povredu postupka jer da sud nije prihvatio dokazni prijedlog za dopunu vještačenja, primjenom stope koja je vrijedila za kredite u HRK. To je protivno Direktivi 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva 93/13). Posljedice svrhe zaštite prema toj Direktivi te prema načelima izraženim u odlukama Suda Europske unije (dalje: Sud) su da se potrošača dovodi u položaj koji je imao pri sklapanju ugovora, kao da nije bilo nepoštene odredbe, jer je cilj zaštite koja se pruža uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka te održati ugovor na snazi. Doseg zaštite potrošača je neobvezujući učinak nepoštene odredbe. Tako u predmetu C-421/14 Banco Primus Sud je protumačio odredbu članka 6. stavak 1. Direktive 93/13 na način da kada sud utvrdi nepoštenom odredbu, on ju je obavezan izuzeti iz primjene, ali nije ovlašten izmijeniti njen sadržaj, a sam ugovor mora nastaviti postojati u načelu bez ikakve izmjene, osim one koje proizlazi iz ništetnosti navedene odredbe, ako je takav kontinuitet ugovora pravno moguć prema pravilima nacionalnog prava. U tom tumačenju je izraženo načelo zabrane revizije nepoštene odredbe. To znači da sud ne može kreirati sadržaj odredbe smanjenjem na neku prihvatljivu razinu iznosa koji treba platiti na temelju neobvezujuće odredbe, već sud treba u potpunosti izuzeti tu odredbu iz primjene. Stoga nema mjesta svođenju kamate prema nekim drugim ugovorima, kao što su ugovori u HRK. To što se stečeno bez osnove vraća u onoj valuti u kojoj je prvotno plaćeno prema nepoštenim odredbama, ovdje u HRK, nije od utjecaja.

22.U odnosu na žalbene navode tuženika koji se odnose na tvrdnju da su s tužiteljem vođeni pregovori prije sklapanja ugovora valja navesti kako se, sukladno odredbi čl. 96. st. 2. ZZK/07 smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a što je upravo u konkretnoj situaciji slučaj.

23.Pravilna je i odluka o trošku postupka. Suprotno žalbenim navodima tuženika, tužitelj je preciziranim tužbenim zahtjevom samo neznatno snizio tužbeni zahtjev, slijedom čega mu je osnovano dosuđen trošak parničnog postupka na temelju odredbe čl. 154. st. 5. ZPP.

24. Slijedom iznesenog valjalo je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu te odlučiti kao u t. I izreke ove presude.

25.Zahtjev tuženika za naknadom troškova postupka u povodu žalbe valjalo je odbiti u smislu odredbe čl. 154. st. 1. ZPP, jer s pravnim lijekom nije uspio. O im troškovima odlučeno je na temelju odredbe čl. 166. st. 1. ZPP kao u t. II izreke ove presude.

U Zagrebu 17. kolovoza 2022.

Sutkinja

Vlasta Mrzljak, v.r.