REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 32 Pž-3557/2020-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac dr. sc. Srđan Šimac, u pravnoj stvari tužitelja R. d.o.o., R., OIB ..., kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva B. & P. d.o.o., Z., protiv 1. tuženika H. A. d.o.o., Z., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnica K. V., odvjetnica u Z., i 2. tuženika C. O. d.d., Z., OIB ..., radi naknade štete u iznosu od 22.314,39 kn, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1560/2019-12 od 14. srpnja 2020., 16. kolovoza 2022.

p r e s u d i o  j e

Uvažava se tužiteljeva žalba, preinačuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1560/2019-12 od 14. srpnja 2020. u točkama I. i II. njene izreke i sudi:

1. Nalaže se tuženicima u roku od 15 dana na ime naknade štete isplatiti tužitelju iznos od 22.314,39 kn / 2.961,63 EUR (dvadesetdvijetisućetristočetrnaest kuna i tridesetdevet lipa / dvijetisućedevetstošezdesetjedan euro i šezdesettri centa) sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 8. ožujka 2018. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

2. Nalaže se tuženicima naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 6.812,50 kn / 904,17 EUR (šesttisućaosamstodvanaest kuna i pedeset lipa / devetstočetiri eura i sedamnaest centi).

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev s osnove naknade za štetu koju je tužitelj pretrpio kada je njegovo vozilo 31. siječnja 2018. u večernjim satima na području Općine L. naletjelo na lisicu, pri čemu je oštećeno. Prvostupanjski sud je ovu odluku donio nakon što je ocijenio da prvotuženik, a posljedično ni drugotuženik, ne može biti pasivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari, za štetu za koju je odgovorno isključivo lovačko društvo kroz čije lovište prolazi cesta na kojem se dogodila nezgoda (čl. 83. st. 1. Zakona o lovstvu - „Narodne novine“ broj: 140/05, 75/09 i 14/14; dalje: ZOL).

2. Tužitelj je protiv ove presude podnio žalbu u koje je naveo da je prvostupanjskim sud pogrešno isključio drugotuženikovu pasivnu legitimiranost u ovoj pravnoj stvari. Prema Zakonu o lovstvu autoceste nisu lovišta, jer ne predstavljaju zaokruženu prirodnu cjelinu u kojoj postoje ekološki i drugi uvjeti za uzgoj, zaštitu, lov i korištenje divljači i njezinih dijelova (čl. 2. st. 1. t. 14. ZOL-a) i zato lovoovlaštenik nije odgovoran za štetu koju divljač počini izvan granica lovišta. Za takvu štetu primarno je odgovorna pravna osoba koja upravlja javnom cestom (čl. 50. st. 1. i 2. Zakona o cestama, „Narodne novine“ broj 92/14; dalje: ZOC) na temelju pretpostavljene krivnje.

3. Odgovornost za ovu štetu pravne osobe koja upravlja cestom se pretpostavlja sve dok ta pravna osoba ne dokaže da nije odgovorna za nastalu štetu.

Odredbom čl. 2. Pravilnika o održavanju cesta („Narodne novine“ broj 90/14) je propisano da je upravitelj ceste dužan osigurati siguran promet na cestama. Kod činjenice da se lisica našla na cesti, jasno je da je zaštitna ograda (čl. 93. Pravilnika o održavanju cesta) uz cestu koju je postavio prvotuženik bila propusna, što je njegova odgovornost. Tužitelj je uz žalbu priložio više presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske u kojima zauzeta shvaćanja idu u prilog njegovih žalbenih navoda. Slijedom navedenog tužitelj drži da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan. Zato je on predložio drugostupanjskom sudu pobijanu presudu preinačiti u njegovu korist, a podredno ukinuti je i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

4. U odgovoru na tužiteljevu žalbu prvotuženik je naveo da je točna ocjena prvostupanjskog suda o nepostojanju njegove pasivne legitimacije u ovoj pravnoj stvari. Kada bi prvotuženik i bio pasivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari, odgovarao bi za štetu po načelu krivnje, a ne uzročnosti. To znači da je tužitelj bio dužan dokazati da je šteta nastala zbog određenog prvotuženikovog propusta ili radnje, što tužitelj u ovom slučaju nije dokazao. Odredbom čl. 50. ZOC-a je uređeno pitanje odgovornosti pravne osobe koja upravlja javnom cestom za štetu koja na javnoj cesti bude prouzročena trećim osobama naletom divljači. Dakle, nije točno da osoba koja upravlja cestom za štetu odgovara na temelju pretpostavljene krivnje sukladno Zakonu o obveznim odnosima, već će odgovarati samo za slučaj da i pored zahtjeva osobe koja gospodari lovištem iz odredbe čl. 50. st. 1. ZOC-a, javnu cestu ne označi odgovarajućim prometnim znakom. Takav zahtjev nikad nije upućen prvotuženiku. S druge strane, prema prvotuženiku loovovlaštenik za ovu štetu odgovara kao imatelj opasne stvari (čl. 1064. Zakona o obveznim odnosima). Kako se s obje strane ove ceste nalazi lovište, jasna je odgovornost za ovu štetu od osobe od osobe koja gospodari tim lovištem.

5. Životno je logično da ophodarska služba ne može biti u svakom trenutku prisutna na svim dijelovima autoceste. Upravo zato je donesen Pravilnik o održavanju cesta i Pravilnik o ophodnji javnih cesta („Narodne novine“ broj 75/14) kojima su definirane radnje koje su osobe nadležne za održavanje cesta dužne poduzeti u svrhu odvijanja nesigurnog i nesmetanog prometa na javnoj cesti. Tuženik je na ovom dijelu ceste uredno izvršio ophodnju. Time je poduzeo sve radnje koje je potrebno poduzeti radi odvijanja sigurnog i nesmetanog prometa. Kako dakle, u ovoj pravnoj stvari, po prvotuženikovom mišljenju, na njegovoj strani ne postoji bilo kakva radnja ili propust koji bi se mogao dovesti u uzročno posljedičnu vezu s predmetnim štetnim događajem, to je po njemu jasno da je do ove štete došlo bez njegove krivnje. Zato je prvotuženik predložio drugostupanjskom sudu odbiti tužiteljevu žalbu kao neosnovanu.

6. Tužiteljeva žalba je osnovana.

7. Nakon što je pobijana presuda ispitana na temelju odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22; dalje: ZPP), u granicama dopuštenih žalbenih razloga, pazeći pritom po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud ocjenjuje da ona nije pravilna i zakonita.

8. U ovoj pravnoj stvari riječ je o sporu male vrijednosti (čl. 502. st. 1. ZPP- a). Presuda ili rješenje kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 467. st. 1. ZPP-a). Ovu presudu nije moguće pobijati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pa se ovaj sud nije upuštao u ocjenu eventualnih žalbenih navoda takve naravi.

9. Predmet spora vezan je uz štetu nastalu na osobnom vozilu u prometu na javnoj cesti. Točnije, ovdje je riječ o zahtjevu vlasnika za naknadu za štetu koju je njegovo vozilo pretrpjelo u vožnji pri nalijetanju na lisicu na javnoj cesti.

10. Štete ove vrste nisu neuobičajene na cestama koje se nalaze u blizini lovišta ili koje prolaze kroz njih. I pored toga svi oni koji mogu odgovarati za štete ove vrste, posebno osobe koje upravljaju cestama na kojima nastupio štetni događaj i osobe koje upravljaju lovištima, najčešće raznovrsnim pravnim aktivnostima pokušavaju otkloniti od sebe odgovornost za konkretnu štetu, odlučno je prebacujući jedna na drugu i/ili na vozača oštećenog vozila. Takvim postupanjem ili propuštanjem štete ove vrste u budućnosti ma koliko se potencijalni nositelji odgovornosti trudili na opisani način, neće nestati.

11. I pored proteka vremena čini se kako se sudska praksa nije jednoznačno izjasnila o ovim spornim pitanjima, na što upućuju i brojne presude suprotnog sadržaja koje su stranke dostavile u spis kako bi osnažile svoje međusobno suprotne pravne položaje u ovoj pravnoj stvari. U međuvremenu je došlo i do stalnih izmjena za ovu materiju relevantnih zakona i drugih propisa koji neke stvari unekoliko uređuju drugačije posebno na način da prvotuženikovu pretpostavljenu krivnju zamjenjuju s dokazanom krivnjom (čl. 50. st. 1. ZOC-a). Ovaj sud se uvažavajući sve okolnosti ovog slučaja te posebno određene izmjene relevantnih propisa, opredijelio za odluku iz izreke i za obrazloženje razloga za njeno donošenje kako slijedi.

12. Stupajući u odnose vezane uz određene ceste ili određena lovišta, njihovi ovlaštenici ne stječu samo prava, već i obveze. Na područjima na kojima se ceste i lovišta dodiruju, njihova prava i obveze su posebno uređena. Sasvim je jasno da i uz mnoge zaštitne mjere bilo u lovištima bilo na cestama ili uz njih, nije moguće postići apsolutni stupanj zaštite koji bi spriječio nastupanje svake štete bilo na imovini bilo ljudima. Zato bi umjesto međusobnog okrivljivanja i parničenja, osobe u ova pitanja uključene, trebale možda zajedničkim snagama nešto poduzeti kako bi štete ove vrste i njihove posljedice u buduće sveli na najmanju moguću mjeru.

13. Među strankama u ovoj pravnoj stvari nije sporna činjenica nastanka štete tužitelju. Među strankama je sporno je li prvotuženik pasivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari? Potom, sporno je, je li prvotuženik odgovoran za ovu štetu, kao što je sporna i njena visina? I konačno, s tim u vezi, sporna je i drugotuženikova odgovornost za ovu štetu.

14. O prvotuženikovoj odgovornosti za štetu

15. I pored brojnih mjera usmjerenih na uvećanje sigurnosti na cestama (Zakon o cestama, Pravilnik o održavanju ceste, Pravilnik o prometnim znakovima, Pravilnik o ophodnji, čak i Zakon o lovstvu, „Narodne novine“ broj: 140/05, 75/09, 14/14, 21/16, 41/16, 67/16 i 62/17; dalje: ZOL), potpunu sigurnost prometa na javnim cestama nije moguće osigurati. Neće je osigurati niti sve brojniji novi propisi u tom pogledu. Moguće su brojne nepredviđene situacije na cesti koje ne mogu unaprijed spriječiti ni vozači niti prvotuženik niti pravne osobe koje upravljaju

lovištima.

Konačno, i vozači kada god svjesno odluče sjesti za volan vozila, prešutno prihvaćaju i rizike koji proizlaze iz činjenice njihovog upravljanja, premda o tome malo koji vozač razmišlja dok započinje vožnju i dok vozi.

16. Može li prvotuženik kao pravna osoba koja upravlja javnom cestom i/ili lovačko društvo kao pravna osoba koja gospodari lovištem, baš apsolutno spriječiti da ijedna divlja životinja dođe do javne ceste? Ne može. Može li vozač vozila na javnoj cesti unaprijed poduzeti mjere koje će spriječiti svaku mogućnost nastupanja prometne nezgode zbog naleta na neočekivanu divljač na cesti? Ne može.

17. Je li prvotuženik odgovoran što se lisica u večernjim satima i pored postavljene žičane ograde uz cestu na obje strane, pojavila na javnoj autocesti? Je li vozač oštećenog vozila odgovoran što nije očekivao lisicu na cesti i što zato nije unaprijed prilagodio brzinu uvjetima na cesti i takvoj mogućnosti? Na ta pitanja se često ne mogu dati ni jednoznačni niti pouzdani odgovori, pa odatle i možebitne različite sudske odluke u odnosu na drugačije konkretne okolnosti. Ono što je moguće zaključiti, a možda i složiti se, je činjenica da ni jedan vozač koji se koristi javnom cestom, u vožnji rijetko ili nikada unaprijed na razmišlja o tome da će se pri vožnji javnom cestom sudariti s lisicom. Zato vozači lisicu ni ne očekuje na cesti i zato unaprijed ne razmišljaju o radnjama za izbjegavanje lisica i drugih divljih životinja. Pažnja vozača je u pravilu usmjerena na ponašanje njihovih vozila, zvuk motora, cestu neposredno pred njima i oko njih, te na druga vozila u prometu koja za njih najčešće predstavljaju najveću opasnost. I pored toga, kod činjenice da u ovoj pravnoj stvari tuženici ne drže vozača oštećenog tužiteljevog vozila odgovornim ili suodgovornim za nastanak ove štete, neka od iznesenih pitanja ostaju životna i važna za pravnu problematiku ove vrste, ali su u ovoj pravnoj stvari irelevantna.

18. Za štetu trećim osobama nastalu na javnoj cesti zbog naleta na divljač odgovara se po osnovi krivnje (čl. 50. st. 1. Zakona o cestama - „Narodne novine“ broj: 84/11, 22/13, 54/13, 148/13 i 92/14; dalje: ZOC).

19. Pravna osoba koja upravlja javnom cestom, odnosno koncesionar odgovara za štetu iz stavka 1. ovoga članka nastalu na javnoj cesti ukoliko javna cesta, na zahtjev osobe koja gospodari lovištem, nije označena prometnom signalizacijom i opremom sukladno posebnim propisima (čl. 50. st. 2. ZOC-a).

20. Odredbom čl. 50. st. 1. ZOC-a propisana je odgovornost za štetu ove vrste od onog tko je tu štetu prouzročio ili skrivio. Ova odredba prema ocjeni ovog suda, dakle, ne propisuje kao raniji propisi, prvotuženikovu odgovornost za štete ove vrste na temelju pretpostavljene, već na temelju dokazane krivnje.

21. Odgovornost pravne osobe za ovu štetu koja upravlja javnom cestom se pretpostavlja ako ona na dijelu ceste na kojem je došlo do štete, nije na zahtjev osobe koja upravlja lovištem, postavila odgovarajući prometni znak „divljač na cesti“ (čl. 50. st. 2. ZOC-a).

22. Prvotuženik po ocjeni ovog suda pogrešno drži da njegova odgovornost za ovu štetu izostaje već zbog činjenice da pravna osoba koja upravlja lovištem od njega nije zatražila postavljanje odgovarajućeg znaka. Zbog te činjenice same po sebi, po ocjeni ovog suda u ovoj pravnoj stvari ne izostaje prvotuženikova odgovornost za ovu štetu.

23. Dužnost je prvotuženika na javnoj cesti osigurati uvjete za siguran i nesmetan promet (Zakon o cestama, Pravilnik o održavanju cesta, Pravilnik o ophodarskoj službi, Pravilnik o prometnim znakovima, Pravilnik o ophodnji javnih cesta, „Narodne novine“ broj 75/14). Odredbama čl. 2. Pravilnika o prometnim znakovima, signalizaciji i opremi na cestama („Narodne novine“ broj: 33/05, 64/05, 155/05, 14/11 i 25/15) uvrštene su i zaštitne žičane ograde među opremu koja uvećava sigurnost prometa na cestama.

24. Kod činjenice da u postupku pred prvostupanjskim sudom nesporno utvrđeno da nastala šteta nije tužiteljeva krivnja, odnosno krivnja vozača njegovog vozila, sama činjenica da se na javnoj cesti kojom upravlja prvotuženik u vrijeme nezgode i pored postojanja zaštitne ograde te i pored obilazaka ophodarskih prvotuženikovih službi, dogodila nezgoda zbog naleta na lisicu, po ocjeni ovog suda ukazuje na vjerojatni prvotuženikov čin ili propust (nepažnju; čl. 1049. Zakona o obveznim odnosima - „Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje: ZOO). Prvotuženikov propust se očituje u stanju njegove zaštitne žičane ograde uz cestu koja je na neki tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom točno neutvrđeni način, na ovom dijelu javne ceste zbog njenog oštećenja ili izvedbe, ostala propusna za lisice.

25. Postojanje građevinske i uporabne dozvole za izvedbu ove ograde i njene tehnički predviđene karakteristike, ne mijenjaju činjenicu da ja lisica prošla kroz ovu ogradu. Odatle i zaključak o tome da prvotuženik i pored postavljanja zaštitne ograde uz cestu zbog njene propusnosti, nije poduzeo zaštitne mjere u mjeri koja bi ovu lisicu spriječili da dođe na javnu cestu ili drugim riječima, on u pogledu postavljanja ove ograde nije postupio na pravilan način. Prvotuženik unatoč suprotnim tvrdnjama, do zaključenja glavne rasprave nije dokazao da tome nije bilo tako. Točnije, on pored same puke tvrdnje u tom pogledu, nije dokazao da njegova ograda nije bila propusna za ovu lisicu (čl. 219. st. 1. ZPP-a). Jednako tako, on nije dokazao ni postojanje drugih okolnosti koje bi isključile njegovu odgovornost (slučaj koji pogađa isključivo tužitelja). Odatle i prvotuženikova krivnja za ovu štetu (čl. 50. st. 1. ZOC-a).

26. Jednako shvaćanje u pogledu propusnosti ograde postavljene od pravne osobe zadužene za upravljanje i gospodarenje javnom cestom, te posljedično i o odgovornosti te pravne osobe za štetu koja je nastala na vozilima od divljači koja se i pored zaštitne ograde uz cestu našla na javnoj cesti, zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske, u presudi poslovni broj Rev-x-230/12-2 od 8. studenoga 2021., premda se radi o štetnom događaju iz 1996. godine i tadašnjim relevantnim propisima koji uređuju ovu materiju samo unekoliko drugačije.

27. Propusnost žičane ograde manjih razmjera (za lisicu) prvotuženikova ophodarska služba zasigurno ne može utvrditi prilikom ophodnje, posebno ne u večernjim i noćnim satima. Zato prvotuženikove tvrdnje o provedbi stalne ophodnje na javnoj cesti te ophodarski dnevnici čiji sadržaj jedino potvrđuje da je ophodnja vršena, a ne i kako je vršena, po ocjeni ovog suda ne mogu popraviti njegov pravni položaj u ovoj pravnoj stvari. Je li u pitanju oštećenje (otvor) ili općenito propusnost prvotuženikove zaštitne ograde, bilo zbog njene tehničke izvedbe, oštećenja ili dodatno, zbog spretnosti i okretnosti lisice koja je eventualno u stanju prokopati rupu u zemlji ispod zaštitne ograde, činjenica je da se lisica u ovoj pravnoj stvari našla na javnoj cesti pred tužiteljevim vozilom te da je udarom vozila u nju na cesti došlo do imovinske štete na tužiteljevoj strani. Treba li ovu štetu pripisati slučaju koji pogađa samo tužitelja? Ili treba li je pripisati pravnoj osobi koja upravlja lovištem i njenoj objektivnoj odgovornosti za ovu štetu koja je proizašla od divlje životinje kao opasne stvari (čl. 1064. ZOO-a), kako to tvrde tuženici.

28. Postavlja se pitanje zašto bi pravna osoba koja upravlja lovištem odgovarala za ovu štetu koja je nastala tužiteljevom vozilu na javnoj cesti kojom upravlja prvotuženik? Prvotuženikovo pozivanje na odredbu čl. 83. ZOL-a, po ocjeni ovog suda ne može popraviti njegov pravni položaj u ovom sporu, jer je riječ o propisivanju odgovornosti za štetu koju divljač počini u samom lovištu, a ne na javnoj cesti. Za održavanje i sigurnost prometa na javnoj cesti, odgovorna je osoba koja upravlja njome (ovdje prvotuženik), a ne društvo koje upravlja lovištem.

29. U vezi s navedenim, ovaj sud, kako to upućuje tužitelj u žalbi, ocjenjuje da se žičanom ogradom ograđena javna cesta, neovisno o tome prolazi li kroz područje lovišta ili samo pored njega, ne može tretirati područjem lovišta (čl. 9. do 11. ZOL-a), već iz lovišta izdvojenim područjem kojim upravlja i gospodari pravna osoba zadužena za javne ceste, ovdje prvotuženik. Već samo zbog toga, prema ocjeni ovog suda, u pravilu izostaje odgovornost pravne osobe koja upravlja lovištem za štete ove vrste. Ovaj sud ocjenjuje da je upravo takav slučaj u ovoj pravnoj stvari.

30. Slijedom naprijed navedenog, ovaj sud drži da su ovoj pravnoj stvari ispunjene pretpostavke za prvotuženikovu odgovornost za štetu (šteta, oštećenik, štetnik, protupravnost i uzročna veza između protupravne radnje i nastale štete) u smislu čl. 50. st. 1. ZOC-a i čl. 1049. ZOO-a, odnosno njegovu krivnju za ovu štetu ocjenjuje dokazanom.

31. Rezultati dokaznog postupka (čl. 8. ZPP-a) upućuju da je odgovornost pravne osobe koja upravlja lovištem za štetu nastalu na tužiteljevom vozilu u ovoj pravnoj stvari isključena, jer nije dokazano da se lisica na koju je naletio vozač tužiteljevog vozila, na javnoj cesti našla zbog propusta upravitelja lovišta ili uslijed organiziranog lova u lovištu uz njegovo odobrenje (čl. 86. st. 3. ZOL-a). Odatle i po ocjeni ovog suda pogrešan zaključak o tome da je u ovoj pravnoj stvari pasivno legitimirano isključivo odgovarajuće lovačko društvo. Jednako tako, odatle po ocjeni ovog suda i prvotuženikova pasivna legitimacija u ovoj pravnoj stvari i njegova odgovornost za ovu štetu, te odluka iz izreke (čl. 373. ZPP-a).

32. Po ocjeni ovog suda, tužitelj je visinu ove štete dokazao računom ovlaštenog servisa Honda vozila, koje marke je i oštećeno tužiteljevo vozilo (str. 4. spisa; čl. 219. st. 1. ZPP-a). Obveza na njenu naknadu dospijeva od dana njenog nastanka (čl. 1086. ZOO-a), ovdje od 30. siječnja 2018., odnosno od kasnijeg datuma, 8. ožujka 2018., kako je to zatražio tužitelj u tužbi.

33. Slijedom navedenog, ovaj sud ocjenjuje prvotuženika odgovornim za nastanak ove štete (čl. 1049. ZOO-a), pa odatle i njegova obveza naknaditi je tužitelju (čl. 1045. st. 1. ZOO-a). Zato je odlučeno kao u izreci (čl. 373. ZPP-a).

34. O drugotuženikovoj odgovornosti za štetu

35. Nije slučajno da se prvotuženik osigurava kod drugotuženika od odgovornosti za štetu, uključujući i ovu vrstu štete. Zato je drugotuženik i obuhvaćen ovom tužbom. Odgovornost drugotuženika za ovu štetu proizlazi iz ugovora o osiguranju odgovornosti za štetu ove vrste sklopljenim s prvotuženikom te iz odredbe čl. 965. st. 1. ZOO-a.

36. Prvotuženiku je odmjeren trošak sastava tužbe, pristupa na ročište 11. veljače 2020. i pristupa na ročište 6. ožujka 2020., u iznosu od po zatraženih 1.000,00 kn, sastava podneska od 6. ožujka 2020. (Tbr. 8. st. 1. i 3. Tarife) i pristupa na ročište za objavu presude 26. ožujka 2020., u iznosu od 500,00 kn, iznos od 1.000,00 kn s osnove PDV-a, te trošak sastava žalbe s PDV-om u iznosu od 1.812,50 kn, ukupno iznos od 6.812,50 kn (čl. 154. st. 1. ZPP-a).

Zagreb, 16. kolovoza 2022.

Sudac

dr. sc. Srđan Šimac