- 1 -              III Kr 25/2024-3

 

 

 

 

 

Broj: III Kr 25/2024-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ranka Marijana, kao predsjednika vijeća, te Ileane Vinja i Melite Božičević-Grbić, kao članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Slunjski, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog I. B. zbog kaznenog djela iz čl. 218. st. 1. i dr. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98. - ispravak, 50/00. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 105/04., 84/05. - ispravak, 71/06., 110/07., 152/08., 57/11. i 77/11. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske - dalje: KZ/97.), odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog suda u Pazinu od 12. veljače 2020. broj K-80/2019-324 i presuda Županijskog suda u Puli-Pola od 10. ožujka 2021. broj Kž-306/2020-9, u sjednici vijeća održanoj 14. ožujka 2024.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

              Zahtjev osuđenog I. B. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude odbija se kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

1. Pravomoćnom presudom, koju čine presuda Općinskog suda u Pazinu od 12. veljače 2020. broj K-80/2019-324, potvrđena presudom Županijskog suda u Puli-Pola od 10. ožujka 2021. broj Kž-306/2020-9, I. B. proglašen je krivim zbog jednog kaznenog djela iz čl. 218. st. 1. KZ/97. i dva kaznena djela iz čl. 217. st. 1. KZ/97. te je, nakon utvrđivanja pojedinačnih kazni za svako to djelo, osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora od dvije godine. Na temelju čl. 63. KZ/97. osuđeniku je u jedinstvenu kaznu zatvora uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 17. ožujka 2014. do 29. listopada 2014.

 

2. Osuđenik je po svom branitelju M. I., odvjetniku iz P., podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude, uvodno ističući da ga podnosi iz razloga u čl. 517. st. 1. toč. 1., 2. i 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17.,  126/19., 130/20. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 80/22.;  dalje: ZKP/08.), s prijedlogom „da se u cijelosti usvoji predmetni zahtjev za preispitivanjem pravomoćne presude Općinskog suda u Pazinu posl. br. K-80/2019 od dana 12.02.2020. godine.“. Ujedno je predloženo da se u smislu čl. 518. st. 5. ZKP/08. odgodi izvršenje pravomoćne presude.

 

3. Na temelju čl. 518. st. 4. ZKP/08., Glavni državni odvjetnik Republike Hrvatske je odgovorio na zahtjev osuđenika, smatrajući da je isti podnesen od strane neovlaštene osobe te ga treba odbaciti kao nedopušten. Odgovor državnog odvjetnika dostavljen je na znanje osuđeniku i njegovom branitelju.

 

3.1. Međutim,  odmah treba navesti da predmetni zahtjev nije podnesen od strane neovlaštene osobe jer je osuđenik I. B., u samom zahtjevu, pisano opunomoćio odvjetnika M. I. za podnošenje ovog izvanrednog pravnog lijeka, što državni odvjetnik propušta imati u vidu.

 

4. Zahtjev nije osnovan.

 

5. Podnoseći zahtjev, osuđenik u uvodnom dijelu navodi sve razloge iz čl. 517. st. 1. toč. 1., 2. i 3. ZKP/08., citirajući sadržaj navedene zakonske odredbe. No, u obrazloženju zahtjeva ne daje konkretne razloge za svaku od tih povreda, odnosno ne obrazlaže kojim postupcima sudova su počinjene citirane povrede, nego većim dijelom ponavlja sadržaj svoje žalbe podnesene protiv prvostupanjske presude, a dovodeći u pitanje prvenstveno valjanost iskaza svjedoka D. H. koji je pravomoćno osuđen u ranijem tijeku postupka da je, zajedno s osuđenikom, počinio predmetna kaznena djela. Na kraju zahtjeva zaključuje se da je „sud u pobijanoj odluci povrijedio pravo podnositelja  - okrivljenika na pravično suđenje zajamčeno čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda NN Međunarodni ugovori 18/97 (u daljnjem tekstu Konvencija) te je povrijeđen zakon na njegovu štetu“ te da je „postupanjem drugostupanjskog suda povrijeđen zakon na štetu okrivljenika time da uopće nije obrazložena odluka po žalbi“.

 

5.1. S obzirom na to da u zahtjevu nije navedeno koji se dio zahtjeva odnosi na koju od navedenih povreda, ovaj je sud, iz sadržaja zahtjeva, to samostalno razlučio. Tako  iz zahtjeva proizlazi da je podnesen  zbog povrede iz čl. 517. st. 1. toč. 1. ZKP/08. u vezi s čl. 469. toč. 4. ZKP/08. u odnosu na kvalifikaciju djela iz točke 4. izreke prvostupanjske presude. Zatim se smatra da je prvostupanjski sud povrijedio pravo na pravično suđenje iz čl. 468. st. 2. ZKP/08. (osuda se temelji na samo jednom dokazu te je osuđeniku uskraćeno pravo prisustvovati ispitivanju svjedoka na čijem se iskazu temelji presuda), a što je razlog iz čl. 517. st. 1. toč. 2. ZKP/08. te da su postojali razlozi za izuzeće predsjednika prvostupanjskog vijeća iz čl. 32. st. 2. ZKP/08. Nadalje se dovodi u pitanje je li osuđenik u djelima za koja je proglašen krivim postupao kao supočinitelj, odnosno je li imao „vlast nad djelom“, jesu li u točki 1. opisane sve radnje djela, je li iskaz svjedoka D. H. „potvrđen i ostalim dokaznim postupkom“, koji prema ocjeni osuđenika „uopće nije na zakonit način kritički ocijenjen“, odnosno „u cijelosti je neosnovan jer je u suprotnosti sa provedenim očevidom na licu mjesta (toč.1.) te u suprotnosti sa činjenicama utvrđenim na licu mjesta (toč. 2. i 4.)“, tvrdi se da je „sporna i činjenica iznosa novca za koji se tvrdi da je otuđen“ te da pravomoćna presuda „nije adekvatno utemeljena i obrazložena“, na koji način se isprepliću pitanja činjeničnih utvrđenja s bitnom povredom odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08. U konačnici, tvrdi se da je „povrijeđeno pravo okrivljenika na obrazloženu sudsku odluku i djelotvoran pravni lijek“, čime se isprepliće povreda čl. 468. st. 2. ZKP/08. počinjena u drugostupanjskom postupku i povreda iz čl. 517. st. 1. toč. 3. ZKP/08.

 

5.2. Dakle, u zahtjevu osuđenika miješaju se pojedini zakonom dopušteni, ali i nedopušteni osnovi pobijanja pravomoćne presude. Naime, u skladu s čl. 517. st. 1. toč. 2. ZKP/08., ovaj izvanredni pravni lijek može se podnijeti zbog točno određenih povreda odredaba kaznenog postupka, među kojima nije i povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč 11. ZKP/08. Također, pod tim osnovom ne mogu se preispitivati činjenice utvrđene u pravomoćnoj presudi, a upravo to osuđenik većim dijelom svojeg zahtjeva pokušava ostvariti. Naime, pitanje dokazanosti kaznenih djela je činjenične naravi i kao takvo ne može biti predmetom ocjene ovog suda u trećem stupnju, kako proizlazi iz taksativno navedenih razloga u čl. 517. st. 1. ZKP/08.

 

5.3. S druge strane, ocjena pravičnosti cjelokupnog postupka i poštivanja prava obrane garantiranih Ustavom Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/90., 135/97., 8/98. - pročišćeni tekst, 113/00., 124/00., -pročišćeni tekst, 28/01., 41/01. - pročišćeni  tekst, 55/01. - ispravak, 76/10. i 85/10. - pročišćeni tekst i 5/14., dalje: Ustav) i odredbama Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“ broj 18/97., 6/99. - pročišćeni tekst, 8/99. - ispravak, 14/02., 1/06. i 2/10.; dalje: Konvencija), kao i povreda kaznenog zakona, mogu se i trebaju ispitati, zbog čega će se obrazloženje ove odluke usmjeriti u tom pravcu. Pritom svakako treba istaknuti da se ,u skladu s čl. 517. st. 2. ZKP/08., povrede iz toč. 2. i 3. st. 1. istog članka mogu isticati samo ako su bile istaknute u žalbi protiv prvostupanjske presude ili su počinjene u drugostupanjskom postupku.

 

6. U odnosu na kazneno djelo iz čl. 217. st.1. toč.1. KZ/97, za koje je osuđenik proglašen krivim u točki 4. izreke prvostupanjske presude, u zahtjevu se tvrdi da se, s obzirom na  malu vrijednost otuđenog iznosa od 800,00 kuna, ovdje radi o djelu  za koje se kazneni postupak pokreće u povodu privatne tužbe pa je zbog toga optužba trebala biti odbijena. Time se implicira da je, glede kaznenog djela koje je predmet optužbe, primijenjen zakon koji se ne može primijeniti (čl. 469. toč. 4. u vezi s čl. 517. st. 1. toč. 1. ZKP/08.) odnosno, da nema zahtjeva ovlaštenog tužitelja (čl. 468. st.1. toč. 5. u vezi čl. 517. st. 1. toč. 2. ZKP/08.).

 

6.1. Međutim, u navedenom osuđenik nije u pravu. Naime, osuđenik propušta uočiti da je on osuđen da je kazneno djelo iz točke 4. izreke prvostupanjske presude počinio provaljivanjem i obijanjem da dođe do tuđe stvari iz zatvorenog prostora, dakle, radi se o kaznenom djelu teške krađe iz čl. 217. st. 1. toč. 1. KZ/97., a ne o osnovnom djelu krađe iz čl. 216. st. 1. KZ/97. Stoga, sve i da se radilo o namjeri stjecanja imovinske koristi male vrijednosti, ne bi se radilo o djelu za koje se postupak pokreće po privatnoj tužbi (čl. 216. st. 2. i 3. KZ/97.), nego o djelu s propisanom blažom kaznom (čl. 217. st. 3. KZ/97.). No, kada se sagleda činjenični opis djela iz točke 4. izreke prvostupanjske presude, jasno je vidljivo da namjera osuđenika nije bila usmjerena ka nepripadnom stjecanju iznosa male vrijednosti, nego stjecanju bilo kojeg iznosa koji se zatekne u zatvorenoj kasi. Stoga nije u pravu osuđenik da je pravomoćnom presudom na njegovu štetu povrijeđen kazneni zakon, a još manje da izostaje zahtjev ovlaštenog tužitelja posljedicom čega bi optužbu protiv njega trebalo odbiti.

 

7. Obrazlažući u čemu smatra da je presudom suda prvog stupnja počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 2. ZKP/08., u zahtjevu se prvenstveno tvrdi da je prvostupanjski sud odluku o osuđenikovoj krivnji utemeljio „jedino i isključivo“ na iskazu svjedoka D. H. koji je u ranijem postupku imao svojstvo suoptuženika, a nakon što je dio ranije presude kojom je D. H. proglašen krivim postao pravomoćan, u ponovljenom je postupku ispitan u svojstvu svjedoka. Pritom se smatra i da je njegova procesna uloga u sadašnjem postupku ostala nerazjašnjena, čime se nedopušteno upire na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08.

 

7.1. Budući da osuđenik povredu iz čl. 468. st. 2. ZKP/08., na ovakav način, nije  isticao i obrazložio u žalbi podnesenoj protiv prvostupanjske presude (navedenim je razlozima pobijao pravilnost činjeničnih utvrđenja), to, u skladu s odredbom čl. 517. st. 2. ZKP/08., povredu ne može niti sada isticati u ovom zahtjevu. No, neovisno o tome, treba napomenuti da u prvostupanjskoj presudi navedena povreda nije počinjena. Ovo stoga jer je ispitivanje svjedoka D. H. provedeno u svemu zakonito i na njegovom iskazu se može temeljiti osuđujuća presuda. Naime, svjedok je, nakon što je pravomoćno proglašen krivim da je u supočiniteljstvu počinio kaznena djela s osuđenikom, neposredno ispitan na raspravi održanoj 16. veljače 2017., kojoj su bili nazočni i osuđenik i njegov branitelj, odvjetnik M. I.. Prema tome, svjedok je ispitan u kontradiktornom postupku u nazočnosti stranaka koje su  bile u mogućnosti postavljati mu pitanja te je osuđenikov branitelj tu mogućnost i iskoristio. Pritom je prvostupanjski sud u prvostupanjskoj presudi ocijenio vjerodostojnost iskaza navedenog svjedoka, iscrpnim, jasnim, valjanim i za ovaj sud prihvatljivim argumentima (stranice 27. i 28. prvostupanjske presude), pravilno i zakonito temeljeći odluku o osuđenikovoj krivnji na iskazu tog svjedoka. Prema tome, ne radi ovdje o posredno izvedenom dokazu iz čl. 431. st. 2. ZKP/08. na kojem se isključivo ili u odlučujućoj mjeri ne može utemeljiti osuđujuća presuda. Osim toga, i drugostupanjski je sud, odlučujući o osuđenikovoj žalbi, sveobuhvatno odgovorio na žalbene navode vezane uz svojstvo D. H. (4. stranica, 2. odlomak odozdo obrazloženja) pa ne stoji niti tvrdnja u zahtjevu da njegov procesni status nije razjašnjen.

 

8. Daljnju povredu iz čl. 468. st. 2. ZKP/08. osuđenik nalazi u korištenju nekonfrontiranog iskaza svjedoka D. B. prilikom donošenja osuđujuće presude. Međutim, niti u navedenom nije u pravu. Premda osuđenik doista nije bio pozvan na prvo ispitivanje ovog svjedoka, samim time mu nije povrijeđeno pravo obrane ni pravo na pravično suđenje. Ovo stoga što je svjedok D. B. ponovno ispitan na raspravi održanoj 11. lipnja 2014., dakle, u kontradiktornom postupku, u nazočnosti osuđenika i njegovog branitelja, koji je svjedoku na toj raspravi postavljao i pitanja. Na istoj je raspravi provedeno i suočenje svjedoka D. B. i svjedokinje A. H., s obzirom na to da su različito iskazivali. Na ovu se je okolnost, u povodu osuđenikove žalbe, očitovao i drugostupanjski sud (4. stranica, 1. odlomak odozdo obrazloženja), ocijenivši pritom da svjedok D. B. nema saznanja o činjenicama odlučnim za odluku o osuđenikovoj krivnji. Stoga se pravomoćna osuđujuća presuda niti ne temelji na iskazu navedenog svjedoka.

 

8.1. Prema tome, neosnovane su osuđenikove tvrdnje u zahtjevu da mu je u postupku povrijeđeno pravo na obranu i pravo na pravično suđenje zajamčeno Ustavom i Konvencijom.

 

9. Što se tiče navoda zahtjeva da se predsjednik prvostupanjskog vijeća, u skladu s čl. 32. st. 2. ZKP/08., nakon ukidne odluke suda drugog stupnja, trebao izuzeti od suđenja, treba reći da se, u skladu s odredbom čl. 517. st. 1. toč. 2. ZKP/08., taj prigovor ne može isticati u povodu ovog izvanrednog pravnog lijeka.

 

10. Daljnji osuđenikovi prigovori na prvostupanjsku presudu, kao što je već prethodno navedeno, tiču se nedopuštenog pobijanja činjeničnih utvrđenja i isticanja bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč 11. ZKP/08., slijedom čega se ovaj sud na te prigovore neće očitovati. No, i tu treba navesti da se  prvostupanjski sud, nakon upozorenja u ukidnoj odluci, u ponovljenom postupku sasvim jasno i dostatno, prihvatljivim argumentima, očitovao o osuđenikovoj supočiniteljskoj ulozi i njegovoj vlasti nad djelom (str. 34. i 35. obrazloženja prvostupanjske presude) pa su stoga i ovi osuđenikovi navodi neosnovani.

 

10.1. Osuđenik u zahtjevu, nadalje, tvrdi da drugostupanjski sud nije odgovorio na žalbene razloge, već je samo  „paušalno naveo da je prvostupanjska presuda ispravna i da su zaključci prvostupanjskog suda ispravni bez obrazlaganja precizno iznijetih navoda u žalbi“. Takvim postupanjem smatra da je „povrijeđeno pravo okrivljenika na obrazloženi i djelotvoran pravni lijek“, a, ustvari, ističe povredu iz čl., 517. st. 1. toč. 3. u vezi čl. 487. st. 1. ZKP/08.

 

10.2. Protivno takvim osuđenikovim navodima, sud drugog stupnja je u svojoj presudi dostatno i s jasnim i prihvatljivim argumentima, otklonio sve navode iz osuđenikove žalbe, prihvaćajući utvrđenima i valjano obrazloženima zaključke iz presude suda prvog stupnja, kako u odnosu na bitne postupovne povrede, tako i u odnosu na utvrđene činjenice te kaznu na koju je osuđenik osuđen. Neslaganje osuđenika sa zaključcima prvostupanjskog suda te s obrazloženjem suda drugog stupnja kojim se otklanjanju  žalbeni navodi (jednaki onima koji su sada navedeni u zahtjevu), ne predstavlja niti jednu od osnova kojima se u okviru ovog izvanrednog pravnog lijeka može pobijati pravomoćna presuda, nego se radi o osuđenikovom nezadovoljstvu utvrđenim činjeničnim stanjem i visinom kazne na koju je osuđen. Međutim, zbog ovih razloga, kao što je već ranije navedeno, nije dopušteno podnijeti zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.

 

10.3. Naime, u čl. 517. st. 1. ZKP/08. taksativno su navedeni razlozi zbog kojih se ovaj izvanredni pravni lijek može podnijeti (točno određene povrede materijalnog i procesnog zakona), a pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (što sadržajno predstavljaju navodi u osuđenikovom zahtjevu) nije među njima. U protivnom, dopustilo bi se preispitivanje činjeničnog stanja u trećem stupnju, a mimo zakonom predviđenih uvjeta. Stoga su osuđenikovi navodi u zahtjevu potpuno promašeni, a time i neosnovani. Pritom treba napomenuti da osuđenik u zahtjevu (jednako kao i u žalbi podnesenoj protiv prvostupanjske presude), pogrešno navodi da je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci. Naime, na tu je kaznu osuđenik bio osuđen ranijom presudom koja je ukinuta, a pobijanom pravomoćnom presudom osuđeniku je izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od dvije godine.

 

10.4. Ovdje svakako treba napomenuti da prvostupanjska i drugostupanjska presuda čine cjelinu koja kao takva treba dati pouzdanu osnovu za pravilno presuđenje. Analizirajući obrazloženje prvostupanjske presude, vidljivo je da je taj sud dostatno i jasno odgovorio na sva sporna pitanja pa i ona koja su kasnije bila predmetom žalbenog postupka. Kraj takve kvalitete prvostupanjske presude, koja u potpunosti obuhvaća ocjenu svih izvedenih dokaza, drugostupanjski sud nije u obvezi ponovno iznositi iste argumente kojima je već prvostupanjski sud odgovorio na sporna pitanja. Naime, prihvaćanje zaključaka danih u prvostupanjskoj presudi ne znači ujedno da drugostupanjski sud nije odgovorio na žalbene navode ili da je na njih „paušalno“ odgovorio, već pokazuje da se u žalbi ne iznosi ništa bitno i novo što bi zaključivanje prvostupanjskog suda dovelo u sumnju. Drugačija bi obveza žalbenog suda bila u situaciji da u prvostupanjskoj presudi postoje nedostaci ili nejasnoće u procesu zaključivanja ili utvrđivanja odlučnih činjenica, a to ovdje nije slučaj pa je i ovaj navod u osuđenikovom zahtjevu neosnovan.

 

11. Slijedom svega navedenog, trebalo je osuđenikov zahtjev odbiti kao neosnovan i, na temelju čl. 519. u svezi s čl. 512. ZKP/08., odlučiti kao u izreci ove presude. Zbog toga nije bilo mjesta primjeni čl. 518. st. 5. ZKP/08., kako je to predloženo u zahtjevu.

 

Zagreb, 14. ožujka 2024.