Republika Hrvatska

Poslovni broj Gž-3381/2020-4

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivanke Maričić- Orešković predsjednice vijeća, Branke Ježek Mjedenjak članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Lidije Oštarić Pogarčić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. R. OIB: ..., iz Š., zastupan po punomoćniku B. E., odvjetniku u Š., protiv tuženika K. T., OIB: ..., iz Z., zastupan po punomoćniku L. M., odvjetniku u Š., radi utvrđenja prava vlasništva i ispravka uknjižbe, odlučujući o žalbi tužitelja, izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Šibeniku, poslovni broj P-789/2014 od 5. veljače 2020., u sjednici vijeća održanoj 11. kolovoza 2022.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Šibeniku, poslovni broj P-789/2014 od 5. veljače 2020.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke odbijen je kao neosnovan glavni tužbeni zahtjev kojim je traženo utvrđenje da je tužitelj isključivi vlasnik dijela čest. zem. ... K.O. V. označenog slovima A-B-E-F-G-H-A, površine 384 m2, sukladno skici mjesta očevida (dopuna) izrađenog od strane vještaka geodeta V. G., dipl. ing. geod. za potrebe ovog postupaka u Š. 4. prosinca 2019., koja skica mjesta očevida je sastavni dio ove presude te je odbijen i zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka.

2. U točki II. izreke odbijen je kao neosnovan eventualno kumulirani (alternativni) tužbeni zahtjev kojim je traženo utvrđenje da je tužitelj vlasnik nekretnine zemljišnoknjižne oznake čest. zem. ... Z.U. ... K.O. V. za 384/450 dijela, te da je sadašnja uknjižba prava vlasništva na predmetnoj nekretnini pogrešna i ništava, pa da se ovlašćuje tužitelj da temeljem te presude zatraži i postigne uknjižbu prava vlasništva predmetne nekretnine na svoje ime u navedenom suvlasničkom omjeru, uz istodobni izbris istog prava sa imena tuženika te je odbijen i zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka.

3. Točkom III. izreke naloženo je tužitelju da isplati tuženiku na ime troškova spora iznos od 51.562,50 kn, u roku od 15 dana.

4. Protiv presude žalbu podnosi tužitelj pozivajući se na sve žalbene razloge iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19. i 80/22. - dalje ZPP), predlažući da se pobijana presuda preinači i tužbeni zahtjev prihvati a tužitelju priznaju troškovi postupka uključujući i trošak žalbe, podredno da se ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

5. Na žalbu nije odgovoreno.

6. Žalba nije osnovana.

7. Tijekom postupka tužitelj je tvrdio da je pravo vlasništva spornog dijela nekretnine pobliže označenog u izreci presude, stekao temeljem Kupoprodajnog ugovora od 6. studenoga 1985., ovjerenog kod Općinskog sekretarijata za opću upravu Općine Š. 10. prosinca 1985., kojeg je tužitelj kao kupac sklopio sa R. M. kao prodavateljem, da je tužiteljev prednik pravo vlasništva stekao darovanjem od svoje bake S. M. ud. A. iz V., da su S. M. i njen brat S. J. M. naslijedili veći broj nekretnina na području na kojem se nalazi predmetna nekretnina, da su proveli usmenu diobu prema kojoj je predmetna nekretnina pripala u vlasništvo S. M., da je tužitelj u posjed stupio odmah po zaključenju kupoprodajnog ugovora na način da je postavio drvenu baraku, koju da je kasnije srušio prednik tuženika R. M. J..

7.1. Nasuprot tome, tuženik je tijekom postupka tvrdio da je pravo vlasništva nekretnine čest. zem. ... k.o. V., stekao temeljem Ugovora o kupoprodaji od 8. srpnja 2009., ovjerenog kod javnog bilježnika N. N. iz Š. 9. srpnja 2009., koji ugovor je tuženik kao kupac sklopio s R. J. M. iz V. kao prodavateljem, da se temeljem toga ugovora uknjižio kao vlasnik u zemljišnim knjigama, da je prilikom kupoprodaje postupao s povjerenjem u zemljišne knjige jer da je u trenutku sklapanja navedenog ugovora u zemljišnim knjigama i katastarskom operatu, prodavatelj R. J. M. bio upisan kao vlasnik i posjednik sporne nekretnine za cijelo a koje vlasništvo da je stekao temeljem presude Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj P-300/2008 od 13. veljače 2008. a prethodno tome nasljeđivanjem svoga oca S. J. M.

8. U postupku nije bio sporan identitet prijeporne nekretnine, budući da je prvostupanjski sud provedenim očevidom i mjerničkim vještačenjem te iskazima tužitelja i svjedoka utvrdio da je predmet spora fizički određen dio novoformirane čest. zem. ... k.o. V., koji je na skici vještaka V. G. od 19. studenoga 2018. i dopune iste skice od 4. prosinca 2019., sačinjenim za potrebe ovoga postupka, označen slovima A-B-E-F-G-H-A, površine 384 m2, iako je u Kupoprodajnom ugovoru zaključenom između tužitelja i R. M. od 6. studenog 1985. navedeno da predmet ugovora predstavljaju suvlasnički dijelovi čest. zem. ...

8.1. Dalje je utvrđeno da se u naravi radi o nekretnini koja je sa svih strana omeđena - sa sjeverne strane asfaltiranom ulicom, sa zapadne strane betonskim zidom, sa južne strane dijelom betonskim zidom a dijelom ostacima suhozida, sa istočne strane dijelom niskim betonskim zidom a dijelom kamenom gomilom, da na nekretnini postoje četiri samonikla bora i dva samonikla stabla masline, da je teren nasut i nema tragova obrađivanja.

9. Analizom i ocjenom provedenih dokaza odnosno utvrđenja dobivenih provedenim očevidom, mjerničkim vještačenjem, uvidom u dokumentaciju, isprave i priložene parnične predmete istog suda te saslušanjem tužitelja i svjedoka R. M. pok. I., R. J. M. pok. S., J. B. pok. M., sud prvog stupnja je našao da su i glavni i eventualno kumulirani (alternativni) tužbeni zahtjevi neosnovani uz osnovni zaključak da je tuženik pravo vlasništva predmetne nekretnine stekao od upisanog zemljišnoknjižnog vlasnika temeljem valjanog pravnog posla (kupoprodaje), da je u trenutku kupoprodaje i prilikom uknjižbe prava vlasništva nekretnine bio u dobroj vjeri, stoga da za tuženika vrijedi načelo povjerenja u istinitost i potpunost zemljišnih knjiga koje ga štiti.

10. Radi navedenog, prvostupanjski sud pozivom na članak 122. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 90/10., 143/12., 152/14. - dalje ZV), odbija tužbene zahtjeve kao neosnovane dok o troškovima postupka odlučuje primjenom članka 154. stavak 1. u vezi s člankom 155. ZPP-a.

11. U donošenju pobijane presude nije počinjena niti jedna od bitnih procesnih povreda iz članka 354. stavak 2. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu članka 365. stavak 2. ZPP-a, pa tako niti apsolutno bitna povreda postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju se neosnovano upire žalbom tužitelja budući da pobijana presuda nije nerazumljiva, u istoj su izneseni jasni i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama koji ne proturječe stanju u spisu te ih je moguće valjano pravno ispitati.

12. U žalbenoj fazi postupka nije sporno da je prednik tuženika R. J. M. bio upisan u zemljišnim knjigama ovog suda, kao zemljišno knjižni vlasnik čest. zem. ... k.o. V., prije nego li je tuženik predmetnu nekretninu kupio od istog i na temelju tog kupoprodajnog ugovora se uknjižio vlasnikom. Sporno je pitanje je li tuženik u trenutku sklapanja kupoprodajnog ugovora sa svojim prednikom R. J. M. te u trenutku upisa u zemljišne knjige, bio u dobroj vjeri, odnosno djeluje li u odnosu na tuženika načelo zaštite povjerenja u istinitost i potpunost zemljišnih knjiga.

13. Odredbom članka 122. ZV-a je propisano da se smatra da zemljišna knjiga istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje nekretnine pa tko je u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u zemljišne knjige, ne znajući da ono što je u njih upisano nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnog stanja, uživa glede toga stjecanje zaštitu prema odredbama zakona (stavak 1.) Stjecatelj je bio u dobroj vjeri ako u trenutku sklapanja posla, a ni u trenutku kad je zahtijevao upis, nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati u to da stvar ne pripada otuđivatelju (stavak 2.). Nedostatak dobre vjere ne može se predbaciti nikome samo iz razloga što nije istraživao izvanknjižno stanje (stavak 3.)

14. Dakle, možebitno neistinit upis prava vlasništva stvara predmnjevu da je vlasnik nekretnine onaj koji je upisan u zemljišnim knjigama, pa stoga treći koji sa neistinito upisanim vlasnikom sklapa kupoprodajni ugovor može steći vlasništvo, ukoliko su ispunjene zakonske pretpostavke, na isti način kao da ga stječe na temelju pravnog posla sa vlasnikom nekretnine, ali se ne radi o stjecanju vlasništva na temelju pravnog posla, već o stjecanju na temelju zakona, konkretno na temelju povjerenja u istinitost zemljišne knjige. Pritom valja naglasiti da pravni posao koji je osnova za stjecanje prava vlasništva mora biti valjan, a stjecatelj mora postupati u dobroj vjeri i prilikom sklapanja pravnog posla i prilikom podnošenja zahtjeva za upis.

14.1. Stoga, u odnosu na poštenog stjecatelja koji nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati u valjanost upisa vlasništva provedenog u korist prodavatelja, smatrati će se da je vlasnik nekretnine upravo osoba koja je upisana u zemljišnu knjigu jer ako su ispunjene pretpostavke iz članka 122. i članka 123. ZV-a, pošteni stjecatelj steći će tada na temelju povjerenja u zemljišne knjige vlasništvo nekretnine.

14.2. Pritom, odredbe članka 122. stavak 3. ZV-a i članka 8. stavak 3. Zakona o zemljišnim knjigama („Narodne novine“ broj: 91/96., 137/99., 73/00., 114/01., 100/04, 107/07., 152/08., 126/10., 55/13. i 60/13. - dalje u tekstu ZZK), koji je na snazi bio u trenutku zaključenja kupoprodajnog ugovora i upisa tuženika u zemljišnim knjigama, u takvoj situaciji ne nalažu stjecatelju (kupcu) da istražuje izvanknjižno stanje, odnosno nedostatak dobre vjere se ne može predbaciti nikome zbog razloga što nije istraživao izvanknjižno stanje.

14.3. Radi navedenog, tužitelj je u konkretnoj situaciji trebao dokazati ispunjenost pretpostavki za stjecanje svoga prava vlasništva spornog dijela nekretnine te je istovremeno trebao obeskrijepiti okolnost što tuženika štiti načelo zaštite povjerenja u istinitost i potpunost zemljišnih knjiga proklamirano odredbom članka 122. stavak 1. ZV-a u vezi s člankom 123. i člankom 124. ZV-a te odredbom članka 8. stavak 1. i 2. ZZK-a.

15. Žalbeni navodi tužitelja u bitnome se svode na osporavanje činjeničnih utvrđenja i ocjene dokaza prvostupanjskog suda. Tako, dovodeći u pitanje pravilnost zaključka prvostupanjskog suda o postojanu dobre vjere na strani tuženika u relevantnim trenucima, tužitelj u žalbi ponavlja tvrdnje koje je isticao i tijekom postupka pa tako ukazuje na iskaz svjedoka R. M. (vanknjižnog prodavatelja sporne nekretnine tužitelju) koji je iskazao da je od susjeda čuo da je tuženik, prije nego je krenuo u kupoprodaju terena dobro znao da teren nije od prodavatelja R. J. M. već od tužitelja ali da je unatoč tome kupio teren. Zatim, ukazuje na stranački iskaz tužitelja koji je naveo da ga je tuženik prije desetak godina telefonski nazvao s pitanjem je li teren njegovo vlasništvo (jer da mu je R. J. M. rekao da se radi o njegovom vlasništvu) te da je tužitelj tom prilikom tuženiku potvrdio da se radi o tužiteljevu vlasništvu na što da je tuženik poklopio slušalicu. Tužitelj, dalje, u žalbi ukazuje na razliku u zemljišnoknjižnim podacima predmetne čestice (200 m2) od očevidom i premjeravanjem utvrđene površine od 384 m2, što da je trebalo izazvati sumnju kod tuženika kao i po tužitelju sagrađena baraka na terenu koja da je postojala u trenutku zaključivanja kupoprodaje između tuženika i R. J. M. koji od iste nije imao ključ. U konačnici, tužitelj u žalbi smatra da je indikativno što se tuženik nije odazvao sudu radi saslušanja u svojstvu stranke, čime da je izbjegavanjem davanja stranačkog iskaza izbjegao suočavanje sa tužiteljem i svjedokom R. M.

16. Izneseni žalbeni navodi ne dovode u sumnju činjenična utvrđenja niti pravne zaključke prvostupanjskog suda, jer je sporne odlučne činjenice sud prvog stupnja pravilno utvrdio i raspravio u smislu članka 8. ZPP-a te je na isto pravilno primijenio materijalno pravo na koje se pozvao.

17. Naime, prvostupanjski je sud pravilno zaključio da je tužitelj morao dokazati da u trenutku zaključenja i upisa u zemljišne knjige Kupoprodajnog ugovora od 9. srpnja 2009., tuženik nije bio u dobroj vjeri, odnosno da je znao ili imao dovoljno razloga posumnjati u to da predmetno zemljište ne pripada prodavatelju R. J. M. U tom pravcu pravilno je ocijenio iskaze svjedoka - prednika tužitelja R. M. (koji je svjedočio da je predmetni teren, u podijeli između brata S. J. M. i sestre M. S. rođ. J. M., dobila njegova teta M. S. koja je njemu to kasnije darovala) i prednika tuženika R. J. M. (koji je svjedočio da je predmetni teren u podijeli između brata i sestre dobio njegov otac S., a on da je to od njega naslijedio), te nije uzeo kao relevantne njihove iskaze zbog zainteresiranosti ovih svjedoka da u parnici uspije stranka kojoj su prodali predmetnu nekretninu, pri čemu je sud uzeo u obzir da ovi svjedoci nisu niti iskazivali o činjenicama vezanim za saznanje tuženika o stvarnom stanju na nekretnini.

18. Nastavno, sud iz istog razloga nije našao odlučnim niti iskaz svjedoka J. B. (jer nije iskazivao o činjenicama vezanim za dobru vjeru tuženika) dok pozivanje tužitelja na predmete koji su se kod toga suda vodili (poslovni broj P-2634/2012) ili se još vode (poslovni broj P-522/2014 i P-2184/2018), pravilno smatra bez značaja za odluku u ovoj pravnoj stvari jer se radi o sporovima koji nisu u relevantnoj činjeničnoj ili pravnoj vezi s predmetnim postupkom.

19. Dio stranačkog iskaza tužitelja o telefonskom razgovoru s tuženikom od prije 10-ak godina te o sagrađenoj baraki na terenu (koju da je R. J. M. srušio), tužitelj ničime nije objektivno potkrijepio, pa osnovano prvostupanjski sud ove činjenice nije mogao prihvatiti kao dokazane. Bez značaja su i žalbeni prigovori da bi površina predmetne nekretnine trebala utjecati na dobru volju tuženika, pored tijekom postupka nesporno utvrđenog identiteta i površine spornog dijela nekretnine.

20. Osim toga, treba reći da sve gornje okolnosti na koje ukazuje tužitelj, ukazivale bi na potrebu istraživanja izvanknjižnog stanja od strane tuženika prije kupoprodaje i tijekom uknjižbe u zemljišne knjige a koja je obveza izrijekom isključena u primjeni odredbe članka 122. stavak 3. ZV-a i članka 8. stavak 3. ZZK-a, koje propisuju da se nedostatak dobre vjere ne može predbaciti nikome samo iz razloga što nije istraživao izvanknjižno stanje.

20.1. Naime, kada ne bi postojala predmnjeva istinitosti i potpunosti zemljišne knjige, tada bi stjecatelj u svakom slučaju morao istraživati poklapa li se knjižno stanje sa izvanknjižnim, odnosno provjeravati istinitost upisa prava u zemljišnim knjigama te postoje li prava, tereti i ograničenja koja su stečena ili uspostavljena izvanknjižno, čime bi bila potkopana svrha zemljišnih knjiga i time bitno otežan pravni promet pravima na nekretninama i ugrožena pravna sigurnosti.

20.2. U konkretnom slučaju, u primjeni članka 7. stavak 1. ZPP-a i članka 219. stavak 1. ZPP-a, prema pravilnoj ocjeni prvostupanjskog suda, tužitelj nije u dovoljnoj mjeri dokazao postojanje razloga za sumnju tuženika na eventualnu neusklađenost zemljišnoknjižnog stanja sa stvarnim stanjem u relevantnim trenucima zaključenja pravnog posla i upisa u zemljišne knjige, pored činjenice da tuženik nije imao obvezu istraživati izvanknjižno stanje te da istog štiti načelo zaštite povjerenja u istinitost i potpunost zemljišnih knjiga.

21. Vezano za žalbene navode tužitelja o neodazivanju tuženika radi davanja stranačkog iskaza, treba reći da se sukladno članku 269. ZPP-a stranku ne može prisiliti na davanje stranačkog iskaza, pa u ocjeni od kakvog je značaja činjenica što je tuženik uskratio dati stranački iskaz, uvažavajući da je prema tada važećoj odredbi članka 264. ZPP-a (članak 117. stavak 1. ZID ZPP/19) dokaz saslušanjem stanka bio supsidijarni dokaz, sud prvog stupnja je imao na raspolaganju preostale izvedene dokaze ocjenom kojih je sukladno članku 8. ZPP-a donio svoju odluku.

22. Radi navedenog pravilno je odbijen glavni tužbeni zahtjev a posljedično tome i eventualno kumulirani (alternativni) tužbeni zahtjev u odnosu na kojeg valja nadodati da tužitelj tijekom postupka tvrdi da je vlasnik točno određenog realnog dijela predmetne nekretnine koji je u naravi prepoznatljiv i odvojen od preostalog dijela ove nekretnine, označen na nalazu mjerničkog vještaka. Stoga, tužitelj ne može istovremeno tražiti utvrđenje suvlasništva cijele nekretnine u idealnom suvlasničkom omjeru, jer je to protivno odredbi članka 36. stavak 1. ZV-a budući da suvlasništvo znači vlasništvo više osoba na jednoj nepodijeljenoj stvari kao što je navedeno u citiranoj odredbi, pa onda suvlasnik ne može biti vlasnik određenog realnog dijela nepodijeljene nekretnine kako to tužitelj traži, pa je i iz toga razloga eventualno kumulirani tužbeni zahtjev neosnovan.

23. Odluka o troškovima postupka iz točke III. izreke presude, rezultat je pravilne primjene članka 154. stavak 1. ZPP-a i članka 155. ZPP-a te relevantnih odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12., 103/14., 118/14., 107/15. i 37/22. - Tarifa).

24. Radi svega izloženog, valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude primjenom odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a.

U Rijeci 11. kolovoza 2022.

Predsjednica vijeća

Ivanka Maričić-Orešković, v.r.