Republika Hrvatska

Poslovni broj Gž-561/2022-3

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Lidije Oštarić Pogarčić, predsjednice vijeća, Ivanke Maričić-Orešković, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Branke Ježek Mjedenjak, članice vijeća u pravnoj stvari tužitelja D. Š. iz B.M., OIB:....., kojeg zastupa punomoćnik M. B. odvjetnik u O., protiv tuženika RBA d.d. Z., OIB......., kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva G.& G.i z Z., radi ništetnosti i isplate, rješavajući žalbu tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Belom Manastiru posl. broj P-194/19 od 12. veljače 2021., u sjednici vijeća održanoj 10. kolovoza 2022.

p r e s u d i o  j e

I.Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Belom Manastiru posl. broj P-194/19 od 12. veljače 2021. u točki I., II., III. i IV. izreke za iznos parničnog troška od 15.169,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom.

II. Djelomičnim uvaženjem žalbe tuženika preinačuje se presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Belom Manastiru posl. broj P-194/19 od 12. veljače 2021. u točki IV. izreke za iznos od 2.500,00 kn (preko iznosa od 15.196,00 do iznosa od 17.696,00 kn) i sudi:

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 2.500,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu žalbenog troška kao neosnovan.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja u točki I. i II. izreke odlučeno je:

„I. Utvrđuje se da je ništetna odredba iz članka 2.st.1. Ugovora o kreditu br. 528-50-3483713, sklopljenog između tužitelja i tuženika dana 23.05.2006. godine, potvrđenog 26.svibnja.2006. godine po javnom bilježniku S. Š. iz Z. pod brojem: OU- 465/06, u dijelu odredbe koji glasi: „…, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora."

II. Utvrđuje se da je ništetna odredba iz članka 7.st.1. Ugovora o kreditu br. 528-50- 3483713, sklopljenog između tužitelja i tuženika dana 23.05.2006. godine, potvrđenog 26.svibnja.2006. godine po javnom bilježniku S. Š. iz . pod brojem: OU- 465/06, u dijelu odredbe koji glasi: ”….u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća…”."

U točki III. izreke naloženo je tuženiku da isplati tužitelju iznos od 30.917,58 kn sa zateznom kamatom po stopi, u tijeku i na iznose kako je to pobliže navedeno u ovoj točci, sve u roku od 15 dana.

U točki IV. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 17.696,00 kn sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate u roku od 15 dana.

Protiv citirane presude žalbu je izjavio tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. toč. 1-3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14, 70/19 i 80/22 – dalje: ZPP). U žalbi je tuženik istakao prijedlog za donošenje dopunske presude budući je tužitelj podneskom od 11. svibnja 2020. djelomično povukao tužbu čemu se tuženik protivio u podnesku od 21. svibnja 2020., te je sud prvog stupnja postupajući po prijedlogu tužitelja 16. ožujka 2022. donio dopunsku presudu kojom je odbijen tužitelj s viškom tužbenog zahtjeva u iznosu od 1.082,42 kn, a koja presuda je zbog izostanka žalbi stranaka postala pravomoćna.

U žalbi tuženik predlaže da se pobijana presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev u cijelosti uz obvezu tužitelja da naknadi tuženiku parnični trošak sa zateznom kamatom, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Žalba je djelomično osnovana u dijelu odluke o parničnom trošku.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 2. stavak. 1. Ugovora o kreditu broj 528-50-3483713 sklopljenog između stranaka 23. svibnja 2006. u dijelu u kojem je regulirana promjenljivost kamatne stope, utvrđenje da je ništetna odredba čl. 7. st. 1. predmetnog Ugovora u dijelu odredbe gdje je propisano kunska protuvrijednost po srednjem tečaju CHF važećem na dan dospijeća te zahtjev tužitelja za isplatu novčanog iznosa od 30.917,58 kn koji tužitelj tvrdi da je preplaćen zbog nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz predmetnog ugovora o kreditu. U provedenom postupku je utvrđeno da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao bankarskom institucijom i kreditorom sklopio ugovor o kreditu broj 528-50-3483713 od 23. svibnja 2006. (dalje Ugovor o kreditu) u okviru kojeg su stranke ugovorile prava i obveze vezane za realizaciju kredita CHF u kunskoj protuvrijednosti te uz valutnu klauzulu a između ostalog u čl. 2. Ugovora o kreditu ugovorena promjenljiva kamatna stopa koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,95% godišnje, a ali je ista tijekom postojanja ugovorne obveze bila mijenjana u skladu s jednostranim odlukama tuženika.

Kod odlučivanja o osnovanosti deklaratornog dijela tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti sud prvog stupnja je odlučio o pravnoj valjanosti dijela ugovorne odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi iz čl. 2. st. 1. predmetnog ugovora o kreditu cijeneći sadržaj odredbi Zakona o zaštiti potrošača "Narodne novine" broj 96/03 – dalje ZZP/03), Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07 , 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13 – dalje ZSP/07), te Zakona o zaštiti potrošača "Narodne novine" broj 41/14, 110/15 i 14/19 – dalje ZSP/14) o nepoštenim ugovornim odredbama rukovodeći se načelima obveznog prava i Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 112/11. i 78/15. - dalje: ZOO) te odredbama o učincima djelomične ništetnosti ugovora (članak 323. st. 1. i članak 324. st. 1. ZOO-a) i odredbi o stjecanju bez osnova (čl. 1111. st. 1. ZOO-a) cijeneći ujedno prema odredbi članka 502.c ZPP-a obvezujući učinak presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača protiv više tuženike, među kojim je bila i ovdje tužena banka, koja je presuda u relevantnom dijelu u odnosu na promjenjivu kamatu stopu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. povodom koje je donesena presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015.

U tom pravcu sud prvog stupnja utvrđuje da u konkretnom slučaju odredba članka 2. Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana - tužitelja kao korisnika kredita, kao jedne ugovorne strane u odnosu na tuženika, kao banku kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava.

U odnosu na odredbu čl. 7. st. 1. predmetnog Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da se glavnica veže za valutu CHF da je ugovorna odredba prosječnom potrošaču nerazumljiva, nepoštena i prema tome ništetna jer je banka i prije i u vrijeme zaključenja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama: o općem riziku vezanom uz valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezan za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za Eur o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja euro zone gotovo u potpunosti izvjestan, te u povećanom riziku koje donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

Prvostupanjski sud pritom uvažava direktni i obvezujući učinak citiranih odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno odredbi članka 138.a ZZP/07 i članka 118. ZZP/14 te članka 502.c ZPP-a.

Visinu tužbenog zahtjeva sud utvrđuje provedenim financijsko knjigovodstvenim vještačenjem po vještakinji T.V. te zaključuje da ukupna razlika koju je tužitelj platio iznosi 30.917,58 kn a koji nalaz i mišljenje sud u cijelosti prihvaća kao stručan, potpun i objektivan.

U odnosu na istaknuti prigovor zastare sud prvog stupnja utvrđuje da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te zastara infividualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 u pogledu promjenljive kamatne stope u odnosu na tuženika postala je pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 13. lipnja 2014.

Prema praksi Vrhovnog suda RH rok za restituciju kod ništetnog ugovora teče od svake pojedine isplate a takvo pravno shvaćanje da je izraženo u presudi i rješenju broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. kojom je odbijena revizija Zagrebačke banke d.d. Zagreb izjavljena protiv presude i rješenja Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-820/17 od 29. lipnja 2017.

Stoga smatra da u konkretnom slučaju dolazi do primjene petogodišnjeg zastarnog roka te da potraživanje tužitelja nije u zastari.

Odluku o parničnom trošku sud prvog stupnja temelji na odredbi čl. 154. st. 1. u vezi čl. 155. ZPP-a i relevantnih odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14 i 118/14; dalje Tarifa).

Suprotno žalbenim navodima tuženika nije ostvarena bitna procesna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a budući pobijana presuda sadrži jasne i određene razloge o odlučnim činjenicama i istu je u svemu moguće ispitati te ne postoje nikakve proturječnosti. Ispitujući po službenoj dužnosti postojanje neke od drugih bitnih procesnih povreda iz čl. 354. st. 2. toč., 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a ovaj sud nije utvrdio da bi donošenjem pobijane presude bila ostvarena neka od tih procesnih povreda. Isto tako nije ostvarena ni relativno bitna procesna povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 338. st. 4. ZPP-a budući presuda sadrži sve elemente propisane citiranom odredbom.

Suprotno žalbenim navodima tuženika nije ostvarena ni relativno bitna procesna povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 190. st. 1. ZPP-a budući je sud prvog stupnja pravilno dopustio preinaku tužbe svojim raspravnim rješenjem od 19. siječnja 2021. nakon zaključenja prethodnog postupka, a što je u skladu s odlukom Ustavnog suda RH broj U-III-4474/19 od 29. ožujka 2022.

Ovaj sud u potpunosti prihvaća izneseno činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom kao i primjenu materijalnog prava na tako utvrđeno činjenično stanje te pravne zaključke suda prvog stupnja u pogledu osnovanosti tužbenog zahtjeva koji žalbenim navodima nisu dovedeni u pitanje.

Naime, u postupku radi zaštite kolektivnih interesa presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena u relevantnom dijelu u odnosu na promjenljivu kamatnu stopu presudom Visokog Trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. povodom koje je donesena presuda Vrhovnog suda RH broj Rev-249/14 od 9. travnja 2015. između ostalog je utvrđeno da pored ostalih banaka i ovdje tuženika RBA d.d. Z. povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu u koji se odnosi na ugovaranje promjenljive kamatne stope zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena promjenljiva kamatna stopa koja je tijekom vremena mijenjana jednostranom odlukom kreditora uključujući tuženika, te drugim internim aktima banke a da prije zaključenja ugovora potrošač i kreditor nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom točno utvrdili parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni kamatne stope što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana sve na štetu potrošača, jer je na taj način došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, što je imalo za posljedicu nepoštenost odnosno ništetnost takvih ugovornih odredbi.

Stoga proizlazi zaključak da je ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke jasno i lako uočljiva ali nije razumljiva jer je jedino sigurno da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke, a ne navode se bilo kakvi kriteriji. Ako je odredba o promjeni kamatne stope ključna u ugovorna odredba ovisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja banke, bez da su istodobno precizno određeni uvjeti promjenljivosti i referentna stopa za koju se veže promjena, to je pravilno utvrđenje da ista odredba na taj način uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja jer dolazi do situaciji da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koju promjenu ne može predvidjeti a pravilnost primjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

U odnosu pak na odredbu čl. 7. st. 1. predmetnog Ugovora pravilan je zaključak suda prvog stupnja da je takva odredba za tužitelja kao prosječnog klijenta banke nerazumljiva jer mu nije na valjan način objašnjena posljedica i doseg takve ugovorne odredbe kao potrošaču, dok su banke kao trgovci bile svjesne rizika po tužitelja kao potrošača zbog ugovaranja ovog kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF.

Bez uporišta tuženik sadržajem žalbe ukazuje kako sud prvog stupnja nije utvrdio povredu prava potrošača – tužitelja na individualnoj razini ovog konkretnog parničnog spora te za prihvaćanje tužbenog zahtjeva nije bilo dovoljno pozvati se na utvrđenje iz provedenog postupka "po kolektivnoj tužbi".

Naime, direktni i obvezujući učinak odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača proizlazi iz odredbe članka 138.a ZZP/07 i članka 118. ZZP/14, uz daljnju primjenu Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Sl. I. EZ 1993 L 95/29) te iz članka 502.c ZPP-a.

U tom pravcu izjasnio se je i Vrhovni sud Republike Hrvatske navodeći u odluci Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. „… Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a. S obzirom na citirani sadržaj točke 4. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, koji se odnosi na tuženicu, prema shvaćanju ovog suda, nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a…“

Radi navedenog, protivno žalbenim navodima pravilno je primijenjeno materijalno pravo kada je sporne odredbe konkretnog Ugovora o kreditu utvrdio nepoštenim odnosno ništetnom u smislu članka 81. stavak 1. i članka 87. stavak 1. ZZP/03, te članka 99. i članka 138.a ZZP/07, posljedično čemu je pravilan zaključak suda prvog stupnja da tužitelju pripada pravo na individualni restitucijski zahtjev prema kojem mu je tuženik dužan vratiti ono što je primio na temelju ništetnih odredbi Ugovora o kreditu u pogledu čega je iznos utvrđen provedenim financijskim vještačenjem.

Suprotno žalbenim navodima tuženika sud je tijekom postupka proveo dokaze saslušanjem zaposlenika tuženika I. O. koji je sudjelovao u obradi kredita dok je pravilno odbio prijedlog za saslušanje javnog bilježnika S. Š. koji je solemnizirao ugovor o kreditu te tužitelja pa su stoga neosnovani žalbeni navodi tuženika o nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju.

Imajući u vidu odluku Ustavnog suda U-III/458/21 od 31. lipnja 2022. za reći je kako je Ustavni sud prihvatio argumentaciju banaka da je odbijanje dokaznih prijedloga radi saslušanja zaposlenika banke koji su sudjelovali u obradi kredita ostvarena povrede načela jednakosti oružja. Naime, Ustavni je sud zaključio da unatoč učinku presuda donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava propisanih odredbom čl. 502. c ZPP-a u sporovima o individualnim restitucijskim zahtjevima treba omogućiti banci dokazivanje da bi određenom potrošaču u postupku sklapanja konkretnog ugovora o kreditu dala odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama, a o čemu nije pravomoćno odlučeno u kolektivnom sporu.

Nasuprot tome saslušanjem javnog bilježnika koji je solemnizirao ugovor o kreditu ne može se dokazivati činjenica obaviještenosti potrošača budući javni bilježnik prema postojećem zakonskom okviru nije imao ovlasti odnosno dužnost upozoriti potrošača na rizike fluktuacije tečaja u CHF ili pak objasniti parametre promjene kamatne stope (citirana odluka Ustavnog suda i odluka Ustavnog suda U- III-34223/21 od 1. prosinca 2021.).

Prema tome sud prvog stupnja je u tijeku postupka saslušao zaposlenika banke I. O., no međutim pravilno iz njegovog iskaza nije mogao utvrditi relevantne činjenice s obzirom da se isti ne sjeća konkretnog predmeta i tužitelja, dok je sud pravilno odbio dokazni prijedlog radi saslušanja javnog bilježnika i tužitelja pa su neosnovani žalbeni navodi tuženika o suprotnom.

Nisu osnovani niti žalbeni navodi o pogrešnoj primijeni materijalnog prava u odnosu na zastaru potraživanja s obzirom da tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava predstavlja tužbu iz članka 241. ZOO-a koja ima učinak prekida zastare pa zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača. Pritom valja ukazati i na pravno shvaćanje sa prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. prema kojem: "zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora".

Stoga je pravilno sud prvog stupnja otklonio tuženikov prigovor zastare kao neosnovan, dok ostalim žalbenim navodima nije dovedena u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane odluke.

U odnosu na odluku o parničnom trošku valja istaći da je žalba tuženika djelomično osnovana te je u tom dijelu presudu valjalo preinačiti budući je sud pogrešno primijenio materijalno pravo iz odredbe čl. 155. ZPP-a u vezi čl. 154. st. 1. ZPP-a i relevantnih odredbi Tarife kada je tužitelju za sastav podnesaka od 1. listopada 2019. i 25. svibnja 2020. priznao nagradu prema Tbr. 8. toč. 1. Tarife iako se ne radi o obrazloženim podnescima već se radi o podnescima za koje tužitelju pripada nagrada prema Tbr. 8. toč. 3. Tarife. U odnosu na sastav podnesaka od 8. travnja 2019. i 4. ožujka 2020. kojim prvim podneskom tužitelj dostavlja dokaz o uplati sudske pristojbe a drugim dostavlja dokaz o uplati predujma za vještačenje po ocjeni ovoga suda da tužitelju za sastav navedenih podnesaka ne pripada nagrada prema odredbama Tarife, dok neosnovano tuženik smatra da tužitelju ne pripada niti trošak pristupa na ročište za objavu presude a s obzirom na odredbu čl. 155. ZPP-a Iz navedenih razloga trebalo je presudu suda prvog stupnja u točki IV. izreke djelomično preinačiti i odbiti zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 2.500,00 kn.

Slijedom svega obrazloženog pozivom na odredbu čl. 368. st. 1. u vezi čl. 373. toč. 3. ZPP-a odlučeno je kao u točki I. i II. izreke ove presude.

S obzirom da tuženik u žalbi nije uspio u odnosu na odluku o glavnoj stvari, dok je u odluci o parničnom postupku uspio samo djelomično valjalo je pozivom na odredbu čl. 155. ZPP-a u cijelosti odbiti zahtjev za naknadu žalbenog troška.

U Rijeci 10. kolovoza 2022.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Lidija Oštarić Pogarčić