Republika Hrvatska

Poslovni broj Gž R-204/2020-4

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivanke Maričić- Orešković predsjednice vijeća, Branke Ježek Mjedenjak članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Lidije Oštarić Pogarčić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice A. V. iz Z., OIB: ..., zastupane po punomoćniku G. Š., odvjetniku u Z., protiv tuženika G. H. d.d., Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku M. G., odvjetniku u Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbama stranaka, izjavljenim protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-2807/2016 od 9. siječnja 2020., u sjednici vijeća održanoj 10. kolovoza 2022.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-2807/2016 od 9. siječnja 2020. u točkama I., II. i IV. izreke.

II Djelomično se odbija kao neosnovana žalba tužiteljice te se potvrđuje odluka o troškovima postupka iz točke III. izreke citirane prvostupanjske presude za odbijeni iznos troškova postupka u visini od 6.249,91 kn.

III Djelomično se uvažava žalba tužiteljice te se preinačava odluka o troškovima postupka iz točke III. izreke citirane prvostupanjske presude u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka u iznosu od 2.187,50 kn i sudi:

Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi daljnji parnični trošak u iznosu od 2.187,50 kn uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 9. siječnja 2020. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

IV Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi trošak sastava žalbe u iznosu od 468,75 kn u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužiteljice za naknadu troškova žalbenog postupka odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati u roku od osam dana iznos od 54.188,66 kn, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom preciziranom u stopi i tijeku na pojedinačne mjesečne iznose, u točki II. izreke naloženo tuženiku u roku od osam dana tužiteljici naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 20.412,59 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, točkom III. izreke odbijen je zahtjev tužiteljice za naknadom parničnog troška za preostali iznos od 8.437,41 kn sa pripadajućim kamatama dok je u točki IV. izreke odbijen u cijelosti zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška.

2. Protiv presude žalbu podnose obje stranke pozivajući se na sve žalbene razloge iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19. i 80/22. - dalje ZPP).

3. Tužiteljica žalbom pobija odbijajući dio odluke o troškovima postupka iz točke III. izreke, s prijedlogom da se tužiteljici u cijelosti priznaju troškovi postupka uključujući i žalbeni trošak.

4. Tuženik žalbu podnosi protiv točki I., II. i IV. izreke, predlažući da se presuda u pobijanom dijelu preinači i tužbeni zahtjev odbije u cijelosti a tuženiku priznaju troškovi postupka uključujući i trošak žalbe, podredno da se ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

5. Na žalbe nije odgovoreno.

6. Žalba tuženika nije osnovana dok je žalba tužiteljice djelomično osnovana.

7. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za naknadom imovinske štete na ime izgubljene zarade, odnosno razlike između naknade plaće za vrijeme bolovanja i plaće koju bi primala da nije bila na bolovanju za razdoblje od rujna 2014. do rujna 2016., sve povodom ozljeđivanja od 10. rujna 2014. tijekom pohađanja seminara na koji je bila upućena od tuženika kao poslodavca.

8. U prvostupanjskom postupku je utvrđeno:

- tužiteljica je bila zaposlenica tuženika u relevantno vrijeme te je radila kao prodavač osiguranja,

- dana 10. rujna 2014. za vrijeme redovne edukacije u T. S. M. d.d. u hotelu S. & G., pri ulasku u predvorje hotela ispred recepcije, tužiteljica se okliznula na mokrom podu te ozlijedila nogu, kojom prilikom nije bilo upozorenja na sklizak pod, koje je postavljeno tek idućeg dana,

- na dan štetnog događaja T. S. M. d.d. imale su s tuženikom G. H. d.d. sklopljen ugovor o osiguranju od odgovornosti u svezi kojeg je izdana polica broj 2005651,

- Zavod priznao je tužiteljici ozljedu na radu, po kojoj osnovi je tužiteljica koristila bolovanje u razdoblju od dvije godine odnosno od rujna 2014. do rujna 2016.,

- u parničnom postupku pred istim sudom poslovni broj Pn-1749/2015 tužiteljica protiv istog tuženika ostvaruje pravo na naknadu neimovinske i dijela imovinske štete iz istog štetnog događaja.

9. Prvostupanjski sud je stajališta da u konkretnom slučaju odgovornost tuženika proizlazi iz dva pravna temelja te da tuženik u svojstvu poslodavca odgovara tužiteljici kao radnici te ujedno u svojstvu osiguratelja T. S. M. d.d. odgovara tužiteljici kao trećoj osobi - gostu hotela, a čija odgovornost da je solidarna. Dalje, sud nalazi da u konkretnom slučaju tužiteljica nije postupala s krajnjom nepažnjom te da ne postoje uvjeti da se tuženika kao poslodavca i kao osiguratelja u potpunosti ili djelomično oslobodi odgovornosti te da je tuženik u cijelosti odgovaran za štetni događaj i štetu.

10. Slijedom toga, sud prvog stupnja je zaključio da postoji odgovornost tuženika u smislu članka 111. stavak 1. Zakona o radu („Narodne novine“ broj: 93/14. - dalje: ZR), članka 25. stavak 1. Zakona o zaštiti na radu („Narodne novine“ broj: 71/14., 18/14. i 154/14. - dalje: ZZR), sve u vezi s člankom 1063. i člankom 1064. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15. - dalje ZOO) te da tuženik nije dokazao postojanje okolnosti koje bi u smislu članka 25. stavak 2. ZZR-a u vezi s člankom 68. stavak 1. ZZR-a i članka 1067. ZOO-a otklonile njegovu odgovornost za štetni događaj.

11. Provedenim medicinskim vještačenjem te usuglašavanjem nalaza i mišljenja dvojice vještaka u stavovima vezanim za ozljeđivanje tužiteljice nakon štetnog događaja i s tim u svezi dužine trajanja korištenja bolovanja, sud prvog stupnja je zaključio da je dokazana uzročno-posljedična veza između ozljede na radu iz predmetnog štetnog događaja i bolovanja koje je tužiteljica koristila kroz dvije godine od rujna 2014. do rujna 2016. Stoga, sud nalazi da je tuženik dužan tužiteljici naknaditi štetu za izgubljenu zaradu u cijelom tom razdoblju u smislu članka 1095. stavak 1. ZOO-a odnosno naknaditi štetu koju je tužiteljica imala u relevantnom razdoblju uslijed isplate umanjene naknade za bolovanje, jer bi tužiteljica da nije bilo štetnog događaja, u utuženom razdoblju radila i primala bi punu plaću.

12. Visinu naknade štete sud je utvrdio provedenim financijskim vještačenjem, prihvaćajući varijantu nalaza i mišljenja prema verziji broj 2., koja obuhvaća razliku u plaći za redovan rad i dodatne mjesečne nagrade u ukupnoj visini od 54.188,66 kn pa nalaže tuženiku navedeni iznos isplatiti tužiteljici dok odluku o troškovima donosi pozivom na članak 154. stavak 1. ZPP-a u vezi s člankom 155. ZPP-a.

13. U donošenju pobijane presude nije počinjena niti jedna od bitnih procesnih povreda iz članka 354. stavak 2. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu članka 365. stavak 2. ZPP-a, pa tako niti apsolutno bitna povreda postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju se neosnovano upire žalbom tuženika budući da pobijana presuda nije nerazumljiva, u istoj su izneseni jasni i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama koji ne proturječe stanju u spisu te ih je moguće valjano pravno ispitati.

14. Nije ostvaren ni žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je sporne odlučne činjenice sud prvog stupnja pravilno utvrdio i raspravio u smislu članka 8. ZPP-a te je na isto pravilno primijenio materijalno pravo na koje se pozvao.

15. Osporavajući pravilnost zaključka prvostupanjskog suda vezano za odgovornost tuženika u ovome slučaju, tuženik u žalbi tvrdi da je ostalo nejasno iz obrazloženja pobijane presude po kojem osnovu tuženik odgovara tužiteljici, da li kao poslodavac ili kao osiguratelj hotela. Zatim, tvrdi da je pogrešno utvrđenje suda o nepostojanju razloga za potpuno ili barem djelomično oslobođenje tuženika od odgovornosti s obzirom na vremenske prilike i kišu na koju tuženik da nije mogao utjecati (viša sila) odnosno s obzirom na ponašanje tužiteljice koja da se nije kretala pažljivo (krajnja nepažnja).

16. Izneseni žalbeni navodi nisu osnovani. Prvostupanjski sud je iznio stajalište da u konkretnom slučaju odgovornost tuženika proizlazi iz dva pravna temelja te da tuženik u svojstvu poslodavca odgovara tužiteljici kao radnici jer se radi o ozljedi nastaloj u vezi s radom budući da je tužiteljica povrijeđena kao polaznik edukacije na koju ju je uputio i financirao tuženik kao poslodavac, te ujedno da tuženik u svojstvu osiguratelja T. S. M. d.d. odgovara tužiteljici kao trećoj osobi - gostu hotela, povodom sklopljene police osiguranja od odgovornosti, pri čemu je odgovornost osiguratelja i poslodavca solidarna.

17. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da u konkretnom slučaju na strani tuženika ne postoje ekskulpacijski razlozi iz članka 25. stavak 2. ZZR-a kao posebnog propisa kao niti oni iz opće odredbe članka 1067. ZOO-a uz utvrđenje da da u konkretnom slučaju tužiteljica nije postupala s krajnjom nepažnjom time što se poskliznula na mokrom podu na kojem nije bilo postavljeno upozorenje već je postupala kao prosječno pažljiva osoba, niti je tuženik dokazao pretpostavke više sile, te da iz tih razloga ne postoje uvjeti da se tuženika kao poslodavca i kao osiguratelja u potpunosti ili djelomično oslobodi odgovornosti.

18. Osporavajući dalje u žalbi pravilnost odluke prvostupanjskog suda u pogledu visine tužiteljici dosuđene štete tuženik u žalbi tvrdi da su posljedice padova koje je tužiteljica pretrpjela nakon štetnog događaja i to 13. lipnja 2015. i 23. srpnja 2015., utjecale na dužinu trajanja bolovanje koje da ne bi toliko dugo trajalo samo radi primarne ozljede od 10. rujna 2014. Osporava i varijantu izračuna visine tužiteljici dosuđene naknade koja, osim plaće za redovni rad, uključuje i ostale nagrade tužiteljici, koje prema stajalištu tuženika istoj ne pripadaju.

19. Izneseni žalbeni navodi nisu osnovani. Naime, provedenim medicinskim vještačenjem po vještaku medicine rada dr. D. V. i vještaku kirurgu dr. Ž. R., prvostupanjski je sud utvrdio da je tužiteljica u štetnom događaju zadobila natučenje koljena uz iščašenje i nategnuće tibijalnog kolateralnog ligamenta koljena te rupturu stražnjeg roga unutarnjeg i vanjskog meniska uz prateći izljev, uslijed čega je bila podvrgnuta operativnom zahvatu, fizikalnoj rehabilitaciji i specijalističkim pregledima a po štetnom događaju pala je u dva navrata. Budući da vještačenja vještaka dr. R. i dr. V. nisu bila istovjetna sud je ponovno saslušao dr. V. koji se u svom iskazu suglasio sa mišljenjem dr. R. i naveo da je u cijelosti opravdan period bolovanja tužiteljice od 11. rujna 2014. do 31. kolovoza 2016. a što se tiče ozljeda od 13. lipnja 2015. i 23. srpnja 2015. naveo je da takvo natučenje ekstremiteta zahtjeva kratkotrajno bolovanje ovisno o bolovima i posljedicama natučenja te se vještak u cijelosti suglasio sa ocjenom dr. R..

20. Radi navedenog osnovano je sud prvog stupnja prihvatio iznesena medicinska vještačenja kao stručna, argumentirana i sukladna pravilima medicinske struke, uvažavajući činjenicu da su vještaci otklonili sve prigovore i primjedbe stranaka, odgovorili su na sva postavljena pitanja te su se usuglasili u stavu o postojanju pravno relevantne uzročno-posljedične veze između primarne ozljede na radu iz predmetnog štetnog događaja od 14. rujna 2014. i dužine bolovanja od rujna 2014. do rujna 2016.

21. U odnosu na visinu naknade štete, protivno žalbenim navodima tuženika prvostupanjski je sud po provedenom financijskom vještačenju osnovano prihvatio varijantu nalaza i mišljenja prema verziji broj 2. izrađenoj pod pretpostavkom da je osnovica za izračun bolovanja sve što je na obračunskim platnim listama iskazano i obračunato kao plaća tužiteljice u prethodnim mjesecima i to po vrstama plaće: redovan rad te mjesečna nagrada zastupnici i VT kao i dodatna mjesečna nagrada koje je svaki mjesec tužiteljica primala ali bez uključenih primitaka po osnovi troškova varijabilne aktivnosti i putnih troškova školovanja koji nisu obračunavane kao plaća, što ukupno iznosi 54.188,66 kn.

22. Naime, izgubljena zarada kao izmakla korist u smislu članka 1089. stavak 3. ZOO-a je šteta koja se očituje u onemogućavanju stjecanja određene imovinske koristi koju je oštećenik osnovano očekivao prema redovitom tijeku stvari ili prema posebnim okolnostima slučaja da nije bilo štetne radnje ili propuštanja kojom je štetnik prouzročio štetu. Znači, ako štetnik spriječi povećanja imovine oštećenika, šteta iznosi onoliko za koliko je u vrijeme nastanka štete tužiteljeva imovina mogla biti povećana. Pritom svaka zarada koju je tužiteljica ostvarivala ili mogla ostvarivati, a zbog posljedica ozljede na radu nije ostvarivala, predmet je gubitka u njezinoj imovini odnosno pravna je osnova za naknadu štete u smislu odredbe članka 1095. stavak 1. ZOO-a.

23. U konkretnom slučaju je utvrđeno da je tužiteljica mjesecima prethodno ozljeđivanju na radu, ostvarivala osim plaće za redovan rad, ujedno i mjesečnu nagradu zastupnici i VT te dodatnu mjesečnu nagradu za svaki mjesec, koje sve nagrade su bile prikazivane na isplatnim listama tužiteljice u dijelu plaće koji je podlijegao oporezivanju i socijalnim davanjima, stoga ih je vještak financijske struke u varijanti 2. nalaza i mišljenja, prihvaćenoj po sudu, pravilno uzeo u obzir.

24. Dosuđujući dio odluke o troškovima postupka iz točke II. izreke presude, rezultat je pravilne primjene članka 154. stavak 1. ZPP-a i članka 155. ZPP-a te relevantnih odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12., 103/14., 118/14., 107/15. i 37/22. - dalje Tarifa).

25. Osnovano tužiteljica u žalbi protiv odbijajućeg dijela odluke o troškovima postupka iz točke III. izreke presude ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava prilikom ne/priznavanja tužiteljici troškova za pojedine radnje.

25.1. Tako je tužiteljici za sastav obrazloženog podneska od 13. prosinca 2016., kojim se ista očitovala na navode odgovora na tužbu, trebalo priznati trošak u iznosu od 1.250,00 kn s uračunatim PDV-om (Tbr. 8. točka 1. i Tbr. 42 Tarife), zatim za sastav podneska od 5. srpnja 2018., koji je bio potreban za vođenje parnice u smislu članka 155. stavak 1. ZPP-a iznos od 312,50 kn s uračunatim PDV-om (Tbr. 8. točka 3. i Tbr. 42 Tarife), s obzirom da su joj već priznata 4 obrazložena podneska, te je tužiteljici trebalo dosuditi i trošak pristupa punomoćnika na ročište za objavu presude u iznosu od 625,00 kn s uračunatim PDV-om (Tbr. 9. točka 3. i Tbr. 42 Tarife).

25.2. Dakle, sveukupno je tužiteljici valjalo dosuditi dodatnih 2.187,50 kn troškova, dok je u preostalom dijelu odbijenog iznosa do 8.437,41 kn (za iznos od 6.249,91 kn) pobijanu odluku o troškovima postupka valjalo potvrditi.

25.3. Nadalje, primjenom članka 166. stavak 2. ZPP-a tužiteljici je dosuđen i trošak za sastav žalbe protiv odluke (rješenja) o troškovima postupka u iznosu od 468,75 kn sa uračunatim PDV-om (Tbr. 10. točka 5. Tarife), dok je u preostalom dijelu zahtjev tužiteljice za naknadu troškova žalbenog postupka trebalo odbiti kao neosnovanog.

26. Radi svega izloženog, valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude primjenom odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a i članka 373. točka 3. ZPP-a.

U Rijeci 10. kolovoza 2022.

Predsjednica vijeća

Ivanka Maričić-Orešković, v.r.