Republika Hrvatska

Poslovni broj Gž R-301/2020-3

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivanke Maričić- Orešković predsjednice vijeća, Branke Ježek Mjedenjak članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Lidije Oštarić Pogarčić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. N. - K. iz O., OIB: ..., zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva L. i V. d.o.o. iz S., protiv tuženice RH., Ministarstvo Z., zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u S., Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pr- 648/2018 od 20. siječnja 2020., u sjednici vijeća održanoj 10. kolovoza 2022.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženice kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pr-648/2018 od 20. siječnja 2020. u dosuđujućem dijelu točke I izreke te u točki II izreke.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I izreke prihvaćen je tužbeni zahtjev te je naloženo tuženici u roku od 15 dana isplatiti tužitelju na ime uvećanja plaće za rad koji je za jedan sat duži od punog radnog vremena, kojeg je tužitelj odradio radeći u turnusima u 2014., 2015., 2016., 2017. i 2018. godini, bruto iznos od 16.136,12 kn, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom preciziranom u stopi i tijeku na pojedinačne mjesečne iznose, izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, u pogledu čega je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan, dok je u točki II izreke naloženo tuženici u roku od 15 dana isplatiti tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 10.000,00 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

2. Protiv dosuđujućeg dijela presude žalbu podnosi tuženica pozivajući se na sve žalbene razloge iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19. i 80/22. - dalje ZPP) s prijedlogom da se presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije u cijelosti podredno da se ukine i predmet vrati na ponovno suđenje te potražuje troškove žalbe.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženice nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu razlike plaće za rad u turnusima za razdoblje od veljače 2014. do ožujka 2018., za jedan sat duži od punog radnog vremena, u novčanom iznosu od 16.136,12 kn sa zateznim kamatama, koji zahtjev tužitelj temelji na odredbi članka 44. stavak 1. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne novine" broj: 104/13. - dalje KU/).

6. U provedenom postupku prvostupanjski sud je utvrdio da je tužitelj u utuženom vremenskom razdoblju bio zaposlen kod tuženice na radnom mjestu policijskog službenika za graničnu kontrolu u Ispostavi granične policije T., da mu je rad bio organizira u turnusima, da je tužitelj po nalogu nadređenih osoba imao obvezu dolaziti u policijsku postaju prije početka rada na graničnom prijelazu radi zaduživanja, a nakon završene smjene na graničnom prijelazu vratiti se u postaju radi predaje pisanog izvješća i razduživanja, da je u utuženom razdoblju prije odlaska na posao odnosno u svoju smjenu na granični prijelaz, pristupao u Policijsku postaju pola sata ranije, a nakon odrađene smjene je ponovno pristupao u Policijsku postaju pa mu je za odlazak na granični prijelaz i za povratak sa graničnog prijelaza trebao ukupno jedan sat, koji tuženica prilikom obračuna plaće nije platila.

7. Na temelju utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je zaključio da u okviru odredbe članka 44. stavak 1. KU-a, tužitelj ima pravo na razliku plaće za rad koji je za ukupno jedan sat duži od formalno propisanog radnog vremena, čiju je visinu utvrdio na temelju podataka o radu tužitelja na graničnim prijelazima i obračunu kojeg je dostavila tuženica (za rad pola sata duži pri čemu je tužitelj postavljajući tužbeni zahtjev iznose uvećao za dodatnih pola sata), dok je o naknadi parničnog troška odlučio primjenom članka 154. stavak 3. i članka 155. ZPP-a.

8. U donošenju pobijane presude nije počinjena niti jedna od bitnih procesnih povreda iz članka 354. stavak 2. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu članka 365. stavak 2. ZPP-a, pa tako niti apsolutno bitna povreda postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju se neosnovano upire žalbom tuženice budući da pobijana presuda nije nerazumljiva, u istoj su izneseni jasni i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama koji ne proturječe stanju u spisu te ih je moguće valjano pravno ispitati.

9. Tuženica sadržajem žalbe ističe postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 14. ZPP-a, na koju povredu ovaj sud u povodu žalbe pazi i po službenoj dužnosti u smislu članka 365. stavak 2. ZPP- a.

9.1. U tom pravcu tuženica tvrdi da je tužbu prvenstveno trebalo odbaciti, jer da prije podnošenje tužbe u zakonom predviđenom postupku mirnog rješenja spora u smislu odredbe članka 186.a stavak 1. i 5. ZPP-a, tuženica nije u cijelosti odbila zahtjev tužitelja za isplatom već da je dijelom učinila nespornim taj zahtjev (za pola sata duži rad).

9.2. Prvostupanjski sud je u obrazloženju presude ocijenio neosnovanim opisani prigovor tuženice te je zaključio da su u konkretnom slučaju ostvarene pretpostavke iz odredbe članka 186.a stavak 1. i 5. ZPP-a te da je tužitelj bio ovlašten u smislu stavka 5. ove odredbe ZPP-a podnijeti tužbu, koji zaključak kao pravilan prihvaća i ovaj sud.

9.3. Odredbom članka 186.a stavak 1. ZPP-a propisana je obveze osobe koja namjerava podnijeti tužbu protiv Republike Hrvatske da se prije podnošenje tužbe obrati sa zahtjevom za mirno rješenje spora Državnom odvjetništvu koje je stvarno i mjesno nadležno za zastupanje, dok je stavkom 5. propisano ako zahtjev iz stavka 1. toga članka ne bude prihvaćen ili o njemu ne bude odlučeno u roku od 3 mjeseca od njegova podnošenja, podnositelj zahtjeva može podnijeti tužbu nadležnom sudu.

9.4. Prema stanju spisa proizlazi da se tužitelj prije podnošenja tužbe obratio nadležnom Općinskom državnom odvjetništvu u S. sa zahtjevom za mirno rješenje spora od 13. travnja 2018., da je nadležno Državno odvjetništvo na zahtjev tužitelja odgovorilo dopisom od 5. srpnja 2018. sa navodima da bi tužitelju pripadala naknada isključivo za pola sata ranijeg dolaska poradi otpreme službe, da stranke u roku od tri mjeseca nisu postigle dogovor odnosno da spor nisu riješile na miran način, te da je tužitelj po proteku toga roka podnio predmetnu tužbu.

9.5. U takvim okolnostima ispunile su se pretpostavke iz odredbe članka 186.a stavak 5. ZPP-a te je tužitelj bio ovlašten podnijeti predmetnu tužbu pa stoga žalbeni razloga o postojanju bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 14. ZPP-a nije osnovan.

10. Nije ostvaren ni žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je sporne odlučne činjenice sud prvog stupnja pravilno utvrdio i raspravio u smislu članka 8. ZPP-a te je na isto pravilno primijenio materijalno pravo na koje se pozvao.

11. Žalbenim navodima tuženica ne dovodi u pitanje činjenično utvrđenje da je tužitelj prije početka rada u smjeni, radi preuzimanja smjene i zaduživanja, imao obvezu doći u Postaju granične policije T. pola sata prije početka radnog vremena kao niti pravo tužitelja na uvećanje plaće za rad koji je za pola sata duži od punog radnog vremena u utuženom razdoblju. Tuženica žalbom osporava pravilnost zaključka prvostupanjskog suda da je tužitelj na odlasku sa posla, prilikom razduživanja radio još dodatnih pola sata duže od punog radnog vremena.

12. Izneseni žalbeni navodi nisu osnovani. Naime, prvostupanjski je sud na temelju iskaza tužitelja te svjedoka S. B., M. B., J. V. i A. R., djelatnika PP T. u utuženom razdoblju, kao i svjedoka J. J. i S. U., čije je iskaze sud za potrebe ovog parničnog postupka pročitao i koji su dati u drugim istovrsnim predmetima, utvrdio da je tužitelj u utuženom razdoblju radio kao policajac za kontrolu prelaska državne granice na četiri pogranična prijelaza T., D., A. i P. dok da je dva puta radio na međunarodnom prijelazu K., da je radno vrijeme tužitelja bilo organizirano od 07,00 sati ujutro do 19,00 sati, da je tužitelj na posao u Policijsku postaju T. trebao doći pola sata prije početka radnog vremena, u 06,30 sati, radi čitanja brzojavki te upoznavanja s radnim zadacima toga dana, nakon čega je službenim kombijem odlazio na pogranični prijelaz na kojem se odvijao primitak smjene od drugog kolege. Također je utvrđeno da je u to vrijeme postojala zapovijed zapovjednika Policijske postaje T. prema kojoj su državni službenici nakon obavljanja službe na navedenim prijelazima bili dužni po povratku doći u Policijsku postaju T. pri čemu je obveza tužitelja bila predati izvješće o obavljenim radnim zadacima pojedinog radnog dana, a ukoliko je tužitelj vozio službeni kombi imao je obvezu razdužiti vozilo i predati ga poslodavcu.

13. Uvažavajući izneseno činjenično utvrđenje, ovaj sud u svemu prihvaća kao pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je tužitelj imao obvezu dolaziti u policijsku postaju prije početka rada na graničnom prijelazu radi zaduživanja a nakon rada vratiti se u postaju službenim vozilom i javiti se u postaju radi razduživanja odnosno predaje izvješća o obavljenim poslovima toga dana, a ukoliko je vozio i službeno vozilo bio je u obvezi razdužiti vozilo i predati ga poslodavcu, radi čega je tužitelj bio na poslu jedan sat duže od redovnog radnog vremena.

14. U takvim okolnostima, tužitelj ima pravo na razliku plaće za rad koji je bio za pola sata duži od redovnog radnog vremena prije početka rada u smjeni radi zaduživanja te za rad koji je pola sata bio duži nakon završetka rada u smjeni i povratka s graničnog prijelaza radi razduživanja, jer su ti sati rada bili u funkciji obavljanja poslova tužiteljevog radnog mjesta, policijskog službenika za zaštitu granice i to dulje od formalno propisanog radnog vremena.

15. Stoga, rad koji je prema činjeničnom utvrđenju provedenog postupka za jedan sat bio duži od punog radnog vremena u razdoblju od veljače 2014. do ožujka 2018., tužitelju treba vrednovati odnosno honorirati po odredbi članka 44. KU-a, kako je to pravilno zaključio i prvostupanjski sud, utvrđujući visinu bruto iznosa plaće od 16.136,12 kn prema matematičkom izračunu, koji među strankama nije bio sporan. 16. Odluka o troškovima postupka rezultat je pravilne primjene članka 154. stavak 3. ZPP-a i članka 155 stavak 1. ZPP-a te relevantnih odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12., 103/14., 118/14., 107/15. i 37/22.).

16.1. Bez osnova tuženica u žalbi osporava pravilnost primjene materijalnog prava kod donošenja odluke o troškovima postupka s navodima da je u odgovoru na tužbu djelomično priznala tužbeni zahtjev. Naime, tuženica tijekom postupka nije izričito priznala dio tužbenog zahtjeva, niti je tužitelju dostavila ponudu nagodbe u možebitnom nespornom iznosu, radi čega je, s obzirom na djelomično spornu osnovanost potraživanja, bilo potrebno provesti dokazni postupak, uslijed čega su za tužitelja nastali troškovi.

17. Radi svega izloženog, žalbu tuženice je kao neosnovanu valjalo odbiti te odlučiti kao u izreci ove presude primjenom odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a.

18. Prvostupanjska presuda u odbijajućem dijelu točke I izreke (u pogledu zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak) kao nepoobijana ostaje neizmijenjena.

U Rijeci 10. kolovoza 2022.

Predsjednica vijeća

Ivanka Maričić-Orešković, v.r.