Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 26 Gž-4125/2019-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Željke Rožić Kaleb, kao predsjednice vijeća, Roberte Pandža, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Ane Gradišek, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja L. L. T. T. C., B. D. o., T. C., R. T., T., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik F. D., odvjetnik u R., protiv tužene R. K.1 iz Z., OIB: …, koju zastupaju punomoćnici R. K.2 , odvjetnik u Z. i Ž. P., odvjetnica u Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 3324/2015-65 od 22. srpnja 2019., u sjednici vijeća održanoj 9. kolovoza 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja L. L. T. T. C., B. D. o., T. C. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 3324/2015-65 od 22. srpnja 2019.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troška žalbenog postupka.

III. Odbija se zahtjev tuženice za naknadom troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja L. L. T. T. C., OIB: … koji glasi: "I. Nalaže se tuženici R. K.1 , OIB: … iz Z. isplatiti tužitelju L. L. T. T. C., B. D. o., T. C., R. T., T., reg. broj: …, OIB: …, iznos 420.000,00 CHF zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 11.04.2015.g. do isplate, po stopi određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a, koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženici R. K. S. iz Z., OIB: …, tužitelju L. L. T. T. C., B. D. o., T. C., R. T., T., reg. broj: …, naknaditi prouzročeni parnični trošak zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznos parničnog troška od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, po stopi određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a, koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, u roku od 15 dana."

II. Nalaže se tužitelju L. L. T. T. C., OIB: … naknaditi tuženoj R. K.1 , OIB: …, parnični trošak u iznosu 248.746,87 kuna, u roku 15 dana."

2. Protiv navedene presude tužitelj podnosi žalbu zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje: ZPP). Predlaže pobijanu presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda, uz naknadu troška za sastavljanje žalbe u iznosu od 47.835,94 kuna i troška sudske pristojbe za žalbu u iznosu od 5.000,00 kuna.

3. U odgovoru na žalbu tuženica ističe da je žalba tužitelja neosnovana, a prvostupanjska odluka zakonita i pravilna. Predlaže žalbu odbiti.

4. Žalba tužitelja nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da su počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a, pa tako niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju tužitelj u žalbi posebno upire, budući da pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe, baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima pobijane presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

6. U provedenom postupku utvrđene su sve činjenice odlučne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom sporu te je na osnovu izvedenih dokaza i njihove ocjene, sukladno čl. 8. ZPP-a, u potpunosti i pravilno utvrđeno činjenično stanje. Ostalim navodima kojima tužitelj dovodi u pitanje utvrđenja prvostupanjskog suda, tužitelj u suštini ističe prigovore provedenoj ocjeni dokaza te iznosi svoje stavove o toj ocijeni, kojim prigovorima nije doveo u sumnju činjenična utvrđenja suda prvog stupnja, a budući da pravo na ocjenu dokazne snage izvedenih dokaza pripada i prvostupanjskom sudu (čl. 8. ZPP-a), kojemu pripada i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), a samo time što je koristio tu ovlast i provedene dokaze ocijenio drugačije nego što to čini tužitelj, prvostupanjski sud nije počinio neku od povreda odredaba ZPP-a.

7. Žalbeni razlozi pogrešne primjene materijalnog prava, također nisu osnovani.

8. Predmet ovoga spora je zahtjev tužitelja, kao zajmodavca, za isplatom iznosa od 420.000 CHF-a sa zateznim kamatama tekućim od 11. travnja 2015. pa do isplate, koji zahtjev tužitelj temelji na tvrdnji da je s tuženicom, kao zajmoprimkom, 1. lipnja 2011. sklopio usmeni ugovor o zajmu kojim joj se obvezao isti dan isplatiti utuženi iznos od 420.000 CHF-a, što je tužitelj i učinio, a koji pozajmljeni iznos mu tuženica nije vratila niti nakon poziva 29. siječnja 2015. da to učini u roku dva mjeseca.

9. Sporna je i u žalbenom stupnju postupka obveza tuženice na isplatu utuženog iznosa koji je tužitelj nesporno uplatio na bankovni račun tuženice 1. lipnja 2011., s obzirom na istaknuti prigovor promašene pasivne legitimacije.

10. Iz obrazloženja pobijane presude, kao i sadržaja predmetnog spisa, slijedi da između stranaka nije sporno da su tuženica i svjedok S. S., sin jednog od vlasnika tužitelja, svjedoka V. S., bili u braku u kojem je rođena njihova zajednička kći, koji brak je kasnije razveden, s time da je za vrijeme trajanja braka, radi rješavanja njihovog stambenog pitanja, između tuženice, tada R. K. S. i trgovačkog društva S. S., S. d.o.o., 10. lipnja 2011. sklopljen Ugovor o kupoprodaji nekretnine, predmet kojeg Ugovora je bio stan br. 2 u Z., na adresi …, radi čije kupnje je tužitelj isplatio na račun tužene iznos od 419.983,00 CHF-a.

11. U provedenom postupku, pored naprijed navedenih nespornih činjenica, sud prvog stupnja je utvrdio:

- da iz Izjave o prihvaćanju (list 40 spisa) proizlazi da je 2009. godine tužitelj dao zajam tuženici u svrhu kupnje stana u Hrvatskoj, na adresi … u Z., u iznosu od 300.000 EUR-a, da je društvo (tužitelj) suglasno sa zamjenom dužnika te da prihvaća S. S. kao jedinog dužnika za predmetni zajam, istom izjavom izjavljujući da od tuženice nema nepodmirenih potraživanja,

- da je uvidom u predmetnu Izjavu o prihvaćanju utvrđeno da je istu potpisao u ime tužitelja, svjedok S. S. i to prema sadržaju te Izjave, temeljem punomoći za zastupanje koju mu je 30. prosinca 2013. izdala registrirana direktorica gđa R. D., za koju Izjavu je svjedok S. S. (u svom iskazu), potvrdio da ju je vlastoručno potpisao (list 174 spisa),

- da iz punomoći od 30. prosinca 2013. (list 34 spisa), proizlazi da je direktorica tužitelja R. D., opunomoćila svjedoka S. S. da bude pravi i zakoniti opunomoćenik tužitelja u bilo kojem dijelu svijeta te da provede ili uzrokuje provedbu, između ostalog i da proda i/ili prenese i/ili založi u ime Društva (tužitelja) pokretnu i nepokretnu imovinu u vlasništvu Društva o trošku i u ime Društva te da izvrši svaku i sve radnje s tim u vezi uključujući i potpisivanje svih i bilo kojeg instrumenta, isprave, sporazuma, obrasca, akta i drugih dokumenata za u njima naveden svrhe, da izvrši sve i bilo koju u njima navedenu isplatu,

- da iz navedene punomoći proizlazi i to da ostaje na punoj snazi i s punim učinkom od njezinog datuma do 29. prosinca 2014., te da ista sadrži apostil tj. potvrdu da je javni bilježnik na Cipru kod kojeg je punomoć ovjeravana, provjerio i utvrdio da je potpisnica punomoći R. D. bila ovlaštena na izdavanje takve punomoći, što proizlazi i iz registra direktora tužitelja (list 27 spisa),

- da tužitelj tijekom postupka nije niti tvrdio da R. D. ne bi bila ovlaštena na izdavanje predmetne punomoći,

- da je Izjava o prihvaćanju potpisana u razdoblju u kojem je svjedok S. S. imao valjana punomoć direktorice tužitelja za njezino potpisivanje,

- da tijekom postupka niti tužitelj, niti svjedok S. S., nisu tvrdili, niti dokazali da bi predmetnu Izjavu o prihvaćanju pobijali,

- da je uvidom u Ugovor o diobi imovine stečene za vrijeme trajanja bračne zajednice od 14. veljače 2014., sklopljenog između tuženice i svjedoka S. S., utvrđeno je da je svjedok S. S. upoznat s činjenicom da je tuženica kupila stan novčanim sredstvima koja je primila kao zajam u iznosu 300.000 EUR-a od tužitelja, te da Izjavom u tom Ugovoru svjedok S. S. preuzima u cijelosti obvezu povrata zajma u iznosu 300.000 EUR-a zajmodavcu – tužitelju, i obvezuje se predati očitovanje iz kojeg će biti izričito navedeno da je zajmodavac suglasan s preuzimanjem duga (čl. 5. Ugovora).

12. Prvostupanjski sud je na temelju izvedenih dokaza (uvidom u pisanu dokumentaciju, saslušanjem svjedoka S. S., bivšeg supruga tuženice, V. S., bivšeg svekra tuženice i D. B., odvjetnice koja je sastavila Ugovor o diobi imovine u postupku razvoda braka tuženice i svjedoka S. S., te saslušanjem tuženice kao stranke), rukovodeći se odredbom čl. 499. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15., dalje: ZOO), ocijenio osnovanim prigovor promašene pasivne legitimacije, slijedom čega je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja, uz zaključak da je utuženi iznos tuženici isplaćen za kupnju stana u kojem je živjela zajedno s bivšim suprugom, svjedokom S. S. i njihovom zajedničkom kćeri, tj. radi rješavanja njihovog stambenog pitanja, a koji stan je kupljen na ime tuženice i za koji stan su se tuženica i njezin bivši suprug dogovorili da će nakon razvoda braka ostati tuženici i njihovoj zajedničkoj kćeri, dok se zajam tužitelju obvezao vratiti svjedok S. S., valjanom Izjavom o prihvaćanju (list 40 spisa), kojom je društvo (tužitelj), dalo suglasnost za zamjenu dužnika i prihvatilo svjedoka S. S. kao jedinog dužnika za predmetni zajam koji je dan tuženici u svrhu kupnje stana u Hrvatskoj, na adresi … u Z., u iznosu 300.000 EUR-a, zaključujući i to da je riječ o jednom zajmu za kupnju istog stana, te da tužitelj tijekom postupka nije dokazao da bi tuženici bila dana dva različita zajma (jedan u iznosu od 420.000 CHF- a, a drugi u iznosu od 300.000 EUR-a).

13. Tužitelj žalbenim navodima osporava ocjenu suda prvog stupnja o osnovanosti prigovora promašene pasivne legitimacije tuženice, upirući na to da je isti isključivo utemeljen na nekritički prihvaćenom iskazu tuženice i svjedokinje D. B., tvrdeći da svjedok S. S. nije imao ovlaštenje tužitelja za potpisivanje Izjave o prihvaćanju, te da se ista niti ne odnosi na predmetni zajam, već da se radilo o dva različita zajma (jednom u iznosu od 420.000 CHF-a i drugom u iznosu od 300.000 EUR-a), slijedom čega svjedok S. S. u ime i za račun tužitelja nije mogao otpisati dugove tuženice, niti pristati na promjenu dužnika zajma, pa da time navedena Izjava ne obvezuje tužitelja.

14. Prvostupanjski sud je, po ocjeni ovoga suda, svoja uvjerenja do kojih je došao temeljem izvedenih dokaza, opravdao uvjerljivim i logičnim razlozima, koja uvjerenja, po stavu ovoga suda, suprotno žalbenim prigovorima tužitelja, imaju pravnu i činjeničnu osnovu koju prihvaća i ovaj sud. To stoga što je sud prvog stupnja zaključak o postavljenom tužbenom zahtjevu tužitelja donio na način da je sve provedene dokaze, pa tako i iskaze saslušanih svjedoka (koje su predložile obje stranke) te iskaz tuženice, prvotno ocijenio zasebno, a potom dovodeći tako provedene dokaze u međusobnu korelaciju, prosuđujući ih u konačnome po slobodnom uvjerenju. Stoga, nisu osnovani žalbeni prigovori tužitelja da je sud prvog stupnja iskaze svjedokinje D. B. i tuženice, cijenio nekritički, niti je žalbenim navodima tužitelj iste doveo u sumnju, pri čemu ovaj sud ne prihvaća tvrdnje tužitelja da je svjedokinja D. B. zainteresirana za ishod postupka, jer na takav zaključak ne upućuje sama činjenica da se radi o odvjetnici koja je u tijeku razvoda braka između tuženice i svjedoka S. S., sastavljala Ugovor o diobi njihove imovine, s time da navedeno svakako ne proizlazi iz rezultata provedenog postupka.

15. Pravilnom primjenom pravila o teretu dokazivanja (čl. 221.a ZPP-a), prvostupanjski sud je, imajući u vidu sve dokaze koje je izveo u ovom postupku po prijedlogu obje stranke, ocijenio da tužitelj nije dokazao svoju tvrdnju o obvezi tuženice na isplatu utuženog iznosa.

16. Naime, imajući u vidu odredbu čl. 499. st. 1. ZOO-a, prema kojoj se ugovorom o zajmu zajmodavac obvezuje predati zajmoprimcu određeni iznos novca, a zajmoprimac se obvezuje poslije stanovitog vremena vratiti isti iznos novca, pravilno je sud prvog stupnja ocijenio osnovanim prigovor promašene pasivne legitimacije koji je istaknula tuženica u ovoj pravnoj stvari, pravilno pri tome cijeneći da je valjanom Izjavom o prihvaćanju (list 40 spisa) društvo (tužitelj) dalo suglasnost sa zamjenom dužnika i da prihvaća S. S. kao jedinog dužnika za predmetni zajam koji je dan tuženici u svrhu kupnje stana u Hrvatskoj, na adresi … u Z.

17. Suprotno žalbenim prigovorima tužitelja, iz priložene punomoći kojom je direktorica tužitelja R. D., koja je bila ovlaštena u ime tužitelja na izdavanje takve punomoći (koje ovlaštenje tužitelj nije osporavao niti tijekom postupka pred sudom prvog stupnja, ali isto tako niti sada u žalbi), opunomoćila svjedoka S. S. da, između ostalog, potpiše, sastavi i izvrši bez stavljanja pečata Društva (tužitelja), sve ugovore, isprave, sporazume i sve druge dokumente koji će biti potrebni ili opravdani (točka 8.), da stekne i/ili kupi i /ili prenese u ime Društva (tužitelja) bilo koju imovinu, pokretnu ili nepokretnutu, o trošku i u ime Društva te da izvrši svaku i sve radnje s tim u vezi, uključujući i potpisivanje svih i bilo kojeg instrumenta, isprave, sporazuma, obrasca, akta i drugih dokumenata za u njima naveden svrhe, te da izvrši sve i bilo koju u njima navedenu isplatu (točka 9.), kao i da proda i/ili prenese i/ili založi u ime Društva (tužitelja) pokretnu i nepokretnu imovinu u vlasništvu Društva o trošku i u ime Društva te da izvrši svaku i sve radnje s tim u vezi uključujući i potpisivanje svih i bilo kojeg instrumenta, isprave, sporazuma, obrasca, akta i drugih dokumenata za u njima naveden svrhe, da izvrši sve i bilo koju u njima navedenu isplatu (točka 10.), jasno slijedi postojanje ovlaštenja svjedoka S. S. za potpisivanje Izjave o prihvaćanju u ime i za račun tužitelja (koji potpis svjedoka S. S. na predmetnoj Izjavi tužitelj nije osporavao niti tijekom postupka pred sudom prvog stupnja, ali isto tako niti sada u žalbi), kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja, pri čemu pravilno zaključuje i o tome da je navedena Izjava potpisana u razdoblju važenja naprijed navedene punomoći, te da se ista odnosi na zajam za kupnju stana u Z., dakle na zajam koji je predmetom ovoga spora, dok tužitelj nije uspio dokazati svoje tvrdnje da bi se radilo o dva zajma (čl. 221.a ZPP-a) i to bez obzira na to što se u Izjavi spominje zajam iz 2009., a ne iz 2011. (kada je uplata utuženog iznosa nesporno izvršena na račun tuženice) i što se radi o dva različita novčana iznosa (420.000 CHF-a i 300.000 EUR- a), koje prigovore je sud prvog stupnja otklonio uvjerljivim i logičnim razlozima, koje u potpunosti prihvaća i ovaj sud.

18. Naime, u odnosu na žalbene navode da očitovanje kojim bi društvo (tužitelj), dalo pristanak na promjenu dužnika (Izjavu o prihvaćanju), svjedok S. S. nije mogao dati bez posebne odluke direktora društva (tužitelja), uz tvrdnju da je isto propisano čl. 11. Ugovora o osnivanju društva (tužitelja), valja odgovoriti da pored činjenice da tužitelj u svrhu dokazivanja navedene tvrdnje (da je čl. 11. Ugovora o osnivanju društva tužitelja, propisano da se određena očitovanja kao što je konkretno – pristanak tužitelja kao vjerovnika na ugovor o preuzimanju duga između svjedoka S. S., kao preuzimatelja duga i tuženice, kao dužnice - čl. 98. ZOO-a, ne mogu dati bez posebne odluke direktora društva tužitelja), tijekom postupka pred sudom prvog stupnja nije dostavio Ugovor o osnivanju društva (tužitelja), iz kojeg bi navedeno pouzdano bilo moguće utvrditi, u takvim okolnostima Pismo potvrde direktorice tužitelja R. D. od 29. kolovoza 2015. (list 57-60 spisa), kojim potvrđuje sadržaj navedenog čl. 11. Ugovora o osnivanju, koje Pismo potvrde pri tome nije potvrđeno niti njezinim iskazom (tužitelj nije niti predlagao izvesti dokaz saslušanjem direktorice tužitelja), neovisno o iskazu svjedoka V. S. (u kojem je naveo da tuženica nije mogla bez odobrenja direktora tužitelja prenijeti svoje dugovanje na treću osobu, a koji iskaz sud prvog stupnja nije prihvatio u tom dijelu u kojem je osporavao ovlaštenja svjedoka S. S. temeljem izdane punomoći od 30. prosinca 2013.), u kontekstu svega obrazloženog i utvrđenog od strane suda prvog stupnja, samo po sebi, ne može predstavljati adekvatan dokaz navedene činjenice (čl. 221.a ZPP-a).

19. Dakle, iz svega navedenog, cijeneći pravilnim utvrđenja suda prvog stupnja, proizlazi da je tuženica dokazala da je svjedok S. S., temeljem valjane punomoći, bio ovlašten, u ime i za račun tužitelja, pristati na promjenu dužnika (dati Izjavu o prihvaćanju), dok tužitelj, s druge strane, nije dokazao osnovanost svojih tvrdnji kojima pobija navode i dokaze tuženice - da predmetna punomoć svjedoku S. S. nije pružala ovlaštenje za valjano zastupanje tužitelja, odnosno ovlaštenje za davanje pristanka (u ime i za račun tužitelja, kao vjerovnika) na ugovor o preuzimanju duga (čl. 308-315. ZOO-a), te da je za takvu suglasnost bila potrebna posebna odluka direktora društva (tužitelja).

20. Stoga, imajući u vidu odredbu čl. 98. st. 1. i 3. ZOO-a kojom je propisano da preuzimanjem duga preuzimatelj stupa na mjesto prijašnjeg dužnika, a da se ovaj oslobađa obveze, s time da između preuzimatelja i vjerovnika postoji ista obveza koja je dotle postojala između prijašnjeg dužnika i vjerovnika, pravilnim se ukazuje zaključak suda prvog stupnja da se zajam tužitelju obvezao vratiti svjedok S. S., na što je tužitelj pristao valjanom Izjavom o prihvaćanju (list 40 spisa), na koji zaključak nije od utjecaja sadržaj rješenja Ministarstva financija – Porezne uprave od 16. srpnja 2018. (list 221 spisa), iz kojeg nije niti vidljivo da bi se radilo o porezu u svezi zajma koji je predmetom ovoga spora.

21. U toj situaciji, svi preostali žalbeni prigovori tužitelja koji se odnose na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, nisu osnovani, jer je i po mišljenju ovog suda, pravilno prvostupanjski sud na temelju utvrđenih činjenica, našavši osnovanim prigovor promašene pasivne legitimacije, odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja i odlučio kao u točki I. izreke presude.

22. Slijedom svega navedenog, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, odbiti kao neosnovanu žalbu tužitelja i potvrditi prvostupanjsku presudu.

23. Žalbeni navodi tužitelja, a kojima se, osim paušalnog prigovora pravilnosti odluke o parničnom trošku, određeno ne navodi u čemu bi se sastojala nezakonitost te odluke, ukazuju se u cijelosti neosnovanim. Naime, odluka o troškovima postupka utemeljena je na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a. Pri tom su, u skladu s procesnim radnjama poduzetim tijekom postupka, te u visini nagrade propisane Tarifom o nagradama i naknadi za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, dalje: OT), prihvaćeni samo osnovano zatraženi parnični troškovi tuženice, slijedom čega je valjalo potvrditi i odluku o troškovima parničnog postupka.

24. Kako žalbi tužitelja nije udovoljeno, tužitelju nije dosuđen trošak nastao podnošenjem pravnog lijeka (čl. 154. st. 1. ZPP u svezi s čl. 166. st. 1. ZPP), slijedom čega je valjalo odlučiti kao u izreci ove odluke pod točkom II.

25. Kako odgovor na žabu nije bio potreban za vođenje postupka (čl. 155. ZPP-a), tuženici nije dosuđen trošak nastao podnošenjem odgovora na žalbu, slijedom čega je valjalo odlučiti kao u izreci pod točkom III.

26. Slijedom svega iznesenog odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 9. kolovoza 2022.

Predsjednica vijeća:

Željka Rožić Kaleb, v.r.