Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: 21 Kž-388/2022-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, kao sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Rajka Kipkea, kao predsjednika vijeća, te Vlaste Patrčević Marušić i Igora Pavlica, kao članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Ane-Marije Runjić, u kaznenom predmetu protiv optuženika N. D., zbog kaznenih djela iz čl. 235. st. 1. i čl. 234. st. 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17. i 118/18., dalje: KZ/11) odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Općinskog suda u Sisku od 21. travnja 2022. broj 19 K-279/2020, u sjednici vijeća održanoj 9. kolovoza 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika i po službenoj dužnosti, preinačuje se pobijana presuda u pravnoj oznaci kaznenog djela i odluci o kazni te se izriče da je optuženik N. D. radnjama pod točkama 1. i 2. izreke pobijane presude počinio jedno kazneno djelo protiv imovine, neovlaštenom uporabom tuđe pokretne stvari iz čl. 234. st. 2. KZ/11 zbog kojega se na temelju istog zakonskog propisa osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine.

II. Žalba optuženika N. D. odbija se kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda u pobijanom, a nepreinačenom dijelu.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom od 21. travnja 2022. broj 19 K-279/2020 Općinski sud u Sisku proglasio je krivim optuženika N. D. zbog dvaju kaznenih djela protiv imovine i to pod točkom 1. kaznenog djela oštećenja tuđe stvari iz čl. 235. st. 1. KZ/11 i pod točkom 2. zbog kaznenog djela neovlaštene uporabe tuđe pokretne stvari iz čl. 234. st. 2. KZ/11. Optuženiku su za svako počinjeno djelo utvrđene kazne zatvora, pa mu je tako zbog kaznenog djela iz točke 1. na temelju čl. 235. st. 1. KZ/11 utvrđena kazna zatvora u trajanju od sedam mjeseci, a zbog kaznenog djela iz točke 2. mu je na temelju čl. 234. st. 2. KZ/11 utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci, nakon čega je na temelju čl. 51. KZ/11 optuženik N. D. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od devet mjeseci. Na temelju čl. 158. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19., dalje: ZKP/08-19, valja primijetiti da je prvostupanjski sud propustio navesti puni naziv Zakona na koji se poziva kao i brojeve Narodnih novina u kojima je isti objavljen zajedno sa izmjenama i dopunama) oštećenik B. J. je sa imovinsko-pravnim zahtjevom upućen na parnicu, a na temelju čl. 148. st. 6. ZKP/08-19 optuženik N. D. oslobođen je plaćanja troškova provedenog kaznenog postupka.

2. Protiv te presude žale se državni odvjetnik i optuženik.

3. Državni odvjetnik žali se zbog odluke o kazni s prijedlogom da nadležni županijski sud prihvati žalbu i preinači pobijanu presudu na način da optuženika osudi na bezuvjetnu kaznu zatvora u minimalnom trajanju od jedne godine.

4. Optuženik N. D. žali se po branitelju po službenoj dužnosti M. B., odvjetniku Zajedničkog odvjetničkog ureda M. N. T. i M. B., odvjetniku u S.. Žalba je podnesena zbog odluke o kazni s prijedlogom da nadležni županijski sud prihvati žalbu i pobijanu presudu preinači na način da optuženiku izreče blažu kaznu.

5. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

6. U smislu čl. 474. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. i 80/22., dalje: ZKP/08) spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Varaždinu na razgledanje nakon čega je državni odvjetnik uz podnesak broj KŽ-DO-417/2022-2 od 3. kolovoza 2022. vratio spis.

7. Žalba državnog odvjetnika je osnovana, a žalba optuženika nije osnovana.

8. Ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti na temelju ovlaštenja iz čl. 476. st. 1. toč. 2. ZKP/08, povodom žalbi državnog odvjetnika i optuženika ovaj drugostupanjski sud našao je da je sud prvoga stupnja povrijedio kazneni zakon na štetu optuženika. Naime, optuženik je, kako je to naprijed navedeno pod točkom 1. počinio kazneno djelo protiv imovine, oštećenjem tuđe stvari iz čl. 235. st. 1. KZ/11, a pod točkom 2. kazneno djelo protiv imovine, neovlaštenom uporabom tuđe pokretne stvari iz čl. 234. st. 2. KZ/11. Točkom 1. optuženik N. D. tereti se da je 20. studenoga 2019. oko 13 sati u P. prišao parkiranom osobnom automobilu marke M., bijele boje, registarskih oznaka ... vlasništvo B. J., te je u cilju da nanese štetu komadom drveta koji je pronašao razbio trokutasto staklo na zadnjim lijevim vratima automobila čime je oštetio B. J. za iznos od 2.000,00 kn. Točkom 2. optuženik N. D. tereti se da nakon što je počinio kazneno djelo iz točke 1. radi vožnje bez znanja i privole vlasnika kroz prethodno načinjeni otvor na zadnjim lijevi vratima, provlačenjem ruke otvorio vrata automobila marke M., bijele boje, registarskih oznaka ... vlasništvo B. J., ušao u unutrašnjost, a potom ključem koji se nalazi u bravici automobila isti stavio u pogon te se odvezao koristeći ga za vožnju, nakon čega je vozilo ostavio u dvorištu obiteljske kuće u mjestu B. kod kućnog broja ... Iz opisanog činjeničnog opisa na jasan i nedvojben način proizlazi da se radi u slučaju kada djelatnost optuženika iz točke 1. predstavlja radnje koje prethode drugoj glavnoj djelatnosti optuženika, a to je počinjenje kaznenog djela neovlaštene uporabe tuđe pokretne stvari iz čl. 234. st. 2. KZ/11. Po stavu ovog drugostupanjskog suda nije bilo mjesta proglašenju krivim optuženika N. D. za kazneno djelo protiv imovine, oštećenjem tuđe stvari iz čl. 235. st. 1. KZ/11 jer isto predstavlja sastavni dio radnji potrebnih za ostvarenje kaznenog djela neovlaštene uporabe tuđe pokretne stvari iz čl. 234. st. 2. KZ/11. Stoga je pobijanu presudu, povodom žalbi državnog odvjetnika i optuženika, trebalo preinačiti na način da radnje optuženika iz točke 1. i 2. pobijane presude predstavljaju jedno kazneno djelo protiv imovine, neovlaštenu uporabu tuđe pokretne stvari iz čl. 234. st. 2. KZ/11.

9. Kako je naprijed navedeno, i državni odvjetnik i optuženik žale se na odluku o kazni. Državni odvjetnik kaznu izrečenu optuženiku smatra preblagom i navodi da je optuženiku bilo potrebno izreći kaznu zatvora u dužem vremenskom trajanju, sve iz razloga što je optuženik već višekratno pravomoćno osuđivan zbog kaznenih djela protiv imovine i drugih kaznenih djela za koja su mu izricane i bezuvjetne kazne zatvora, a između ostalog više puta je osuđen i zbog kaznenog djela neovlaštene uporabe tuđe pokretne stvari. Nasuprot ovakvim tvrdnjama državnog odvjetnika, optuženik smatra da je prvostupanjski sud pogrešno postupio kada mu nije kao olakotne okolnosti cijenio činjenicu priznanja kaznenih djela i to već pri prvom ispitivanju, činjenicu da se pokajao zbog počinjenog, izmirio s oštećenikom te oštećeniku javio gdje se nalazi vozilo, a uz to mu je namirio štetu. Točno je da je optuženik priznao počinjenje kaznenog djela, međutim ostali navodi žalbe nisu potkrijepljeni nikakvim dokazima. čak što više tvrdnja optuženika da je oštećenika obavijestio gdje je ostavio njegovo vozilo nije točna jer je isto pronašla policija. Sud prvoga stupnja je prilikom odmjeravanja kazne potpuno i pravilno utvrdio sve odlučne činjenice potrebne za donošenje odluke o kazni. Olakotnih okolnosti prvostupanjski sud pravilno nije našao, a kao otegotna okolnost optuženiku je cijenjena njegova višestruka kontinuirana osuđivanost zbog različitih kaznenih djela što je ukazalo na upornost u vršenju kaznenih djela s time da čak niti bezuvjetne kazne zatvora nisu bile od utjecaja na optuženika da ga spriječe u daljnjem činjenju kaznenih djela. Pravilno je postupio prvostupanjski sud kada je optuženiku kao otegotnu okolnost cijenio činjenicu njegove dosadašnje osuđivanosti. Naime, optuženik u kontinuitetu od 2003. pa do 2019. čini kaznena djela, kako ona protiv imovine, tako i druga i drugačija kaznena djela za koja su mu osim uvjetnih osuda izricane i kazne zatvora čak i u višegodišnjem trajanju, što sve na optuženika nije djelovalo na način propisan kaznenim zakonom tj. na način da ga se odvrati od daljnjeg činjenja kaznenih djela. Priznanje optuženika sagledano u svjetlu njegove višekratne osuđivanosti nije od takvog značaja da bi dovelo do blaže osude. Stoga je u pravu državni odvjetnik kada tvrdi da je optuženiku bilo potrebno izreći strožu kaznu. Cijeneći sve po prvostupanjskom sudu pravilno utvrđene otegotne okolnosti, uz potpuni izostanak olakotnih okolnosti, optuženiku je izrečena kazna zatvora u trajanju od jedne godine kako je to navedeno pod točkom I. ove presude u uvjerenju da će se jedino takvom kaznom ostvariti sve svrhe kažnjavanja propisane kaznenim zakonom.

10. Zbog naprijed iznesenoga, prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika i po službenoj dužnosti, trebalo je pobijanu presudu preinačiti u pravnoj oznaci kaznenog djela te i u odnosu na odluku o kazni, na način kako je to navedeno pod točkom I. izreke ove presude, na temelju odredbe čl. 486. st. 1. ZKP/08, a žalbu optuženika odbiti kao neosnovanu, na temelju čl. 482. ZKP/08 s time što je pobijana presuda prethodno ispitana po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08 kojim ispitivanjem nije utvrđeno da bi bila počinjena koja od povreda iz te zakonske odredbe.

U Varaždinu 9. kolovoza 2022.

Predsjednik vijeća

Rajko Kipke