REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 67 Pž-3386/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Srđana Šimca, predsjednika vijeća, Davora Pustijanca, suca izvjestitelja i Božene Zajec, članice vijeća, u pravnoj stvari KONSTRUKTOR d.d. u stečaju, OIB 83011454143, Zlatar, Kralja Petra Krešimira 25, kojeg zastupa punomoćnica Jaka Ćurić, odvjetnica iz Zagreba, Pavla Hatza 23, protiv 1. tuženika STEČAJNA MASA IZA ČRNIKOVAC d.o.o. u stečaju, OIB 97995166328, Zagreb, Nalješkovićeva 7, 2. tuženika FERROSTIL MONT d.o.o., OIB 72333026791, Zagreb, Zadarska 77, kojeg zastupa punomoćnik Ivan Kapor, odvjetnik iz Zagreba, Zadarska 77 i 3. tuženika ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., OIB 23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3a, kojeg zastupa punomoćnica Lada Ćustić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Buterin & partneri, Zagreb, Masarykova ulica 3, radi pobijanja pravnih radnji stečajnog dužnika, odlučujući o žalbi tužitelja i drugotuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2142/20-25 od 30. lipnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 9. kolovoza 2022.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2142/20-25 od 30. lipnja 2022. u točki III., IV. i dijelu točke VI. izreke kojim je naloženo tužitelju naknaditi trećetuženiku parnični trošak u iznosu od 123.425,00 kn.

II. Odbija se žalba drugotuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2142/20-25 od 30. lipnja 2022. u točki I., II. i V. izreke.

III. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2142/20-25 od 30. lipnja 2022. u dijelu točke VI. izreke za 21.475,00 kn i sudi:

Odbija se kao neosnovan zahtjev trećetuženika za naknadu parničnog troška u iznosu od 21.475,00 kn (dvadesetjednutisućučetiristosedamdesetpet kuna).

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev trećetuženika za naknadu troška sastava odgovora na žalbu u iznosu od 32.100,00 kn (tridesetdvijetisućesto kuna).

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2142/20-25 od 30. lipnja 2022. utvrđeno je da je bez pravnog učinka prema stečajnoj masi tužitelja kupoprodajni ugovor od 14. listopada 2011. sklopljen između tužitelja i prvotuženika čiji predmet kupoprodaje je 2812/10000 stambene zgrade br. 19 (tlocr. povr. 250 m2) i dvorište (površine 587 m2) Jačkovinski Klanec, sagrađene na zk.č.br. 1060/4 k.o. Vrapče novo, površine 837 m2, upisane u zk. ul. 100617 k.o. Vrapče novo, u naravi četverosobni dvoetažni stan u prizemlju zgrade i kupoprodajni ugovor od 21. prosinca 2012. sklopljen između prvotuženika i drugotuženika čiji predmet kupoprodaje je ista ova nekretnina (točka I. izreke), naloženo je zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog građanskog suda u Zagrebu uspostaviti ranije zemljišnoknjižno stanje u zk. ul. br. 100617 k.o. Vrapče novo, zk. čest. br. 1060/4 k.o. Vrapče novo površine 837 m2, kakvo je bilo prije provedbe kupoprodajnog ugovora od 14. listopada 2011. pod brojem Z-3571/12 i kupoprodajnog ugovora od 21. prosinca 2012. pod brojem Z-62299/12 tako da se briše uknjižba prava vlasništva za korist prvotuženika pod brojem Z-3571/12 i uknjižba prava vlasništva za korist drugotuženika pod brojem Z-62299/12 (točka II. izreke), odbijen je tužbeni zahtjev za utvrđenjem da je bez pravnog učinka prema stečajnoj masi tužitelja ugovor o okvirnom iznosu zaduženja i osiguranju br. OU29443 od 18. prosinca 2013., solemniziran kod javnog bilježnika Marodi Ivana iz Čakovca, pod poslovnim brojem OV-11258/13 od 30. prosinca 2013. kojim je drugotuženik kao založni dužnik, kao sredstvo osiguranja da će uredno vratiti kredite, u korist trećetuženika založio nekretninu upisanu kod Općinskog građanskog suda u Zagrebu, i to 2812/10000 stambene zgrade br. 19 (tlocr. povr. 250 m2) i dvorište (površine 587 m2) Jačkovinski Klanec, sagrađene na zk.č.br. 1060/4 k.o. Vrapče novo, površine 837 m2, upisane u zk. ul. 100617 k.o. Vrapče novo, u naravi četverosobni dvoetažni stan u prizemlju zgrade, ukupne površine 161,93 m2, i dva parkirališna mjesta u dvorištu zgrade oznake P11 površine 11,50 m2 i P12 površine 11,50 m2 te tri vrta, dva u razini prizemlja oznake V6 površine 10,16 m2 i V7 površine 21,80 m2 te vrta V8 u razini podruma, površine 104,20 m2 (6 etaža), kao neosnovan (točka III. izreke), odbijen je tužbeni zahtjev da se zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog građanskog suda u Zagrebu odredi uspostava ranijeg zemljišnoknjižnog stanja u zk. čest. 1060/4 k.o. Vrapče novo kakvo je bilo prije provedbe ugovora o okvirnom iznosu zaduženja i osiguranju br. OU29443 od 18. prosinca 2013. solemniziranog kod javnog bilježnika Marodi Ivana iz Čakovca, pod poslovnim brojem OV-1258/13 od 30. prosinca 2013. (točka IV. izreke) naloženo je prvotuženiku i drugotuženiku FERROSTIL MONT d.o.o. naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 235.260,00 kn (točka V. izreke) te je naloženo tužitelju naknaditi trećetuženiku parnične troškove u iznosu od 144.900,00 kn.

2. U obrazloženju navedene presude prvostupanjski sud je utvrdio:

- da je stečajni sudac dao odobrenje stečajnom upravitelju za podnošenje tužbe za pobijanje pravnih radnji,

- da je tužba podnesena u roku od dvije godine od otvaranja stečajnog postupka,

- da su tužitelj kao prodavatelj i prvotuženik (pod ranijim nazivom Sestrice d.o.o.), sklopili kupoprodajni ugovor 14. listopada 2011.o kupoprodaji predmetne nekretnine,

- da je kupoprodajnim ugovorom ugovorena cijena od 1.767.577,50 kn s uključenim PDV-om i isplata cijene na način utvrđen sporazumom o uređenju međusobnih odnosa od 14. listopada 2011.,

- da stranke nisu dostavile sporazum o uređenju međusobnih odnosa kojim je uređen način podmirenja cijene te nisu dokazali da je cijena isplaćena na račun tužitelja,

- da je prvotuženik podnio zemljišnoknjižnom sudu 16. siječnja 2012. prijedlog za uknjižbu prava vlasništva pod brojem Z-3571/12 na temelju kupoprodajnog ugovora od 14. listopada 2011., pa se smatra da je ova pravna radnja poduzeta 16. siječnja 2012.,

- da su prvotuženik kao prodavatelj i drugotuženik kao kupac sklopili kupoprodajni ugovor 21. prosinca 2012., predmet kojeg ugovora je kupoprodaja iste nekretnine,

- da su drugotuženik i trećetuženik sklopili ugovor o okvirnom iznosu zaduženja i osiguranju br. OU29443 od 18. prosinca 2013. kojim je određeno da će trećetuženik odobravati kredite drugotuženiku, a drugotuženik radi osiguranja tražbine do ukupnog iznosa od 130.000,00 EUR daje trećetuženiku zalog na predmetnoj nekretnini,

- da je stečajni postupak nad tužiteljem otvoren 27. rujna 2013. te da je pravna radnja sklapanja kupoprodajnog ugovora od 14. listopada 2011. poduzeta prije otvaranja stečajnog postupka,

- da vrijednost stečajne mase nije dovoljna da bi se namirile sve tražbine stečajnih vjerovnika, budući da utvrđene tražbine prelaze vrijednost stečajne mase,

- da tržišna vrijednost nekretnine na dan sklapanja ugovora o kupoprodaji od 14. listopada 2011. iznosi 2.040.000,00 kn s uključenim PDV-om,

- da je založno pravo Privredne banke Zagreb d.d. brisano u zemljišnim knjigama te se u slučaju pobijanja pravne radnje kupoprodajnog ugovora od 14. listopada 2011. i povrata nekretnine u stečajnu masu te njezinom prodajom u stečajnom postupku, iz njezine vrijednosti neće namirivati tražbina Privredne banke Zagreb d.d. i ta činjenica ne dovodi do toga da vjerovnici nisu oštećeni,

- da je tužitelj bio neprekidno nesposoban za plaćanje od 19. svibnja 2011. do otvaranja stečajnog postupka 27. rujna 2013.

2.1. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je ocijenio da su ispunjene sve opće pretpostavke pobijanja kupoprodajnog ugovora od 14. listopada 2011. iz članka 127. Stečajnog zakona („Narodne novine“ broj: 44/96, 29/99, 129/00, 123/03, 197/03, 82/06, 116/10, 25/12, 133/12 i 45/13).

2.2. Budući da kupoprodajom ugovorom nije odmah ugovoreno plaćanje cijene u novcu, što bi bilo logično kod kupoprodaje kada je tužitelj u blokadi, već je određeno da će kupac isplatiti cijenu na način utvrđen sporazumom o uređenju međusobnih odnosa od 14. listopada 2011. koji sporazum niti jedna stranka ne posjeduje, prvostupanjski sud je zaključio da je tužitelj morao znati da sklapanjem ugovora o kupoprodaji kojim prodaje nekretninu za manju cijenu od tržišne dolazi do oštećenja vjerovnika te je morao znati da ukupna vrijednost njegove imovine nije dovoljna za namirenje tražbina svih njegovih vjerovnika pa je takvim otuđenjem nekretnine postupao s namjerom oštećenja vjerovnika.

2.3. Prvostupanjski sud je utvrdio i da je društvo M-profil d.o.o. ustupio prvotuženiku tražbinu prema tužitelju od 19.782.662,49 kn i nakon toga je izvršen prijeboj s kupoprodajnom cijenom od 1.767.577,50 kn i da su kupoprodajni ugovor od 14. listopada 2011. potpisali na strani tužitelja Zdravko Valec, a na strani prvotuženika Petar Podbevšek, a ugovor o ustupu tražbine potpisali Zdravko Valec koji je bio direktor i tužitelja i M-profil d.o.o. i Petar Podbevšek na strani prvotuženika. Stoga je prvostupanjski sud zaključio da je prvotuženik znao da je tužitelj nesposoban za plaćanje i znao za namjeru tužitelja da pobijanim ugovorom ošteti vjerovnike te da je nelogično je da M-profil d.o.o. koji se tada također nalazi u teškoj financijskoj situaciji i nad kojim je nesporno nekoliko mjeseci poslije (9. srpnja 2012.) također otvoren stečajni postupak, ustupa potraživanje prvotuženiku u iznosu od čak 19.782.662,49 kn bez da se odmah ugovori i naplati od 1. tuženika naknada za takvo ustupanje.

2.4. Nadalje je prvostupanjski sud utvrdio da je Petar Podbevšek u kaznenom postupku proglašen krivim i za kazneno djelo koje se sastoji u tome što je Zdravko Valec 30. prosinca 2011. u ime društva M-Profil d.o.o. s Petrom Podbevšekom kao direktorom prvotuženika sklopio ugovor o ustupanju potraživanja kojim je bez osnove i ugovorene naknade ustupio društvu prvotuženika potraživanje u iznosu od 19.782.66 kn, koje je društvo M-Profil d.o.o. imalo prema Konstruktor d.d., a niti su naknadno ugovorili naknadu, kao i za kazneno djelo da je Zdravko Valec dogovorio s Petrom Podbevšekom kao direktorom prvotuženika realizaciju prodaje i prijenosa imovine društva Konstruktor d.d., svi znajući da ta društva nemaju sredstava za plaćanje preuzetih obveza i da ugovorene kupoprodajne iznose neće plaćati na račun društva Konstruktor d.d., a presuda u kaznenom postupku donesena je na temelju sporazuma stranaka kojim je Petar Podbevšek priznao počinjenje kaznenog djela i priznao da je znao za nesposobnost tužitelja za plaćanje i pomagao Zdravku Valecu umanjiti imovinu tužitelja.

2.5. Stoga je prvostupanjski sud utvrdio da su ispunjene sve opće i posebne pretpostavke iz članka 131. Stečajnog zakona za pobijanje kupoprodajnog ugovora od 14. listopada 2011. sklopljenog između tužitelja i prvotuženika.

2.6. Prvostupanjski sud je utvrdio da je prvotuženik kupoprodajnim ugovorom od 21. prosinca 2012. prodao istu nekretninu drugotuženiku i da su kupoprodajni ugovor potpisali Milan Kanjer kao direktor prvotuženika i Kristina Jerković kao direktor drugotuženika. Utvrđeno je i da je Petar Podbevšek koji je znao za nesposobnost tužitelja za plaćanje i namjeru tužitelja da ošteti vjerovnike, još tri mjeseca bio jedini član društva drugotuženika te još dva mjeseca predsjednik uprave društva, pa je Kristini Jerković kao drugoj članici uprave moralo biti poznato u trenutku sklapanja kupoprodajnog ugovora od 21. prosinca 2012. da je tužitelj tu nekretninu prodao prvotuženiku kada je bio nesposoban za plaćanje. Neuvjerljivim je ocijenio da Kristina Jerković te okolnosti ne bi saznala od jedinog člana društva i predsjednika uprave Petra Podbevšeka.

2.7. Stoga je prvostupanjski sud utvrdio da su ispunjene sve pretpostavke i za pobijanje pravne radnje prema drugotuženiku kao singularnom pravnom sljedniku prvotuženika iz članka 143. stavka 2. točke 1. Stečajnog zakona.

2.8. Prvostupanjski sud je ocijenio da činjenice da je stečajni postupak nad tužiteljem otvoren 27. rujna 2013., dakle, u vrijeme sklapanja ugovora o okvirnom iznosu zaduženja i osiguranju je već bilo poznato da je otvoren stečajni postupak nad tužiteljem, da je trećetuženik dao izraditi elaborat procjene vrijednosti nekretnine prije odobravanja kredita drugotuženiku i da su postojali novinski članci o tome kako kasne plaće radnicima tužitelja, nisu dovoljne za zaključak da je treće tuženik znao za okolnosti zbog kojih je kupoprodajni ugovor od 14. listopada 2011. pobojan. Kako trećetuženik prilikom sklapanja ugovora o okvirnom iznosu zaduženja i osiguranju nije dužan provjeravati financijsko stanje svih pravnih subjekata koji su prije drugotuženika ikada bili vlasnici predmetne nekretnine, već samo provjeriti kreditnu sposobnost drugotuženika s kojim je sklopio ugovor, prvostupanjski sud je ocijenio da trećetuženik nije znao za okolnosti zbog kojih je kupoprodajni ugovor od 14. listopada 2011. sklopljen između tužitelja i prvotuženika pobojan. Stoga je odbio i dokazni prijedlog tužitelja da se od trećetuženika zatraži dostava cjelokupnog njegovog kreditnog spisa jer se time ne bi utvrdile odlučne činjenice budući da trećetuženik nije sklapao ugovore o kreditu s tužiteljem, a niti s prvotuženikom.

3. Protiv ove presude u točki III., IV. i VI. njene izreke žalbu je podnio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da ovaj sud presudu u pobijanom dijelu preinači i prihvati tužbeni zahtjev u odnosu na trećetuženika. Potražuje i naknadu troška sastava žalbe u iznosu od ukupno 37.625,00 kn.

4. Tužitelj u žalbi u bitnome navodi da sud nije naložio trećetuženiku dostavu kreditnog spisa, a da je to učinio tada bi utvrdio da je banka ispitala i analizirala sve podatke o drugotuženiku, pravnim osobama koje su povezane s drugotuženikom i fizičkim osobama koje su povezane s drugotuženikom i da je u vrijeme odobravanja pobijanog ugovora drugotuženik nije bio kreditno sposoban i postojali su argumenti za odbijanje zahtijevanog kredita, ali unatoč tome trećetuženik je drugotuženiku odobrio kredit.

4.1. Tužitelj nadalje u žalbi pojašnjava zbog čega je odustao od izvođenja dokaza saslušanjem stranaka i svjedoka.

4.2. Odluku o trošku postupka osporava jer je sud trećetuženiku neosnovano dosudio troškove sastava podneska od 30. svibnja 2016. koji je bio nepotreban, troškove pristupa ročištu 9. lipnja 2020. jer trošak tog ročišta nije dosuđen ni tužitelju. Nadalje, tužitelj smatra da je shvaćanje prvostupanjskog suda o nepostojanju solidarnosti tuženika pogrešan i smatra da trebaju solidarno odgovarati i za dosuđene troškove, a trebao je primijeniti i odredbu o udjelu tuženika u predmetu spora.

4.3. Tužitelj ističe da je prvostupanjski sud propustio odlučiti o zahtjevu za naknadu troškova sastava podneska od 26. svibnja 2020. i pristupa ročištu održanom 9. lipnja 2020., a neosnovano odbio dosuditi troškove sastava podnesaka od 18. ožujka 2015. i 17. lipnja 2016., 30. kolovoza 2016. i 31. kolovoza 2016., 10. veljače 2020., 3. lipnja 2020., 16. lipnja 2021., kao i kvalitetu raspravljanja na ročištima 19. listopada 2016., 11. lipnja 2019., 23. rujna 2019., 9. prosinca 2019. i 25. veljače 2021. na kojima su stranke ustrajale kod svojih navoda što podrazumijeva raspravljanje o meritumu spora. Osporava i ocjenu o kvaliteti podneska od 22. travnja 2022., kao i dio odluke o trošku kojom tužitelju nisu priznati materijalni troškovi navodeći da je opće poznato da sud kopiju dokumenta računa minimalno 1,00 kn, pa je tužitelj svaku kopiju zaračunao 1,00 kn. Napominje da je na svaku potvrdu HZMO- a, zemljišnoknjižnog izvatka i sl. otisnuta potvrda o uplati biljega i smatra da mu pripadaju svi navedeni i zatraženi troškovi.

5. Protiv označene presude u točki I., II. i V. njene izreke žalbu je podnio drugotuženik zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da ovaj sud preinači pobijanu presudu i odbije tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu troška sastava žalbe od 44.531,25 kn.

6. Drugotuženik u žalbi ističe da ni jedna zakonska odredba ne predviđa uvećanje tržišne cijene za slučaj da je nekretnina oporeziva PDV-om te da je PDV sadržan u iskazanoj tržišnoj vrijednosti.

6.1. Osim toga navodi da je Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb imala upisano založno pravo na predmetnoj nekretnini, a tužitelj traži vraćanje nekretnine koja je u trenutku poduzimanja pobijane radnje bila opterećena teretom. Međutim, vraćanjem predmetne nekretnine u stanju kakvom je danas tužitelj dobiva nekretninu bez takvog tereta, i značajno veću vrijednost od one koja je bila u trenutku u kojem je prenio svoje vlasništvo, a da tužitelj nije poduzeo pobijanu pravnu radnju, nekretnina bi ostala u njegovoj stečajnoj masi, ali opterećena razlučnim pravom koje premašuje vrijednost same nekretnine. Smatra i da ne postoji valjana pravna osnova za pobijanje Ugovora o kupoprodaji nekretnine od 21. prosinca 2012. kojim je prvotuženik prodao drugotuženiku predmetne nekretnine budući da u vrijeme poduzimanja te radnje vlasnik nekretnine nije bio tužitelj nego prvotuženik.

7. Na tužiteljevu žalbu odgovorio je trećetuženik s prijedlogom da ovaj sud odbije tužiteljevu žalbu kao neosnovanu i naloži tužitelju da trećetuženiku naknadi troškove žalbenog postupka u iznosu od 32.100,00 kn.

8. U odgovoru na žalbu trećetuženik navodi da trećetuženik nije bio sudionik ni jedne od poslovnih transakcija u kojima je sudjelovao tužitelj, niti je s tužiteljem i prvotuženikom bio u bilo kakvom poslovnom odnosu i nije imao, niti je mogao imati bilo kakva saznanja o poslovanju tužitelja. Ističe da iz propisa na koje se tužitelj pozivao, niti iz dokumentacije ne proizlazi da trećetuženik, kao ni druge poslovne banke u Republici Hrvatskoj, prilikom odobravanja kredita provjeravaju fizičke i pravne osobe povezane s korisnikom kredita, niti osobe i poslovanje pravnih i fizičkih osoba od kojih je osoba od koje je potencijalni korisnik kredita ili založni dužnik stekao nekretnine. Osporava i navode žale o troškovima postupka.

9. Žalba drugotuženika nije osnovana, a tužiteljeva žalba je djelomično osnovana.

10. Ispitavši pobijanu presudu na temelju članka 365. stavka 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 70/19 i 80/22) u granicama razloga navedenih u žalbi i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. tog Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da je pobijana presuda pravilna i na zakonu osnovana u odnosu na glavni zahtjev, dok je u odnosu na odluku o trošku postupka djelomično donesena uz pogrešnu primjenu materijalnog prava.

11. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je pobijanje pravnih radnji stečajnog dužnika na temelju tvrdnje kako je stečajni dužnik prodao nekretninu ispod tržišne vrijednosti i na način da za nju nije uplaćena kupoprodajna cijena s namjerom oštećenja svojih vjerovnika, a što su svi tuženici znali.

12. Neosnovano tužitelj u žalbi navodi kako je dužnost trećetuženika po članku 321. stavku 2. do 5. Zakona o kreditnim institucijama („Narodne novine“ broj: 159/13, 19/15, 102/15, 15/18, 70/19, 47/20, 146/20) i obvezujućoj preporuci Hrvatske narodne banke bila ispitati povezanost fizičkih osoba s kojima je drugotuženik povezan i pravne osobe s kojima je drugotuženik povezan. Naime, navedenim Zakonom nije propisana obveza banke da istražuje kreditnu sposobnost svih subjekata koji su bili raniji vlasnici nekretnine na kojoj banka planira osigurati svoje potraživanje zasnivanjem založnog prava što je ispravno utvrdio i prvostupanjski sud, a taj Zakon, u smislu odredbe članka 390. istog Zakona, nije ni bio u primjeni u vrijeme sklapanja Ugovora o okvirnom iznosu zaduženja i osiguranju.

13. Suprotno žalbenim navodima i u skladu s pravilnim utvrđenjem prvostupanjskog suda kako trećetuženik nije dužan provjeravati financijsko stanje svih pravnih subjekata koji su prije drugotuženika ikada bili vlasnici predmetne nekretnine, već samo provjeriti kreditnu sposobnost drugotuženika s kojim je sklopio ugovor, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio i kako pribavljanje kreditnog spisa trećetuženika u okolnostima konkretnog slučaja nije svrsishodno za utvrđenje činjenice da je trećetuženik znao za namjeru oštećenja vjerovnika tužitelja koji, kao ni prvotuženik, nije bio njen klijent niti u bilo kakvom poslovnom odnosu.

14. Drugotuženik neosnovano osporava utvrđenje prvostupanjskog suda o tome da je nekretninu tužitelj prodao prvotuženiku po cijeni nižoj od tržišne jer da tržišna vrijednost predstavlja osnovicu za obračun PDV-a, pa u procjenu tržišne vrijednosti nije trebalo uključiti PDV. Prvostupanjski sud je utvrdio tržišnu vrijednost nekretnine s uključenim PDV-om zato što je i u kupoprodajnom ugovoru od 14. listopada 2011. ugovorena cijena s uključenim PDV-om i usporedio tako utvrđene cijene. Također, oštećenje vjerovnika je utvrđeno ne samo zbog niže vrijednosti kupoprodajne cijene, nego i zbog toga što kupovnina nije uplaćena na račun tužitelja.

15. Valjano je prvostupanjski sud obrazložio i da je založno pravo Privredne banke Zagreb d.d. brisano u zemljišnim knjigama te se u slučaju pobijanja pravne radnje kupoprodajnog ugovora od 14. listopada 2011. i povrata nekretnine u stečajnu masu te njezinom prodajom u stečajnom postupku, iz njezine vrijednosti neće namirivati tražbina Privredne banke Zagreb d.d. Zagreb. Neosnovano se drugotuženik poziva na sudsku praksu ovog suda u predmetu poslovni broj Pž-6861/2003 u kojem založno pravo nije bilo brisano. Naprotiv, ovakvo pravno shvaćanje prihvaćeno je u sudskoj praksi ovog suda, u predmetu poslovni broj

16. Na pravilno utvrđeno činjenično stanje da su ispunjene opće pretpostavke pobijanja iz članka 127. stavka 1. Stečajnog zakona, a u odnosu na prvo i drugotuženika i posebne pretpostavke iz članka 131. Stečajnog zakona prvostupanjski sud je u odnosu na prvo i drugotuženika ispravno prihvatio tužbeni zahtjev te je žalbu drugotuženika valjalo odbiti kao neosnovanu i u tom dijelu potvrditi prvostupanjsku presudu kao u točki II. izreke na temelju odredbe članka 368. stavka 1. Zakona o parničnom postupku.

17. Pravilnost i zakonitost pobijane presude u dijelu u kojem je odbijen tužiteljev zahtjev za utvrđenje da je bez učinka prema stečajnoj masi tužitelja ugovor o okvirnom iznosu zaduženja i osiguranju jer tuženik nije znao za tužiteljevu namjeru oštećenja vjerovnika žalbenim navodima tužitelja nije dovedena u sumnju te je primjenom odredbe članka 368. stavka 1. Zakona o parničnom postupku pobijana presuda i u tom dijelu potvrđena kao u točki I. izreke ove presude.

18. Odredbom članka 161. Zakona o parničnom postupku propisano je da suparničari podmiruju troškove na jednake dijelove (stavak 1.), ako postoji znatna razlika u pogledu njihova udjela u predmetu spora, sud će prema razmjeru tog udjela odrediti kolik će dio troškova nadoknaditi svaki od suparničara (stavak 2.) i suparničari koji su solidarno odgovorni u glavnoj stvari odgovaraju solidarno i za troškove dosuđene protivnoj strani (stavak 3.).

19. Svaki dužnik solidarne obveze odgovara vjerovniku za cijeli dug i vjerovnik može zahtijevati njegovo ispunjenje od koga hoće sve dok ne bude potpuno ispunjen, ali kad jedan dužnik ispuni dug, obveza prestaje i svi se dužnici oslobađaju (članak 43. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 78/15 i 29/18).

20. Neosnovano tužitelj smatra da su prvo i drugotuženik u ovom predmetu solidarni dužnici. Konkretno se radi o sporu radi pobijanja pravnih radnji stečajnog dužnika (konstitutivnom tužbenom zahtjevu i kao posljedica pobijanja vraćanje koristi u stečajnu masu), a ne o tome da je tužitelj mogao zahtijevati ispunjenje obveze od koga hoće (prvo ili drugotuženika). Zbog toga prvostupanjski sud pravilno nije naložio tuženicima da tužitelju solidarno namire troškove postupka, jer se konkretno ne radi o solidarnoj obvezi.

21. Isto tako, u odnosu na drugotuženika predmet spora u konkretnoj parnici je pobijanje jednog te istog ugovora kojeg je zaključio s prvotuženikom te se ne radi ni o tome da postoji razlika u pogledu njihova udjela u predmetu konkretnog spora u smislu navedene odredbe članka 161. stavka 2. Zakona o parničnom postupku.

22. O zahtjevu za naknadu troškova postupka sastava obrazloženog podneska od 26. svibnja 2020. prvostupanjski sud je odlučio u točki 74. obrazloženja pobijane presude, pa neosnovano tužitelj u žalbi ističe kako je prvostupanjski sud o tom zahtjevu propustio odlučiti.

23. Tarifnim brojem 8. točkom 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, „Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 i 37/22, koji se primjenjuje u konkretnom predmetu na temelju Tbr. 48. t. 3. Tarife, predviđeno je pravo na nagradu odvjetniku po „punoj“ tarifi za najviše četiri podneska u prvostupanjskom postupku. Tužitelju je prvostupanjski sud dosudio nagradu u skladu s Tbr. 8. t. 1. Tarife za sastav podnesaka od 24. lipnja 2015., 21. rujna 2016., 19. lipnja 2019. i 18. lipnja 2021. Stoga, čak i da je prvostupanjski sud „kvalitetu“ podnesaka navedenih u žalbi ocijenio na način kako to predlaže tužitelj, nagradu za njihov sastav nije bilo moguće obračunati u skladu s Tbr. 7. t. 1. Tarife u vezi s Tbr. 8. t. 1. Tarife, kako to predlaže žalitelj.

24. Isto tako, i prema shvaćanju ovog suda podnesak kojim se samo predlaže da tuženici dostave sporazum o uređenju međusobnih odnosa (koji dokazni prijedlog su mogli iznijeti u tužbi ili na pripremnom ročištu), podnesak kojim se predlaže zakazivanje ročišta, podnesci kojima se očitovanje dostavlja u tri navrata od kojih su dva dostavljena u razmaku od samo jednog dana, kojim se dostavlja sudska praksa i kojim se analizira već dostavljeni dokaz nisu podnesci koji su bili potrebni za vođenje parnice u smislu odredbe članka 155. stavka 1. Zakona o parničnom postupku te je prvostupanjski sud pravilno odbio tužiteljev zahtjev za njihovom naknadom.

25. Ovaj sud prihvaća i obrazloženje prvostupanjskog suda o tome da tužitelj nije spisu privio dokaze o materijalnim troškovima i njihovoj visini, a neosnovano tužitelj smatra da je opće poznato kako trošak preslike isprava iznosi minimalno 1,00 kn budući da sud kopiju dokumenata računa u tom iznosu.

26. Međutim, osnovano tužitelj u žalbi navodi kako podnesak trećetuženika od 30. svibnja 2016. nije podnesak predviđen Tbr. 8. t. 1. Tarife, te je trećetuženiku za sastav tog podneska prvostupanjski sud trebao dosuditi naknadu troška u iznosu od 625,00 kn s uključenim PDV-om, u skladu s Tbr. 8. t. 3. Tarife i Tbr. 42. Tarife, umjesto 22.100,00 kn (s uključenim PDV-om) primjenom Tbr. 8. t. 1. Tarife.

27. Stoga je rješenje o trošku postupka dosuđenog trećetuženiku valjalo djelomično preinačiti kao u točki III. izreke ove presude primjenom odredbe članka 380. točke 3. Zakona o parničnom postupku, a u preostalom dijelu odluku o trošku postupka potvrditi u skladu s odredbom članka 380. točke 2. Zakona o parničnom postupku.

28. Trećetuženiku nije dosuđen trošak sastava odgovora na žalbu, jer ta postupovna radnja nije bila potrebna za donošenje odluke (članak 155. Zakona o parničnom postupku). Stoga je i zahtjev tužitelja za naknadu troška nastalog u žalbenom postupku odbijen kao pod točkom IV. izreke ove presude.

29. Tužitelju nije dosuđen trošak sastava žalbe, jer u žalbenom postupku nije uspio u pogledu glavnog zahtjeva već samo u neznatnom dijelu i to u pogledu sporednih traženja. Iz navedenog proizlazi kako tužitelj nije uspio u ovom žalbenom postupku u odnosu na odluku o glavnoj stvari, zbog čega nema pravo na trošak žalbenog postupka (članak 166. stavak 2. u svezi odredbe članka 154. Zakona o parničnom postupku).

30. Uzgredno treba napomenuti kako prvostupanjski sud doista nije odlučio o tužiteljevom zahtjevu na naknadu parničnog troška za zastupanje na ročištu 9. lipnja 2020. iako je takav zahtjev postavljen tužiteljevim troškovnikom (str. 818. spisa). Stoga u ovom dijelu tužiteljevu žalbu valja smatrati zahtjevom za donošenje dopunske odluke o troškovima postupka primjenom odredbe članka 339. Zakona o parničnom postupku. Zbog toga ovaj sud nije mogao odlučiti o tužiteljevoj žalbi u odnosu na dio zahtjeva za naknadu troška o kojem prvostupanjski sud nije ni donio odluku. O tom zahtjevu prvostupanjski sud će naknadno odlučiti.

Zagreb, 9. kolovoza 2022.

Predsjednik vijeća

dr. sc. Srđan Šimac

Broj zapisa: eb30f-f7d0b

Kontrolni broj: 0816e-d1aea-1ff6c

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=SRĐAN ŠIMAC, L=ZAGREB, O=VISOKI TRGOVAČKI SUD REPUBLIKE HRVATSKE, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku,

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.