REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 32 Pž-4483/2021-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca, Davora Pustijanca, predsjednika vijeća, dr. sc. Srđana Šimca, suca izvjestitelja i Božene Zajec, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja H. Š. iz Z., OIB ... i tuženika R. A. d.d., Z., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik I. G., odvjetnik u Odvjetničkom društvu G. & G. d.o.o., Z., odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1376/16 od 9. srpnja 2021., u sjednici održanoj 9. kolovoza 2022.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana tužiteljeva žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1376/16 od 9. srpnja 2021. u točkama I., II. i III. njene izreke.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom odbijen je tužbeni zahtjev kojim je tužitelj od suda zatražio utvrdi osnovanost osporavanja tuženikove tražbine u iznosu od 6.871.786,71 kn koju on ima prema D. d.o.o. u stečaju, Z. B.. Odbijen je i tužiteljev zahtjev za naknadu parničnih troškova i tužitelju je naloženo da tuženiku naknadi parnične troškove u iznosu od 296.800,00 kn,

2. U stečajnom postupku otvorenom nad stečajnim dužnikom D. d.o.o. 20. travnja 2015., 5. svibnja 2016. je objavljeno rješenje o utvrđenim i osporenim tražbinama kojim je tužitelj upućen u parnicu radi dokazivanja osnovanosti osporavanja predmetne tuženikove tražbine. Tuženik je prijavio tražbinu prijavom od 27. studenoga 2015., s osnove više ugovora o kreditu i jednom ugovoru o pristupanju dugu. Tužitelj drži da je riječ o pobojnim radnjama (čl. 127. do 132. Stečajnog zakona, „Narodne novine“ broj 71/15 i 104/17; dalje: SZ) u ukupnom iznosu od 6.871.786,72 kn.

3. Tužitelj je protiv ove presude podnio žalbu u kojoj je ponovio da osporavanje temelji na neurednosti isplate kredita s tuženikove strane; na nepostojanju ovršne isprave na temelju kojih su prijavljene ove tražbine, na pobojnosti pravih radnji stečajnog dužnika D. d.o.o., na šteti koju je protupravnim radnjama počinio tuženik u stečajnoj masi D. d.o.o. i na zastari tuženikovih tražbina te je ponovio razloge zašto su sve ove osnove za osporavanje tuženikove tražbine osnovane. U žalbi tvrdi da je prvostupanjski sud kod donošenja pobijane presude pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo u pogledu svih dijelova ukupne tuženikove tražbine, posebno u dijelu utvrđenja da je tuženik korisnicima kredita isplati kreditne iznose. Ovo utvrđenje nije moguće bez financijskog vještačenja. Netočno ja da bi N. grupa d.o.o. priznala bilo kakva dugovanja s osnove tuženikovih kredita. Pored navedenog, tužitelj u žalbi ustraje u tvrdnji da su ovrhom pokrenutom s tuženikove strane na jedinoj nekretnini (jedinoj imovini) D. d.o.o. oštećeni drugi vjerovnici među kojima je i tužitelj osobno.

4. Tužitelj je osporio i osnovanost ocjene prvostupanjskog suda o tome da u ovoj pravnoj stvari ni na jedan način nije došlo do prijeboja tražbina s tuženikovim tražbinama. To je također bilo moguće utvrditi izvođenjem dokaza financijskim vještačenjem. Dalje, tužitelj drži da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio da n je njegov prigovor zastare tuženikovih tražbina osnovan.

5. Tužitelj je uz žalbu podnio i prijedlog za izuzeće predsjednika ovog suda više sudaca ovog suda koju su zauzeli pravno shvaćanje na sjednici Odjela trgovačkih i ostalih sporova održanoj 29. listopada 2020., kao i sutkinje Božene Zajec. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. lipnja 2022. odbijen je kao neosnovan tužiteljev prijedlog za izuzeće predsjednika ovog suda, a rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 14. lipnja 2022. je odbijen kao neosnovan tužiteljev zahtjev za izuzeće predloženih sudaca ovog suda.

6. Tužiteljeva žalba nije osnovana.

7. Nakon što je ova presuda ispitana na temelju odredbi čl. 381. i čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22; dalje: ZPP), u granicama žalbenih razloga, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da je ono pravilna i zakonita.

8. Uvažavajući rezultate provedenog dokaznog postupka (čl. 8. ZPP-a), pravilno utvrđeno činjenično stanje i pravilno primijenjeno materijalno pravo, te opširno i detaljno obrazloženje razloga za donošenje pobijane presude koje ovaj sud prihvaća u cijelosti i zbog čega pored ostaloga na njega i upućuje, ovaj sud dijeli ocjenu prvostupanjskog suda o neosnovanosti tužbenog zahtjeva i time o neosnovanosti tužiteljeve žalbe.

9. O žalbenom razlogu povodom prigovora zastare tuženikove tražbine 10. Tužitelj je u tužbi naveo da je najstarija tuženikova tražbina po predmetnim ugovorima o kreditu dospjela 15. srpnja 2009. Tražbina iz ugovora o kreditu sklopljenog između banke i trgovačkog društva zastarijeva u roku od tri godine (čl. 228. Zakona o obveznim odnosima, „Narodne novine“ broj 35/05 i 41/08; dalje: ZOO). Naime, obje ugovorne strane su trgovci, a predmet ugovora se odnosi na predmet poslovanja banke - davanje kredita.

11. Tuženik je podnio prijedlog za otvaranje stečajnog postupka 30. prosinca 2011. Stečajni postupak je otvoren 23. listopada 2015. Odredbom čl. 241. ZOO-a je propisano da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Tuženik je podnošenjem prijedloga za otvaranje stečajnog postupka poduzeo radnju pred sudom radi namirenja tražbine, pa je time zastara na koju upućuje tužitelj u ovoj pravnoj stvari prekinuta 30. prosinca 2011. Zastara tuženikove tražbine počet će ponovno teći tek okončanjem stečajnog postupka (čl. 245. st. 3. ZOO-a).

12. Pored navedenog, tuženik je radi naplate tražbine 22. rujna 2011. podnio na naplatu zadužnice, pa je do prekida zastare došlo i podnošenjem zadužnica na naplatu (čl. 241. ZOO-a).

13. Odredbom čl. 180.a st. 1. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj: 57/96, 29/99, 173/03, 191/03, 151/04, 88/05 i 67/08; dalje: OZ) propisano je da dostavom rješenja o ovrsi banci ovrha se smatra provedenom. U ovom slučaju ne primjenjuje se odredba st. 2. čl. 68. toga Zakona (koja propisuje da će sud dovršenje ovrhe utvrditi rješenjem).

14. Odredbom čl. 183. st. 5. OZ-a, propisano je da se u slučaju nemogućnosti naplate zadužnice odgovarajuće primjenjuje odreda čl. 211. OZ-a.

15. Odredbom čl. 211. st. 1. OZ-a, propisano je da ako u vrijeme kad je banci dostavljeno rješenje o ovrsi nema sredstava na ovršenikovom računu, banka će to rješenje držati u očevidniku i po njemu obaviti prijenos kad sredstva pristignu na račun.

16. Prema odredbi čl. 211. st. 3. OZ-a, na odgovarajući način se primjenjuje odredba čl. 180.a OZ-a.

17. Prema odredbi čl. 180.a st. 4. OZ-a ako ovrhovoditelj ne bude namiren u skladu s rješenjem o ovrsi u roku od godine dana od dostave toga rješenja banci i ako u tom roku ne predloži izmjenu sredstava i predmeta ovrhe, sud će ovrhu obustaviti.

18. Među strankama nije sporno da zadužnica nije naplaćena, te da se ona nalazila u redoslijedu osnova za plaćanje Financijske agencije.

19. Prvostupanjski sud je pravilno ušutio na pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Odjela trgovačkih i ostalih sporova Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 29. listopada 2020: „Kada je zadužnica ili rješenje o ovrsi dostavljeno na naplatu banci u vrijeme važenja čl. 180.a Ovršnog zakona, samom dostavom na naplatu banci odnosno Financijskoj agenciji navedenih ovršnih osnova za plaćanje, ovrha nije dovršena, ako tražbina nije namirena isplatom vjerovniku zaplijenjenoga iznosa, pa od dana dostave zadužnice odnosno rješenja o ovrsi na naplatu zastara nije počela teći iznova.“

20. Prvostupanjski sud je pravilno ocijenio da naplata vjerovnikove tražbine temeljem zadužnice ili bjanko zadužnice je izvansudski ovršni postupak, koji se prema odredbama Ovršnog zakona provodio tako da je vjerovnik dostavljao banci dužnika zadužnicu ili bjanko zadužnicu izdanu u njegovu korist s učincima dostave pravomoćnoga sudskog rješenja o ovrsi i to neposredno u prijamnom uredu banke, preporučenom poštanskom pošiljkom s povratnicom ili preko javnoga bilježnika, temeljem čega bi banka izvršila zapljenu novčanih tražbina dužnika po računu i prijenos istih na račun vjerovnika (čl. 183. st. 3. i čl. 183.a st. 2. OZ-a).

21. Podnošenjem predmetne zadužnice na naplatu 22. rujna 2011., tuženik je dakle, pokrenuo izvansudski ovršni postupak kojim je zastara također prekinuta. Kad je prekid zastare nastao zahtjevom ovrhe, zastara počinje teći iznova od okončanja tog postupka (čl. 245. st. 4. i 5. ZOO-a). Slijedom navedenog i po ocjeni ovog suda je zastara tuženikove tražbine prekinuta kako podnošenjem zadužnica na naplatu tako i podnošenjem prijedloga za otvaranje stečajnog postupka. Odatle i po ocjeni ovog suda neosnovanost tuženikovog prigovora zastare.

22. O žalbenom razlogu neuredne neisplate kredita njegovim korisnicima

23. Kako bi tužitelj dokazao osnovanost osporavanja tuženikove tražbine, on je u ovoj pravnoj stvari primjenom pravila o teretu dokazivanja (čl. 219. st. 1. i čl. 221.a ZPP-a) bio dužan dokazati i postojanje svih tvrdnji na kojima temelji svoj tužbeni zahtjev (točka 3. obrazloženja). Jednako tako, na tužitelju je bio i teret dokaza njegove tvrdnje da tuženik nije uredno isplatio sve iznose po ugovorima o kreditu korisnicima kredita. U tu svrhu prvostupanjski sud je odlučio izvesti dokaz vještačenjem po sudskom vještaku financijske struke, pa mu je naložio uplatiti predujam na ime troškova vještačenja u iznosu od 7.000,00 kn. Kako tužitelj nije uplatio zatraženi predujam, to je prvostupanjski sud pravilno odustao od izvođenja tog dokaza (čl. 153. st. 3. ZPP-a). Odatle i pravilnost ocjene prvostupanjskog o tome da tužitelj do zaključenja glavne rasprave nije dokazao svoju tvrdnju o neurednim isplata iznosa kredita njihovim korisnicima (čl. 219. st. 1. i čl. 221.a u vezi s čl. 153. st. 3. ZPP-a). Odatle i neosnovanost tužiteljeve žalbe u ovom njenom dijelu.

24. Pored navedenog, prvostupanjski sud je pravilno ocijenio da pod pretpostavkom da tuženik nije isplatio cijelosti iznose kredita njihovim korisnicima, da u tom slučaju tuženik, A. 2000 d.o.o., N. grupa d.o.o., D. d.o.o., A. i partneri k.d., tužitelj i M. Š., ne bi sklopili dva ugovora o međusobnom reguliranju prava i obveza od 4. svibnja 2011. Tim ugovorima je i tužitelj izrijekom u cijelosti priznao sve kreditne obveze prema tuženiku, kako na to detaljno upućuje prvostupanjski sud u obrazloženju pobijanog rješenja.

25. O žalbenom razlogu povodom tužiteljevog prigovora prijeboja

26. Tužitelj drži da je tuženikova tražbina prestala prijebojem s tražbinom naknade štete koja je protupravnim tuženikovim postupanjem nastala A. 2000 d.o.o., N. grupa d.o.o., D. d.o.o., tužitelju i M. Š., povodom kojih se vode sudski postupci. Također, da je prestala i na temelju toga što je tuženik u razdoblju od 1. ožujka 2009. do 30. rujna 2009., naplatio više kamata od ugovorenih uslijed jednostrano promijenjene kamatne stope. Tako je po ugovorima o kreditu koje je sklopio s A. 2000 d.o.o. naplatio više kamata (ugovor o kreditu 06001020698 u iznosu od 12.288,25 kn, po ugovoru o kreditu 07178550013 iznos od 16.137,04 kn, po ugovoru o kreditu 08178550014 iznos od 2.976,16 kn, po ugovoru o kreditu 08178010040 iznos od 3.273,78 kn i po ugovoru o kreditu 09178020008 iznos od 528,00 kn). Tužitelj tvrdi i to da je podnošenjem zadužnica na naplatu Aris 2000 d.o.o. nastala šteta od 7.000,00 kn dnevno i izmakla korist od 1.900.000,00 kn.

27. Odredbom čl. 195. ZOO-a propisano je da dužnik može prebiti tražbinu s protutražbinom vjerovnika, ako obje tražbine glase na novac ili druge zamjenljive stvari istog roda i iste kakvoće i ako su obje dospjele.

28. Odredbom čl. 196. st. 1. ZOO-a propisano je da prijeboj ne nastaje čim se ispune pretpostavke za to, nego tek izjavom o prijeboju.

29. Da bi tražbina prestala nužno je da dužnik da izjavu o prijeboju. Iz ni jedne isprave u spisu ne proizlazi da su osobe za koje tužitelj tvrdi da im je tuženik prouzročio štetu (A. 2000 d.o.o., N. G. d.o.o., D. d.o.o., tužitelj i M. Š.) dale izjave o prijeboju i da je predmet tih izjava o prijeboju tuženikova predmetna tražbina. Također, i u pogledu tražbine A. 2000 d.o.o., po osnovi preplaćenih kamata, iz ni jedne isprave u spisu ne proizlazi da je to društvo dalo izjavu o prijeboju i da je predmet prijeboja tuženikova tražbina. Tužitelj u ovoj pravnoj stvari nije dostavio izjave o prijeboju, pa time nije dokazao da su izjave o prijeboju dane (čl. 219. st. 1. ZPP-a).

30. Prvostupanjski sud je pravilno ocijenio da sama činjenica što se vode sudski postupci protiv tuženika radi naknade za štetu ne znači ujedno da stvarno i postoji odgovornost tuženika za štetu: jednako tako, pokretanje sudskih postupaka ne može zamijeniti izjavu o prijeboju koje nema.

31. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da iz rješenja St-1135/12 od 27. travnja 2017. na koje se tužitelj pozvao, proizlazi da su u stečajnom postupku nad D. d.o.o. u stečaju, utvrđene sljedeće tražbine drugog višeg isplatnog reda: tražbina N. grupa d.o.o. u iznosu od 3.042.831,21 kn, tražbina A. 2000 d.o.o. u iznosu od 1.602.530,50 kn, tužiteljeva tražbina u iznosu od 3.042.831,21 kn i tražbina M. Š. u iznosu od 3.042.831,21 kn. Iz toga doista proizlazi samo to da su u stečajnom postupku nad D. d.o.o. u stečaju, utvrđene tražbine navedenih vjerovnika prema D. d.o.o. u stečaju, a ne i da postoje tražbine tih vjerovnika ili D. d.o.o. u stečaju prema tuženiku po osnovi naknade štete. Utvrđenjem tražbina u stečajnom postupku ne dolazi do prijeboja i utvrđenje tražbina također ne može zamijeniti dužnikovu izjavu o prijeboju.

32. Slijedom navedenog, kako to pravilno ocjenjuje i prvostupanjski sud, sve i da postoje navedene tražbine po osnovi naknade za štetu i tražbina A. 2000 d.o.o. po osnovi preplaćenih kamata iz ugovora o kreditu, time ne bi prestala tuženikova tražbina, jer dužnici nisu dali izjavu o prijeboju s tuženikovom tražbinom. Odatle neosnovanost i ovih tužiteljevih žalbenih navoda.

33. O žalbenim razlozima pobojnosti radnji stečajnog dužnika i zadužnicama

34. I ovaj sud dijeli ocjenu prvostupanjskog suda o tome da su neosnovane tužiteljeve tvrdnje o tome da su ugovori o kreditu broj 08025550014, 04001020203, 09178020119 i ugovor o pristupanju dugu od 4. svibnja 2011., bez učinka prema stečajnoj masi D. d.o.o. (čl. 127. do 132. SZ-a).

35. Iz tuženikove prijave tražbine proizlazi da je on po ugovoru o kreditu broj 040010202023 prijavio tražbinu u iznosu od 550.162,23 kn. U odnosu na ugovor o okvirnom iznosu zaduženja broj 08025550014 i ugovor o kreditu 040010202023, tužitelj je naveo da su tuženik, N. d.o.o. i D. d.o.o., 23. ožujka 2009., sklopili Dodatak broj 2 ugovoru o okvirnom iznosu zaduženja broj 08025550014 kojim je u čl. 2. ugovoreno da D. d.o.o. odgovara tuženiku kao sudužnik uz N. d.o.o.

36. Nadalje, tuženik, N. d.o.o. i D. d.o.o. su sklopili IV. dodatak ugovoru o kreditu broj 040010202023 kojim je u čl. 2. određeno da D. d.o.o. odgovara tuženiku kao sudužnik uz N. d.o.o., te da je u vrijeme sklapanja tih dodataka N. d.o.o. imala evidentirane naloge za plaćanje na računu za koje nije bilo pokrića više od 60 dana. Zato tužitelj drži da se radi o pobojnim pravnim radnjama.

37. Zato tužitelj tvrdi da su bez učinka prema stečajnoj masi dodatak broj 2 ugovoru o kreditu broj 08025550014 i IV. dodatak ugovoru o kreditu broj 040010202023, a ne i sami ugovori o kreditu. Međutim, i po ocjeni ovog suda prema odredbi čl. 141. st. 5. SZ-a, ako se zahtjev za pobijanje pravne radnje prihvati, pobijena pravna radnja je bez učinka prema stečajnoj masi. Tužitelj kao razlog za pobijanje ovih ugovora iznosi razloge koji se tiču N. d.o.o. u smislu odredbe čl. 127. i čl. 131. SZ-a, a ne D. d.o.o., jer tvrdi da je u vrijeme sklapanja tih ugovora N. d.o.o. bila nesposobna za plaćanje. Prema tome, čak da su tužiteljevi navodi točni, time bi ovi ugovori mogli biti bez učinka samo prema stečajnoj masi N. d.o.o. (čl. 141. st. 5. SZ-a), a ne bi bili bez učinka prema stečajnoj masi D. d.o.o. u stečaju. Ovo zato jer nesposobnost N. d.o.o. za plaćanje doista nije razlog zbog kojeg bi sukladno odredbi čl. 131. SZ-a ugovor bio bez pravnog učinka prema D. d.o.o. u stečaju.

38. Ugovorom o pristupanju dugu od 4. svibnja 2011. kojeg su sklopili tuženik, N. grupa d.o.o., D. d.o.o., A. i partneri k.d., tužitelj i M. Š., utvrđeno je između ostaloga da je 2. studenoga 2006. sklopljen ugovor o kreditu broj 06001020698 te je D. d.o.o. pristupila dugu N. d.o.o. po ugovoru o kreditu broj 06001020698 s dodacima kao solidarni dužnik. Njime se obvezala tuženiku da će ispuniti sve tuženikove tražbine po tom ugovoru. Time je ujedno, stupila u obvezu pored dužnika. Iz prijave tuženikove tražbine proizlazi da je tuženik na temelju ovog ugovora o kreditu broj 06001020698 prijavio tražbinu u iznosu od 1.486.760,69 kn.

39. Tužitelj svoje tvrdnje o pobojnosti ugovora o pristupanju dugu temelji na činjenici da je 15. listopada 2010. tuženik imao evidentirane zadužnice na računu D. d.o.o., da je 19. listopada 2010. bilo zakazano ročište u predmetu St-339/09 radi odlučivanja o prijedlogu za otvaranje stečajnog postupka nad D. d.o.o., da je na sastanku 15. listopada 2010. postignut dogovor da će tuženik povući zadužnice s naplate i da je tuženik 18. listopada 2010. povukao zadužnice s računa D. d.o.o. Već iz ovih tužiteljevih navoda, kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud, proizlazi da D. d.o.o. nije bila nesposobna za plaćanje u vrijeme sklapanja ugovora o pristupanju dugu 4. svibnja 2011., jer je račun D. d.o.o. bio u blokadi u razdoblju od 15. listopada 2010. do 18. listopada 2010., kada je tuženik povukao zadužnice s naplate, dakle, u razdoblju od tri dana ili prije više od šest mjeseci prije sklapanja ugovora o pristupanju dugu.

40. Iz rješenja prvostupanjskog suda St-1135/12 od 23. listopada 2015. kojim je otvoren stečajni postupak nad D. d.o.o., proizlazi da je predmet St-339/09 pravomoćno okončan odbijanjem prijedloga za otvaranje stečajnog postupka. Prema tome, postojala su dva prijedloga za otvaranje stečajnog postupka. Povodom prvog prijedloga vodio se postupak pod brojem St-339/09, a drugi prijedlog podnio je tuženik, 30. prosinca 2011. Povodom tog prijedloga otvoren je stečajni postupak po poslovnim brojem St-1135/12.

41. Dakle, kako je to pravilno ocijenio prvostupanjski sud, u postupku St- 335/09 prijedlog za otvaranje stečajnog postupka je odbijen kao neosnovan zato jer tada nisu postojali stečajni razlozi. Iz rješenja St-1135/12 od 23. listopada 2015., proizlazi da iz potvrde Fine od 5. siječnja 2015. je vidljivo da je na taj dan na računima i novčanim sredstvima D. d.o.o., evidentirano 1201 dan neprekidne blokade. To znači da je neprekidna blokada računa D. d.o.o. nastupila 22. rujna 2011. To proizlazi i iz očevidnika redoslijeda osnova za plaćanje (str. 365. – 369. spisa). Kako je ugovor o pristupanju dugu sklopljen 4. svibnja 2011., to u vrijeme sklapanja tog ugovora D. d.o.o. nije bila nesposobna za plaćanje. Zbog toga, suprotno tužiteljevom mišljenju, ne postoje zakonske pretpostavke iz odredbe čl. 131. SZ-a za pobijanje pravnih radnji.

42. Nadalje, po ugovoru o kreditu broj 09178020119 tuženik je prijavio tražbinu u iznosu od 1.730.114,94 kn. Ugovor o kreditu broj 09178020119 sklopili su 15. rujna 2009., tuženik kao kreditor, A. 2000 d.o.o. kao korisnik kredita, D. d.o.o. kao sudužnik, A. 2000 i partneri k.d. kao sudužnik, M. Š. kao solidarni jamac i tužitelj kao solidarni jamac. Iznos kredita je bio 115.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju tuženika na dan korištenja kredita (točka 2. ugovora). Točkom 3. ugovora određeno je da se iznosom do 85.000,00 EUR refinanciraju obveze po drugim ugovorima o kreditu, a ostatak kredita koristi se za obrtna sredstva. Točkom 15. ugovora o kreditu određeno je da su svaki sudužnik i solidarni jamac za odgovornost za obveze korisnika kredita dobili odgovarajuću protučinidbu od korisnika kredita.

43. Tužitelj tvrdnju o pobojnosti ugovora o kreditu broj 09178020119 temelji na navodima kako je u rujnu 2009. D. d.o.o. imala evidentirane naloge za plaćanje za koje nije bilo pokrića duže od 60 dana, te da je njen račun vodio tuženik. Međutim, postupak koji se vodio nad D. d.o.o. pod brojem St-335/09, kako je naprijed navedeno, pravomoćno je okončan odbijanjem prijedloga za otvaranje stečajnog postupka kao neosnovanog. Stečajni postupak je da ponovimo, otvoren u predmetu koji se vodi pod poslovnim brojem St-1135/12 povodom prijedloga za otvaranje stečajnog postupka od 30. prosinca 2011. Iz rješenja o otvaranju stečajnog postupka nad D. d.o.o. proizlazi da je neprekidna blokada računa D. d.o.o. nastupila 22. rujna 2011. Prema tome, u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu 09178020119 nije postojala nesposobnost za plaćanje D. d.o.o. Zato u ovoj pravnoj stvari ne postoje ni zakonske pretpostavke iz odredbe čl. 131. SZ-a. Pored toga, kako je tim ugovorom određeno da su svi sudužnici i solidarni jamci za svoju odgovornost dobili odgovarajuće protučinidbe od korisnika kredita, to tužitelj nije dokazao ni postojanje oštećenja drugih vjerovnika.

44. Konačno, tužitelj tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom iznio činjenice o stvarnom stanju stečajne mase D. d.o.o. (čl. 219. st. 1. ZPP-a) i je li ona dovoljna za namirenje tražbina stečajnih vjerovnika te podatke o tome koliki je ukupan iznos utvrđenih tražbina svih stečajnih vjerovnika D. d.o.o. Odatle i nepostojanje činjenica iz kojih bi proizlazilo oštećenje vjerovnika bilo kojom od pravnih radnji na čiju pobojnost se tužitelj pozvao u ovoj pravnoj stvari.

45. Pod opće zakonske pretpostavke u smislu odredbe čl. 127. SZ-a svrstava se i to da je radnja dovela do oštećenja ili pogodovanja vjerovnika i da se krajnji rezultat pobijanja mora očitovati u povećanju mogućnosti namirenja stečajnih vjerovnika. Tužitelj nije iznio činjenice ili predložio dokaze iz kojih bi proizlazilo ispunjenje navedenih zakonskih pretpostavki, kako je to pravilno ocijenio prvostupanjski sud, pa odatle neosnovanost i ovih njegovih žalbenih navoda.

46. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci (čl. 368. st. 1. ZPP-a).

Zagreb, 9. kolovoza 2022.

Predsjednik vijeća

Davor Pustijanac, v.r.