Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru

Zadar, Borelli 9

Poslovni broj: 8 Gž-250/2020-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od Marina Grbića, predsjednika vijeća, Sanje Dujmović, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Franke Zenić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. B., OIB: …, iz R. koga zastupa punomoćnik S. I., odvjetnik u R., protiv tuženika D. d.o.o., OIB: …, iz V., koga zastupa zakonski zastupnik, a njega punomoćnica K. G., odvjetnica u R., radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Opatiji poslovni broj P-1181/2017-17 od 2. prosinca 2019. ispravljene rješenjem istog prvostupanjskog suda poslovni broj P-1181/2017-19 od 3. prosinca 2019., u sjednici vijeća održanoj 9. kolovoza 2022.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja M. B. i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalnoj službi u Opatiji, poslovni broj P-1181/2017-17 od 2. prosinca 2019. ispravljena rješenjem poslovni broj P-1181/2017-19 od 3. prosinca 2019.

Obrazloženje

1. Uvodno označenom presudom suđeno je:

»1. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"I. Nalaže se tuženiku D. d.o.o. da tužitelju M. B. isplati iznos od 24.020,84 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na isti iznos i to na :

- 13.244,00 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 16. travnja 2016. do isplate,

- 8.122,44 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 20. srpnja 2016. do isplate,

- 1.990,80 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 5. ožujka 2016. do isplate,

- 663,60 zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 30. lipnja 2016. do isplate,

po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

II. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju prouzročeni parnični trošak s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, sukladno Zakonu o obveznim odnosima i odlukama HNB-a, iznosi 12% godišnje, a u slučaju promjene stope zateznih kamata, prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, tekućom od dana presuđenja, pa do isplate, sve u roku 15 dana, pod prijetnjom ovrhe."

2. Nalaže se tužitelju, da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 10.000,00 kn, u roku 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.«

2. Uvodno označenim rješenjem od 3. prosinca 2019. riješeno je:

"Ispravlja se presuda ovog suda, gornji posl. br. P-1181/2017-17 od dana 2. prosinca 2019. godine, tako da u obrazloženju presude na listu 8, u predzadnjem odlomku koji počinje riječima "O procesnom prigovoru prijeboja…", u zadnjoj rečenici umjesto riječi " neosnovan", treba stajati riječ "osnovan"."

3. Protiv uvodno označene presude žalbu je izjavio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava te odluke o troškovima parničnog postupka. U žalbi ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku. U obrazloženju osporene presude navodi se nekoliko kontradiktornosti zbog čega je navedena presuda nejasna i ne može se ispitati. Prvostupanjski sud u obrazloženju kao razlog odbijanja tužbenog zahtjeva navodi da tužitelj nije dokazao da bi Ugovor o najmu nakon što je istekao 16. prosinca 2014. bio prešutno obnovljen pozivajući se na odredbu čl. 575. st. 1. Zakona o obveznim odnosima. Ne navodi odlučne činjenice pa je presuda nejasna, tako sud uopće ne uzima u obzir činjenicu da je 15. ožujka 2016. tužitelj raskinuo Ugovor o najmu zemljišta sklopljenog 16. prosinca 2011. sa tuženikom, a na koji raskid se tuženik, iako ga je primio, nije očitovao, kao i na opomenu pred utuženje. Prvostupanjski sud nije uzeo u obzir navode odgovora na tužbu tuženika u pogledu raskida ugovora. Nadalje, u odgovoru na tužbu se ne navodi da je tuženik za vrijeme trajanja ugovora od 16. prosinca 2011. do 16. prosinca 2014. plaćao manje najamninu od ugovorene već samo da je uredno ispunjavao svoju obvezu. Prema tome ima se primijeniti odredba čl. 575. st. 1. Zakona o obveznim odnosima. Tuženik u odgovoru na tužbu ne spori da je ugovor raskinut od strane tužitelja i da je bio dužan plaćati najamninu tužitelju. Dakle, ugovor nije istekao nakon perioda na koji je sklopljen već je raskinut od strane tužitelja 15. ožujka 2016. Tuženik se nije protivio raskidu, koristio je zemljište te nakon isteka ugovora vršio uplate na račun tužitelja koje uplate su dokazane tijekom postupka, a koje sud nije uzeo u obzir. Razvidno je da je tuženik nakon isteka ugovora nastavio koristiti zemljište koja činjenica je u kontradiktornosti sa zaključkom suda da tužitelj nije dokazao da bi predmetni Ugovor o najmu nakon isteka 16. prosinca 2014. bio prešutno obnovljen. Tužitelj je u smislu potvrđivanja svojih navoda istaknuo da su na račun tužitelja vršene uplate od strane tuženika pozivajući se pritom na promet po računu tužitelja. Iz bankovnih izvadaka nije razvidno za koji mjesec i godinu se uplaćuju najamnine. Uplaćeni iznosi nisu isti već različiti, pa se ne može utvrditi da je među strankama dogovoreno da najamnina zemljišta iznosi manje od ugovorene najamnine i od kada je postignut dogovor, ali je jasno da su uplate vršene nakon isteka ugovora, dakle ne nakon raskida već nakon isteka ugovora. Zadnja uplata izvršena je 29. travnja 2015. pa na upit tužitelja zbog čega su vršene uplate ukoliko tuženik smatra da nakon isteka ugovora nije koristio zemljište niti je bio dužan platiti najamninu, nije odgovoreno, niti prvostupanjski sud smatra da je navedeni podatak relevantan za ovaj postupak. Tužitelj se protivi istaknutom prigovoru zastare potraživanja budući da su uplate vršene nakon 16. prosinca 2014. Poziva se na odredbu čl. 171. Zakona o obveznim odnosima navodeći da uvažavajući činjenicu da prilikom uplata od strane tuženika nije navedeno za koji mjesec se plaća najamnina zaključuje se da su uplatama tuženika plaćane one najamnine koje su i prve dospjele na plaćanje. Tuženik koji tvrdi da je izvršio sve uplate s osnova najamnine dužan je to i dokazati pritom ukazujući na odredbu čl. 219. i 221.a Zakona o parničnom postupku. Sukladno tim odredbama tuženik je bio dužan dokazati da je isplatio sve najamnine sukladno ugovorenoj obavezi na račun tužitelja kao i dokazati od kada je i da li je dogovorena manja najamnina od ugovorene uvažavajući činjenicu da su uplate na račun tužitelja vršene nakon 16. prosinca 2014. Navedene tvrdnje tuženik nije dokazao. Ukazuje na iskaz K. O. navodeći da je ista supruga zakonskog zastupnika tužitelja, a ne zna kada je ugovoreno smanjenje najamnine te tvrdi da nisu nakon isteka ugovora plaćali na žiro račun tužitelja. Navedene tvrdnje da su u suprotnosti sa dokumentacijom koja prileži spisu budući da je dokazano da su uplate vršene nakon isteka ugovora i da je upravo ona izvršila uplatu 28. kolovoza

2015. u iznosu od 1.750,00 kn. Također uplatama koje su uplaćene do 16. prosinca 2014. utvrđeno je da je plaćena najamnina u iznosu od 3.400,00 kn. Tuženik je bio dužan dokazati svoje tvrdnje o plaćanju najamnine na ruke tužitelju. U pogledu iznosa najamnine ističe se da stranke imaju drugačije tvrdnje te da je sud bio dužan utvrditi činjenično stanje prema dokumentaciji koja je priložena spisu. Prije svega potrebno je bilo utvrditi koji iznos najamnine je plaćen i u kojem periodu. Ukoliko se uzme da je u 2013. odnosno drugoj ugovornoj godini plaćen iznos od 3.400,00 kn jasno se da zaključiti da je u 2013. najamnina bila upravo 3.400,00 kn odnosno u iznosu koji je i ugovoren. Prvostupanjski sud navedene uplate ne spominje iako se radi o odlučnim činjenicama u ovom postupku, pa je presuda nejasna i ne može se ispitati. Ukoliko se uzmu u obzir sve uplate tuženika koje je bio dužan plaćati na račun tuženika umjesto jedne koja je plaćena svjedoku E. B. i to bez pisanog traga, onda je jasno da je tužiteljevo potraživanje veće od onoga koje potražuje u ovom postupku. Samo najamnina za posljednja 4 mjeseca 2014. iznosi 13.600,00 kn, za koje tuženik nije dokazao da je isplatio tužitelju, premašuje utuženi iznos od 13.244,00 kn. Ukoliko se uzme u obzir da je nakon

isteka

ugovora

dogovoreno

da mjesečna najamnina iznosi 100 EUR mjesečno onda je potraživanje tužitelja puno veće od utuženog. Pravo je tužitelja da od tuženika potražuje manji iznos od ugovorenog, međutim to je samo mogućnost koju on ima na raspolaganju budući da ugovorne strane nisu nikada sklopile aneks ugovora kojim smanjuju iznos ugovorene najamnine niti o tome postoji bilo kakav pisani trag odnosno iskaz svjedoka koji bi navedeno potvrdio. Sve navedene odlučne činjenice sud nije prihvatio već postupa na način kao da među strankama nije bilo sklopljenog Ugovora o najmu i kao da nema uplata najamnina na žiro račun tužitelja. Predlaže se uvažiti žalbu i preinačiti prvostupanjsku presudu na način da se ista ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

4. Na žalbu nije odgovoreno.

5. Žalba nije osnovana.

6. Suprotno žalbenim navodima tužitelja prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13.; dalje ZPP), koji se ovdje primjenjuje na temelju čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19., dalje: ZID ZPP,) prema kojoj je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika, kao ni onu iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 221.a ZPP kojom je određeno da ako sud na temelju izvedenih dokaza (čl. 8) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja, - jer je po ocjeni ovog suda prvostupanjski sud raspravio sporne činjenice izvođenjem svih predloženih dokaza i iste savjesno i brižljivo ocijenio te pravilno izveo zaključak da se temeljem istih dokaza ne može sa dovoljnom sigurnošću zaključiti o osnovanosti tužiteljevih činjeničnih tvrdnji.

7. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju u žalbi ukazuje tužitelj, budući da je izreka pobijane presude razumljiva, ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, presuda ima razloge o odlučnim činjenicama koji su jasni i nisu proturječni, o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

8. Prvostupanjski sud, nadalje, nije počinio niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, po čl. 365. st. 2. istog Zakona, a niti je pogrešno primijenio materijalno pravo.

9. Predmet spora predstavlja zahtjev tužitelja na isplatu iznosa od 24.020,84 kn zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na pojedine iznose koji iznosi da predstavljaju nepodmireno dugovanje s osnova najamnine zaključno sa 15. ožujka 2016. u iznos od 13.244,00 kn, zatim s osnove duga za nepodmirenu komunalnu naknadu u iznosu od 8.122,44 kn, te duga prema Hrvatskim vodama u iznosu od 1.990,80 kn i od 663,80 kn.

10. Pobijanom presudom prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev tužitelja, a tako donesenu odluku obrazlaže time da tužitelj nije dokazao da bi sporni Ugovor o najmu zemljišta od 16. prosinca 2011. (dalje: Ugovor o najmu) nakon što je istekao 16. prosinca 2014., bio prešutno obnovljen pozivajući se na odredbu čl. 575. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08. i 78/15.; dalje ZOO). Naime, tužitelj da je u svom stranačkom iskazu naveo da su stranke dogovorno mijenjale visinu najamnine koja je bitan sastojak ugovora radi čega da je bio u obvezi (čl. 575. st. 2. ZOO) zaključiti pisani ugovor sa drugom ugovorenom visinom najamnine nakon 16. prosinca 2014, a što nije u konkretnom slučaj. Nadalje, prvostupanjski sud smatra da je nakon isteka ugovorenog roka tuženik koristio zemljište, po potrebi, za održavanje sajma i da stoga nisu postupili po odredbi čl. 575. st. 2. ZOO jer da iz iskaza saslušanih svjedoka ne proizlazi utvrđenje o kontinuitetu korištenja predmetnog prostora od strane tuženika pa da bi se smatralo kroz primjenu odredbe čl. 574. st. 2. ZOO, da je trajanje ugovora produljeno pod istim uvjetima. Iskaz tužitelja o prešutnom obnavljanju ugovornog odnosa s tuženikom i stanju duga sud prvog stupnja nije ocijenio uvjerljivim i istinitim obrazlažući kako je nelogično da bi tužitelj obnovio ugovor koji je istekao, a da nije precizirao visinu najamnine. Osim toga, prvostupanjski sud zaključuje da za slučaj da je ostao dug s osnova najma za mjesec prosinac 2013. te siječanj, veljaču i ožujak 2014. da bi to ukupno iznosilo 8.660,00 kn, a ne utuženi iznos, pa bi bio osnovan prigovor zastare potraživanja primjenom odredbe čl. 229. ZOO budući da je tužba podnesena 28. travnja 2017. tako da je svakako protekao zastarni rok za tražbinu od 8.660,00 kn. Za iznos od preostalih 4.584,00 kn tužitelj nije dokazao za koji vremenski period bi i to predstavljao dug. U pogledu tražbine s osnova nepodmirene komunalne naknade i računa Hrvatskih voda prvostupanjski sud je utvrdio da tužitelj nije dokazao da je platio navedeni dug u ime tuženika kako to tvrdi u iskazu. Prvostupanjski sud utvrđuje da je račun za komunalnu naknadu ispostavljen na ime tužitelja za dug iz 2013., a ne tuženika, pa da tuženik ne bi bio u obvezi platiti navedeno potraživanje s time što je našao djelomično osnovan i prigovor zastare (čl. 226. st. 1. ZOO). Konačno zaključuje da ocjenom provedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi osnovanost činjenica iznesenih u tužbi i tužbenom zahtjevu, pa je primjenom pravila o teretu dokazivanja iz čl. 221.a ZPP, slijedom svega navedenog odbio tužbeni zahtjev tužitelja.

11. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda prvostupanjski sud je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i na isto pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

12. U postupku je utvrđeno, da je između stranaka sklopljen navedeni Ugovor o najmu i da je predmet najama zemljište oznake kat. čest. 4189 i 4190, k.o. K., ukupne površine 2300 m2, i to na vrijeme od tri godine, tj. do 16. prosinca 2014., sa mogućnošću produljenja, a za mjesečni najam od 450 EUR.

13. U ovoj fazi postupka ostala je sporna činjenica da li je Ugovor o najmu prešutno obnovljen kroz razdoblje od 16. prosinca 2014. do 15. ožujka 2016. kojeg dana je tužitelj tuženiku uputio obavijest o raskidu Ugovora o najmu, kao i visina zahtjeva.

14. Člankom 574. st. 1. ZOO određeno je da ugovor o najmu sklopljen na određeno vrijeme ili mu je trajanje određeno zakonom - prestaje istekom toga vremena, dok je st. 2. tog članka određeno da ako nakon proteka ugovorom određenog vremena najmoprimac nastavi rabiti stvar, a najmodavac se tomu ne protivi, smatra se da je trajanje ugovora produljeno na neodređeno vrijeme pod istim uvjetima.

15. Polazeći od citirane odredbe i utvrđenja suda prvog stupnja, po ocjeni ovog suda, u konkretnom slučaju ne može se smatrati da je trajanje Ugovora o najmu produljeno na neodređeno vrijeme i to pod istim uvjetima, a kako je to tužitelj tvrdio tijekom prvostupanjskog postupka (list spisa 19) i ponavlja u žalbi. Naime, iz iskaza samog tužitelja slijedi da je tuženik prvu godinu redovito plaćao, a kasnije da su dogovorili da tuženik plaća manju naknadu za najam i da je naknada smanjena na 300,00 EUR mjesečno, zatim da se u međuvremenu zz tuženika N. O. razbolio i da je sve daljnje dogovore vodio s njegovom suprugom K. koja da je kazala da je iznos od 300,00 EUR previše, te su dogovorno iznos smanjili na 100,00 EUR mjesečno. Suglasno tome iskazala je i K. O. - da je bila prilično loša prodaja na sajmu, te su dogovorili smanjenje najma na 300,00 EUR, a nakon toga na 100,00 EUR. Prema tome, gornjem iskazu tužitelja kontradiktorni su žalbeni navodi kako se „ne može utvrditi da je među strankama dogovoreno da najamnina zemljišta iznosi manje od ugovorene najamnine i od kada je postignut dogovor“. Ovdje je reći i to da suprotno žalbenim navodima iz iskaza tužitelja slijedi kako su stranke dogovorile da se nastavi plaćati najam u iznosu od 760,00 kn još u ožujku 2014., pa utoliko žalbeni navodi izneseni u svezi s time nisu s uspjehom doveli u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane presude.

16. U odnosu na žalbene navode kako je tuženik nakon isteka Ugovora o najmu nastavio koristiti zemljište reći je da ta činjenica nije u kontradiktornosti sa zaključkom suda da tužitelj nije dokazao da bi predmetni Ugovor o najmu nakon isteka vremena na koji je sklopljen bio prešutno obnovljen, a u smislu odredbe čl. 575. st.1. ZOO. 17. Naime, odredbom čl. 575. st. 1. ZOO određeno je da se ugovor o najmu nekretnine sklopljen na određeno vrijeme smatra prešutno obnovljenim na isto vrijeme trajanja ako ni jedna ugovorna strana, najmanje trideset dana prije isteka ugovorenog vremena, ne obavijesti u pisanom obliku drugu stranu da ne namjerava sklopiti ugovor na određeno vrijeme za daljnje razdoblje.

18. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda ne može se u konkretnom slučaju smatrati prešutno obnovljenim Ugovor o najmu na daljnje tri godine, iako ni tužitelj ni tuženik nisu (trideset dana prije 16. prosinca 2014.) obavijestili u pisanom obliku, drugu stranu da ne namjeravaju sklopiti ugovor na određeno vrijeme za daljnje razdoblje.

19. Naime, navedeno jer je tuženik nastavio koristiti sporno zemljište nakon isteka vremena na koji je Ugovor o najmu sklopljen što među strankama niti nije sporno (slijedi iz iskaza K. O.), međutim, po uvjetima koji nisu isti onima iz Ugovora o najmu, pa utoliko žalbeni navodi kojima se ukazuje na činjenicu raskida ne dovode u pitanje pravilnost zaključka suda prvog stupnja u svezi s time da Ugovor o najmu nije prešutno obnavljan, kao ni žalbeni navodi da tuženik u odgovoru na tužbu nije naveo da je od 16. prosinca 2011. do 16. prosinca 2014. plaćao manju najamninu od ugovorene, kraj činjenice da je to sam potvrdio tužitelj u svom iskazu.

20. Točno je kako tvrdi žalitelj da su uplate od strane tuženika vršene nakon isteka vremena na koji je Ugovor o najmu sklopljen tj. nakon 16. prosinca 2014. kako to nedvojbeno slijedi iz izvješća Net Banking Erste bank međutim, radi se o iznosima od 1.750,00 kn, 750,00 kn odnosno 760,00 kn koji ne odgovaraju visini najamne iz Ugovora o najmu od 3.400,00 kn odnosno 450,00 EUR, već iznosima koji su posljedica postignutog usmenog dogovora stranaka, što ne ide u prilog tome da bi Ugovor o najmu bilo prešutno produljen i to pod istim uvjetima, kako to tvrdi žalitelj. 21. U pogledu žalbenih navoda u svezi visine zahtjeva reći je da je suprotno žalbenim navodima tužitelja tužitelj, a ne tuženik, taj koji je bio dužan dokazati koji točno određen iznos najamnine se najmoprimac obvezao plaćati, kao i kroz koje vrijeme koji iznos, koje sporne, a odlučne činjenice za ocjenu osnovanosti zahtjeva tužitelj nije dokazao, kako je to pravilno ocijenio sud prvog stupnja, pa niti žalbeni navodi - da su uplatama tuženika plaćane one najamnine koje su i prve dospjele na plaćanje (čl. 171. ZOO), ne dovode u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane presude jer činjenične tvrdnje na koje bi se imalo primijeniti pravilo o uračunavanju ispunjenja tužitelj privi puta ističe tek u žalbi, što nije moguće (čl. 352. st. 1. ZPP).

22. Već je navedeno da je tužitelj iskazivao o dogovoru stranaka temeljem kojeg su vršene navedene niže uplate, kako prije tako i poslije 16. prosinca 214., tako da žalbeni navodi kako stranke nisu smanjile iznos ugovorene najamnine nisu s uspjehom dovele u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane presude s time što je odgovoriti žalitelju i to da je točno da je dispozicija tužitelja "da od tuženika potražuje manji iznos od ugovorenog", međutim i tada tužitelj mora iznijeti sve relevantne činjenice na kojima zasniva takav zahtjev (raščlanjujući iznose najamnine kroz vrijeme obveze, plaćeno od neplaćenog i dr.) i predložiti odgovarajuće dokaze kojima se te činjenice utvrđuju, sukladno čemu tužitelj nije postupio.

23. Slijedom navedenog kako nisu od utjecaja za donošenje ove drugostupanjske odluke žalbeni navodi u svezi neosnovanosti prigovora zastre zbog uplata vršenih nakon 16. prosinca 2014. te kako je ovaj sud ustanovio da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda suda prvog stupnja pobija u dijelu pod toč. 1. izreke odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda u tom dijelu.

24. Tužitelj se žalio i na odluku o troškovima postupka, međutim ispitujući pobijanu presudu pod toč. 2. izreke reći je da je pravilno prvostupanjski sud obistinio troškove potrebne za vođenje parnice te pravilno primijenio materijalno pravo kada je obvezao tužitelja da tuženiku naknadi troškove po čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19), koji se ovdje primjenjuje temeljem odredbe čl. 117. st. 3. ZID ZPP, a sve u svezi čl. 155. ZPP.

25. Slijedom svega iznesenog, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP, odlučeno je kao u izreci ove drugostupanjske presude.

U Zadru, 9. kolovoza 2022.

Predsjednik vijeća

Marin Grbić