Poslovni broj: P-224/2020-43

Republika Hrvatska

Općinski sud u Bjelovaru

Stalna služba u Garešnici

Garešnica, Vladimira Nazora 22

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru, Stalna služba u Garešnici, po sucu toga suda Ivanu Poljaku kao sucu pojedincu, u parničnom predmetu tužitelja D. V. iz Š. kbr. 84, OIB:…, zastupane po punomoćnici B. M., odvjetnici u D., protiv tuženika Z. B. d.d., Z., T. bana J. 10 iz Z. OIB:…, zastupana po punomoćnici M. K. K., odvjetnici iz O. društva P. & P. iz Z., radi isplate, dana 25. srpnja 2022.

p r e s u d i o  j e

I. Dužan je tuženik Z. banka d.d., Z., T. bana J. J. 10, OIB: …, isplatiti tužitelju V. D., Š. kbr. 84, Š., OIB: …, s osnova ništetnosti odredbi kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, ukupan novčani iznos od 132.183,18 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom :

na iznos od 27,86 kn od 11. rujna 2007. godine do isplate na

iznos od 6,05 kn od 11. listopada 2007. godine do isplate na

iznos od 24,73 kn od 11. studenog 2007. godine do isplate na

iznos od 19,56 kn od 11. prosinca 2007. godine do isplate na

iznos od 42,50 kn od 11. siječnja 2008. godine do isplate na

iznos od 64,25 kn od 11. veljače 2008. godine do isplate na

iznos od 94,79 kn od 11. ožujka 2008. godine do isplate na

iznos od 72,12 kn od 11. travnja 2008. godine do isplate na

iznos od 46,88 kn od 11. svibnja 2008. godine do isplate na

iznos od 46,62 kn od 11. lipnja 2008. godine do isplate na

iznos od 33,44 kn od 11. srpnja 2008. godine do isplate na

iznos od 23,15 kn od 11. kolovoza 2008. godine do isplate na

iznos od 30,51 kn od 11. rujna 2008. godine do isplate na

iznos od 84,62 kn od 11. listopada 2008. godine do isplate na

iznos od 142,41 kn od 11. studenog 2008. godine do isplate

na iznos od 87,96 kn od 11. prosinca 2008. godine do isplate

na iznos od 191,28 kn od 11. siječnja 2009. godine do isplate

na iznos od 206,65 kn od 11. veljače 2009. godine do isplate na iznos od 257,27 kn od 11. ožujka 2009. godine do isplate

na iznos od 183,69 kn od 11. travnja 2009. godine do isplate na

iznos od 182,43 kn od 11. svibnja 2009. godine do isplate na

iznos od 169,40 kn od 11. lipnja 2009. godine do isplate na

iznos od 176,86 kn od 11. srpnja 2009. godine do isplate na

iznos od 157,47 kn od 11. kolovoza 2009. godine do isplate na

iznos od 170,51 kn od 11. rujna 2009. godine do isplate na

iznos od 149,72 kn od 11. listopada 2009. godine do isplate na

iznos od 162,32 kn od 11. studenog 2009. godine do isplate na

iznos od 164,64 kn od 11. prosinca 2009. godine do isplate na

iznos od 203,47 kn od 11. siječnja 2010. godine do isplate na

iznos od 229,39 kn od 11. veljače 2010. godine do isplate na

iznos od 219,54 kn od 11. ožujka 2010. godine do isplate na

iznos od 258,22 kn od 11. travnja 2010. godine do isplate na

iznos od 276,88 kn od 11. svibnja 2010. godine do isplate na

iznos od 333,21 kn od 11. lipnja 2010. godine do isplate na

iznos od 373,03 kn od 11. srpnja 2010. godine do isplate na

iznos od 321,43 kn od 11. kolovoza 2010. godine do isplate na

iznos od 471,80 kn od 11. rujna 2010. godine do isplate na

iznos od 406,56 kn od 11. listopada 2010. godine do isplate na

iznos od 417,10 kn od 11. studenog 2010. godine do isplate na

iznos od 477,45 kn od 11. prosinca 2010. godine do isplate na

iznos od 573,89 kn od 11. siječnja 2011. godine do isplate na

iznos od 469,23 kn od 11. veljače 2011. godine do isplate na

iznos od 500,51 kn od 11. ožujka 2011. godine do isplate na

iznos od 460,58 kn od 11. travnja 2011. godine do isplate na

iznos od 547,47 kn od 11. svibnja 2011. godine do isplate na

iznos od 122.623,73 kn od 04. travnja 2011. godine do isplate

po stopi od 15% godišnje do 31. prosinca 2007. godine, od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015 godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodni tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve to u roku od 15 dana.

II. Dužan je tuženik Z. banka d.d., Z., T. bana J. J. 10, OIB: …, tužitelju V. D., Š. kbr.84, Š., OIB: …, naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 35.892,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodni tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 10. ožujka 2020. podnio tužbu protiv tuženika, radi isplate, u kojoj navodi da tužbu podnosi Naslovnom sudu, kao mjesno i stvarno nadležnom sudu, budući se radi o sporu u vezi Ugovora o namjenskom kreditu koji je kao potrošač, korisnik kredita (u vrijeme sklapanja ugovora prezimena L.), s tuženikom kao kreditorom zaključila u B. dana 10. srpnja 2007. godine, broj Ugovora: …, kreditna partija broj: ….

Člankom 21. Ugovora ugovoreno je daj je u slučaju spora nadležan sud u B., slijedom čega je Naslovni sud mjesno nadležan u ovom predmetu. Zatim, tužitelj navodi da je kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom dana 10. srpnja 2007. godine zaključio Ugovor o namjenskom kreditu, Broj Ugovora: …, kreditna partija broj: … (dalje: Ugovor), u iznosu kunske protuvrijednosti od 74.600,00 CHF obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Kredit je namijenjen za kupnju stana. Prema odredbi članka 1. stavak 2. tužitelj je obavezan iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Odredbom čl. 3. Ugovora ugovoren je rok otplate kredita koji iznosi 360 mjeseci. Odredbom čl.7. Ugovora ugovoreno je da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja za CHF, da anuitet sadrži glavni dug i kamatu, da anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno mjesečno, prvog dana u mjesecu, a počev od dana dospijeća prvog anuiteta. Tužitelj je navedeni kredit u cijelosti otplatio. Predmetni ugovor je tipski, od strane tuženika unaprijed formuliran ugovor. Odredbe ugovora o valutnoj klauzuli kojom se glavnica veže uz valutu švicarski franak i otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti iznosa u švicarskim francima po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važeće na dan plaćanja za CHF su nepoštene i ništetne. O valutnoj klauzuli se nije pojedinačno pregovaralo niti je tuženik prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tužitelja informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Nije ga upozorio na rizik vezan uz valutnu klauzulu CHF koji je neusporedivo veći u odnosu na rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz EURO jer Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema švicarskom franku onako kako to čini prema EUR-u, nije ga upozorio da je tečaj švicarskog franka u odnosu na kunu slobodan te može rasti i padati neovisno o utjecaju Hrvatske narodne banke, niti o tome da se tečaj švicarskog franka u vrijeme ugovaranja nalazio blizu svojih povijesnih minimuma te je u predstojećem razdoblju bi očekivan i izvjestan njegov rast, a što je utvrdio MMF u studiji iz ožujka 1997. godine te od 04. lipnja 2007. godine, a što je tuženiku, s obzirom na njen predmet poslovanja, odnosno znanje i stručnost, bilo i moralo biti poznato, nije upozorio o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, a o čemu je podrobno obrazloženo i u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P1401/12 od 04. srpnja 2013. godine te Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine, a koja se tiče kolektivnog spora. Nije ga upozorio da je švicarski franak sigurna valuta ali samo za banke kao davatelje kredita, no ne i za potrošače i korisnike kredita te i tužitelja. To sve ukazuje da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, ravnopravnosti ugovornih strana i jednakosti činidbi te je ugovaranjem valutne klauzule u švicarskim francima uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana na štetu tužitelja, te su u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača čl. 81., 82. i čl. 90. (NN 96/03) te i čl. 96., 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) te Zakona o obveznim odnosima takve odredbe nepoštene i ništetne. Posljedica ugovaranja valutne klauzule u CHF dovela je do toga da su anuiteti zbog rasta tečaja narasli za više i od tisuću kuna.

I u sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača po tužbi tužitelja Potrošač –

Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, protiv tuženika osam banaka te i tuženika, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske od 14. lipnja 2018. godine poslovni broj: Pž-6632/2017-10 te presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev2221/2018 od 03. rujna 2019. godine utvrđeno je da su tuženici zaključujući ugovore o potrošačkom kreditiranju u razdoblju od 01. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine, povrijedili kolektivne interese i prava potrošača, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, jer je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja (pregovori) i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženica kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na punoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, pa su time postupili suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03), čl. 81., 82. i 90. i protivno odredbama čl. 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 79/09 i

89/09) te suprotno odredbama zakona o obveznim odnosima. Kako je nepoštena i ništetna odredba ugovora kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, što sve je utvrđeno i u sporu po kolektivnoj tužbi, a koja utvrđenja su u smislu odredbi 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13) članka 118 Zakona o zaštiti potrošača ( NN 41/14, 110/15 i 14/19), te članka 502. c Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92,

58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, dalje ZPP) obvezujuća za ostale sudove u postupku koji pokrene potrošač radi saniranja posljedica nepoštenih i ništetnih odredbi, to tužitelju pristoji pravo na restitucijski zahtjev da mu tuženik vrati ono što je temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora primio, sve sukladno odredbama čl. 323. i čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/5, 41/08, 125/11, dalje ZOO). Budući je tuženik nepošten stjecatelj to je u smislu odredbi čl. 1115 ZOO-a od dana stjecanja dužna platiti i zakonsku zateznu kamatu sukladno čl. 29. Zakona o obveznim odnosima.

2. Nakon financijskog vještačenja tužitelj je po punomoćniku u više navrata uskladio tužbeni zahtjev sa rezultatom vještačenja, a u konačnici na način kako je to navedeno u izreci ove presude.

3. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da kako je vidljivo iz tužbe, tužitelj postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatu iznosa od 134.586,66 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje na pojedine iznose unutar tog iznosa teku od dospijeća do isplate. Tuženik u cijelosti osporava istaknuti zahtjev kao neosnovan, uključujući pravnu osnovu, visinu, izračun te činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu u ovom sporu. Tuženik se protivi korištenju izračuna tužiteljevog vještaka u postupku. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na sve iznose koji u predmet zahtjeva tužitelja, a dospjeli su prije 10. ožujka 2015. godine. Tuženik osporava potrošačka svojstva ugovoru o kreditu koji je predmet spora te osporava tužitelju svojstvo potrošača u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača. Na tužitelju je teret dokaza suprotnome, jer se potrošačka svrha ne presumira. Tužiteljica je poduzetnica, a ne prosječni potrošač. Osnivačica je i direktorica niza tvrtki upisanih u sudskom registru, a jedna od njenih tvrtki – A. d.o.o. nositelj je desetogodišnje radijske koncesije u B.-B. Ž.. Stoga tužiteljica se neosnovano poziva na presude iz sporova za kolektivnu zaštitu potrošača jer su utvrđenja iz tih presuda samo načelne prirode i odnose se na apstraktnog, prosječnog potrošača. Tužiteljica nije dokazala osobne kvalifikacije za ovaj spor. Činjenične tvrdnje iz tužbe, u kojima se obrazlaže da je tuženik stekao neku korist bez osnove na teret tužitelja u iznosu od 134.586,66 kn, ne odgovaraju dokazima pa ni pravom stanju stvari.

U vezi s uvodno istaknutim prigovorom zastre, tuženik ukazuje na to da zastarni rok s naslova stjecanja bez osnove počinje teći od trenutka kada se imovina stjecatelja povećala (v. VSRH Rev-421/92 od 26. lipnja 1992. godine. Izbor odluka 94/105, zatim VSRH Revr-1787/2012 od 06. veljače 2013. godine), a ističe protekom roka od 5 godina od dana svake pojedine uplate. Tuženik drži kako kolektivna tužba na koju se tužitelj poziva nije prekinula zastaru za tražbinu konkretnog tužitelja, unatoč pravnom shvaćanju VSRH u presudi broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. godine. Prema članku 502.c Zakona o parničnom postupku (isto i po članku 118. Zakona o zaštiti potrošača), sud je u pojedinačnom postupku vezan za pravno utvrđenje iz presude donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača. Tužitelj nije bio stranka kolektivnog postupka, te stoga ne postoji, sve do podnošenja ove tužbe, nikakva radnja tužitelja usmjerena na ostvarenje njegovih konkretnih prava koja bi prekinula tijek zastare. Da je zakonodavac imao u vidu da kolektivna tužba prekida zastaru za pojedinačne potrošače, onda bi to bio propisao. Ali nije, već je predvidio da pojedinačni potrošač može koristiti u svom postupku jedino utvrđenja iz parnice za zaštitu kolektivnih interesa. Vidljivo je kako je zakonodavac institut kolektivne tužbe usmjerio na utvrđenje postojanja određenih povreda na koje se onda potrošači mogu pozivati i za koje su sudovi vezani, ali zakonodavac nije nigdje nije predvidio da bi podnošenje takve parnice prekidalo zastaru u pojedinačnim postupcima potrošača. Korištenjem utvrđenja u pojedinačnim postupcima iscrpljen je doseg predmetne pravne norme, odnosno svaka mogućnost proširenja subjektivnih granica pravomoćnosti. Pitanje zastare i prekida zastarnih rokova u kontekstu zaštite prava potrošača prepoznato je na razini Europske unije, te je Europska komisija navedeno pitanje odlučila riješiti predlaganjem nove direktive. Dakle, normativnom aktivnošću u skladu sa načelom vladavine prava i pravne sigurnosti. Europska unija uputila je 11. travnja 2018. godine Europskom parlamentu

Prijedlog Direktive Europskog parlamenta i vijeća o udružnim tužbama za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i stavljanju izvan snage Direktive 2009/22/EZ (Procedura 2018/0089/COD)(u nastavku "Prijedlog Direktive"). Prijedlog Direktive glasi: "Obustava roka zastare – Države članice dužne su zajamčiti da pokretanje udružne tužbe, kako je navedeno u člancima 5. i 6., ima učinak obustave ili prekida rokova zastare primjenjivih na bilo kakav postupak pravne zaštite za predmetne potrošače ako relevantna prava podliježu rokovima zastare u skladu s pravom Unije ili nacionalnim pravom." U preambuli Prijedloga Direktive navedeno je stajalište Komisije kako se predlaže sljedeće, de lege ferenda: "Tužbe za pravnu zaštitu koje se temelje na činjenici da je povreda utvrđenja konačnim sudskim nalogom ili konačnom deklaratornom odlukom o odgovornosti trgovca prema oštećenim potrošačima u skladu s ovom Direktivom ne smiju biti ograničene nacionalnim pravilima o rokovima zastare. Pokretanje udružne tužbe imat će učinak obustave ili prekida rokova zastare za sve tužbe za pravnu zaštitu za potrošače obuhvaćene tom tužbom." Iz navedenog proizlazi kako Europska komisija akceptira potrebu daljnjeg unaprjeđivanja zaštite potrošača na području EU, i to putem daljnje obvezujuće harmonizacije nacionalnih prava država članica. Komisija pritom polazi od stajališta da su nacionalna prava u tom pogledu različita te da je u tu svrhu potrebna njihova harmonizacija. Dakle, ako Prijedlog ove Direktive bude prihvaćen tad će na jedinstven način na sveukupnom području EU biti harmonizirano i nacionalno zakonodavstvo u odnosu na zastarne rokove u pogledu zaštite potrošača u naknadnim restitucijskim postupcima, u skladu sa osnovnim načelima vladavine prava i pravne sigurnosti, odnosno donošenjem zakonodavnog akta Hrvatskog Sabora, usklađenog s Direktivom. Tuženik pri tom posebno ističe kako Prijedlog Direktive predviđa rok od 18 mjeseci za donošenje zakona i drugih propisa potrebnih za usklađenje s Direktivom, pri čemu je primjena tih zakona i propisa predviđena samo na povrede prava započete nakon datuma početka primjene Direktive. Dakle, Europska komisija u opisanim okolnostima nema u vidu retroaktivnu primjenu pravila o prekidu zastare. Zbog svih navedenih razloga, a posebno zbog dalekosežnih posljedica novoutvrđene prakse Vrhovnog suda koju tuženik inače pobija ustavnom tužbom, tuženik drži kako je zbog zastare potrebno odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti. Uz svo poštovanje prema odlukama VSRH, suditi, u nedostatku zakonskog propisa, kako radnja treće osobe – tužba neke udruge za zaštitu potrošača – predstavlja radnju kojom se prekida zastara tražbina pojedinačnih potrošača, koja po pravomoćnosti presude iz kolektivnog spora teče ispočetka, u situaciji kada postoje jasni propisi o prekidu zastare, a predmet zahtjeva kolektivne zaštite sasvim je drugačiji od zahtjeva pojedinačnog potrošača, po mišljenju tuženika predstavlja arbitrarno "stvaranje novih", odnosno, "nadomještanje nepostojećih" propisa, drugim riječima, suđenje po principu de lege ferenda. Slijedom svega iznesenog, tuženik smatra, kako u konkretnom slučaju nema mjesta tumačenju propisa o prekidu zastare drugačije od načina na koji je to utvrđeno u samom zakonu. A iz toga proizlazi da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti zastario.

O valutnoj klauzuli – Što se tiče same valutne klauzule, korisnik kredita je upoznat s valutnim rizikom i to je jasno navedeno u članku 1. ugovora, kao i u članku 23. Ugovora gdje se neposredno prije tužiteljeva potpisa navodi da je tužitelj: "da su sve obveze na povrat kredita vezane uz valutnu klauzulu te izrijekom potvrđuje da pristaje na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjena tečajnih odnosa za vrijeme postojanja… ovog Ugovora". Valutna klauzule je izrijekom zakonom dopuštena, legitimna ugovorna odredba. Nakon što je valjano ugovorena, ona ne može postati ništetnom zbog kretanja tečaja kune prema nekoj stranoj valuti tijekom trajanja ugovornog odnosa. Kretanje tečaja kune prema nekoj valuti ne može se smatrati protivnim Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, pa ne može ni valjano ugovorenu valutnu klauzulu naknadno učiniti ništetnom. Isto tako, nije sporan niti drugi bitan sastojak ugovora o kreditu, odnosno redovna kamata. Ugovorom je ugovorena početna kamata od 4,50%. Osnovna obveza korisnika kredita, sukladno članku 1021. ZOO, je platiti redovnu kamatu. Kamata određena ugovorom o kreditu je stoga zakonita i ne premašuje zakonom određene maksimalne iznose. Banka nije znala niti mogla/morala znati za tečaj CHF. Tečaj CHF prema EUR/DEM, a time i prema hrvatskoj kuni je tečaj koji je dugi niz godina bio izuzetno stabilan. Kao što HNB "štiti" tečaj kune prema EUR, tako i Švicarska narodna banka zbog interesa vlastitog (izvozno orijentiranog) gospodarstva štiti tečaj CHF prema EUR, a time posredno i tečaj kune prema CHF. Prema tome, činjenica da HNB ne štiti tečaj CHF ne znači da ne postoji interes švicarske centralne banke za stabilnost navedene valute. Tužena banka, ne samo da nije znala, nego nije imala niti jedan razlog sumnjati u buduće kretanje tečaja predmetne valute. Osim činjenice što je tečaj CHF-a bio stabilan dugi niz godina, tuženik želi istaknuti kako je projekcija daljnje stabilnosti tečaja istaknuta od strane Vice-guvernera Švicarske narodne banke neposredno nakon uvođenja EUR, a potom ponovljena i četiri godine kasnije, neposredno prije uvođenja CHF kredita u ponudu banke. Na Internet stranici Švicarske narodne banke dostupno je izlaganje Vice-guvernera Jean-Pierre Rotha od 24. veljače 2000. godine. U navedenom izlaganju navodi: "Kao što je već spomenuto, tečaj između švicarskog franka i eura od presudne je važnosti za švicarsko gospodarstvo. Stabilnost tečaja, na dosadašnjem nivou, ne jamči se zauvijek. Međutim, rizik nepravednih kretanja čini se ograničen jer je prisutnost velikih valutnih blokova smanjila i atraktivnost švicarskog franka kao rezervne valute." Četiri godine kasnije 19. veljače 2004. godine, gosp. Jean Pierre Roth održao je izlaganje koje je također dostupno na Internet stranici Švicarske narodne banke. U navedenom izlaganju navodi: "Izvanredna volatilnost deviznih tečajeva ne može se isključiti, ali naše iskustvo s tečajem euro/švicarskog franka pokazalo je da tržište novca nije tako neracionalno kao što neki ljudi vjeruju. Zahvaljujući mnogo stabilnijem monetarnom okruženju u Europi, švicarski franak danas je mnogo manje pod spekulativnim pritiskom nego prije. Naša valuta još uvijek ima međunarodnu dimenziju, ali se približava ekonomskim temeljima, što je dobra vijest za naše izvoznike. To također znači da je volatilnost tečaja između franka i eura danas manje izražena od volatilnosti koju smo promatrali u prošlosti između franka i njemačke marke. Jesno je da franak pripada obitelji europskih valuta, reagirajući slično u odnosu na oscilacije dolara. U tom smislu, zasigurno, franak i euro su sestrinske valute."

Iz navedenog se može zaključiti kako je stabilnost tečaja CHF prema EUR primarni cilj Švicarske narodne banke (kao što je cilj HNB-a stabilnost kune pram EUR op.a), ali također kako Švicarska narodna banka ne vidi realan rizik od značajnim promjena tečaja u budućnosti, obzirom na (i) okolnost dugotrajne tečajne stabilnosti, (ii) činjenicu da je u EU uvođenjem EUR došlo do formiranja valutnog bloka umjesto niza pojedinačnih nacionalnih valuta, te (iii) ono što se čini, po stajalištu vice- guvernera presudnim, činjenicu kako se švicarska valuta približava temeljima vlastite vrijednosti pretežno u švicarskoj ekonomiji a ne u poziciji rezervne valute. Utoliko je jasno kako tuženik u vrijeme zaključenja predmetnog kredita zasigurno nije znao niti je mogao znati da će doći do svjetske financijske krize i pritiska na CHF valutu u mjeri u kojoj Švicarska narodna banka neće uspjeti "obraniti" tečaj CHF/EUR. Dapače, temeljem dugogodišnje stabilnosti tečaja i izjave Vice-guvernera Švicarske narodne banke, tuženik je imao jedino opravdan razlog vjerovati kako je mogućnost volatilnosti tečaja švicarskog franka znatno smanjena.

Tuženik ističe kako je navedeno pitanje dodatno adresirano i u postupku koji se vodi pred VTS RH broj Pž-7129/2013 (sada broj Pž-6632/2017), primjerice podnescima tuženika od 5. studenog 2012. godine i 5. veljače 2013. godine, te tuženik predlaže Sudu izvršiti uvidu u navedeni spis, te se obvezuje dostaviti i druge dokaze iz kojih proizlazi kako banka u trenutku sklapanja ugovora nije znala niti mogla/morala znati za smjer kretanja tečaja CHF.

Banka je prilikom sklapanja Ugovora pružila sve potrebne informacije. Što se tiče informacije kako HNB štiti tečaj kune prema EUR, radi se o javno dostupnoj informaciji u niz novinskih članaka tijekom 2005. godine, te je na istu upozorio tadašnji vice-guverner HNB-a Boris Vujčić prilikom podnošenja izvješća Hrvatskom saboru.

U Večernjem listu od 09. ožujka 2005. godine se navodi: "HNB ne utječe na tečaj franka, a osim toga, ne obvezuje niti banke na konverziju ovoga kredita u drugi u euru ako ta valuta "podivlja"".

U Vjesniku od 29. travnja 2005. godine se navodi: "Treba, kaže, uzeti u obzir da se krediti u eurima općenito smatraju manje rizičnima s obzirom da je Hrvatska "visoko eurizirano tržište" na kojem se vrijednost većine dobara iskazuje u eurima pa tako u slučaju potrebe i Hrvatska narodna banka svojim intervencijama može imati veći utjecaj na tečaj i stabilnost kune prema euru."

U Novom listu od 20. srpnja 2005. godine se navodi: "Činjenica je, a na to je upozorio i Vujčić, da Hrvatska narodna banka, kao vrhovna monetarna vlast u Hrvatskoj, deviznim intervencijama i drugim instrumentima može utjecati na tečaj kuna/euro jer se vrijednost kune i formira prema euru. Dapače, tečaj se u zadnjih desetak godina kretao u rasponu plus-minus 5 posto jer je temeljni cilj HNB-a držati cijene stabilnim, a budući da smo uvozno ovisna ekonomija, svaki poremećaj u tečaju kune prema euru rezultirao bi inflatornim kretanjima na strani ponude. Što se tiče švicarskog franka, a isto je i s američkim dolarom, japanskim jenom, engleskom funtom i bilo kojom drugom ne-euro valutom, domet naše središnje banke je vrlo ograničen jer se tečaj između kune i tih valuta formira posredno – preko eura." U Jutarnjem listu od 21. srpnja 2005. godine se navodi: "Ja sam samo, odgovarajući na pitanje saborskih zastupnika, upozorio da kod kredita u CHF postoji veći tečajni rizik jer središnja banka kontrolira stabilnost eura u odnosu na kunu, ali ne i odnos drugih valuta i kune – ističe Vujčić."

Proizlazi, dakle, kako je uloga i cilj HNB-a da održi stabilnost tečaja kune prema EUR i time omogući stabilnost cijena bila javno dostupna činjenica, isto kao što je bila javno dostupna činjenica da HNB ne štiti tečaj Kune prema CHF, već da se isti posredno formira preko EUR. Standard dužine pažnje i informiranosti "prosječnog potrošača" kako ga stavlja Sud Europske unije zasigurno ne podrazumijeva potrošača koji bi se propustio i samostalno informirati o javno dostupnoj informaciji na koju ukazuje vice-guverner HNB-a i to u trenutku kada donosi jednu od važnijih financijskih odluka u svome životu – uzimanje smjernica za informiranje klijenata i u skladu s edukacijom koju su osobni bankari prošli u pripremi za uključivanje kredita u CHF u kreditnu ponudu. U odnosu na najnoviju presudu VSRH br. Rev-2221/2018 od

03. rujna 2019. godine, tužena banka ukazuje na dio obrazloženja te presude u kojem se navodi: "Od trenutka kad se pojedinačni potrošak obratio banci … nastaje pojedinačni odnos potrošača i banke … Informacije koje su pojedini potrošači dobili tijekom pojedinačnih pregovora … relevantne su za pojedinačni odnos između banke i određenog potrošača …" (dio obrazloženja na str. 25. presude VSRH br. Rev2221/2018 u vezi s dijelom obrazloženja presude VTS RH br. Pž-6632/2017, str. 54).

Iz gornjeg citata slijedi logičan zaključak o tome da je u konkretnom pravnom sporu o pojedinačnom ugovornom odnosu kao što je ovaj, nužno utvrditi je li tuženik informirao tužitelja o njemu dostupnim i poznatim informacijama. Tuženik je korisnika kredita informirao o (poznatim) parametrima vezanima za odobrenje kredita uz valutnu klauzulu u CHF. Banka je za to imala točno određene smjernice kojih su se bankari koji rade na odobrenju kredita bili dužni pridržavati. Tuženik ističe kako je bio posljednja banka koja je u svoju ponudu uvela kredite u švicarskim francima, te kako navedene kredite nije reklamirala niti nudila ništa više nego što je nudila kredite u EUR i kunama. Dapače, tuženik je destimulirao korisnike da uzimaju kredite u švicarskim francima time što je nudio najviše kamatne stope na takve kredite u odnosu na konkurenciju. Iz svega navedenog proizlazi kako na strani banke nije postojalo bilo kakvo znanje o budućem kretanju tečaja, dapače, kako je banka imala razloga vjerovati u stabilnost tečaja, te kako je banka tužitelja u samom ugovoru upozorila valutni rizik. Od banke se ne može očekivati da klijenta informira o nečemu o čemu ni sama nema saznanja, odnosno budućem smjeru kretanja tečaja. Tužitelj nema u vidu recentnu praksu Suda Europske Unije, gdje je u odluci Andriciuc (C186/16) navedeno: "Članak 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se nepoštenost ugovorne odredbe treba ocijeniti s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, uzimajući u obzir sve okolnosti za koje je pružatelj usluga mogao znati u to vrijeme i koje su mogle utjecati na naknadno izvršenje spomenutog ugovora. Na sudu koji je uputio zahtjev je da procijeni, s obzirom na sve okolnosti glavnog postupka i uzimajući u obzir osobito stručnost i znanja pružatelja usluga, u ovom slučaju banke, u vezi s mogućim promjenama tečaja i rizicima svojstvenima sklapanju ugovora o zajmu u stranoj valuti, postojanje eventualne neravnoteže u smislu spomenute odredbe."

U istom predmetu, sukladno proceduri Suda Europske Unije, svoje mišljenje dao je i nezavisni odvjetnik Nils Wahl koji navodi: "Međutim, čini mi se neprimjerenim da se od prodavatelja robe li pružatelja usluga zahtijeva da obavijesti, u fazi sklapanja kreditnog ugovora, potrošača o nastavku događaja ili promjenama koje su uslijedile nakon zaključenja ugovora i koje on nije mogao predvidjeti. Od prodavatelja robe ili pružatelja usluga ne može se zahtijevati da potrošačima pružaju druge informacije osim onih koje su im poznate ili koje bi im objektivno morale biti poznate u trenutku sklapanja ugovora. U ovom slučaju, u nedostatku elemenata kojima se dokazuje da je banka bila u mogućnosti predvidjeti promjenu, i to povijesnu promjenu, deviznog tečaja između rumunjskog leua i švicarskog franka u opsegu poput onoga koji je zabilježen godine 2007. i da ona o tome namjerno nije obavijestila korisnike kredita, čini mi se posve nerazumno da se od prodavatelja robe ili pružatelja usluga zahtijeva da on sam snosi tečajni rizik. Međutim, na nacionalnom je sudu da provjeri je li prodavatelj robe ili pružatelj usluga zapravo osigurao to da predmetni potrošači razumiju sadržaj odredaba ugovora o kreditu i, u skladu s tim, jesu li oni bili zaista u mogućnosti ocijeniti ekonomske posljedice tih odredaba."

Prema tome, slijedi kako je odlučena činjenica u ovom predmetu znanje banke o budućem smjeru kretanja tečaja, pri čemu tužitelj nije ničime dokazao da je banka znala ili mogla znati budući smjer kretanja CHF. Time je sasvim jasno kako banka nije propustila korisniku kredita pružiti ključnu informaciju uslijed koje bi predmetna odredba bila nerazumljiva u smislu Direktive 93/13.

Stoga je tuženik predložio da sud izvede dokaz uvidom u isprave u spisu predmeta te da odbije tužbene zahtjeve u cijelosti, kao i da naloži tužitelju da tuženiku naknadi trošak ovog postupka u cijelosti.

4. Tijekom postupka izvođenja dokaza Sud je izvršio uvid u sve isprave priložene u spis predmeta te je izveo dokaz knjigovodstveno - financijskim vještačenjem po vještaku M. M. iz trgovačkog društva M. d.o.o. B..

5. Koje će činjenice uzeti kao dokazane Sud je u smislu odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku odlučio prema svom uvjerenju, na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

6. Među strankama je sporna pravna osnova i visina tužbenog zahtjeva.

7. Iz Ugovora o kreditu, broj Ugovora: .., kreditna partija broj: … proizlazi da su dana 10. srpnja 2007. godine stranke sklopile ugovor kojim je tuženik odobrio tužitelju namjenski kredit u iznosu od 74.600,00 CHF uz redovnu kamatu od 4,50 % godišnje u razdoblju od dvije godine, a nakon toga pa do konačne otplate kredita obračunava se promjenjiva redovna kamatna stopa u visini u skladu s važećom Odlukom o kamatnim stopama Kreditora, na rok otplate od

360 mjeseca. Odredbom članka 7. Ugovora propisano je da korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u iznosu od 374,01 CHF u kunskoj protuvrijednosti – po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan dospijeća. Anuiteti dospijevaju na naplatu svakog 01. u mjesecu počevši od prvog dana u narednom mjesecu od onog mjeseca u kojem je kredit stavljen u otplatu, a korisnik kredita dužan je osigurati pokriće na kunskom računu za otplatu kredita najmanje u iznosu dospjelog anuiteta.

8. Iz pregleda promjena kamatnih stopa po kreditu, broj Ugovora: …, kreditna partija broj: .. vidljivo je da se je kamatna stopa po predmetnom kreditu kretala od početnih 4,50 % godišnje pa do završnih 5,50 % godišnje.

9. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je da je, među inim, i tuženik u periodu od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine, a Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom odlukom br. Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. godine je odbio revizije I- VIItuženika kao neosnovane. Nadalje, presuda Visokog trgovačkog suda broj Pž6632/2017-10 od dana 14. lipnja 2018. godine odnosi se i na ugovornu odredbu kojom se glavnica kredita veže uz valutu CHF. Tom odlukom utvrđeno je da su sve tužene banke (među kojima je i tuženik) postupalo nepošteno kada su u ugovorima o kreditima glavnicu kredita vezale uz valutu švicarski franak, a koje odredbe su prosječnom potrošaču nerazumljive i nepoštene te slijedom toga ništetne jer su banke propustile informirati potrošače o svim rizicima koji proizlaze iz ugovaranja takve ugovorne odredbe, a isto tako je pravomoćno određeno da su i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi također nerazumljive, bez jasnih parametara na koji način kamatne stope mijenjaju i bez mogućnosti pojedinačnog pregovaranja o konkretnoj odredbi ugovora koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, a slijedom čega je takva odredba nepoštena, a u konačnici i ništetna.

10. Naprijed navedeni postupak u predmetu broj P-1401/12 pokrenut je po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača - Potrošač protiv više banaka, a među kojima je i tuženik, pa predstavlja kolektivni sudski postupak sukladno odredbi čl.502.c Zakona o parničnom postupku, a pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu. Također, u skladu s odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13, dalje ZZP) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl.106. st.1. Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl.131. st.1. Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku, koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

11. Odlukom broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U- III2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. godine Ustavni sud RH je djelomično usvojio ustavnu tužbu tužitelja, te je ukinuo odluku VSRH broj Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. u dijelu u kojem je odbijena revizija tužitelja protiv presude VTSRH broj Pž-7129/13 – 4 od 13. lipnja 2014. godine, a kojom je preinačenje prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici "povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo".

12. Ponovno odlučujući o reviziji VSRH je rješenjem broj Revt -575/16-5 od 03. listopada 2017. godine ukinuo presudu VTSRH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine u dijelu koji se tiče zahtjeva za utvrđenje da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koju je vezana glavnica CHF.

13. VTSRH je donio novu presudu Pž-6632/2017-10 14. lipnja 2018. godine kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu TS u Zagrebu P- 1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle VTSRH je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu.

14. Sve navedeno je značajno zbog toga što sada potrošači u individualnim restitucijskim parnicama, a takva je i ova parnica, imaju mogućnost potraživati preplaćeno s te osnove. Naime, ta osnova se odnosi na valutnu klauzulu kod koje je zbog promjene tečaja švicarskog franka i to porasta njegove vrijednosti došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je plaćanje bilo vezano za valutu CHF čija je vrijednost u kritičnom razdoblju značajno porasla, a time i protuvrijednost anuiteta u kunama.

15. VSRH je po podnesenim revizijama donio odluku broj Rev-2221/2018- 11 03. rujna 2019. kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja VTSRH o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.

16. Sukladno odredbi čl. 81. st. 1. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno odredbi čl. 81. st. 2. ZZP-a, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

17. Sukladno odredbi čl. 269. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO) činidba kao objekt ugovorne obveze mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Prema odredbi čl. 272. ZOO-a, činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi, dok je čl. 270 st.1 ZOO propisano da kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

18. Iz izvedenih dokaza, a uzimajući u obzir citirane zakonske odredbe, proizlazi da su sporne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu, a uslijed kojih je došlo do povećanja obroka otplate, ništetne.

19. Navedena ugovorna odredba predstavlja odredbu unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika te se stoga smatra da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo (čl. 81. st. 2. ZZP). Osim toga, navedeni Ugovor je sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o takvim ugovornim odredbama, čime je tužitelj kao potrošač stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na Banku. Stoga Sud nalazi i da sporne odredbe koje se odnose na valutnu klauzulu, predstavljaju nepoštene odredbe u smislu čl. 81 st. 1. ZZP-a.

20. Prema odredbi čl. 3. st.1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema odredbi čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

21. Navedene odredbe predmetnog Ugovora čine ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, a tužitelju nisu u dovoljnoj mjeri objašnjene sve opcije do kojih za vrijeme trajanja ugovora može doći te se o tome se nije pojedinačno pregovaralo pa tužitelju kao potrošaču nije omogućeno da pristane na takve odredbe i iskoristi neke od navedenih solucija odnosno da stavi određene prigovore ili zatraži okončanje ugovornog odnosa. Primjenom navedenih ugovornih odredbi tuženik je izbjegao utjecaj druge ugovorne strane (tužitelja) na cijenu, što je suprotno odredbi čl. 247. ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4 ZOO jer je neizvjesna visina novčanog iznosa kojeg tužitelj mora vratiti tuženiku.

22. Sukladno odredbi čl. 323. st.1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323 st. 2. ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništetnih ugovornih odredbi ostvario korist u vidu naplate veće naknade za kredit nego što je bilo predviđeno u trenutku sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Stoga je tuženik u obvezi vratiti tužitelju razliku u vidu više naplaćenog iznosa zbog ništetne ugovorne odredbe u smislu odredbi čl. 1111.

st. 1. ZOO-a.

23. U smislu odredbe članka 502. c Zakona o parničnom postupku sud je vezan za utvrđenja u naprijed navedenim odlukama Trgovačkog suda u Zagrebu i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske s obzirom da se tužitelj pozvao na ta pravna utvrđenja. Nadalje, i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci Revt249/14-2 od 9. travnja 2015. godine u bitnom je izrazio istovjetno stajalište kako se radi o ugovornim odredbama čiji sadržaj prosječnom potrošaču nije bio niti je mogao biti razumljiv te da je unošenje takvih odredba u Ugovore o kreditima suprotno načelima obveznog prava, te je potrošač kao korisnik kredita doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku. Konačno VSRH je po podnesenim revizijama donio odluku broj Rev-2221/2018-11 03. rujna 2019. kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja VTSRH o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ali i o valutnoj klauzuli.

24. Tijekom ovog postupka Sud je utvrdio da je tuženik predmetnim Ugovorom o kreditu povrijedio interes i prava potrošača, korisnika kredita (tužitelja), jer se u Ugovoru koristio ništetnim i nepoštenim ugovornim odredbama, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije u cijelosti informirao potrošača o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravilima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama članaka 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravilima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača (tužitelja), a što je također protivno ranije navedenim odredbama ZZP-a. Pregovori stranaka, prije sklapanja Ugovora, sveli su se samo na podatak o visini rate kredita i trajanju otplate kredita (dok su ostale odredbe od strane tužitelja bile unaprijed definirane i nepromjenjive na zahtjev tužitelja. Unatoč suprotnim tvrdnjama tuženika tijekom postupka, po ocjeni ovog Suda tuženik nije na valjan i razumljiv način objasnio tužitelju sve što se odnosi na valutu u kojoj je kredit odobren – švicarski franak-CHF, odnosno njegov tečaj tijekom trajanja otplate kredita. Kada je tužitelj ocijenio da, sa svojim primanjima, može plaćati ratu koju je tuženik izračunao došlo je do zaključenja takvog ugovora. Da je tužitelj, kao građanin i potrošač bio stručna osoba koja je raspolagala sa svim potrebnim znanjima i stručnim kvalifikacijama i razumijevanjem bankarskog poslovanja ona nije mogla na osnovu razgovora (pregovora) koji su vođeni sa tuženikom prije sklapanja predmetnog ugovora promijeniti odredbe istog niti u pogledu jer ta opcija nije bila stvar pregovora već samo prihvaćanje ili odustanak od kredita pod uvjetima koje je jednostrano zadao tuženik. Kako je utvrđeno da je tuženik, temeljem tih nepoštenih odredbi stekao određenu nepripadnu korist, a za to nema pravne osnove, dužan ju je vratiti tužitelju, a ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi (članak 1111. ZOO-a). Kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva (članak 1115. ZOO-a). Iako su odredbe predmetnog ugovora o kreditu proglašene ništetnima u naprijed navedenim odlukama Trgovačkog suda u Zagrebu i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, one nisu bile valjane od samog ugovaranja i ne proizvode valjani pravni učinak. Tako tuženik treba vratiti tužitelju iznose koje je utvrdio stalni sudski vještak u svom nalazu i mišljenju, zajedno sa zateznom kamatom od dana uplate svakog pojedinog iznosa pa do konačne isplate. Visina stope zatezne kamate određena je Zakonom o kamatama, Uredbom o visini stope zatezne kamate i člankom 29. ZOO-a.

25. Odredbama Zakona o zaštiti potrošača propisano je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tužiteljica je kreditna sredstva koristiila u potrošačke svrhe tj. za kupnju stana (kako to proizlazi i iz odredbi predmetnog Ugovora kojim je određena namjena tj. karakter i svrha predmetnog kredita) pa je shodno tome, Sud temeljem izvedenih dokaza utvrdio kako je tužitelj potrošač u smislu čl. 3. ZZP-a, a predmetni ugovor o kreditu predstavlja potrošački ugovor.

26. Imajući u vidu sve naprijed izneseno Sud je našao da su predmetne ugovorne odredbe Ugovora o kreditu zaključenog između stranaka koncipirane suprotna načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja pa to predstavlja nepoštenu ugovornu obvezu koja je ništetna u smislu odredbe članka 322. stavak 1. ZOO-a jer je protivna prisilnim propisima i moralu društva slijedom čega u smislu odrdebi članka 323. stavak 1. istog Zakona je tuženik dužan tužitelju vratiti sve ono što je primio na temelju ovih ništetnih ugovornih odredbi.

27. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka M. M., dipl. ing. agr. iz tvrtke M. d.o.o. B. proizlazi da je tužiteljica kao korisnik kredita zaključila sa tuženikom kao kreditorom Ugovor o kreditu za kupnju stana br. … od 10. srpnja 2007. godine, u iznosu od 74.600,00 CHF. Srednji tečaj tuženika na dan isplate kredita je iznosio 4,376571. U dopuni nalaza od 25. studenoga 2021. godine izračunata je razlika više plaćenih iznosa zbog promijenjenog tečaja u odnosu na početni tečaj CHF tj. da za period od rujna mjeseca 2007. godine do otplate kredita 03. lipnja 2011. godine ukupna razlika zbog promijenjenog tečaja iznosi 132.183,18 kn.

28. Na ročištu održanom 07. srpnja 2022. godine stalni sudski vještak M. M., dipl. ing. agr. iz tvrtke M. d.o.o. B. s obzirom na prigovore stranaka pojasnila je da ostaje kod očitovanja od 25. studenog 2021. godine kojim je ispravljena tečajna razlika za cca 2.000,00 kn zbog postupka u kojem je tužiteljica ranije tužila samo za kamatu, ali je matematički utvrđeno da se treba glavnica zatvoriti po zadnjem ostatku, tj. zadnjem otplatnom planu kao što je to u tom očitovanju utvrđeno, dok je za očitovanje od 25. travnja 2022. Navela da je dato samo kao druga varijanta izračuna temeljem podneska tuženika te je u tom izračunu zatvorena glavnica po prvom otplatnom planu, ali je ponovila da je matematički izračun utvrđujem da se glavnica mora zatvoriti po zadnjem otplatnom planu što je utvrđeno u očitovanju od 25. studenog 2021. godine. U nalazu i mišljenju od 16. travnja 2021. godine u zadnjoj koloni 7 naziva razlika tečaj kuna utvrđene su razlike te proizlazi da nije bilo negativnih razlika, odnosno da je tečaj nakon isplate kredita uvijek bio viši nego što je bio na dan sklapanja predmetnog Ugovora.

29. Sud prihvaća kao istinit nalaz i mišljenje vještaka, budući je isti dan stručno i argumentirano, vještak je pregledno prikazao sve korištene podatke i svoje izračune, precizno uputio na isprave koje je pri vještačenju koristio i analizirao te su isti, po ocjeni ovoga Suda, u skladu sa pravilima struke i znanosti koja se primjenjuje, a u odnosu na sve primjedbe i prigovore stranaka, od strane vještaka su valjano obrazložene.

30. Po ocjeni ovoga Suda, istaknuti prigovor zastare nije osnovan i to iz razloga kako slijedi. Naime, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, izraženom u odluci Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. godine, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva pa rok počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a u odnosu na potraživanja preplaćenog tečaja CHF zastara nastupa 14. lipnja 2023., nastupa zastara, a kako je utvrđeno u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.

31. Tužba u ovom predmetu radi preplaćenog tečaja CHF podnesena je dana

10. ožujka 2020. godine pa nije protekao rok zastare od pet godina.

32. Tužitelj je tužbeni zahtjev (u više navrata) preinačio nakon obavljenih vještačenja te je time isti uskladio sa rezultatima vještačenja tj. sa iznosima navedenim u istom pa je Sud za takvu preinaku u smislu odredbi članka 190. i 191. Zakona o parničnom postupku smatrao da je do nje došlo bez krivnje tužitelja i da je preinaka svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama pa je istu dopustio. S obzirom na naprijed navedeno u odnosu na to kada istječe zastarni rok, jasno je da su i sve navedene preinake učinjene unutar zastarnog roka pa su tvrdnje tuženika i u tom pogledu neosnovane.

33. Naime, odredbom članka 190. st. 1. Zakona o parničnom postupku propisano je da tužitelj do zaključenja prethodnog postupka može preinačiti tužbu, a stavkom 2. istog članka propisano je da tužitelj može iznimno preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Nadalje, odredbom članka 191. st. 1. ZPP-a propisano kako je preinaka tužbe promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći, a stavkom 2. istog članka propisano je da ako tužitelj preinačuje tužbu tako da, zbog okolnosti koje su nastale nakon podnošenja tužbe, zahtijeva iz iste činjenične osnove drugi predmet ili novčanu svotu, tuženik se takvoj preinaci ne može protiviti. U ovom predmetu provedeno je financijsko knjigovodstveno vještačenje s ciljem utvrđivanja visine potraživanja tužitelja prema tuženiku, koji dokaz (a da bi obvezivao obje stranke) nije mogao biti izveden prije zaključenja prethodnog postupka te tužitelj sukladno nalazu i mišljenju vještaka iz iste činjenične osnove, dakle sa osnova iste tražbine, potražuje drugi novčani iznos, odnosno izvršio je usklađenje svog tužbenog zahtjeva sa nalazom i mišljenjem vještaka, stoga su neosnovani navodi tuženika kako takva preinaka nije dopuštena.

34. Sud nije postupio po prijedlogu tuženika radi saslušanja djelatnice tuženika A. T. kao svjedoka, s obzirom na utvrđenje VSRH da izvođenje takvih dokaza nije potrebno, a i s obzirom na to da je Sud smatrao da je i bez izvođenja tog dokaza činjenično stanje u ovom postupku potpuno i nedvojbeno utvrđeno.

35. Slijedom svega navedenog Sud je udovoljio tužbenom zahtjevu i presudio je kao u izreci ove presude.

36. Tužitelj je u cijelosti uspio u ovom postupku pa se odluka o parničnim troškovima temelji na odredbi čl. 154. st. 1. u vezi sa odredbom čl. 155. Zakona o parničnom postupku.

37. Tužitelju je Sudu priznao kao nužan i opravdan, trošak postupka koji se sastoji od troška zastupanja po odvjetniku sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to za sastav tužbe i četiri obrazložena podnesaka te na zastupanje na četiri ročišta u iznosu od 3.125,00 kn po svakoj radnji. Nadalje, sud je naknadu priznao za sastav tri ostala podneska u iznosu od 625,00 kn po svakom podnesku. Sud je tužitelju kao opravdan priznao i trošak vještačenja u iznosu

2.500,00 kn te troškove pristojbe na tužbu i na presudu u ukupnom iznosu od 3.392,00 kn ili sve to ukupno u iznosu od 35.892,00 kn.

38. Slijedom navedenog, Sud je odlučio kao u izreci.

U Garešnici, 25. srpnja 2022. godine.

S u d a c :

Ivan Poljak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi pisano u tri istovjetna primjerka nadležnom županijskom sudu putem ovog suda.