REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Zagreb

Broj: Ppž-8105/2022

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sutkinja Kristine Gašparac Orlić, predsjednice vijeća, te Gordane Korotaj i Ivanke Mašić, članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić, zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okr. P.R., zbog prekršaja iz čl. 92. st. 1. t. 16. Zakona o oružju („Narodne novine“, broj 63/07., 146/08., 59/12. i 70/17.), odlučujući o žalbi okrivljenika, podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Čakovcu od 17. lipnja 2022., broj: 33. Pp-423/2022, u sjednici vijeća održanoj 4. kolovoza 2022.,

r i j e š i o  j e

Djelomično se prihvaća žalba okr. P.R. ukida se prvostupanjska odluka o oduzimanju predmeta te se predmet u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

p r e s u d i o  j e

I. U ostalom dijelu, odbija se žalba okr. P.R. kao neosnovana te se u pobijanom a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

II. Na temelju čl. 138. st. 2. t. 3.c) Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17. i 118/18.), okr. P.R. je obvezan naknaditi paušalni iznos troškova žalbenog postupka u iznosu 300,00 (tristo) kuna u roku 15 dana od primitka ove presude.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Čakovcu od 17. lipnja 2022., broj: 33. Pp-423/2022, u ponovljenom postupku, okr. P.R. je proglašen krivim da je, na način činjenično opisan u izreci pobijane presude, počinio prekršaj iz čl. 92. st. 1. t. 16. Zakona o oružju, za koji mu je izrečena novčana kazna u iznosu 2.000,00 kuna, koju kaznu je okrivljenik, koristeći pogodnost plaćanja dvije trećine izrečene novčane kazne, platio 16. listopada 2018., prema presudi prvostupanjskog suda od 21. rujna 2018., broj 3. Pp J-540/18-9, koja je bila ukinuta rješenjem ovog suda od 10. ožujka 2021., broj Jž-2359/2018.

1.1. Istom presudom, okrivljenik je obvezan na naknadu troškova prekršajnog postupka u iznosu 200,00 kuna te mu je izrečena mjera oduzimanja predmeta prekršaja – jednog kuhinjskog noža ukupne dužine 29 cm (dužina oštrice 15 cm), privremeno oduzetog uz potvrdu broj 01117541.

2. Protiv te presude, žalbu je pravodobno podnio okr. P.R., putem branitelja odvjetnika I.I., zbog svih žalbenih osnova, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se okrivljenik oslobodi od prekršajne odgovornosti, naloži naknada troškova postupka i vrati oduzeti predmet, a podredno da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

3. Žalba je djelomično osnovana.

U odnosu na presudu.

4. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. Prekršajnog zakona, ispitivao je pobijanu prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom, a po službenoj dužnosti ispitao je jesu li presudom na štetu okrivljenika povrijeđene odredbe materijalnog prekršajnog prava i je li u postupku nastupila zastara prekršajnog progona. Pritom nisu utvrđene povrede na koje ovaj sud, sukladno gore navedenom zakonskom propisu, pazi po službenoj dužnosti.

5. Žaleći se zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, okrivljenik ističe povredu iz čl. 195. st. 1. t. 11. Prekršajnog zakona, navodeći da je „izreka presude proturječna sama sebi i razlozima presude, a o odlučnim činjenicama postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude i iskazima danim u postupku“, čime se, zapravo, bez ikakve konkretizacije, samo parafrazira dio zakonske odredbe čl. 195. st. 1. t. 11. Prekršajnog zakona. Obrazlažući ovu žalbenu tvrdnju, okrivljenik navodi da je „sud nepobitno i nesporno utvrdio da je okrivljenik imao pravo i potrebu zaštititi svoju suprugu od grupe od 7 pijanih adolescenata i da je imao pravo na nužnu obranu, ali je okrivljenika svejedno osudio i proglasio ga krivim“, kojim žalbenim navodima se ne ukazuje na postojanje ni jedne bitne povrede odredaba prekršajnog postupka pa ni one iz čl. 195. st. 1. t. 11. Prekršajnog zakona koja se izrijekom ističe u žalbi, već takvi žalbeni navodi predstavljaju pobijanje činjeničnih zaključaka prvostupanjskog suda, a što će biti obrazloženo u okviru žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava.

6. S obzirom, dakle, da se žalbena tvrdnja o počinjenoj bitnoj povredi odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. t. 11. Prekršajnog zakona svodi na puko prepisivanje jednog dijela ove zakonske odredbe, bez navođenja ikakvih konkretnih okolnosti i razloga u čemu bi se ta povreda sastojala, to žalba okrivljenika zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka nije osnovana.

7. U žalbi zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, okrivljenik, nakon što reproducira što je prvostupanjski sud nesporno utvrdio, ističe da „sud nije kao nespornim utvrdio da se dogodio napad na gđu. A.G., iako je iz njezinih i iz izjava okrivljenika jasno da ne samo da je došlo do verbalne prepirke, već i do naguravanja i fizičkih nasrtaja na gđu. A.G., što je jasno iz medicinske dokumentacije u spisu, a koju sud uopće nije uzeo u obzir“.

8. Dakle, suština žalbe zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja svodi se na tvrdnju da prvostupanjski sud „nije kao nespornim utvrdio da se dogodio napad na gđu. A.G.“, koja žalbena tvrdnja nije osnovana, jer je prvostupanjski sud upravo to i utvrdio. Prvostupanjski sud je, u trećem odlomku na strani osam pobijane presude, naveo da je utvrdio, između ostalog, i da je „okrivljenik postupao u nužnoj obrani“, a što, bez ikakve sumnje, znači da je utvrdio da je postojao napad na okrivljenikovu suprugu, jer u suprotnom, da to nije utvrdio, ne bi mogao zaključiti da je okrivljenik postupao u nužnoj obrani. Iz navedenih razloga, nije osnovana žalba okrivljenika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

9. Žaleći se zbog povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava, okrivljenik pobija utvrđenje prvostupanjskog suda da je u konkretnom slučaju došlo do prekoračenja granica nužne obrane. Međutim, po ocjeni ovog suda, ni ovaj dio žalbe nije osnovan. Naime, neosnovano okrivljenik u ovom dijelu žalbe ističe da je njegova supruga „zapomagala“ i da je on čuo „vrisku i zapomaganje“ svoje supruge, jer te činjenice ne proizlaze ni iz jednog provedenog dokaza, pa tako ni iz obrane okrivljenika niti iz iskaza svjedokinje A.E.G.. Okrivljenik je u svojoj obrani naveo da je događaj promatrao s prozora stana u prizemlju i da je, kada su verbalne prijetnje prešle u fizičko nasilje, zaključio da su zdravlje i živog njegove supruge ozbiljno ugroženi. Dakle, ni u jednom dijelu svoje obrane okrivljenik nije navodio da bi njegova supruga zapomagala ili vriskala, kako to sada u žalbi neosnovano ističe. Također, ni svjedokinja E.A.G. nije iskazivala da bi zapomagala ili vriskala, a niti je to opisao bilo koji drugi ispitani svjedok pa u tom dijelu okrivljenik, očito, neosnovano želi predimenzionirati inkriminirani događaj.

10. Nadalje, neosnovano se, u ovom dijelu žalbe, okrivljenik poziva na medicinsku dokumentaciju, jer je u istoj navedena dijagnoza: „contusio dig II et III ped dex“. Znači, radi se o površinskoj ozljedi odnosno hematomu drugog i trećeg prsta desnog stopala, koju ozljedu E.A.G. nije mogla zadobiti od osoba s kojima se inkriminirane večeri sukobila, kako se to neosnovano u žalbi pokušava prikazati, jer ni i ona niti okrivljenik nisu opisali ni jednu radnju tih osoba koja je mogla rezultirati takvom ozljedom. Okrivljenik je naveo da ju je jedna osoba uhvatila za ruke, a da su je drugi polijevali po glavi i tijelu te da je nastalo komešanje i naguravanje, dok je svjedokinja E.A.G. opisala da ju je jedna osoba uhvatila za ruke, a jedna polila alkoholnim pićem po glavi te da je nisu tukli. Iz navedenog proizlazi da ni okrivljenik niti svjedokinja E.A.G. nisu opisali ni jednu nasilnu radnju bilo koje osobe iz predmetne grupe mladića koja radnja bi mogla rezultirati nastajanjem hematoma drugog i trećeg prsta desnog stopala. Dapače, svjedokinja E.A.G. navodi da je ona, u jednom trenutku, slučajno nogom udarila u flašu od Votke. Stoga, po ocjeni ovog suda, i ovim žalbenim navodima, kojima se poziva na medicinsku dokumentaciju, okrivljenik neosnovano pokušava predimenzionirati inkriminirani događaj ne bi li ukazao na pogrešan zaključak prvostupanjskog suda o njegovom prekoračenju nužne obrane.

11. Po ocjeni ovog suda, osnovano je prvostupanjski sud zaključio da je okrivljenik prekoračio granice nužne obrane, pri čemu se s pravom rukovodio pravilom da se razmjernost napada i obrane treba rješavati na osnovi ocjene svih okolnosti napada i obrane, a napose intenziteta napada, opasnosti napadača i njegovih postupaka te konačno sredstava obrane koja napadnutom stoje na raspolaganju. Imajući na umu da verbalni sukob ne daje osnove za postupanje u nužnoj obrani, da svjedokinja E.A.G., od fizičkog napada, opisuje samo polijevanje alkoholnim pićem po glavi i hvatanje za ruku, da su svi ostali ispitani svjedoci suglasno opisivali da je svjedokinja E.A.G., prije nego što ju je jedna osoba uhvatila za ruku, udarila tu osobu po ruci u kojoj je držao mobitel, u kojem dijelu je ova svjedokinja, prilikom suočenja, promijenila svoj iskaz i navela da je „u jednom trenutku možda i udarila mobitel ali to nije bila namjera da ga ošteti“ te da svjedoci B.M., K.L.Š., A.R. i D.H. suglasno iskazuju da je okrivljenik, imajući nož u ruci, nakon što su se oni razbježali, nastavio trčati za A.R., prvostupanjski sud je osnovano zaključio da je okrivljenik prekoračio granice nužne obrane. Stoga, nije osnovana žalba zbog povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava.

12. Iz sadržaja žalbe proizlazi da se okrivljenik nije žalio zbog odluke o prekršajnopravnim sankcijama, no Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, ispitao je pobijanu prvostupanjsku presudu i po toj osnovi, budući da, sukladno odredbi čl. 202. st. 5. Prekršajnog zakona, žalba podnesena u korist okrivljenika zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ili zbog povrede materijalnog prekršajnog prava, u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji.

13. Razmotrivši odluku o prekršajnopravnoj sankciji, ovaj sud prihvaća sva utvrđenja prvostupanjskog suda o okolnostima koje, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz čl. 36. Prekršajnog zakona, utječu da kazna bude lakša ili teža za počinitelja i te su okolnosti, po mišljenju ovog suda, dostatno vrednovane pa njihova preocjena nije potrebna. Naime, za prekršaj za koji je okrivljenik proglašen krivim, zakonom je propisana novčana kazna u iznosu od 3.000,00 do 15.000,00 kuna pa izrečena novčana kazna 2.000,00 kuna predstavlja novčanu kaznu ispod zakonom propisanog minimuma. U konkretnom slučaju, nema osnove za daljnje ublažavanje izrečene novčane kazne, jer se opća svrha prekršajnopravnih sankcija iz čl. 6. Prekršajnog zakona i svrha kažnjavanja iz čl. 32. Prekršajnog zakona ne bi mogla postići blažim kažnjavanjem.

14. Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. t. 3.c) Prekršajnog zakona, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o redovnom pravnom lijeku tužitelja i okrivljenika ili samo okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. Prekršajnog zakona određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj 18/13.) u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna, a s obzirom na složenost i trajanje postupka, te imovno stanje okrivljenika. Naime, u spisu nema podataka da bi okrivljenik bio lošeg imovnog stanja ili nesposoban za rad, pa ovaj sud smatra da plaćanjem troška žalbenog postupka u iznosu 300,00 kuna, dakle doista vrlo blizu minimalno mogućeg iznosa paušalne svote, neće biti dovedeno u pitanje njegovo uzdržavanje, kao ni uzdržavanje osoba koje je on dužan uzdržavati.

15. Stoga je, na temelju čl. 205. Prekršajnog zakona, odlučeno kao u izreci ove presude.

U odnosu na rješenje.

16. S obzirom da se, kako je to vidljivo iz obrazloženja pobijane presude, odluka prvostupanjskog suda o oduzimanju predmeta temelji na činjenici da je Zakonom o oružju, za prekršaj za koji je okrivljenik proglašen krivim, propisano obligatorno oduzimanje predmeta, to je osnovana žalba okrivljenika zbog odluke o oduzimanju predmeta pa je prvostupanjsku odluku, u tom dijelu, trebalo ukinuti i vratiti prvostupanjskom sudu radi odlučivanja i donošenja posebnog rješenja sukladno čl. 76.a Prekršajnog zakona i čl. 556. st. 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19.).

17. Prvostupanjski sud će utvrditi sve bitne okolnosti za eventualno oduzimanje predmeta prekršaja, a za koju odluku će dati jasno i konkretno obrazloženje i to nakon što utvrdi sve okolnosti o kojima ovisi eventualna primjena predmetne mjere. Pritom treba istaknuti da se navedene okolnosti odnose na osobne prilike i sklonosti okrivljenika koje bi ukazivale na opravdanost oduzimanja oružja s aspekta javne ili opće sigurnosti - npr. često i prekomjerno uživanje alkohola, konzumacija droga, poremećeni obiteljski odnosi, sukobi s okolinom, agresivno i ekscesno ponašanje te drugi poremećaji u ponašanju, disciplinske povrede propisa o lovstvu ili sportskom streljaštvu, pravomoćna prekršajna ili kaznena kažnjavanost, odnosno vođenje prekršajnog ili kaznenog postupka za djela koja su u neposrednoj ili posrednoj vezi sa streljivom te tome slično.

18. Osim toga, recentna praksa Europskog suda za ljudska prava (dalje: ESLJP), kao i Ustavnog suda Republike Hrvatske, ukazuje na potrebu da se u svakom sudskom postupku, u primjeni svih pravnih instituta, moraju poštovati prava i slobode zajamčene Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, koja je io hrvatskog pravnog poretka i sva tijela državne vlasti su je dužna primjenjivati u d

svom postupanju. Radi se o predmetima ESLJP: Gabrić protiv Hrvatske (zahtjev br. 9702/04, presuda od 5. veljače. 2009.), Boljević protiv Hrvatske (zahtjev br. 43492/11, presuda od 31. siječnja 2017.) i Tilocca protiv Hrvatske (zahtjev br. 40559/12, presuda od 5. travnja 2018.), koji su vođeni zbog povrede prava na mirno uživanje vlasništva iz čl. 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju. Navedenim presudama utvrđeno je da je u prekršajnim postupcima, izricanjem mjere oduzimanja predmeta, unatoč tome što je ista u domaćem pravu bila propisana kao obligatorna, došlo do povrede prava vlasništva.

19. Člankom 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju je propisano da svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svojega vlasništva. Nitko se ne smije lišiti svoga vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnoga prava. Miješanje javne vlasti u mirno uživanje vlasništva treba biti zakonito. Svako miješanje u pravo vlasništva može se opravdati jedino ako služi javnom (ili općem) interesu. Prilikom miješanja u mirno uživanje vlasništva potrebno je uspostaviti pravičan odnos ravnoteže između potreba javnoga interesa i zahtjeva zaštite temeljnih prava pojedinca.

20. Upravo u navedenom smislu postizanja pravičnog odnosa ravnoteže je i suština prethodno navedenih presuda ESLJP - da u svakom konkretnom slučaju oduzimanja predmeta koji su vlasništvo okrivljenika treba postići razuman odnos razmjernosti između konvencijskog prava okrivljenika na mirno uživanje vlasništva predmeta i zahtjeva općeg interesa javnosti. ESLJP je u navedenim presudama smatrao da miješanje u pravo vlasništva, da bi bilo razmjerno, treba odgovarati ozbiljnosti povrede, a sankcija težini djela za čije kažnjavanje je predviđena. Ovakvo stajalište ESLJP izraženo je, između ostalog, i u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-5501/13 od 29. ožujka 2018., donesenoj u povodu ustavne tužbe u kojoj podnositelj navodi da mu je povrijeđeno ustavno pravo vlasništva izricanjem mjere oduzimanja oružja, kao posljedice sudske odluke kojom ga se proglašava krivim za počinjeni prekršaj iz čl. 92. st. 1. t. 3. Zakona o oružju.

21. S obzirom na sve gore navedeno, obveza je prvostupanjskog suda da u ovom prekršajnom postupku oduzimanje predmeta od okr. P.R. razmatra u svjetlu standarda postavljenih navedenim odlukama ESLJP i Ustavnog suda Republike Hrvatske, pazeći da bude postignuta pravedna ravnoteža između zahtjeva općega interesa zajednice (u konkretnom slučaju, zaštite interesa Republike Hrvatske u smislu čl. 50. st. 2. Ustava Republike Hrvatske i čl. 1. st. 2. Protokola br. 1 uz Konvenciju) i zahtjeva zaštite okrivljenikovog prava vlasništva, koja ravnoteža neće postojati ako okrivljenik snosi pojedinačni i prekomjerni teret.

22. Slijedom navedenog, na temelju čl. 206. st. 1. i 3. Prekršajnog zakona, odlučeno je kao u izreci ovog rješenja.

Zagreb, 4. kolovoza 2022.

Zapisničarka:

Predsjednica vijeća:

Emina Bašić, v.r.

Kristina Gašparac Orlić, v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Čakovcu u 4 ovjerena prijepisa: za spis, okrivljenika, branitelja i tužitelja.