Republika Hrvatska

Trgovački sud u Zadru

Poslovni broj 11 P-95/2017-69

Zadar, Dr. Franje Tuđmana

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Trgovački sud u Zadru, po sutkinji Katarini Zdunić, u pravnoj stvari tužitelja P.L. d.o.o., Z.1 , OIB: …, zastupanog po punomoćniku I. R., odvjetniku u O. D iz Z , protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: …, zastupane po Županijskom državnom odvjetništvu u Z1 , radi naknade štete, nakon glavne i javne održane i zaključene rasprave 5. srpnja 2022. u nazočnosti punomoćnika tužitelja i zastupnice po zakonu tuženice Lidije Vitaljić, na ročištu za objavu odluke 2. kolovoza 2022.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Nalaže se tuženici Republici Hrvatskoj, ministarstvo, OIB: … isplatiti tužitelju P.-L. d.o.o., Z1 , OIB: … iznos od 379.843,48 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom

- na iznos od 47.480,44 kune, od dana 31.10.2015. pa do isplate

- na iznos od 47.480,44 kune, od dana 30.11.2015. pa do isplate

- na iznos od 47.480,44 kune, od dana 31.12.2015. pa do isplate

- na iznos od 47.480,44 kune, od dana 31.01.2016. pa do isplate

- na iznos od 47.480,44 kune, od dana 29.02.2016. pa do isplate

- na iznos od 47.480,44 kune, od dana 31.03.2016. pa do isplate

- na iznos od 47.480,44 kune, od dana 30.04.2016. pa do isplate

- na iznos od 47.480,44 kune, od dana 31.05.2016. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za 5 postotnih poena, te mu naknaditi trošak ovog parničnog postupka sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, sve u roku od 8 dana."

i

r i j e š i o  j e

Svaka stranka snosi svoj trošak.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi podnesenoj ovom sudu 20. travnja 2017., u bitnome, navodi kako je tuženica 27. kolovoza 2014. tužitelju izdala Dozbofu br. 00254 za linijski prijevoz autobusom između država članica u skladu s Uredbom (EEZ) br. 1073/2009 na liniji Z1 -Lj., broj linije u upisniku HR-SLO-56 (u daljnjem tekstu: Dozvola) koja vrijedi do 26. kolovoza 2019., na njegov zahtjev. Dozvolom je određeno kako je polazno mjesto prijevoza Z1 , a odredišno Lj. s time da su stajališta za ukrcaj i iskrcaj putnika Z1 , Z i Lj. pa je tako tuženik imao pravo obavljati prijevoz putnika na relacijama Z2 -Z , Z -Lj., Lj.-Z , Lj.-Z , Z -Z s vremenima polazaka i 1  2

1  2  1  2,

dolazaka kako je navedeno u voznom redu koji je sastavni dio Dozvole. Tužitelj je s prijevozom putnika temeljem Dozvole započeo dana 15. rujna 2014. Tuženica je 10. lipnja 2015. bez ikakve pravne osnove donijela rješenje kojim se dopunjuje točka 6. predmetne Dozvole na način da ista glasi: "Zabranjuje se obavljanje unutarnjeg prijevoza putnika u Republici Hrvatskoj.". Tužitelj je protiv navedenog rješenja pokrenuo upravni spor kod Upravnog suda u Splitu, a koji se vodio pod posl. br. UsI- 266/15, ali je unatoč tome, 3. listopada 2015. prestao obavljati prijevoz temeljem Dozvole, znajući da upravna tužba ne odgađa provedbu rješenja tuženice. U upravnom sporu je donesena presuda 11. srpnja 2016. kojom je poništeno osporavano rješenje odnosno dopuna točke 6. Dozvole. Ta presuda je postala pravomoćna 11. srpnja 2016. Tužitelju je postupanjem tuženice odnosno donošenjem rješenja kojim mu je onemogućen prijevoz na relaciji Z2 -Z , s polaskom iz Z2 u 16,25 sati i dolaskom u Z u 19,55 sati, odnosno Z -Z , s polaskom iz Z u 1  2

12,00 sati i dolaskom u Z2 u 15,30 sati, temeljem Dozvole prouzročena imovinska šteta u vidu izgubljene dobiti i to za razdoblje u kojem mu je zbog postojanja predmetnog rješenja bilo zabranjeno obavljanje prijevoza na navedenim relacijama. Razdoblje u kojem tužitelj zbog donošenja rješenja tuženice nije obavljao promet temeljem predmetne Dozvole je razdoblje od 3. listopada 2015. do 30. rujna 2016. Naime, tužitelj osim temeljem Dozvole prijevoz na relaciji Z Z s polaskom iz Z u 2- 1

16,25 sati i dolaskom u Z1 u 19,55 sati i na relaciji Z -Z s polaskom iz Z u 12,00 sati 1  2

i dolaskom u Z2 u 15,30 sati obavlja i temeljem Dozvole za obavljanje međužupanijskog linijskog prijevoza putnika autobusom u cestovnom prometu na liniji Z1 -Z broj linije u upisniku Z -Z -26 koja vrijedi do 31. svibnja 2020. i koja je 1  2

sezonska i temeljem koje tužitelj obavlja prijevoz u razdoblju od 1. lipnja do 30. rujna svake godine. Tužitelj na ime izgubljene dobiti za period od 3. listopada 2014. do 31. svibnja 2016. potražuje iznos od ukupno 506.859,99 kuna. Do navedenog je iznosa došao na način da je najprije izračunao mjesečni prihod uspoređujući sa periodom kada je prometovao sukladno Dozvoli (do donošenja osporavanog rješenja) i taj je prihod iznosila 117.005,50 kuna mjesečno. Od toga iznosa je oduzeo iznos od 53.132,90 kuna, koliko su iznosili ukupni troškovi mjesečno (trošak plaća i terenskog dodatka i to samo jednog vozača, s obzirom da se radi o relaciji Z2 -Z -Z , trošak 1  2

goriva, trošak cestarine) pa je tako došao do iznosa dobiti u visini od 63.872,60 kuna mjesečno. Sukladno činjenici da u listopadu utuženi period počinje tek trećeg dana u mjesecu, ukupni zbroj koji potražuje tužitelj od tuženice je 506.859,99 kuna. Na navedeni iznos tužitelj potražuje i zakonske zatezne kamate i to na svaki mjesečni iznos izgubljene dobiti.

2. Tužitelj se sukladno odredbi čl. 186. a. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19; u daljnjem tekstu: ZPP) obratio tuženici sa zahtjevom za mirno rješenje spora 17. veljače 2017., kojem zahtjevu nije udovoljeno te nije sklopljena izvansudska nagodba.

3. Tuženica je u svom odgovoru na tužbu podnesenom ovom sudu 21. kolovoza 2017., u bitnome, navela kako osporava sve navode tužbe, a posebno njenu utemeljenost i visinu zatražene štete. Navela je kako temeljem Dozvole tuženik nema pravo obavljati prijevoz na relaciji Z2 -Z i Z -Z , jer se sukladno Uredbi (EEZ) 1  1  2

br. 1073/2009 radi o linijskom prijevozu između država članica. Prema čl. 2. st. 1. a Uredbe međunarodni prijevoz je definiran kao vožnja koja se obavlja vozilom, pri čemu se polazno i odredišno mjesto nalaze u dvije različite države članice, s tranzitom ili bez tranzita kroz jednu državu članicu ili treću državu, odnosno više država članica ili trećih država. Međunarodni linijski promet je Zakonom o prijevozu u cestovnom prometu definiran kao javni prijevoz putnika između Republike Hrvatske i drugih država. Slijedom navedenoga nesporno je da se na temelju dozvola izdanih za obavljanje međunarodnog linijskog prijevoza putnika ne smije obavljati prijevoz putnika između pojedinih mjesta na području Republike Hrvatske, odnosno unutarnji prijevoz putnika. Člankom 1. Zakona o prijevozu u cestovnom prometu (Narodne novine br. 82/13; u daljnjem tekst: ZPCP) navedeno je kako su tim zakonom određeni uvjeti i način obavljanja djelatnosti prijevoza putnika i tereta u unutarnjem cestovnom prometu dok se djelatnost putnika i tereta i prijevoz za vlastite potrebe u međunarodnom cestovnom prometu obavlja u skladu s propisima Europske unije, tim Zakonom o drugim propisima kojima je uređeno ovo područje te međunarodnim ugovorima koje je sklopila Republika Hrvatska. Prema čl. 62. st. 1. ZPCP javni prijevoz putnika u međunarodnom cestovnom prometu na području država članica uspostavlja se i obavlja sukladno odredbama Uredbe (EZ) br. 1073/2009 na temelju dozvole zajednice u Republici Hrvatskoj koju sukladno čl. 63. ZPCP izdaje Ministarstvo na zahtjev prijevoznika. Tuženica smatra da ona ima mogućnost i dužnost spriječiti prijevoznika koji koristeći Dozvolu za linijski prijevoz autobusom između država članica, vrši prijevoz i unutar Republike Hrvatske, izbjegavajući na taj način pokrenuti postupak ishodovanja dozvole za obavljanje prijevoza putnika u unutarnjem cestovnom prometu. Slijedom iznesenoga, a i presude Upravnog suda u Splitu, tužitelj nije niti mogao pretrpjeti štetu u vidu izgubljene dobiti zbog neobavljanja prijevoza na relaciji Z2 -Z i Z -Z kako tvrdi u tužbi, jer je za obavljanje 1  1  2

takvog prijevoza morao posjedovati dozvolu za obavljanje prijevoza na međužupanijskoj liniji koja se izdaje u skladu sa ZPCP. Ako je tužitelj i obavljao prijevoz na navedenim relacijama, taj je prijevoz obavljao protuzakonito i s tog je osnova stekao i protuzakonitu dobit, zbog čega su štetu pretrpjeli ostali prijevoznici koji su na toj relaciji legalno obavljali prijevoz putnika. Iz presude Upravnog suda u Splitu proizlazi kako rješenje Ministarstva nije poništeno radi povrede materijalnog prava, Uredbe (EZ) br. 1073/2009 i ZPCP-a, već zbog povreda postupka iz Zakona o općem upravnom postupku. Tužitelj je Ministarstvu mora prometa i infrastrukture 6 listopada 2015. dostavio zahtjev za privremeni prekid prijevoza na predmetnoj međunarodnoj liniji Z2 -Lj. i Z -B., ali ga je Ministarstvo izvijestilo kako sukladno važećim propisima nije moguće odobriti privremeni prekid ali da prijevoznik može temeljem čl. 69. ZPCP-a, ako iz ekonomskih ili drugih opravdanih razloga ne može obavljati međunarodni linijski prijevoz za koji mu je izdana dozvola, podnijeti zahtjev za obustavu prijevoza, ali tužitelj takav zahtjev nije nikada podnio pa je bio u obvezi obavljati prijevoz putnika na međunarodnoj liniji Z2 -Lj..

4. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u svu dokumentaciju koja je dostavljena u spis, ponajprije odluke upravnih tijela, te Upravnog suda Republike Hrvatske, knjigovodstvenu dokumentaciju tužitelja te nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje za računovodstvo, financije i marketing S. D..

5. Prema odredbi čl. 219. Zakona o parničnom postupku ( Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 (i 96/08), 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/1, 70/19, 80/22 – dalje: ZPP) svaka stranka dužna je iznijeti činjenice i dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija dokaze i navode protivne strane.

6. Odredbom čl. 7. st. 1. ZPP-a je propisano da su stranke dužne iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

7. Tužbeni zahtjev tužitelja je neosnovan.

8. Predmet ovog postupka je naknada štete tužitelju po osnovi izmakle dobiti.

9. U ovom postupku nije sporno da je tuženica, odnosno Ministarstvo, tužitelju na njegov zahtjev izdala Dozvolu br. 00254 HR-SLO-56 za linijski prijevoz autobusom između država članica u skladu s Uredbom (EEZ) br. 1073/2009 (u daljnjem tekstu: Dozvola) i to sa datumom isteka dozvole 26. kolovoza 2019. Sastavni dio Dozvole čini Vozni red za međunarodnu autobusnu liniju iz kojeg proizlazi kako su stajališta autobusa za ukrcaj i iskrcaj putnika bila Zadar, Zagreb, Bregana(HR)/Gruškovje(SLO) i Ljubljana. Također izdan je i cjenik za relacije Z2 -Z , Z1 -Lj. i Z.-Lj. te je tim relacijama tužitelj i obavljao prijevoz putnika u periodu od 15. rujna 2014. do 3. listopada 2015. (Potvrda L. d.o.o. od 29. studenoga 2016., l.s. 15).

10. Nadalje, nije sporno ni da je Ministarstvo 10. lipnja 2015. donijelo rješenje kojim se u Dozvoli točka 6. dopunjuje pa sada glasi: "Zabranjuje se obavljanje unutarnjeg prijevoza putnika u Republici Hrvatskoj.". Iz obrazloženja rješenja proizlazi kako je isto doneseno s obzirom na činjenicu da se pod međunarodnim prijevozom putnika sukladno ZPCP smatra isključivo obavljanje prijevoza između dviju različitih država, pa bi zbog različitih tumačenja moglo dovesti do toga da glasna svrha pružanja usluga prijevoza nije prijevoz putnika između polazni i odredišnih mjesta u različitim državama članicama, već isključivo unutarnji prijevoz u Republici Hrvatskoj.

11. Iz presude Upravnog suda u Splitu posl. br. UsI-266/15-22 od 11. srpnja 2016., protiv koje nije dopuštena žalba pa je ista danom donošenja pravomoćna i ovršna, proizlazi kako je istom poništeno rješenje Ministarstva, detaljno opisano pod točkom 11. obrazloženja ove presude, te je predmet vraćen na ponovni postupak. Iz obrazloženja te presude, u bitnome, proizlazi kako je istina da se na temelju izdane dozvole s pripadajućim voznim redom, itinererom i cjenikom može obavljati samo prijevoz u granicama izdane dozvole a to je linijski prijevoz autobusom između država članica u skladu s Uredbom. Međutim, ukoliko tužitelj obavlja prijevoz putnika protivno izdanoj dozvoli i koristeći istu obavlja unutarnji prijevoz putnika u unutarnjem cestovnom prometu za što nema dozvolu, i pri tom izbjegava postupak ishodovanja dozvole za obavljanje prijevoza putnika u unutarnjem cestovnom prometu, tuženica svojim mjerama inspekcijskog nadzora predviđenim ZPCP-om može spriječiti prijevoznike, uključujući i tužitelja, u obavljanju takvog prijevoza, a u konačnici i pokrenuti postupak oduzimanja dozvole. Međutim, tuženica nikako nije mogla, kraj iznesene situacije, donijeti dopunsko rješenje, kao što je pobijano rješenje, i njime dopuniti izdanu Dozvolu. Dopunsko rješenje se sukladno odredbama Zakona o upravnom postupku donosi u slučaju kad pojedina pitanja nisu riješena, što ovdje nije slučaj.

12. U ovom postupku tužitelj potražuje, dakle, naknadu štete zbog izmakle dobiti za razdoblje od 3. listopada 2015. do 31. svibnja 2016., a do izračuna izmakle dobiti želi doći komparacijom dobiti za isti period godinu ranije kada je taj prijevoz obavljao temeljem Dozvole (od 1. listopada 2014. do 31. svibnja 2016.). Za razdoblje od 1. lipnja 2016. pa do 11. srpnja 2016. (kada je donesena presuda Upravnoga suda u Splitu) tužitelj ne potražuje naknadu, jer navodi kako inače u razdoblju od 1. lipnja do 30. rujna svake godine na navedenim relacijama i u navedenim terminima prometuje temeljem dozvole za obavljanje međužupanijskog linijskog prijevoza putnika autobusom u cestovnom prometu na liniji Z1 -Z (l.s. 57-58).

13. Prema odredbi čl. 1045. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21; u daljnjem tekstu: ZOO) tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje.

14. Iz navedenoga proizlazi kako su opće pretpostavke odgovornosti za štetu subjekti obveznog odnosa odgovornosti za štetu, štetna radnja štetnika, šteta, uzročna veza i protupravnost.

15. Iz odredbe čl. 1089. st. 1. ZOO-a proizlazi kako oštećenik ima pravo kako na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi. St. 3. istoga članka je određeno da se pri ocjeni visine izmakle koristi uzima u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovitom tijeku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnom ili propuštanjem.

16. Sa stajališta sudske prakse, tumačenjem i primjenom naprijed citirane odredbe zakona, za postojanje odgovornosti za štetu zbog izmakle koristi potrebno je da se ispune tri pretpostavke. Prva, da korist nije ostvarena, što je u konkretnom slučaju potvrđeno. Druga, da postoji određeni stupanj izvjesnosti da bi korist bila ostvarena, te treća, da je postojala objektivna vjerojatnost da bi oštećenik stekao tu korist da nije bio u tome spriječen od strane štetnika.

17. Uzimajući u obzir sve okolnosti ovoga slučaja, sud dolazi do zaključka kako su ostvarene i druga i treća pretpostavka, također. Naime, sud smatra notornom činjenicu da bi korist, za slučaj da je tužitelj nastavio prometovati i u spornom razdoblju na navedenim relacijama i u određenim terminima, za tužitelja nastala.

18. Također, nastavno sud smatra da bi tužitelj, kao oštećenik, stekao tu korist da nije bio u tome spriječen od strane štetnika, odnosno tuženice. Naime, donošenjem odluke u upravnom sporu kojom se poništava rješenje tuženice, budući da poništaj odluke djeluje ex tunc, smatra se kako to rješenje tuženice (kojim se dodaje točka 6. u Dozvolu) nije niti doneseno i kako bi tužitelj, kraj takvog stanja stvari, nastavio prometovati na isti način (na istim relacijama i u istim terminima) kao i prije toga 15. rujna 2014. kad je prestao zbog donošenja poništenog rješenja.

19. Na temelju ocjene svakog dokaza zasebno, svih dokaza zajedno te rezultata cjelokupnog provedenog dokaznog postupka, primjenom naprijed citiranih odredbi, utvrđeno je kako je tužbeni zahtjev neosnovan.

20. Po stavu ovoga suda, tužitelj je dokazao osnovu svog potraživanja temeljem naknade štete zbog izmakle dobiti, ali nije dokazao visinu svog potraživanja, a što je bila njegova dužnost, kako bi se mogla donijeti odluka njemu u korist odnosno kako bi se moglo utvrditi osnovanim tužbeni zahtjev kojim se nalaže isplata određenog iznosa od tuženice, a temeljem naknade štete.

21. Iz nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje S. D., koji je dostavljen ovom sudu 28. svibnja 2020., u bitnome, su potvrđeni navodi tužitelja iz tužbe, pa tako proizlazi kako je tužitelj u razdoblju od 1. listopada 2014. pa do 31. svibnja 2015. za relaciju Z2 -Z s polaskom iz Z u 16,25 sati i dolaskom u Z u 19,55 sati te na relaciji Z1 -Z s polaskom iz Z u 12,00 sati i dolaskom u Z u 15,30 sati ostvario prihode od prodaje karata u iznosu od ukupno 937.929,00 kuna odnosno mjesečno 117.241,13 kuna. Također, vještakinja je po nalogu suda izračunala koliki su bili troškovi tužitelja u tom periodu, i u te troškove ubrojila je trošak plaće (ukupno 107.223,04 kune), trošak cestarine (ukupno 86.878,00 kuna) i trošak goriva (ukupno 363.984,48 kuna). Zaključno, prema naprijed navedenome utvrđeno je kako je u zadanom razdoblju tužitelj ostvario dobit u ukupnom iznosu od 379.843,48 kuna.

22. Nalazu i mišljenju vještakinje tužitelj nije prigovorio, već je u skladu s istim i uredio svoj tužbeni zahtjev.

23. Tuženica je prigovorila nalazu i mišljenju vještakinje navodeći kako je ista u izračun dobiti tužitelja morala uračunati kompletne troškove poslovanja tužitelja, a ne samo trošak plaće, cestarine i goriva pa je tako trebalo uračunati i sve troškove koji se odnose na autobuse – registraciju, tehnički pregled, osiguranje, održavanje. Zatim, trebalo je uračunati i troškove kolodvorskih usluga – reguliranje smještaja autobusa, usluge prodaje i rezervacije karata, troškove plaća djelatnika zaduženih za prodaju i rezervacije karata i održavanje autobusa.

24. Vještakinja se na gornje očitovala da nije bila u mogućnosti navedene troškove iskazati u svom nalazu i mišljenju budući da nije od tužitelja niti zaprimila dokumentaciju kojom bi navedeno mogla izračunati odnosno u kojoj bi navedene podatke mogla utvrditi. S obzirom na navode stranaka i vještakinje, sud je pozvao tužitelja da po naputku vještakinje istoj dostavi traženu dokumentaciju kako bi ista mogla kompletirati svoj izračun.

25. Nakon produljivanja roka za dostavu dokumentacije tužitelju u više navrata isti je izvijestio sud kako zbog smrti dvaju knjigovođa te načina knjiženja iz toga vremena nije u mogućnosti dostaviti podatke prema traženju vještakinje te predlaže vještakinji da do izračuna dođe pribavom potrebnih podataka od kompariranog autobusnog prijevozničkog poduzeća na tom ili sličnom lokalitetu.

26. Podneskom od 10. svibnja 2022. vještakinja S. D. izvijestila je sud kako nije uspjela pronaći komparirano autobusno prijevozničko poduzeće na ovom ili sličnom lokalitetu zbog specifičnosti poslovanja svakog pojedinačnog poduzeća. Svako autobusno poduzeće ima različit broj linija koje vozi, stoga troškovi reguliranja smještaja autobusa, usluge prodaje i rezervacije karata linije se ne mogu komparirati. Nadalje, nije ista ni visina troška održavanja autobusa, ukoliko se održava različit broj autobusa. Ne može se usporediti ni trošak ostalih zaposlenika ni trošak zakupa poslovnog prostora zbog radnog vremena i različite kvadrature, kao ni trošak knjigovodstva budući da se radi o različitom opsegu posla.

27. Nalaz i mišljenje vještakinje sud je cijenio vjerodostojnim te u skladu sa pravilima struke. Također, na isti način sud cijeni i nemogućnost izrade dopunskog nalaza i mišljenja uslijed nedostatka knjigovodstvene dokumentacije.

28. Iz svega navedenoga, sud zaključuje kako tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan, jer isti nije uspio dokazati visinu svoga potraživanja. Teret dokaza za ovu činjenicu (kao i ostale u ovom postupku koje je, po stavu ovoga suda tužitelj dokazao) je na tužitelju i isti je bio dužan kod pokretanja postupka osigurati svu dokumentaciju potrebnu za dokazivanje u ovom postupku. Isti je u tužbi dostavio okvirni izračun svog potraživanja, također ne obuhvaćajući sve troškove za koje bi valjalo umanjiti prihode, a za svrhu dobivanja točnog izračuna kako dobiti tako i izmakle dobiti (za utuženi period). Nadalje, sud smatra točnim navode tuženice kako troškove koje treba odbiti od ukupnih prihoda za tužitelja ne predstavljaju samo trošak vozača, goriva i cestarine, već i mnogo drugih troškova, pa je sud stava da je tužitelj bio dužan navedeno uzeti u obzir i osigurati tu dokumentaciju. Naime, sud također smatra opravdanim nemogućnost vještakinje za izradu dopunskog nalaza i mišljenja komparacijom sa nekim drugim autoprijevozničkim poduzećem, jer je doista objektivno nemoguće pronaći gotovo identične okolnosti i kod drugog poduzeća pa bi tako izračun u ovoj pravnoj stvari bio točan i precizan i da bi doveo do usvajanja tužbenog zahtjeva tužitelja.

29. Slijedom navedenoga valjalo je odlučiti kao u izreci presude te odbiti tužbeni zahtjev tužitelja.

30. Prema odredbi čl. 154. st. 4. ZPP-a ako su stranke djelomično uspjele u parnici u približno jednakim dijelovima, sud može odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove ili da jedna stranka naknadi drugoj stranci samo pojedine troškove primjenom članka 156. st. 1. ZPP-a.

31. Budući da je u ovom postupku, po stavu suda, tužitelj uspio sa osnovom svog potraživanja, ali nije uspio dokazati visinu, iz kojeg razloga je odbijen tužbeni zahtjev, te se tako smatra da je u tom dijelu uspio tuženik, valjalo je odlučiti kao u izreci rješenja, odnosno odrediti da svaka stranka u ovom postupku snosi svoj trošak.

U Zadru 2. kolovoza 2022.

Sutkinja

Katarina Zdunić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku 15 (petnaest) dana od dana uručenja ovjerenog prijepisa iste, putem ovog suda Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske, pismeno, u 3 istovjetna primjerka.

Stranci koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje, rok za žalbu teče od dana dostave.

Rok za žalbu ne teče od 1. do 15. kolovoza (čl. 348. st. 5. ZPP).

DNA:

- Tužitelju po pun. uz nalog za plaćanje sudske pristojbe na presudu u iznosu od 5.000,00 kuna

- Tuženici po ŽDO