REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 91 Pž-2428/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Kristine Saganić, predsjednika vijeća, Nevenke Marković, suca izvjestitelja i Ružice Omazić, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. K. d.d., OIB ..., V., protiv 1. tuženika HRVATSKE AUTOCESTE d.o.o., OIB ..., Z., i 2. tuženika O. K. d.d., OIB ..., O., kojeg zastupa punomoćnik M. O., odvjetnik u Z., radi isplate iznosa od 3.117.883,68 kn, odlučujući o žalbi tužitelja i drugotuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu, Stalne službe u Karlovcu poslovni broj P-2191/13 od 26. studenog 2015., u sjednici vijeća održanoj 2. kolovoza 2022.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, Stalne službe u Karlovcu poslovni broj P-2191/13 od 26. studenog 2015. u točkama 2. i 3. njene izreke, ispravljena rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu, Stalne službe u Karlovcu poslovni broj P-2191/13-80 od 12. prosinca 2018.

II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, Stalne službe u Karlovcu poslovni broj P-2191/13 od 26. studenog 2015. u točki 1. njene izreke, ispravljena rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu, Stalne službe u Karlovcu poslovni broj P-2191/13-80 od 12. prosinca 2018., i sudi:

1. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu kojim se nalaže tuženiku O. K. d.d. platiti tužitelju iznos od 3.117.883,68 kn (trimilijunasto- sedamnaesettisućaosamstoosamdesettri kune i šezdesetosam lipa) sa zateznim kamatama na iznos od:

- 379.036,80 kn od 20. travnja 2012.,

- 411.079,03 kn od 24. lipnja 2012.,

- 115.526,28 kn od 22. srpnja 2012.,

- 1.316.095,40 kn od 13. kolovoza 2012.,

- 369.862,64 kn od 10. rujna 2012. i

- 526.283,53 kn od 19. listopada 2012.

do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena.

2. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku O. K. d.d. troškove postupka u iznosu od 285.603,13 kn (dvjestoosamdesetpettisućašestotri kune i trinaest lipa), u roku od osam dana.

3. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika O. K. d.d. za naknadu troškova postupka u iznosu od 77.300,00 kn (sedamdesetsedamtisućatristo kuna).

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, Stalne službe u Karlovcu poslovni broj P-2191/13 od 26. studenog 2015. naloženo je tuženiku O. K. d.o.o. platiti tužitelju iznos od 3.117.883,68 kn sa zateznim kamatama od dospijeća pojedinačnih iznosa do isplate po stopi propisanoj za trgovačke ugovore i naknaditi mu troškove postupka u iznosu od 275.314,71 kn sa zateznim kamatama od 26. studenog 2015. do isplate po stopi propisanoj za ostale odnose (točka 1. izreke). Točkom 2. izreke odbijen je tužbeni zahtjev u dijelu da se naloži tuženiku Hrvatske autoceste d.o.o. isplata iznosa od 3.117.883,68 kn sa zateznim kamatama od dospijeća pojedinačnih iznosa do isplate po stopi propisanoj za trgovačke ugovore i da mu naknadi troškove postupka. Točkom 3. izreke naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku Hrvatske autoceste d.o.o. troškove parničnog postupka u iznosu od 380,00 kn.

2. Rješenjem poslovni broj P-2191/13-80 od 12. prosinca 2018. (potvrđeno rješenjem ovog suda poslovni broj Pž-1121/2019-3 od 24. kolovoza 2020.) ispravljena je navedena presuda u njenom uvodu, četvrti redak i u točki I. njene izreke, prvi redak, u odnosu na ustroj tuženika O. K. d.d. tako da umjesto „O. K. d.o.o.“ ima pisati „O. K. d.d.“

3. Protiv presude žalbu je podnio tužitelj i tuženik O. K. d.d.

4. Tužitelj je podnio žalbu protiv presude u točkama 2. i 3. njene izreke zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da ovaj sud preinači presudu u pobijanom dijelu na način da prihvati tužbeni zahtjev protiv tuženika Hrvatske autoceste d.o.o. uz naknadu troškova parničnog postupka, podredno ukine presudu u pobijanom dijelu i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

5. Tuženik O. K. d.d. je podnio žalbu protiv presude u točki 1. njene izreke zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da ovaj sud preinači presudu u pobijanom dijelu na način da odbije tužbeni zahtjev, podredno ukine presudu i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zahtijeva naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 48.718,75 kn.

6. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

7. Tužiteljeva žalba nije osnovana, dok je žalba tuženika O. K. d.d. osnovana.

8. Presuda je ispitana u granicama razloga navedenih u žalbi, sukladno odredbi članka 365. stavaka 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/07, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP) i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

9. Iz obrazloženja pobijane presude i podataka u spisu proizlazi da je predmet spora zahtjev tužitelja kao cesionara za solidarnu isplatu iznosa od 3.117.883,68 kn od tuženika s osnove Okvirnog ugovora o cesiji, a koji iznos predstavlja razliku između ukupno prenesene tražbine u iznosu od 5.000.000,00 kn s osnove tog Ugovora i već plaćenog iznosa tužitelju s te osnove.

10. Prvostupanjski sud je na temelju izvedenog dokaznog postupka utvrdio:

- tuženik O. K. d.d. kao cedent I, društvo C. g. d.o.o. kao cedent II, tuženik Hrvatske autoceste d.o.o. kao cesus i tužitelj kao cesionar sklopili su 10. veljače 2012. Okvirni ugovor o cesiji čijom odredbom članka 1. su suglasno utvrdili da je između cesusa i cedenta I 9. svibnja 2009. sklopljen Ugovor o izvođenju radova na projektu Autocesta Zagreb-Sisak, dionica Velika Gorica jug-Lekenik, izgradnja poddionice Buševec-Lekenik i da je 9. veljače 2012. sklopljen Ugovor o podizvođenju predmetnih radova između cedenta I i cedenta II,

- odredbom članka 2. stavka 1. ugovoreno je da tim Ugovorom cedent I (O. K. d.d.) ustupa cedentu II (C. g. d.o.o.), a cedent II cesionaru (tužitelju) dio svojih potraživanja od cesusa (Hrvatske autoceste d.o.o.) koja će nastati temeljem izvršenih radova po Ugovoru iz članka 1. tog Ugovora u iznosu od 5.000.000,00 kn, u svrhu osiguranja i naplate obveza po Ugovoru o revolving kreditu u iznosu od 5.000.000,00 kn sklopljenog 9. veljače 2012. između tužitelja i C. g. d.o.o., M. d.o.o., M. G., N. R. i K. B. prema kojem je tužitelj korisniku kredita društvu C. g. d.o.o. odobrio kredit u iznosu od 4.600.000,00 kn,

- odredbom članka 3. Okvirnog ugovora o cesiji ugovoreno da je cesus suglasan da će obveze/plaćanja koja proizlaze iz Ugovora iz članka 1. tog Ugovora, a temeljem ispostavljenih i ovjerenih mjesečnih situacija od strane cedenta I i priloženih potpisanih Ugovora o cesiji sklopljenih između cedenta I, cedenta II, cesionara i cesusa izvršiti u ugovorenim rokovima u korist računa cesionara broj 4133006-101111116 te da se potpisom svakog pojedinačnog Ugovora o cesiji gasi cesusova obveza prema cedentu I i obveza cedenta I prema cedentu II do iznosa ustupljene tražbine i da će cesus svoje obveze prema cesionaru izmiriti danom uplate na račun cesionara,

- nije sporno da je tuženik O. K. d.d. za radove koje je izvelo društvo C. g. d.o.o. naplatio od tuženika Hrvatske autoceste d.o.o. iznos od 5.372.585,95 kn,

- u razdoblju od travnja do rujna 2012. tuženik O. K. d.d. je društvu C. g. d.o.o. ovjerio šest privremenih situacija,

- tuženik Osijek koteks d.d. nije dokazao da je društvu C. g. d.o.o. platio izvedene radove po Ugovoru o podizvođenju radova,

- nakon sklapanja Okvirnog ugovora o cesiji parnične stranke i društvo C. g. d.o.o. su 18. travnja 2012. i 13. kolovoza 2012. sklopile dva posebna Ugovora o cesiji u skladu s odredbom članka 3. Okvirnog ugovora o cesiji, a na temelju ovjerenih situacija broj 21 i 25 te je tužitelju po tim ugovorima uplaćeno od strane tuženika Hrvatske autoceste d.o.o. ukupno 1.882.116,32 kn,

- tuženik Hrvatske autoceste d.o.o. je pozivajući se na odredbu članka 3. Okvirnog ugovora o cesiji odbio daljnju isplatu na račun tužitelja jer nisu sklopljeni ostali pojedinačni Ugovori o cesiji čije je sklapanje odbio tuženik O. K. d.d. pozivajući se na odredbu članka 14. stavka 2. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima zbog blokade žiro računa društva C. g. d.o.o.,

- na temelju iskaza svih saslušanih svjedoka prvostupanjski sud je utvrdio da su svi sudionici Okvirnog ugovora o cesiji znali da će tužitelj financirati društvo C. g. d.o.o. po Ugovoru koje je ono sklopilo s tuženikom O. K. d.d. kao glavnim izvođačem radova, a taj tuženik s tuženikom Hrvatske autoceste d.o.o. kao investitorom te da je društvo C. g. d.o.o. u dogovoru s tuženikom O. K. d.d. sastavilo Okvirni ugovor o cesiji, da je tuženik Hrvatske autoceste d.o.o. izvršio izmjenu u ponuđenom ugovoru i prilagodio ga svom tipskom ugovoru te u Okvirni ugovor unio odredbu članka 3.,

- da je namjera tuženika Hrvatske autoceste d.o.o. kao investitora kod unošenja te odredbe u Okvirni ugovor o cesiji bila vođenje evidencije obveza prema tuženiku O. K. d.d. i provjera namirenja obveza tog tuženika prema društvu C. g. d.o.o. jer su tuženici bili u više poslovnih odnosa te je tuženik Hrvatske autoceste d.o.o. osnovnim ugovorom o izvođenju radova tuženiku O. K. d.d. uvjetovao sklapanje ugovora o cesiji njegovom suglasnošću.

11. Prvostupanjski sud je na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja primjenom odredbe članka 320. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 25/11 i 78/15; dalje: ZOO) o tumačenju ugovora zaključio da sadržaj Okvirnog ugovora o cesiji nije obveza na sklapanje pojedinačnih ugovora o cesiji kako to pogrešno smatra tuženik Hrvatske autoceste d.o.o., već da je do ustupa tražbine došlo samim sklapanjem Okvirnog ugovora o cesiji.

12. Nadalje je zaključio da se u konkretnom slučaju radi o ustupanju radi ispunjenja u smislu odredbe članka 88. stavka 2. ZOO-a i radi osiguranja u smislu odredbe članka 89. ZOO-a. To iz razloga jer obveza društva C. g. d.o.o. kao tužiteljevog dužnika iz ugovora o kreditu nije prestala potpisivanjem ugovora o cesiji (što proizlazi iz iskaza tužiteljevog zastupnika po zakonu D. K. koji je naveo da je tužiteljeva namjera bila da obveza tog društva ne prestaje sklapanjem Okvirnog ugovora), već plaćanjem od strane tuženika Hrvatske autoceste d.o.o. Po mišljenju prvostupanjskog suda radi se o ustupu radi ispunjenja, a što potvrđuje i činjenica da je tužitelj u stečajnom postupku nad društvom M. d.o.o. K. kao pravnim sljednikom društva C. g. d.o.o. prijavio svoju tražbinu prema tom društvu, a koja je nesporno priznata u cijelosti.

13. Prvostupanjski sud je zaključio da su u konkretnom slučaju ispunjene sve pretpostavke iz odredbe članka 88. stavka 4. ZOO-a u odnosu na tuženika Hrvatske autoceste d.o.o. te da je njegovim plaćanjem tuženiku O. K. d.d. prestala njegova obveza prema tužitelju kao cesionaru. Međutim, zaključio je da je tuženik O. K. d.d. i dalje ostao u obvezi prema tužitelju po Okvirnom ugovoru o cesiji jer mu je tuženik Hrvatske autoceste d.o.o. platio iznos na ime radova koje su izvršile C. g. d.o.o., a koji premašuje iznos iz Okvirnog ugovora o cesiji.

14. Nadalje je ocijenio kako nisu od utjecaja tvrdnje tuženika o tome da nisu potpisivali daljnje pojedinačne ugovore o cesiji zbog blokade žiro–računa C. g. d.o.o. kraj činjenica da tužitelj svoje potraživanje temelji na Okvirnom ugovoru o cesiji kojim su stranke utvrdile da nema zapreke za sklapanje tog ugovora u smislu odredbi Zakona o platnom prometu, Stečajnom zakonu i Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima. Zaključio je da i osim toga u smislu odredbe članka 322. stavka 2. ZOO-a ako je sklapanje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani da je ugovor valjan ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povrijedila zakonsku zabranu snosit će odgovarajuće posljedice. Stoga prvostupanjski sud smatra da Okvirni ugovor o cesiji nije ništav bez obzira na to je li C. g. d.o.o. u vrijeme sklapanja imala blokiran žiro račun, već strana kojoj je zabranjeno sklapanje ugovora može snositi posljedice kao što su novčane kazne za kazneno djelo ili prijestup.

15. Zaključio je i da činjenica što je nad tuženikom O.-K. d.d. proveden postupak predstečajne nagodbe nije od utjecaja na njegovu obvezu prema tužitelju jer je u tom postupku tužiteljeva tražbina osporena u iznosu od 3.931.443,03 kn rješenjem Agencije Klasa:UP/I110/07/13-01/4585, Ur. broj: 06-06-14-4585-683 od 20. prosinca 2013., a da vjerovnik osporene tražbine prema Zakonu o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi („Narodne novine“ broj: 108/12, 144/12, 81/13 i 12/13) nije bio u obvezi postaviti tužbeni zahtjev na utvrđenje niti ga uskladiti, odnosno ograničiti s rješenjem iz predstečajne nagodbe.

16. Budući da je tužitelj nesporno po Okvirnom ugovoru o cesiji koji glasi na iznos od 5.000.000,00 kn primio iznos od 1.882.116,32 kn, zaključio je da ostaje razlika u iznosu od 3.117.883,68 kn koju je tuženik O. K. d.d. iz naprijed navedenih razloga po zaključku prvostupanjskog suda dužan platiti tužitelju.

17. Tužitelj u žalbi u bitnome navodi da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a jer ima nedostataka zbog kojih je nije moguće valjano ispitati. Nadalje navodi da je unatoč tome što je nesporno da je tuženik Hrvatske autoceste d.o.o. na temelju Okvirnog ugovora o cesiji trebao izvršiti plaćanje na njegov račun, da je prvostupanjski sud propustio utvrditi da je tuženik Hrvatske autoceste d.o.o. postupio protivno Okvirnom ugovoru o cesiji i da plaćanjem izvršenim prema tuženiku O. K. d.d. nije izvršio svoju ugovornu obvezu prema tužitelju zbog čega smatra da je prvostupanjski sud i tuženika Hrvatske autoceste d.o.o. trebao obvezati na plaćanje tužitelju na temelju Okvirnog ugovora o cesiji. Ističe i da je prvostupanjski sud na ugovorni odnos koji proizlazi iz Okvirnog ugovora o cesiji pogrešno primijenio odredbu članka 88., odnosno članka 89. ZOO-a. Pogrešnu primjenu materijalnog prava nalazi u zaključku prvostupanjskog suda da je svrha Okvirnog ugovora o cesiji ustupanje tražbine radi ispunjenja u smislu odredbe članaka 88. stavka 2. ZOO-a i da je ugovorni odnos koji proizlazi iz tog ugovora pogrešno podveo pod dvije različite zakonske odredbe, članak 88. stavak 2. i članak 89. ZOO-a, dok je pogrešno primijenio i odredbu članka 88. stavka 4. ZOO-a. Nadalje iznosi svoju analizu iskaza saslušanih svjedoka i ostalih izvedenih dokaza smatrajući kako prvostupanjski sud neosnovano smatra spornom volju ugovornih strana pri sklapanja Okvirnog ugovora o cesiji.

18. Tuženik O. K. d.d. u žalbi u bitnome navodi da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a budući da presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati jer su razlozi presude međusobno proturječni i nejasni. Ističe da jedna cesija ne može istodobno biti i cesija radi ispunjenja i cesija radi osiguranja te da je prvostupanjski sud trebao unatoč ugovornom utanačenju iz odredbe članka 2. stavka 2. Okvirnog ugovora o cesiji koje glasi da se cesija sklapa „u svrhu osiguranja i naplate obveza po Ugovoru o revolving kreditu“ utvrditi pravu volju stranaka i pravnu narav predmetne cesije. Nadalje navodi da presuda nema razloga o tome na koji način je prvostupanjski sud utvrdio dospjelost tužbenog zahtjeva. Smatra i da je počinjena relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 1. ZPP-a jer je prvostupanjski sud počinio povredu načela otvorenog pravosuđenja iz odredbe članka 298. ZPP-a. Smatra i da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da tužitelj ima pravo od njega naplatiti ukupan iznos privremenih situacija budući da on ima pravo zadržati 10% na ime garantnog depozita. Ukazuje i da tužitelj nema aktivnu materijalno-pravnu legitimaciju jer temeljem odredbe članka 158. Stečajnog zakona, ako se predmetno radi o cesiji radi ispunjenja, nije ovlašten naplaćivati spornu tražbinu koja čini imovinu stečajnog dužnika M. d.o.o. u stečaju kao pravnog sljednika C. g. d.o.o., odnosno ako se radi o cesiji radi osiguranja, nema aktivnu legitimaciju s obzirom na odredbu članka 172. stavka 1. Stečajnog zakona. Ukazuje i da suprotno ocjeni prvostupanjskog suda tuženicima nije bilo dopušteno postupiti po okvirnom Ugovoru o cesiji, odnosno izvršiti plaćanje tužitelju, a nakon što su utvrdili da je račun C. g. d.o.o. blokiran jer bi time sudjelovali u počinjenju prekršaja. Smatra i da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo jer nije primijenio odredbu članka 322. stavka 1. i članka 273. stava 3. ZOO-a.

19. Prethodno je potrebno ukazati da je ovaj sud postupajući po žalbi tužitelja i tuženika O. K. d.d. u svojoj odluci poslovni broj Pž-280/2016-2 od 16. listopada 2018. presudom odbio njihove žalbe kao neosnovane i potvrdio presudu prvostupanjskog suda.

20. Postupajući po izjavljenoj reviziji tužitelja Vrhovni sud Republike Hrvatske je svojom odlukom poslovni broj Rev 265/22 od 22. ožujka 2022. ukinuo presudu ovog suda poslovni broj Pž-280/16 od 16. listopada 2018. i predmet vratio na ponovno suđenje.

21. U ukidnoj odluci Vrhovni sud Republike Hrvatske je utvrdio da je ovaj sud odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja protiv tuženika Hrvatske autoceste d.o.o. počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a jer presuda u tom dijelu ima nedostatke zbog kojih se ne može ispitati jer ne sadrži jasne i potpune razloge o svim činjenicama odlučnim za ishod spornog odnosa između stranaka. To iz razloga jer ovaj sud zaključak da Okvirni Ugovor o cesiji ima pravnu prirodu ugovora o ustupu radi ispunjenja, a ne pravnu prirodu ugovora o ustupu radi osiguranja, temelji na sadržaju samog Okvirnog ugovora o cesiji i na iskazima saslušanih svjedoka, dok je pri tome ispustio iz vida sadržaj Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 9. veljače 2012. kojim je u članku 9. određeno da je cesija između ostalog određena kao jedan od instrumenata osiguranja. Stoga smatra da barem za sada nije na jasan i potpun način obrazložen zaključak prvostupanjskog suda da bi se u konkretnom slučaju radilo o ustupu radi ispunjenja. Vrhovni sud Republike Hrvatske je također utvrdio da je ovaj sud odlučujući o žalbi tuženika O. K. d.d. u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja protiv tuženika O. K. d.d. počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi s odredbom članka 375. stavka 1. ZPP-a. To iz razloga jer je tuženik O. K. d.d. između ostalih razloga presudu u tom dijelu pobijao i iz razloga jer učinci stečajnog postupka nad društvom MGT d.o.o. te učinci postupka predstečajne nagodbe nad tuženikom O. K. d.d. oslobađaju tog tuženika od obveze podmirenja ustupljene tražbine prema tužitelju, a koje žalbene razloge je ovaj sud propustio ocijeniti.

22. Ovaj sud je u ponovnom postupku utvrdio da je 9. veljače 2012. sklopljen Ugovor o kreditu broj 004/01/2012 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine između tužitelja, C. g. d.o.o. (korisnik kredita), M. d.o.o. (jamac-platac i založni dužnik), M. G. iz Z. (jamac-platac), N. R. iz Z. (založni dužnik) i K. B. iz Z. (založni dužnik) kojim je banka odobrila C. g. d.o.o. kredit u iznosu od 4.600.000,00 kn (članak 2. Ugovora), Odredbom članka 9. Ugovora ugovoreni su instrumenti osiguranja naplate tražbine iz tog Ugovora te je kao jedan od instrumenata osiguranja naveden i valjani ugovor o cesiji sklopljen između korisnika kredita kao cedenta, O. K. d.d. kao cedenta, B. k. d.d. kao cesionara i Hrvatske autoceste d.o.o. kao cesusa na iznos od 5.000.000,00 kn, a radi naplate i osiguranja potraživanja Banke.

23. Okvirnim ugovorom o cesiji sklopljenim 10. veljače 2012. između tuženika O. K. d.d. kao cedenta I, C. g. d.o.o. kao cedenta II, tuženika Hrvatske autoceste d.o.o. kao cesusa i tužitelja kao cesionara, tuženik O. K. d.d. ustupa društvu C. g. d.o.o., a to društvo tužitelju, dio svojih potraživanja od cesusa koja će nastati temeljem izvršenih radova po Ugovoru iz članka 1. tog Ugovora u iznosu od 5.000.000,00 kn, a u svrhu osiguranja i naplate obveza po Ugovoru o revolving kreditu u iznosu od 5.000.000,00 kn (članak 2. Ugovora). Odredbom članka 4. Ugovora ugovoreno je da tuženik O. K. d.d. jamči društvu C. g. d.o.o., a to društvo tužitelju za postojanje i naplativost potraživanja ustupljenih tim ugovorom, a ako cesionar ne naplati svoja potraživanja sukladno odredbama tog Ugovora, cesionar zadržava pravo potraživanja od društva C. g. d.o.o.

24. Imajući u vidu sadržaj gore navedenih ugovora odlučna činjenica je o kojoj vrsti cesije se radi u konkretnom slučaju. Prvostupanjski sud je na temelju izvedenog dokaznog postupka utvrdio da se radi o ustupanju radi ispunjenja u smislu odredbe članka 88. stavka 2. ZOO-a i radi osiguranja u smislu odredbe članka 89. ZOO-a.

25. Osnovano žalitelji ukazuju u žalbama da se kod ustupa tražbine ne može istovremeno raditi o ustupu radi ispunjenja i radi osiguranja, kako to obrazlaže prvostupanjski sud.

26. Naime, odredbom članka 88. stavka 1. ZOO-a je propisano da kad dužnik umjesto ispunjenja svoje obveze ustupi vjerovniku svoju tražbinu ili jedan njezin dio, sklapanjem ugovora o ustupanju dužnikova obveza se gasi do iznosa ustupljene tražbine. Odredbom stavka 2. istog članka je propisano da kad dužnik ustupi vjerovniku svoju tražbinu samo radi ispunjenja, njegova obveza se gasi, odnosno smanjuje tek kad vjerovnik naplati ustupljenu tražbinu. Odredbom stavka 3. istog članak je propisano da u oba slučaja primatelj je dužan predati ustupitelju sve što je primio preko iznosa svoje tražbine prema ustupitelju, dok je odredbom stavka 4. istog članak propisano da u slučaju ustupanja radi ispunjenja dužnik ustupljene tražbine može ispuniti svoju obvezu i prema ustupitelju, čak i kad je obaviješten o ustupanju.

27. Odredbom članka 89. ZOO-a je propisano da kad je ustupanje učinjeno radi osiguranja primateljev tražbine prema ustupitelju, primatelj je dužan brinuti se s pažnjom dobrog gospodarstvenika, odnosno dobrog domaćina o naplati ustupljene tražbine te nakon naplate, pošto zadrži koliko je potrebno za namirenje vlastite tražbine prema ustupitelju, ovome predati višak.

28. Iz sadržaja citiranih zakonskih odredaba proizlazi da su svrha i pravni učinci kod ove dvije vrste cesija različiti. Osnovna razlika između ustupa radi ispunjenja i ustupa radi osiguranja je da je kod ustupa radi osiguranja vjerovnik (cesionar) ustupljene tražbine može naplatiti ustupljenu tražbinu od dužnika (cesusa) tek u slučaju da ne primi ispunjenje tražbine od ustupitelja (cesusa).

29. Iz utvrđenog činjeničnog stanja i sadržaja Okvirnog ugovora o cesiji, konkretno njegove odredbe članka 2. proizlazi da se radi o dvostrukoj cesiji, odnosno dva ugovora o cesiji. To iz razloga jer je Okvirnim ugovorom o cesiji tuženik O. K. d.d. kao cedent I ustupio društvu C. g. d.o.o. kao svom vjerovniku s osnove Ugovora o podizvođenju radova dio svojih budućih potraživanja prema svom dužniku-tuženiku Hrvatske autoceste d.o.o. s osnove Ugovora o izvođenju radova u iznosu do 5.000.000,00 kn, dok je C. g. d.o.o. kao cedent II tako ustupljenu tražbinu dalje ustupio tužitelju kao svom vjerovniku cesionaru zbog toga da tužitelj naplati ustupljenu tražbinu od cesusa –tuženika Hrvatske autoceste d.o.o., a u svrhu realizacije tražbine s osnove Ugovora o revolving kreditu.

30. Prema tome, u konkretnom slučaju se radi o dvostrukom ustupu (cesiji) radi ispunjenja u smislu odredbe članka 88. stavka 2. ZOO-a, a ne o ustupu radi osiguranja, neovisno o tome što je Ugovorom o kreditu sklapanje konkretnog ugovora o cesiji nazvano „instrumentom osiguranja“.

31. Naime, cesija radi osiguranja, ali i cesija radi naplate smatraju se u pravnoj teoriji tzv. fiducijarnim cesijama kojima nije svrha podmirenje cedentova duga cesionaru odmah zaključenjem ugovora o cesiji (nakon čega se cesionar izlaže riziku nenaplate), nego im je svrha osiguranje cesionarova potraživanja te naplata duga od cesusa, a radi podmirenja cedentova duga, pod neposrednom paskom samog cesionara kao vjerovnika. Kod tih oblika cesije vjerovnik-cesionar zadržava potraživanje prema cedentu, pa se njegov rizik nenaplate time bitno umanjuje. Kao što je i naprijed navedeno, osnovna razlika između ustupa radi ispunjenja i ustupa radi osiguranja je da je kod ustupa radi osiguranja vjerovnik (cesionar) ustupljene tražbine može naplatiti tu ustupljenu tražbinu od dužnika (cesusa) tek u slučaju da ne primi ispunjenje tražbine od ustupitelja (cesusa).

32. Budući da je i u samoj odredbi članka 9. Ugovora o kreditu navedeno da će se ugovor o cesiji između korisnika kredita kao cedenta, tuženika O. K. d.d. kao cedenta, tužitelja kao cesionara i Hrvatske autoceste d.o.o kao cesusa na iznos od 5.000.000,00 kn sklopiti radi naplate i osiguranja potraživanja banke (tužitelja), iz čega se može izvesti zaključak da je svrha sklapanja tog ugovora o cesiji osiguranje cesionarova potraživanja te naplata duga od cesusa, dok ni iz sadržaja Okvirnog ugovora io cesiji, a niti iz iskaza saslušanih svjedoka, i zastupnika po zakonu tužitelja, ne proizlazi da je volja ugovornih strana bila osiguranje naplate tužiteljeve tražbine, odnosno namirenje tužitelja iz ustupljene tražbine tek ako mu njegov dužnik C. g. d.o.o. ne bi po dospijeću ispunio kreditnu obvezu, već da tužitelj svoje potraživanje s osnove Ugovora o revolving kreditu naplati direktno od tuženika Hrvatske autoceste d.o.o. kao cesusa, u konkretnom slučaju se radi o ustupu (cesiji) radi ispunjenja u smislu odredbe članka 88. stavka 2. ZOO-a.

33. Pravni učinak ustupa radi ispunjenja iz odredbe članka 88. stavka 2. ZOO-a je da se obveza ustupitelja (cedenta) gasi tek kad vjerovnik (cesionar) naplati ustupljenu tražbinu od dužnika (cesusa). Ne naplati li se vjerovnik u cijelosti od dužnika (cesusa), za ostatak tražbine i dalje ima zahtjev prema ustupitelju. Međutim, prema izričitoj odredbi članka 88. stavka 4. ZOO-a dužnik cesus ustupljene tražbine može ispuniti svoju obvezu i prema ustupitelju, čak i kad je obaviješten o ustupu.

34. Stoga je prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbu članka 88. stavka 4. ZOO-a zaključivši da se tuženik Hrvatske autoceste d.o.o. valjano oslobodio svoje obveze kad je zbog neispunjenja uvjeta iz odredbe članka 3. Okvirnog ugovora o cesiji, umjesto tužitelju, isplatio tuženiku O. K. d.d. kao ustupitelju tražbinu u iznosu od 3.117.883,68 kn koja je bila predmet ustupa. Naime, u konkretnom slučaju se radi o dvostrukoj cesiji radi ispunjenja pa je cesus (tuženik Hrvatske autoceste d.o.o.) mogao svoju obvezu ispuniti svom vjerovniku (izvornom vjerovniku O. K. d.d.- cedentu 1) ili tužitelju (cesionaru 2) jer zakon daje pravo cesusu ispuniti obvezu izvornom vjerovniku ili posljednjem cesionaru.

35. Stoga neosnovano tužitelj u žalbi ukazuje da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno jer je prvostupanjski sud propustio utvrditi da je tuženik Hrvatske autoceste d.o.o. postupio protivno Okvirnom ugovoru o cesiji i da plaćanjem izvršenim prema tuženiku O. K. d.d. nije izvršio svoju ugovornu obvezu prema tužitelju.

36. Slijedom navedenog, valjalo je primjenom odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a odbiti tužiteljevu žalbu kao neosnovanu i potvrditi presudu u točki 2. njene izreke (točka I. izreke ove presude).

37. Odluka o troškovima parničnog postupka sadržana u točki 2. izreke presude, na koju tužitelj ni ne ističe posebne žalbene razloge, pravilna je i zakonita, kako po osnovi (članak 154. stavak 1. ZPP-a), tako i po visini (članak 155. ZPP-a). Stoga je i u tom dijelu valjalo primjenom odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a odbiti tužiteljevu žalbu kao neosnovanu i potvrditi presudu (točka I. izreke ove presude).

38. U odnosu na tužiteljevu tražbinu usmjerenu prema tuženiku O. K. d.d. ovaj sud navodi (a kako je već naprijed već i ukazano) da se u konkretnom slučaju radi o dvije cesije i to cesijama radi ispunjenja. To iz razloga jer je Okvirnim ugovorom o cesiji tuženik O. K. d.o.o (cedent 1) ustupio društvu C. g. d.o.o. (cesionar 1) kao svom vjerovniku s osnove Ugovora o podizvođenju radova dio svojih budućih potraživanja prema svom dužniku-tuženiku Hrvatske autoceste d.o.o. (cesusu) s osnove Ugovora o izvođenju radova u iznosu do 5.000.000,00 kn, dok je društvo C. g. d.o.o. (cesionar 1 ili cedent 2) tako ustupljenu tražbinu dalje ustupio tužitelju kao svom vjerovniku (cesionaru 2) kako bi tužitelj mogao naplatiti ustupljenu tražbinu od cesusa-tuženika Hrvatske autoceste d.o.o. Stoga se tu radi o dvije cesije neovisno o tome što su one navedene u jednoj ispravi. Stoga cedent 1 (O. K. d.d.) nije u izravnom ugovornom odnosu s cesionarom 2 (tužitelj) slijedom čega tuženik O. K. d.d. kao cedent 1 nije ništa ustupio tužitelju kao cesionaru 2 pa nema njegove odgovornosti prema tužitelju, već samo prema cesionaru 1 društvu C. g. d.o.o.

39. Slijedom navedenog izvodi se zaključak da tuženik O. K. d.d. nije u obvezi prema tužitelju kao cesionaru 2, već je u obvezi prema cesionaru 1 ili cedentu 2 (C. g. d.o.o.) na temelju Ugovora o podizvođenju radova, dok društvo C. g. d.o.o. kao cedent 2 nije ustupio tužitelju tražbinu koju ima prema tuženiku O. K. d.d. kao glavnom izvođaču, već je predmet ustupanja bila tražbina koju je glavni izvođač imao prema naručitelju (Hrvatske autoceste d.o.o.), a koja je ispunjenjem prestala. Stoga tuženik O. K. d.d. nije obvezan na isplatu utuženog iznosa s pripadajućim zateznim kamatama koji tužitelj od njega potražuje ovom tužbom jer tužitelj za ostatak ustupljene, a nenaplaćene tražbine u utuženom iznosu nema zahtjev prema tuženiku O. K. d.d.

40. U odnosu na žalbene navode o ništetnosti Okvirnog ugovora o cesiji ovaj sud u cijelosti prihvaća jasno obrazložene razloge i pravna stajališta prvostupanjskog suda o neosnovanosti takvog prigovora donesenog pravilno primjenom odredbe članka 322. ZOO-a. Neosnovani su i žalbeni navodi o ništetnosti Okvirnog ugovora o cesiji zbog nedopuštene pobude u smislu odredbe članka 273. stavka 2. ZOO-a budući da tuženik O. K. d.d. nije dokazao da je nedopuštena pobuda (protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva-članak 273. stavka 4. u vezi s člankom 273. stavka 2. ZOO-a) bitno utjecala na odluku C. g. d.o.o. na sklapanje Okvirnog ugovora o cesiji i da su za takvu pobudu druge ugovorne strane znale. Naime, okolnost što je jednoj ugovornoj strani bilo zabranjeno vršiti obračunsko plaćanje zbog blokade računa ne čini cesiju ništetnom ni prema odrebdi članka 322. ZOO-a, niti prema odredbama članka 273. ZOO-a.

41. S obzirom na sve navedeno ovaj sud ukazuje da je u ovome predmetu irelevantno je li tuženik O. K. d.d. ispunio svoju obvezu s osnove Ugovora o podizvođenju radova svom vjerovniku društvu C. g. d.o.o. jer ta činjenica nije odlučna za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari s obzirom na to da tužitelj nema iz gore iznesenih razloga zahtjev prema tuženiku O. K. d.d. Stoga su i irelevantni žalbeni navodi tuženika O. K. d.d. da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. ZPP-a time što nije primijenio načelo otvorenog pravosuđenja iz odredbe članka 298. ZPP-a ne upozorivši ga na potrebu dokazivanja te činjenice.

42. Jednako tako, iz razloga što tuženik O. K. d.d. nije u obvezi prema tužitelju iz gore iznesenih razloga irelevantno je ima li tužitelj aktivnu materijalno-pravnu legitimaciju s obzirom na odredbe članka 158. stavka 1. i članka 172. stavka 1. SZ-a, odnosno je li ovlašten naplaćivati spornu tražbinu koja čini imovinu stečajnog dužnika MGT d.o.o. u stečaju kao pravnog sljednika C. g. d.o.o., kao i da li činjenica što je nad tuženikom O. K. d.d. proveden postupak predstečajne nagodbe utječe na njegovu obvezu prema tužitelju s obzirom na to što je u tom postupku osporena tužiteljeva tražbina prema tuženiku O. K. d.d. u iznosu od 3.931.443,03 kn. Stoga se ovaj sud nije upuštao u ocjenu osnovanosti tih žalbenih navoda.

43. Irelevantni su i žalbeni navodi da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio kako tužitelj ima pravo od tuženika O. K. d.d. naplatiti ukupan iznos privremenih situacija ističući da on po njima ima pravo zadržati 10% na ime garantnog depozita. To pravo tuženik u biti ima u odnosu na C. g. d.o.o. na temelju Ugovora o podizvođenju radova, a ne prema tužitelju koji prema tuženiku O. K. d.d. nema nikakav zahtjev.

44. Stoga je primjenom odredbe članka 373. točke 3. ZPP-a valjalo preinačiti pobijanu presudu u točki 1. njene izreke i odbiti tužbeni zahtjev u odnosu na tuženika O. K. d.d. na način kako je to odlučeno u točki II.1. izreke ove presude.

45. Budući da je u odnosu na tužbeni zahtjev prema tuženiku O. K. d.d. preinačena odluka o glavnoj stvari, valjalo je preinačiti i odluku o troškovima postupka (članak 166. stavak 2. ZPP-a).

46. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. i članka 155. ZPP-a.

47. Tuženik O. K. d.d. ima pravo na trošak sastava odgovora na tužbu prema Tbr. 8/1 i 42. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15; dalje: Tarifa) u iznosu od 38.962,50 kn, zastupanja na ročištu od 20. ožujka 2014., 12. lipnja 2014., 22. listopada 2014., 4. ožujka 2015. i 13. listopada 2015., svako prema Tbr. 9/1 i 42. Tarife u iznosu od 38.962,50 kn, sastava podneska od 23. srpnja 2014. i 24. studenog 2014. i 23. srpnja 2014. prema Tbr. 8/3 i 42. Tarife u iznosu od 625,00 kn, što uvećano na sudsku pristojbu na odgovor na tužbu prema Tbr. 1. stavka 2. Tarife sudskih pristojbi koja je sastavni dio Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj: 74/95, 57/96, 137/02, 125/11, 112/12, 157/13 i 110/15) u iznosu od 2.500,00 kn i troškom sastava žalbe u iznosu od 48.703,13 kn ukupno iznosi 285.603,13 kn.

48. Tuženik O. K. d.d. nema pravo na naknadu troška sastava podneska od 23. srpnja 2014. i 24. studenog 2014. i u punom iznosu budući da oni ne predstavljaju podneske u smislu Tbr. 8/1 Tarife pa mu za njihov sastav pripada trošak prema Tbr. 8/3 Tarife.

49. Stoga tuženikovi opravdani troškovi postupka iznose 285.603,13 kn slijedom čega je tužitelju valjalo naložiti naknaditi troškove postupka tuženiku O. K. d.d. u iznosu od 285.603,13 kn, dok je u ostalom dijelu za naknadu troškova postupka u iznosu od 77.300,00 kn zahtjev tuženika O. K. d.d. valjalo odbiti kao neosnovan (točka II.2. i II.3. izreke ove presude).

Zagreb, 2. kolovoza 2022.

Predsjednik vijeća

Kristina Saganić