Republika Hrvatska

Poslovni broj: 2. P-651/2019-31

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sutkinji Dubravki Čapelj, u pravnoj stvari tužiteljice A. P. iz D. R., OIB: …, koju zastupa punomoćnica N. M., odvjetnica u O., protiv tuženika A. b. d.d. Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik D. P., odvjetnik u Odvjetničkom društvu K. & P. d.o.o. Z., radi isplate, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave dana 9. ožujka 2022., u nazočnosti zamjenice punomoćnice tužiteljice A. B., odvjetnice u O., a u odsutnosti uredno pozvanog punomoćnika tuženika, uz javnu objavu dana 1. kolovoza 2022.,

p r e s u d i o  j e

I/ Nalaže se tuženiku A. b. d.d. Z., isplatiti tužiteljici A. P. iz D. R., novčani iznos od 11.915,96 kuna (slovima: jedanaest tisuća devet stotina petnaest kuna i devedeset šest lipa), zajedno sa zateznim kamatama koje teku, i to:

na iznos od 1,52 kuna od dana 01.10.2007. godine do isplate,

na iznos od 0,90 kuna od dana 01.11.2007. godine do isplate,

na iznos od 5,24 kuna od dana 01.12.2007. godine do isplate,

na iznos od 5,72 kuna od dana 01.01.2008. godine do isplate,

na iznos od 13,65 kuna od dana 01.02.2008. godine do isplate,

na iznos od 21,00 kuna od dana 01.03.2008. godine do isplate,

na iznos od 27,60 kuna od dana 01.04.2008. godine do isplate,

na iznos od 13,24 kuna od dana 01.05.2008. godine do isplate,

na iznos od 8,44 kuna od dana 01.06.2008. godine do isplate,

na iznos od 14,93 kuna od dana 01.07.2008. godine do isplate,

na iznos od 4,57 kuna od dana 01.08.2008. godine do isplate,

na iznos od 6,11 kuna od dana 01.09.2008. godine do isplate,

na iznos od 13,09 kuna od dana 01.10.2008. godine do isplate,

na iznos od 54,33 kuna od dana 01.11.2008. godine do isplate,

na iznos od 24,55 kuna od dana 01.12.2008. godine do isplate,

na iznos od 67,79 kuna od dana 01.01.2009. godine do isplate,

na iznos od 72,44 kuna od dana 01.02.2009. godine do isplate,

na iznos od 74,78 kuna od dana 01.03.2009. godine do isplate,

na iznos od 69,22 kuna od dana 01.04.2009. godine do isplate,

na iznos od 75,21 kuna od dana 01.05.2009. godine do isplate,

na iznos od 66,37 kuna od dana 01.06.2009. godine do isplate,

na iznos od 58,60 kuna od dana 01.07.2009. godine do isplate,

na iznos od 61,31 kuna od dana 01.08.2009. godine do isplate,

na iznos od 67,08 kuna od dana 01.09.2009. godine do isplate,

na iznos od 63,79 kuna od dana 01.10.2009. godine do isplate,

na iznos od 60,59 kuna od dana 01.11.2009. godine do isplate,

na iznos od 67,94 kuna od dana 01.12.2009. godine do isplate,

na iznos od 74,91 kuna od dana 01.01.2010. godine do isplate,

na iznos od 82,24 kuna od dana 01.02.2010. godine do isplate,

na iznos od 80,32 kuna od dana 01.03.2010. godine do isplate,

na iznos od 92,67 kuna od dana 01.04.2010. godine do isplate,

na iznos od 89,49 kuna od dana 01.05.2010. godine do isplate,

na iznos od 95,70 kuna od dana 01.06.2010. godine do isplate,

na iznos od 130,67 kuna od dana 01.07.2010. godine do isplate, na iznos od 122,71 kuna od dana 01.08.2010. godine do isplate, na iznos od 152,58 kuna od dana 01.09.2010. godine do isplate, na iznos od 136,82 kuna od dana 01.10.2010. godine do isplate, na iznos od 124,98 kuna od dana 01.11.2010. godine do isplate, na iznos od 161,01 kuna od dana 01.12.2010. godine do isplate, na iznos od 183,28 kuna od dana 01.01.2011. godine do isplate, na iznos od 167,13 kuna od dana 01.02.2011. godine do isplate, na iznos od 169,50 kuna od dana 01.03.2011. godine do isplate, na iznos od 157,90 kuna od dana 01.04.2011. godine do isplate, na iznos od 161,48 kuna od dana 01.05.2011. godine do isplate, na iznos od 200,92 kuna od dana 01.06.2011. godine do isplate, na iznos od 206,46 kuna od dana 01.07.2011. godine do isplate, na iznos od 250,11 kuna od dana 01.08.2011. godine do isplate, na iznos od 234,26 kuna od dana 01.09.2011. godine do isplate, na iznos od 209,57 kuna od dana 01.10.2011. godine do isplate, na iznos od 208,93 kuna od dana 01.11.2011. godine do isplate, na iznos od 206,23 kuna od dana 01.12.2011. godine do isplate, na iznos od 215,19 kuna od dana 01.01.2012. godine do isplate, na iznos od 225,06 kuna od dana 01.02.2012. godine do isplate, na iznos od 225,36 kuna od dana 01.03.2012. godine do isplate, na iznos od 219,15 kuna od dana 01.04.2012. godine do isplate, na iznos od 221,67 kuna od dana 01.05.2012. godine do isplate, na iznos od 225,37 kuna od dana 01.06.2012. godine do isplate, na iznos od 221,38 kuna od dana 01.07.2012. godine do isplate, na iznos od 221,73 kuna od dana 01.08.2012. godine do isplate, na iznos od 218,05 kuna od dana 01.09.2012. godine do isplate, na iznos od 211,24 kuna od dana 01.10.2012. godine do isplate, na iznos od 219,54 kuna od dana 01.11.2012. godine do isplate, na iznos od 222,55 kuna od dana 01.12.2012. godine do isplate, na iznos od 221,35 kuna od dana 01.01.2013. godine do isplate, na iznos od 209,23 kuna od dana 01.02.2013. godine do isplate, na iznos od 217,63 kuna od dana 01.03.2013. godine do isplate, na iznos od 219,55 kuna od dana 01.04.2013. godine do isplate, na iznos od 215,78 kuna od dana 01.05.2013. godine do isplate, na iznos od 204,60 kuna od dana 01.06.2013. godine do isplate, na iznos od 197,67 kuna od dana 01.07.2013. godine do isplate, na iznos od 203,82 kuna od dana 01.08.2013. godine do isplate, na iznos od 208,05 kuna od dana 01.09.2013. godine do isplate, na iznos od 218,87 kuna od dana 01.10.2013. godine do isplate, na iznos od 212,92 kuna od dana 01.11.2013. godine do isplate, na iznos od 215,58 kuna od dana 01.12.2013. godine do isplate, na iznos od 217,76 kuna od dana 01.01.2014. godine do isplate, na iznos od 221,93 kuna od dana 01.02.2014. godine do isplate, na iznos od 226,28 kuna od dana 01.03.2014. godine do isplate, na iznos od 224,05 kuna od dana 01.04.2014. godine do isplate, na iznos od 219,69 kuna od dana 01.05.2014. godine do isplate, na iznos od 217,73 kuna od dana 01.06.2014. godine do isplate, na iznos od 218,59 kuna od dana 01.07.2014. godine do isplate, na iznos od 224,07 kuna od dana 01.08.2014. godine do isplate i na iznos od 234,66 kuna od dana 01.09.2014. godine do isplate, za razdoblje od 01.01.2005. do 31.12.2007. godine 15% godišnje, za razdoblje od 01.01.2008. do 30.06.2011. godine po stopi od 14% godišnje, za razdoblje od 01.07.2011. do 31.07.2015. godine po stopi od 12% godišnje, za razdoblje od 01.08.2015. do 31.12.2015. godine po stopi od 8,14% godišnje, za razdoblje od 01.01.2016. do 30.06.2016. godine po stopi od 8,05% godišnje, za razdoblje od 01.07.2016. do 31.12.2016. godine po stopi od 7,88% godišnje, za razdoblje od 01.01.2017. do 30.06.2017. godine po stopi od 7,68% godišnje, za razdoblje od 01.07.2017. do 31.12.2017. godine po stopi od 7,41% godišnje, za razdoblje od 01.01.2018. do 30.06.2018. godine po stopi od 7,09% godišnje, za razdoblje od 01.07.2018. do 31.12.2018. godine po stopi od 6,82% godišnje, te za razdoblje od 01.01.2019. do 30.06.2019. godine po stopi od 6,54% godišnje, za razdoblje od 01.07.2019. do 31.12.2019. godine po stopi od 6,30% godišnje, za razdoblje od 01.01.2020. do 30.06.2020. godine po stopi od 6,11% godišnje, za razdoblje od 01.07.2020. do 31.12.2020. godine po stopi od 5,89% godišnje, za razdoblje od 01.01.2021. do 30.06.2021. godine po stopi od 5,75% godišnje, a nakon toga po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

II/ Nalaže se tuženiku A. b. d.d., Z., da tužiteljici A. P. iz D. R., naknadi prouzročeni parnični trošak postupka u iznosu od 9.700,00 kuna (slovima: devet tisuća sedam stotina kuna), u roku od 15 dana.

III/ S preostalim dijelom tužbenog zahtjeva vezanim za naknadu parničnog troška tužiteljica se odbija kao neosnovanim.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da su tužiteljica i tuženik dana 6. kolovoza 2007. sklopili Ugovor o kreditu bez depozita broj …, kojim je tuženik odobrio tužiteljici namjenski kredit u kunskoj protuvrijednosti od 7.300,00 CHF prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita, na rok otplate od 7 godina. U članku 3.2. Ugovora ugovorena je kamata od 5,25% dekurzivno godišnje, a u članku 4. je ugovoreno da korisnik kredita prihvaća sve naknadne izmjene visine kamatne stope (ugovorene i zatezne) sukladno izmjenama i dopunama Odluke o kamatnim stopama banke. Tužiteljica je predmetni kredit otplatila u rujnu mjesecu 2014. Nadalje, navodi da kod ugovora o kreditu roba je iznos kredita, a kamata je cijena ugovora i time bitan element tog ugovora. Kamatu ili kamatnu stopu koju je tuženik primjenjivao iznad redovne ugovorene, tuženik je mijenjao jednostranom odlukom bez da je s tužiteljem pregovarao i ugovorio parametre i metode izračuna tih parametara pa je takva promjenjiva kamata utvrđena nepoštenom i ništetnom. Jednako tako glede valute obveze, zakonom je propisano da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava u odnosu prema stranoj valuti. Međutim, u trgovačkom je sporu utvrđeno da je nepoštena i ništetna ugovorna odredba u kojoj je ugovorena valuta švicarski franak uz koju je vezana glavnica, jer banka kao trgovac nije informirala potrošača o svim potrebnim parametrima za tu valutu i činjenicu da švicarski franak nije stabilna valuta. Tužiteljica predlaže da sud nakon provedenog postupka donese presudu kojom će usvojiti tužbeni zahtjev tužiteljice pobliže opisan u izreci presude uz naknadu parničnog troška tužiteljici.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da u cijelosti osporava osnov i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva. Tuženik ističe prigovor nedostatka pravnog interesa tužitelja za vođenje ovog postupka, obzirom na to da se počevši od 1. siječnja 2014. na predmetni Ugovor o kreditu primjenjivala kamatna stopa u visini od 3,23% godišnje, sukladno noveli Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 142/2013). Dakle, tuženik je nakon stupanja na snagu Zakona o potrošačkom kreditiranju u cijelosti uskladio svoje poslovanje s istim te promjenjivu kamatnu stopu u svim ugovorima o kreditu izražava na način određen čl. 11. a citiranog Zakona. Sve do stupanja na snagu Izmjena Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2013., a koji je stupio na snagu 1. siječnja 2014., tuženik nije imao zakonsku obvezu vezano za izmjene ili usklađivanja odredbi o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da uvede egzaktne parametre promjenjivosti kamatne stope. Tužiteljici je solemnizacijom ugovora o kreditu javni bilježnik potvrdio da odredbe Ugovora o kreditu, pa tako i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, predstavljaju njezinu pravu volju i da prihvaća pravne posljedice koje iz takve odredbe proizlaze. Javni bilježnik je provjerio ima li tužiteljica potrebnu poslovnu sposobnost da sklopi ovakav ugovor o kreditu i može li razumjeti značenje njegovih pojedinih odredbi. Predmetni Ugovor o kreditu ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta, stoga je protivno samom smislu solemnizacije utvrđivati ništetnost istog. Korisnik kredita mora donijeti odluku ili tijekom otplate kredita rizik rasta tečaja švicarskog franka prema kuni veći od pogodnosti niže kamate u odnosu na isti rizik koji preuzima vežući svoj kredit prema euru. Dakle, pri donošenju odluke o tome uz koju valutu vezati svoj kredit EUR ili CHF mora se uzeti u obzir ne samo pogodnost niže kamate nego i mogućnost rasta tečaja. Tuženik ističe prigovor zastare. Tuženik predlaže da sud tužiteljicu s tužbenim zahtjevom odbije u cijelosti kao neosnovanim uz naknadu parničnog troška tuženiku.

3. U dokaznom dijelu postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita broj .... od 6. kolovoza 2007. na listu 10 do 18 spisa, izvode po kreditu na listu 19 do 21 spisa, promet po kreditu na listu 22 spisa, otplatni plan na listu 23 do 24 spisa, obavijest o promjeni kamatne stope po partiji kredita broj 25372629 na listu 25 spisa, proveo dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po vještaku F. j.d.o.o. B., u osobi stalnog sudskog vještaka financijsko- knjigovodstvene struke L. B., dipl. oec. te izvršio uvid u otplatni plan na listu 62 do 64 spisa, obavijest o promjenama kamatnih stopa po kreditu na listu 65 spisa, obavijesti o promjeni kamatne stope po partiji kredita broj 25372629 na listu 66 do 67 spisa.

4. Kako bi utvrdio visinu tužbenog zahtjeva, sud je proveo dokaz financijsko - knjigovodstvenim vještačenjem po vještaku F. j.d.o.o. B., u osobi stalnog sudskog vještaka financijsko-knjigovodstvene struke L.B., dipl. oec.

5. Vještak L. B., dipl. oec., u nalazu i mišljenju od 18. studenog 2020. navodi da je tužiteljica 06.07.2007., kao korisnik kredita, sklopila sa tuženikom, kao davateljem kredita – bankom, Ugovor o kreditu broj ... Kredit je odobren u iznosu koji odgovara protuvrijednosti 7.300,00 CHF, po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Hrvatske narodne banke važeće na dan korištenja kredita. Ugovoren je rok otplate kredita od 7 godina, u jednakim mjesečnim anuitetima, plativim u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Hrvatske narodne banke važeće na dan dospijeća. Sukladno Ugovoru kamatna stopa iznosi 5,25% godišnje, a ugovorena je promjenjivost kamatne stope bez posebnog zaključivanja Aneksa istom ugovoru. Tužitelj se poziva na ništetnost promjenjivih kamatnih stopa, o kojima se nije pregovaralo sa korisnikom kredita i ništetnost valutne klauzule u CHF, te traži da mu tuženik isplati preplaćeni iznos, odnosno razliku između prvobitno ugovorenih iznosa anuiteta i stvarno plaćenih iznosa anuiteta temeljem mijenjanih kamatnih stopa i mijenjanih važećih tečajeva za CHF.

5.1. Sukladno Ugovoru o kreditu iznos mjesečnog anuiteta koji je važio na dan sklapanja ugovora prema ugovorenoj kamatnoj stopi od 5,25% iznosio je 103,58 CHF. Tijekom otplate kredita kamatna stopa je mijenjana kako slijedi: od 2.8.2007. do 1.9.2007. iznosila je 5,25%, od 1.9.2007. do 1.12.2008. iznosila je 6,10%, od 1.12.2008. do 1.4.2009. iznosila je 6,80% te od 1.4.2009. na dalje iznosila je 7,30%.

5.2. Razlika između utvrđenog anuiteta po prvobitno ugovorenim uvjetima (anuitet sukladno ugovorenoj kamatnoj stopi od 5,25% i tečaju za CHF na dan isplate kredita) i realiziranih iznosa anuiteta koje je tužitelj svakomjesečno plaćao tuženiku (anuitet sukladno mijenjanim kamatnim stopama i tečaju za CHF na dan dospijeća anuiteta), čini preplaćeni iznos anuiteta koji je nastao utjecajem povećanja kamatne stope i porasta tečaja za valutu CHF. Dakle, tužiteljica je tijekom otplate predmetnog kredita za njegovu otplatu platila više ukupno 11.915,96 kune u odnosu na iznos koji bi platila da je predmetni kredit otplaćivala prema prvobitno ugovorenoj kamatnoj stopi i po tečaju po kojem je tužiteljici isplaćen kredit.

6. Sud nije prihvatio istaknuti prigovor nedostatka pravnog interesa tužiteljice za vođenjem ovog postupka, jer je iz nalaza vještaka razvidno da je tuženik od 2. kolovoza 2007. do 1. rujna 2007. primjenjivao kamatnu stopu 5,25%, kako je bilo i ugovoreno, a od 1. rujna 2007. do 1. prosinca 2008. kamatna stopa iznosila je 6,10%, od 1. prosinca 2008. do 1. travnja 2009. kamatna stopa je iznosila 6,80%, a od 1. travnja 2009. pa nadalje kamatna stope je iznosila 7,30%, što znači da ne stoji tvrdnja tuženika da je od 1. siječnja 2014. na predmetni Ugovor primjenjivao kamatnu stopu visini od 3,23% godišnje sukladno Noveli Zakona o potrošačkom kreditiranju.

7. Kako su nalaz i mišljenje vještaka dani stručno, objektivno i u skladu s pravilima struke, sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka L. B., dipl. oec. 8. Tužiteljica je nakon provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja uredila tužbeni zahtjev kojim potražuje na ime sveukupno plaćenog tijekom otplate kredita iznos od 11.915,96 kuna.

9. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. između ostalog utvrđeno je u odnosu na ovdje tuženika da je tamo "peto tužena Hypo Alpe-Adria Bank d.d. u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom peto tužene Hypo Alpe-Adria Bank d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora petotužena Hypo Alpe-Adria Bank d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom predvidjeli egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku peto tužene Hypo Alpe-Adria Bank d.d. o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time petotužena Hypo Alpe-Adria Bank d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. do 06.08.2007. i to čl. 81., čl. 82. i čl. 90., a od 07.08.2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 79/07, 125/07, 75,09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.".

10. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt 249/2014-2 od 9. travnja 2015.

11. Što je bitno u konkretnom slučaju, a što je navedenim presudama pravomoćno utvrđeno, da se kamatna stopa mijenjala bez ugovorenih parametara jednostrano obavještavanjem tužitelja o promjeni, a što nije sukladno Zakonu o zaštiti potrošača i temeljenom načelu obveznog prava s naglaskom na ravnopravnosti stranaka, jednakoj vrijednosti činidbi, odredivosti činidbe, savjesnosti, poštenja i dr., a sve to pozivajući se na nerazumljivu, nejasnu i apstraktnu ugovornu odredbu o promjeni kamatne stope koja je kao takva ništetna.

12. Prema odredbama čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se po pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca.

12.1. Prema odredbama čl. 82. citiranog Zakona ugovorne odredbe koje bi se uz ispunjenje pretpostavki iz čl. 81. ovog Zakona mogle smatrati nepoštenima jesu primjerice odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog ugovorom predviđenog razloga.

13. Prema odredbama čl. 87. citiranog Zakona nepoštena ugovorna odredba je ništava.

14. Zakon o zaštiti potrošača iz 2007. sadrži iste odredbe u čl. 96. tog Zakona.

15. Člankom 138. a Zakona o zaštiti potrošača propisan je obvezujući učinak te presude za sudove u postupcima koje pojedinačno pokrene potrošač.

16. Ugovorna kamata u ugovoru o kreditu koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, a sve u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu i ugovoreno, u smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08), ugovorna kamata kao takva mora biti određena, odnosno odrediva.

17. Sukladno čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Ista odredba identična je odredbi čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. Uz same odredbe o promjenjivim kamatama i Vrhovni sud Republike Hrvatske u obrazloženju odluke povodom revizije na odluku Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13, Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015. u dijelu u kojem se govori o ugovaranju kamatnih stopa navodi kako terminologija koja se koristi u odlukama banaka, uključujući tu i dio koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i način njezina obračuna, je "visokostručna" i kao takva razumljiva je isključivo onim osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu i koje se bave bankarskim poslovanjem. Za prosječnog potrošača ovakva terminologija je apsolutno nerazumljiva. Nadalje se u obrazloženju Vrhovnog suda navodi "to pak znači da unatoč tome što odluke tuženih banaka koje su uređivale pitanje promjenjive kamatne stope uključujući i razloge koji utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja (odluke su potrošačima bile dostupne u poslovnicama tuženih banaka) i nisu mogle biti razumljive. Pri tome treba reći i to da razlozi za promjenjivost kamatne stope, a kako su prikazani u odlukama tuženih banaka, doista se ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita".

18. Iz spomenutog obrazloženja Vrhovnog suda proizlazi kako je unošenje neodređene formulacije, glede promjenjive kamatne stope u ugovoru o kreditu, na način kako su to radile banke, suprotan načelima obveznog prava, jer je time od samog početka tog ugovornog odnosa korisnik kredita, kao potrošač, doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku, kao trgovca, pošto je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu bila takva da su korisnici kredita znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok se nije moglo ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će tijekom budućeg kreditnog razdoblja se kamatna stopa kretati.

18.1. Na temelju takvih ugovornih odredbi, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila niti određena, a niti odrediva, a prema odredbama članka 269. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima propisano je da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, te tako ugovorena odredba prilikom ugovaranja nije bila dovoljno uočljiva te promjenu kamatne stope učinila ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, u ovom slučaju tuženika, što je dovelo do očite neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana. Dakle, kamata je mijenjana jednostranom odlukom tuženika o čemu isti nije tražio suglasnost tužitelja, zbog čega je kamata postala promjenjiv element na koju tužitelj nije mogao utjecati. Svaka odluka banke o promjeni kamatne stope je bila samovoljna te neprecizno definirana, čime se tuženik nije ponio kao savjestan gospodarstvenik, nego je ugovaranjem takve ugovorne odredbe kao i samovoljnog podizanja kamatne stope, tužitelja doveo u potpuno neravnopravan položaj.

19. Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u citiranoj odluci jest da banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih "proizvoda" su bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti se koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu. Znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju, u odnosu na znanje o istome prosječnog potrošača, je superiorno. Vrhovni sud Republike Hrvatske smatra da su upravo zato banke bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što one nisu na valjani način činile u spornom razdoblju zadovoljivši se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog ugovora koja je kao takva potrošačima ostala nerazumljiva. Tako nezakonito postupanje banke su kasnije otklonile nakon što je odredbom čl. 11. a Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09 i 112/12) i formalno propisano što sve treba sadržavati ugovorna odredba, ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

19.1. Nadalje stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske je da su nesporne činjenice da su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke, a o kojim se odredbama s potrošačem nije pojedinačno pregovaralo niti potrošač ima utjecaja na njegov sadržaj, a kojim odredbama je suprotno načelu savjesnosti i poštenja potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora te kao takva ugovorna obveza uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku - trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti i njihove suradnje i načelu zabrane zlouporabe prava.

20. Isto tako, stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske, vezano za ocjenu poštenosti ovih ugovornih odredbi, je da su korisnici kredita kao potrošači u odnosu na banke kao trgovce faktično bili u ovisnom položaju i dovedeni u situaciju "uzmi ili ostavi" pošto praktički nisu imali mogućnosti drugog načina namicanja potrebnog novca izvan kredita koje su odobravale tužene banke, između ostalog i ovdje tuženik, pod uvjetima koje su one diktirale. Stavljanjem reklamacije na jednostranu odluku banke o promjenjivoj kamatnoj stopi jasno je da se ne bi moglo utjecati na izmjenu jednostrane odluke banke o promjeni kamatne stope koja odredba je sadržana u standardnom ugovoru prethodno formuliranom od banke.

21. Prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske odredbe o ugovornoj kamati u ugovorima o kreditu kod tuženih banaka, između ostalog i ovdje tuženika, u utuženom razdoblju, osim u dijelu kojim je visina kamatne stope određena na dan sklapanja ugovora o kreditu, bile su nepoštene, pa su u smislu odredbe čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. i čl. 102. Zakona o zaštiti potrošača te ugovorne odredbe ništetne.

21.1. Također polazeći od činjenice da ugovori o kreditu koje su sklapale tužene banke, između ostalog ovdje tuženik, u spornom razdoblju s potrošačima, a koji su sadržavali odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, bez da su uz to bili određeno precizirani razlozi za njezinu izmjenu ubuduće, a niti se to iz sadržaja odluka banaka moglo utvrditi, takve odredbe su nerazumljive te posljedično tome i nepoštene.

22. Vrhovni sud Republike Hrvatske je stava da uloga javnog bilježnika u postupku solemnizacije ugovora pa tako i onih o kreditu, a u smislu odredbi čl. 57. i čl. 58. Zakona o javnom bilježništvu (NN 78/93, 29/94, 16/07, 75/09) je ocijeniti, ako je to moguće, jesu li ugovorne stranke ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti se u postojanje njihove prave volje pri sklapanju toga posla, a što su javni bilježnici koji su ovjeravali predmetne ugovore i učinili. Kako tijekom postupka solemnizacije ugovora o kreditu korisnici kredita očito javnim bilježnicima nisu izrazili svoje dvojbe vezano za sadržaj i značaj tih ugovora pa ni sporne odredbe, jasno je da javni bilježnici nisu imali razloga primijeniti ovlaštenje iz čl. 58. citiranog Zakona, u smislu upozoravanja korisnika kredita na značaj i posljedice ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i isto upozorenje unijeti u javnobilježnički akt te se ne može stoga govoriti o propustu u radu javnih bilježnika i njihove odgovornosti vezano za negativne posljedice koje su proizašle iz ovjerenih ugovora o kreditu s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom.

23. Odredba čl. 11. a Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09 i 112/12) navodi: "Ako su ugovorene promjenjive kamatne stope, vjerovnik je dužan pod a) definirati parametar koji prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji je jasan i poznat potrošačima i pod b) kvalitativno i kvantitativno razraditi uzročno-posljedične veze kretanja parametra iz točke a) ovoga stavka i utjecaja tih kretanja na visinu promjenjive kamatne stope i pod c) odrediti u kojim se razdobljima razmatra donošenje odluke o korekciji visine kamatne stope (koje je bazno razdoblje te koja su referentna razdoblja). Promjenjiva kamatna stopa definira se kao zbroj ugovorenog parametra i fiksne marže banke koja ne smije rasti tijekom otplate kredita i koja se mora ugovoriti zajedno s parametrom. Ako vjerovnik nudi ugovaranje promjenjive kamatne stope, dužan je jasno i nedvojbeno predočiti potrošaču prije sklapanja ugovora o kreditu elemente iz stavka 1. ovoga članka, kao i upozoriti potrošača na sve rizike ove promjenjivosti te jasno i nedvojbeno ugovoriti u samome ugovoru o kreditu promjenjive elemente na temelju kojih se izračunava promjenjiva kamatna stopa".

23.1. Odredba čl. 11. a st. 5. Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09 i 112/12) ističe: "Za sve postojeće ugovore o kreditu sklopljene do stupanja na snagu ovoga Zakona, u kojima nisu definirani parametri i njihove uzročno posljedične veze, vjerovnik u skladu s ovim člankom mora definirati parametar, i to jednu od slijedećih varijabli: - referentnu kamatnu stopu (EURIBOR, LIBOR) ili - NRS ili - prinos na Trezorske zapise Ministarstva financija ili - prosječnu kamatnu stopu na depozite građana u odnosnoj valuti te fiksni dio kamatne stope i razdoblja promjena kamatnih stopa. ...Vjerovnici su u roku od šest mjeseci nakon prestanka primjenjivanja zakonskog ograničenja visine kamatne stope dužni ponuditi konverziju preostalog dijela neotplaćenog kredita u kunski ili kredit s valutnom klauzulom EUR. Ako dužnik ne pristane na konverziju u roku od mjesec dana od datuma ponude, nastavak otplate kredita vrši se prema ugovorenim uvjetima, pri čemu ne vrijedi ograničenje maksimalne kamatne stope iz članka 11. b ovoga Zakona u odnosnoj valuti, nego najpovoljnije ograničenje koje vrijedi za ostale valute sukladno članku 11. b stavku 1. ovoga Zakona. Troškovi ugovaranja u skladu s ovim stavkom i svi popratni troškovi u vezi s tim ne smiju se zaračunati korisniku kredita.".

24. Prema Direktivi 93/13/EEZ čl. 5. u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Kao nepoštene odredbe mogu se smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom. Nadalje se navodi kako pružatelj financijskih usluga pridržava pravo izmjene kamatne stope koju plaća potrošač ili se ona plaća njemu ili iznosa ostalih pristojbi za financijske usluge bez obavijesti u slučaju valjanog razloga pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome obavijesti drugu ugovornu stranku ili stranke u najkraćem mogućem vremenu i da su one tada slobodne odmah raskinuti ugovor.

25. Na temelju svega navedenog, a uvažavajući stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao relevantan u ovom predmetu, sud je mišljenja kako je nerazumljiva odredba vezana za promjenjivu kamatnu stopu ugovora o kreditu sklopljenim između tuženika i tužitelja, da su samim tim navedene odredbe, odnosno dijelovi odredbi, nepošteni te da je sukladno tome u tom dijelu ugovor ništetan, a primjenom odredbe čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača.

26. Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi i rješenju broj Rev 2221/2018- 11 od 3. rujna 2019. odbio je revizije tuženih banaka, između ostalog i ovdje tuženika, kao neosnovane. Nadalje se u obrazloženju navedene odluke navodi da je u rješenju Revt 575/2016-5 od 3. listopada 2017. kojim je ukinuta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu kojim je bilo odlučeno o zahtjevu tužitelja upravljenom na utvrđenje povrede kolektivnih prava i interesa potrošača – korisnika kredita od strane svih tuženih banaka (prvo – osmo tužene), time što su banke u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštene ugovorne odredbe u kojima je glavnica kredita vezana uz valutu švicarski franak o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, Vrhovni sud Republike Hrvatske je, a polazeći od ukidne odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske od 13. prosinca 2016., određeno ukazao drugostupanjskom sudu na i dalje sporna pitanja te je drugostupanjski sud postupajući po ukidnom rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske utvrdio za ovaj spor odlučne činjenice, a vezano za postupanje prvo – osmo tuženih banaka vezano za pregovaranje odnosno sklapanje sa klijentima ugovora o kreditu u kojima je glavnica kredita bila vezana uz valutu švicarski franak te utvrdio da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile nerazumljive za klijente, jer da im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače, da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima, da su tužene banke imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni u tečaju švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora o kreditima sa valutnom klauzulom u švicarskim francima, te da su banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita.

27. Prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Rev 2245/17- 2 od 20. ožujka 2018. obrazloženo je kako utvrđenje da je pojedina ugovorna odredba nepoštena i ništetna djeluje unatrag (ex tunc) od trenutka sklapanja ugovora te se ima smatrati kao da ta nepoštena ugovorna odredba nikada nije ni bila ugovorena te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora u načelu imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da navedene odredbe nije ni bilo, što dovodi do subjektivnog prava potrošača na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno od toga kada je utvrđeno da je ugovorna odredba bila nepoštena.

28. Temeljem nepoštenih ugovornih odredbi sadržanih u predmetnom Ugovoru o kreditu o promjenjivosti kamatne stope i otplati glavnice kredita i ugovornih kamata obračunatih u CHF, a naplaćenih u kunama po važećem tečaju HNB-a, tužitelj je stavljen u nepovoljan položaj i znatnu neravnotežu u pravima i obvezama kao korisnik kredita u odnosu na banku koja mu nije na valjan i razumljiv način objasnila sve parametre i postupak formiranja kamatne stope tijekom ugovorenog razdoblja, te ga nije jasno i nedvosmisleno informirala o svim rizicima zaštitne klauzule i vezanja otplate glavnice i kamata za švicarski franak, što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava. Osim toga, odredba o promjenjivosti kamatne stope je apstraktna i nejasna bez relevantnih parametara mjerljivosti, a svaka izmjena jednostranom odlukom banke smatra se sastavnim dijelom ugovora, s tim da je švicarski franak tužitelju od strane tuženika prezentiran kao stabilna valuta sa minimalnim rizikom rasta, a time i minimalnom opasnosti od povećanja kreditne obveze uslijed promjene tečaja. No, međutim, uslijed drastičnog porasta švicarskog franka u kombinaciji s promjenjivom kamatnom stopom dovelo je kod tužitelja do preplate anuiteta po osnovi jednostrano povećane kamate i tečajne razlike švicarskog franka.

29. Slijedom navedenog, sud nalazi tužbeni zahtjev tužiteljice da joj tuženik isplati ukupan iznos od 11.915,96 kune, a koji iznos predstavlja preplatu po anuitetima (kamata i valuta), osnovanim u cijelosti.

30. Sud nije prihvatio istaknuti prigovor zastare od strane tuženika, i to stoga što prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. Zakona o obveznim odnosima, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donese povodom te tužbe (ovdje 13. lipnja 2014., zbog čega zastara nije nastupila). Nadalje se navodi da je Vrhovni sud prilikom donošenja takvog shvaćanja posebice imao na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Revizijski sud je stajališta da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu članka 241. Zakona o obveznim odnosima, jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Isto tako, prilikom donošenja navedenog shvaćanja sud je imao na umu i odredbu članka 502. c Zakona o parničnom postupku, o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude, prema kojem propisu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502. a st. 1. Zakona o parničnom postupku, za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U takvom slučaju sud će biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati (čl. 502. c Zakona o parničnom postupku). Tek kumulativna primjena sva tri pravila osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba sukladno Direktivi 93/13/EEZ.

30.1. Stoga u smislu odredbe članka 241. Zakona o obveznim odnosima, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene povodom te tužbe (ovdje 13. lipnja 2014., zbog čega zastara nije nastupila).

30.2. Osim toga, Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. zauzeo stav prema kojem "zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91), kao posljedica utvrđenja nišetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora", pa je iz navedenog razvidno da tužiteljevo potraživanje nije obuhvaćeno zastarom.

30.3. Na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 31. siječnja 2022. između ostalog zauzeto je i pravno shvaćanje: "a koja ništetnost je ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok sukladno tekstu oba pravna shvaćanja počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.".

34. Odredbom čl. 502. b Zakona o parničnom postupku, propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502. a istog Zakona, dok je čl. 502. c Zakona o parničnom postupku, propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, pa je tom odredbom propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz čl. 502. a st. 1. Zakona o parničnom postupku, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti. U tom će slučaju sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Odredbe Zakona o parničnom postupku i Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu štete mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502. a st. 1. Zakona o parničnom postupku. S obzirom na sadržaj izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu koji se odnosi na tuženika nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak, jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama Zakona o parničnom postupku i Zakona o zaštiti potrošača, pa je sud u smislu tih utvrđenja odbio dokazni prijedlog tuženika za saslušanjem predloženog svjedoka (Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.).

34.1. Ustavni sud Republike Hrvatske odlukom od 10. lipnja 2020. broj U-III- 2233/19 u cijelosti je potvrdio odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019., prema kojoj "nije potrebno izvoditi dokaze u svakom pojedinom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača u pravcu u kojima se isti pozivaju na utvrđenje iz presude donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača".

35. Sud nije prihvatio prigovor tuženika da S. b. d.d. s kojom je tužitelj zaključio predmetni Ugovor nije obuhvaćena izrijekom presude u kolektivnom sporu i to stoga jer je 2009. došlo do pripajanja S. b. d.d. i tuženika (koji se tada imao naziv H. A.-A.-B. – guverner HNB-a je 9. prosinca 2008. ocijenio dopuštenom provedbu koncentracije koja će nastati pripajanjem S. b. d.d. H. A.-A.-B. d.d. u kojem se izričito navodi da će sva prava, obveze i imovina prijeći na H. A.-A.-B. d.d. koji će postati pravni slijednik S. b. d.d.). Tzv. kolektivnom presudom obuhvaćeno je razdoblje u kojem je zaista S. b. d.d. postojala kao pravni subjekt, no u vrijeme podnošenja tzv. kolektivne tužbe i kasnije presuđenja S. b. d.d. ne postoji, jer se fuzirala s tuženikom te je tuženik u predmetu po kolektivnoj tužbi mogao isticati da ugovori koje je zaključila S. b. nisu ništetni, no prema citiranim presudama to nije tako. Stoga se zaista učinak citiranih presuda proteže na tuženika neovisno je li ugovor zaključila H. A.-A.-B. ili S. b., s obzirom na pravnu osobnost koja je postojala u vrijeme vođenja postupka po kolektivnoj tužbi.

36. Odluka o kamatama temelji se na odredbi čl. 29. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 48/08, 125/11, 78/15 i 29/18).

37. Slijedom izloženog, temeljem odredbe članka 323. Zakona o obveznim odnosima, a u svezi s člankom 1111. i člankom 1115. istog Zakona, te članka 502. c Zakona o parničnom postupku i članka 138. a Zakona o zaštiti potrošača, odlučeno je kao u izreci presude.

38. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku, tako što je sud tužiteljici priznao pravo na trošak zastupanja po kvalificiranom punomoćniku, i to za sastav tužbe od 23. svibnja 2019. po Tbr. 7. toč. 1. Odvjetničke tarife u iznosu od 1.000,00 kuna, za podnesak od 17. veljače 2020. po Tbr. 8. toč. 1. Odvjetničke tarife u iznosu od 1.000,00 kuna, za ročište 20. veljače 2020. po Tbr. 9. toč. 1. Odvjetničke tarife u iznosu od 1.000,00 kuna, za podnesak od 10. veljače 2021. po Tbr. 8. toč. 1. Odvjetničke tarife u iznosu od 1.000,00 kuna, za ročište 9. ožujka 2022. po Tbr. 9. toč. 1. Odvjetničke tarife u iznosu od 1.000,00 kuna, PDV-e od 25% u iznosu od 1.250,00 kuna, za trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 500,00 kuna i sudske pristojbe na presudu u iznosu od 500,00 kuna, za trošak vještačenja u iznosu od 2.500,00 kuna, što čini ukupno priznati i dosuđeni trošak u iznosu od 9.750,00 kuna.

38.1. Sud je tužiteljicu odbio sa zatraženim troškom za izračun uz tužbu, međutim, tužiteljica kao dokaz svojoj tvrdnji nije priložila dokaz da bi platila iznos od 1.000,00 kuna za navedeni izračun, a kako je to odlučeno pod točkom III/ izreke presude.

Osijek, 1. kolovoza 2022.

SUTKINJA

Dubravka Čapelj,v.r.

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe. Žalba se podnosi putem ovog suda nadležnom županijskom sudu. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana objave presude, za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana primitka pisanog otpravka presude.

Dostaviti

1. Pun. tužiteljice

2. Pun. tuženika