REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž-792/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Marije Sošić, kao predsjednice vijeća, Helene Poropat kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Igora Rakića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice B. A., OIB:..., Z., U. N. P., zastupane po punomoćniku I. P., odvjetniku u Z., protiv tuženika Z. b. d.d., OIB: ...,iz Z., T. b. J. J., zastupana po punomoćnici M. K. K., odvjetnici u O. društvu P. & P., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-7687/2019-26 od 26. travnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 1. kolovoza 2022.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika Zagrebačka banka d.d. Zagreb i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P- 7687/2019-26 od 26. travnja 2022.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova ovog žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom prvostupanjskog suda, u točki I. izreke, naloženo je tuženiku da tužiteljici na ime pretplate temeljem jednostrano promjenjive kamatne stope isplati iznos od 9.268,90 kuna sa zateznim kamatama koje na pojedinačno određene dijelove toga iznosa teku od njihovog dospijeća (kako je specificirano u toj točki izreke) do isplate, dok je u točki II. naloženo tuženiku da tužiteljici na ime pretplate temeljem valutne klauzule isplati iznos od 34.024,11 kuna sa zakonskim zateznim kamatama koje na pojedinačno određene iznose teku na način kako je to specificirano u točki II. izreke. U točki II. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi trošak u iznosu od 11.029,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 24. travnja 2022.

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom tu presudu u cijelosti pobija tuženik zbog svih zakonom predviđenih žalbenih razloga, ukazujući na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 70/19 – dalje u tekstu: ZPP). Između ostalog, ističe i kako je imao pravo mijenjati kamatnu stopu u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, da nije dokazano da bi tužiteljica bila potrošač i da je ona podmirivala obroke kredita, da sud nije smio dopustiti preinaku tužbe, da je prigovor zastare osnovan, da sud nije proveo sve predložene dokaze da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo u vezi s tijekom zateznih kamata te da ugovorne odredbe nisu ništetne. Predlaže preinačenje prvostupanjske presude odbijanjem tužbenog zahtjeva te postavlja zahtjev za naknadu troškova ovog žalbenog dijela postupka u ukupnom iznosu od 2.345,43 kune. Pobija i odluku o parničnom trošku. Podredno predlaže ukidanje presude i vraćanje predmeta sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Sa žalbom tuženika postupljeno je sukladno odredbi čl. 359. ZPP-a.

. Odgovor na žalbu nije dostavljen.

5. Žalba tuženika Z. b. d.d. nije osnovana.

6. Prvostupanjski sud je nakon ocjene provedenih dokaza (čl. 8. ZPP-a) kao osnovan prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice, zaključivši da su ugovorne odredbe o kamatnoj stopi nepoštene i nejasne te stoga ništetne, pa da tužiteljici pripada pravo na zahtijevanu isplatu razlike između kamate i valutne klauzule utvrđene otplatnim planom te stvarno isplaćenih iznosa koje je tuženiku isplatio na temelju takve ništetne odredbe ugovora o kreditu, te preplaćenih iznosa po osnovi tečajne razlike, a pri čemu je kao neosnovan odbio i tuženikov prigovor zastare.

7. Takva odluka prvostupanjskog suda je pravilna i zakonita.

8. Nije utvrđeno postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje se pazi po službenoj dužnosti a ni povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, u presudi su navedeni jasni razlozi o odlučnim činjenicama o kojima ne postoji ni proturječnost između onog što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika a neosnovani su i navodi tuženika da dosuđeni iznos ne odgovaraju zbroju pojedinačno određenih iznosa.

8.1. Također u prvostupanjskom postupku nisu počinjene bitne povrede iz čl. 354. st. 2. točke 6. ZPP-a kao ni one na koje se pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbi čl. 365. st.2. ZPP-a.

8.2. Nadalje nije počinjena bitna povreda iz članka 354. stavka 1. u vezi s čl. 260. ZPP-a na koju upućuje tuženik jer da vještak nije saslušan na ročištu. Naime, nalaz i mišljenje vještaka dostavljen je strankama na očitovanje te je na primjedbe tužiteljice i tuženika vještak odgovorio pisanim putem i otklonio njihove prigovore. Odredbom članka 260. ZPP je doduše propisano pravilo da vještak iznosi svoj nalaz i mišljenje usmeno na raspravi, s tim što ga može podnijeti i pismeno prije rasprave, pa nepozivanjem vještaka na ročište svakako nije pravilno primijenjena navedena zakonska odredba, ali obzirom da je vještak otklonio sve relevantne prigovore pisanim putem takav propust prvostupanjskog suda nije od utjecaja na pravilnost odluke, pogotovo stoga što stranke nisu tražile da se on usmeno sasluša.

8.3. Također, nije počinjena ni bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi s stavkom 190. ZPP-a jer se radi o slučaju da tužiteljica bez svoje krivnje nije mogla preinačiti zahtjev do zaključenja prethodnog postupka, budući ne raspolaže potrebnim stručnim znanjem kojim raspolaže vještak financijske struke, pa je stoga prvostupanjski sud pravilno dopustio preinaku tužbe. Nadalje sud nije pogrešno primijenio odredbu čl. 190. st. 7. ZPP-a kad je dopustio preinaku tužbe i zaključio glavnu raspravu jer tuženik na ročištu od 2. ožujka 2022. nije tražio da mu se ostavi dodatno vrijeme da se može pripremiti za raspravljanje po preinačenoj tužbi. Osim toga sud nije odredio u kojem roku se stranke imaju očitovati na nalaz i mišljenje vještaka, a tužiteljica je svoj zahtjev preinačila sukladno nalazu i mišljenju vještaka po njegovom primitku.

9. Prema čl. 190. st. 1. ZPP-a tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu, a prema čl. 191. st. 1. ZPP-a preinaka tužbe jest promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći, prema st. 2. tog članka, ako tužitelj preinačuje tužbu tako da zbog okolnosti koje su nastale nakon podnošenja tužbe zahtjeva iz iste činjenične osnove drugi predmet ili novčanu svotu tuženik se takvoj preinaci ne može protiviti, a prema st. 3. tužba nije preinačena ako je tužitelj promijenio pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, ako je smanjio tužbeni zahtjev ili ako je promijenio, dopunio ili ispravio pojedine navode tako da zbog toga tužbeni zahtjev nije promijenjen.

10. Tužiteljica je tužbu preinačila odnosno specificirala sukladno nalazu i mišljenju financijskog vještaka koje je provedeno nakon zaključenja prethodnog postupka. Ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje da je preinačenje tužbe koje je učinjeno podneskom od 25. veljače 2022. bilo dopušteno. Bez potrebnih podataka s kojim je raspolagao vještak, (a koje mu je tuženik učinio dostupnim), tužiteljica nije mogla postaviti pravilno svoj tužbeni zahtjev, a ovaj preinačeni je sadržan u prvotno postavljenom, tako da zbog toga neosnovano tuženik smatra da je njeno potraživanje zastarjelo.

11. Vodeći računa o svemu prednje izloženom, za zaključiti je da je tužiteljica u konkretnom slučaju podnijela tužbu iz čl. 186.b. st. 3. ZPP-a jer iz činjeničnih navoda tužbe, kao i kasnijih njenih očitovanja, proizlazi da ista u trenutku podnošenja tužbe nije raspolagala potrebnom dokumentacijom za izračun pripadajuće razlike po osnovi promjenjive kamatne stope.

12. Neosnovano žalitelj navodi da tužba koju je tužitelj podnio nije stupnjevita tužba iz čl. 186. b ZPP-a, jer se radi o situaciji iz čl. 186.b. st. 3. ZPP-a , odnosno o podacima (a ne samo ispravama, kako navodi žalitelj) koji tužitelju nisu bez provedenog vještačenja mogli biti poznati, a činjenica da prvostupanjski sud nije postupio po čl. 186. b st.4. ZPP-a ne utječe na karakter predmetne tužbe kao stupnjevite i ne predstavlja nikakvu povredu parničnog postupka iz čl. 354. ZPP-a. Dakle, kako se radilo o tužbi podobnoj da se o njoj raspravlja, to prvostupanjski sud nije trebao postupiti sukladno čl. 109. ZPP-a i tužbu vratiti tužitelju na dopunu, odnosno ispravak.

13. Nisu ostvareni ni drugi žalbeni razlozi jer je prvostupanjski sud na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo.

14. U predmetnom postupku tužiteljica traži isplatu preplaćenih iznosa po Ugovoru o kreditu broj: 3205001780/05 broj partije 7102765182 kojeg je sklopila sa tuženikom, a radi ništetnosti njegovih odredaba o promjenjivoj kamati te valutnoj klauzuli u CHF.

15. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da su stranke 21. srpnja 2005. sklopile navedeni Ugovor o kreditu kojim je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužiteljici kredit u iznosu od 50.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatom po srednjem tečaju HNB na dan korištenja kredita, da je kredit odobren s rokom otplate 360 mjesečnih anuiteta, da je ugovorena kamatna stopa promjenjiva a ona je u trenutku ugovaranja iznosila 4,50% godišnje te da je tuženik tijekom otplatnog razdoblja u više navrata mijenjao kamatnu stopu.

16. Sporno je jesu li ugovorne odredbe navedenog Ugovora o kreditu kojima je između stranaka ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula ništetne i posljedično tome ima li tužitelj pravo zahtijevati isplatu navedenih novčanih iznosa koje je tuženik od njega naplatio temeljem takvih ništetnih odredbi po pravilima o stjecanju bez osnove čl. 1111. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, dalje: ZOO). Osim toga, sporna je i osnovanost tuženikovog prigovora zastare kao i svojstvo potrošača tužitelja.

17. Pravilno je prvostupanjski sud zaključio kako je tužitelj u trenutku sklapanja ugovora imao svojstvo potrošača obzirom da se iz dokaza u spisu nije moglo zaključiti da je iznos kredita korišten za poduzetničke ili poslovne namjene.

18. Tužiteljica se u tužbi pozvala na svoje svojstvo potrošača time što je svoj individualni zahtjev utemeljila na Zakonu o zaštiti potrošača, odredbi članka 502.c ZPP i presudi donesenoj u kolektivnom sporu za zaštitu potrošačkih prava.

19. Da tužiteljica ima svojstvo potrošača prema definiciji iz članka 3. stavka 1. alineje 1. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. ("Narodne novine" broj: 96/2003 – dalje u tekstu: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu ocjenjuje i ovaj drugostupanjski sud. Teret dokazivanja da je Ugovor o kreditu sklopljen u svrhu namijenjenu njezinoj poslovnoj djelatnosti ili obavljanju slobodnog zanimanja odnosno da tužiteljica nema svojstvo potrošača, je na tuženiku, koji to nije dokazao, pa sud nije trebao tražiti daljnje pojašnjenje jer je već raspolagao potrebnim pravnim i činjeničnim elementima iz kojih proizlazi svojstvo tužiteljice kao potrošača.

20. Pravilno se prvostupanjski sud pozvao na učinke presude VSRH Revt-249/14 od 9. travnja 2015., kojom odlukom je potvrđena presuda Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014, a kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženice i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženika kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. godine pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama ZOO-a.

21. Prvostupanjski sud se pozvao i na učinke presude VSRH Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019. te presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., kojima je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima, koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih Ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03.) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

22. Odluka donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača iz odredbe članka 106. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14. i 110/15. – dalje ZZP) obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženice, a kako je to propisano odredbom članka 118. ZZP-a.

23. Prema odredbi članka 502. a. stavak 1. ZPP-a, udruge tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom koji se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakona utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštene posebnim zakonom izrijekom predviđenom i uz uvjete predviđene tim zakonom podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava), protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem uključujući propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Ujedno odredbom članka 502. c. ZPP-a propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom je propisano da fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojim će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. da su određenim postupanjem, uključujući propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

24. Navedene odredbe ZZP-a i ZPP-a propisuju direktan učinak za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz odredbe članka 502.a. stavak 1. ZPP-a.

24.1. Iz tog razloga prema shvaćanju ovog drugostupanjskog suda nije bilo potrebe provoditi dokaz saslušanjem tužiteljice na okolnosti da li je ona primijenila dužnu pažnju prilikom sklapanja ugovora.

25. Žalbeni navodi tuženika kojima ističe da je prvostupanjski sud svojim postupanjem prekršio njegovo temeljno pravo na pravično suđenje nisu osnovani, jer utvrđenja u kolektivnom sporu, a obzirom da se radi o ugovoru o kreditu koji je sklopljen u navedenim vremenskim razdobljima obvezuje prvostupanjski sud u svakom pojedinačnom postupku, pa stoga nije bilo potrebe provoditi test poštenosti.

26. Radi toga je pravilan zaključak, da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF nepoštene i time ništave u smislu čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 78/15, dalje: ZOO/05).

27. Nije sporno da se ovdje radi o Ugovoru o kreditu čija je namjena: stambeni kredit građana. Po ocjeni ovog suda presuda "Potrošači" primjenjuje se i na te kredite s obzirom da su odredbe o valutnoj klauzuli CHF ništetne u svim potrošačkim ugovorima bez obzira na vrstu i namjenu kredita. Relevantno je da je riječ o potrošačkom ugovoru koji sadrži valutnu klauzulu u CHF.

28. U konkretnom se slučaju zapravo radilo o istovremenom ugovaranju valutne klauzule s valutom švicarski franak i promjenjive kamatne stope pa slijedom toga i o povećanom riziku za tužiteljicu kao korisnika kredita i potrošača, koji rizik se ubrzo i pokazao uslijed čega je došlo do značajnog povećanja iznosa anuiteta kredita u odnosu na početni uslijed promjene kamatne stope i prekomjernog rasta tečaja švicarskog franka.

29. Test poštenosti tih ugovornih odredaba proveden je već u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači – korisnici kredita nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tuženik kao profesionalac – banka nije dao tužiteljici kao korisniku kredita sve potrebne informacije, uzimajući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu bile ni jasne ni lako razumljive, pa ni osobi koja je po struci pravnik, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača, pa se radi o ništetnim odredbama (članci 96. do 102. ZZP/07).

30. Tužiteljica stoga ima pravo na restituciju iznosa isplaćenih na temelju ništetnih odredaba Ugovora o kreditu, po pravilima Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje u tekstu: ZOO/05) o stjecanju bez osnove, zajedno sa zateznim kamatama od dana plaćanja odnosno stjecanja od strane tuženika kao nepoštenog stjecatelja (članak 1111. kao opće pravilo i članak 1115. kao pravilo o opsegu vraćanja).

31. Na temelju nalaza i mišljenja vještaka financijske struke iz Forenzika Prima d.o.o. sud je pravilno utvrdio, da tužiteljici pripada na ime razlike više plaćenog zbog tečajne razlike ukupno 34.024,01 kn, a na ime razlike više plaćenog zbog promjenjive kamatne stope 9.268,90 kn, sve sa kamatama od dospijeća pojedinih, preplaćenih iznosa do isplate. Taj dio nije valjano osporen, a nalaz i mišljenje toga vještaka je pravilno ocijenjen objektivnim, stručnim i potpunim. Razlozi zbog kojih žalitelj smatra nalaz i mišljenje nepotpunim su neosnovani jer se vještak očitovao o svemu što je bio njegov zadatak i što je od relevantnog značaja za ovaj spor.

32. Pri tome, se ne može prihvatiti tvrdnja tuženika da se nisu trebale uzeti u obzir samo tzv. pozitivne razlike odnosno da su u potpunosti zanemarene tzv. negativne razlike zbog čega je sud prvog stupnja pogrešno utvrdio visinu preplate. Naime, i po ocjeni ovoga suda u konkretnom slučaju bilo bi neosnovano utvrđene iznose preplate umanjiti za tzv. negativnu razliku koja je proizašla zbog tečajne razlike CHF, u odnosu na koje tuženik nije postavio zahtjev ili prigovor prijeboja, a koja nije bila jasno predočena tužiteljici od strane tuženika pa stoga tuženik ne može imati koristi od svog nezakonitog postupanja. Naime, upravo je tuženik kao kreditor povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi. Također iz odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03, ne proizlazi da bi plaćanjem manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja ugovora tuženik zbog ništetnosti odredbe o vezanosti glavnice uz valutu CHF imao pravo ostvarivati pravo na povrat, jer se odredba čl. 81. st. 1. ZZP/03 odnosi samo na potrošače, a ne i na trgovca. Imajući u vidu da se u konkretnom slučaju radi o restitucijskom zahtjevu tužiteljice temeljem odredbe čl.1111. st. 1. ZOO-a ovaj sud smatra kako bi kod povrata stečenog bez osnove tuženik bio dužan tužiteljici vratiti baš onaj iznos kuna kojeg mu je tužiteljica platila bez osnove.

33. Iako se na kraju obveza tuženika iz Ugovora o kreditu doista svela na fiksni iznos kredita u kunama i fiksnu te relativno nisku kamatnu stopu s obzirom na namjenu kredita – onu početno ugovorenu od 4,50%, tek je na ovaj način unesena pravična ravnoteža u ovaj obveznopravni odnos koji zbog toga nije izgubio identitet jer ugovor o kreditu može opstati bez odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i bez dijela odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima kojom je sav teret tečajne razlike prebačen na tužitelja kao korisnika kredita.

34. Može se prihvatiti tuženikova tvrdnja kako je volja ugovornih stranaka bila da kamatna stopa bude promjenjiva, ali je upravo u tom dijelu odredba nepoštena u smislu mjerodavnih odredaba Zakona o zaštiti potrošača, ne zbog ugovaranja same promjenjivosti već zato što se o veličini te promjene nije pojedinačno pregovaralo niti su Ugovorom o kreditu utvrđeni egzaktni parametri i metoda izračuna tih parametara, kao što je i navedeno u ranijem dijelu obrazloženja.

35. Pravilno je ocijenjen neosnovanim i prigovor zastare tražbine, jer se radi o restitucijskom zahtjevu prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, na temelju čl. 323. st. 1. ZOO. Kao posljedica utvrđenja ništetnosti pojedinih odredaba ugovora, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost, kako je to zaključio Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela 30. siječnja 2020. Pri tom se ništetnost odredbe o kamatnoj stopi, koja predstavlja cijenu kredita, ne može smatrati zabranom manjeg značaja. Osim toga postavljen je i kondemnatorni zahtjev za isplatu, a ništetnost nastupa po samom zakonu. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe jest zahtjev za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO.

36. Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći računa i o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. ZZP/07 propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, vođenjem kolektivnog spora došlo je do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO-a jer u protivnom ono ni ne bi imalo smisla. Kod ovakvog pravnog shvaćanja treba imati u vidu i odredbu čl. 502.c ZPP-a o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude, a prema kojoj se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a za zaštitu kolektivnih interesa i prava (da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba) koje je i tužiteljica ovlaštena štititi jer je u takvom slučaju sud, kako je već navedeno, vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati (čl. 502.c ZPP-a).

37. Tome valja nadodati i da je Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. izrazio pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa prema navedenom shvaćanju utužena tražbina tužiteljica nije mogla zastarjeti budući bi zastarijevanje počelo teći tek pravomoćnošću predmetne prvostupanjske presude kojom su utvrđene ništetnim odredbe Ugovora o kreditu.

38. Podnošenje kolektivne tužbe iz članka 502.a ZPP se stoga odnosilo i na subjektivno pravo ovdje tužiteljice kao potrošača koja se u aktualnoj parnici na to pozvala, a tuženik je to bio i u kolektivnom sporu koji je pokrenut 4. travnja 2012. pa se ne može pozivati na zastaru jer je znao da se zatražena kolektivna zaštita može odnositi na subjektivna prava svih korisnika kredita iz ugovora o kreditu sklopljenih u razdoblju od 1. studenog 2004. do 6. kolovoza 2007. i da slijedom toga nije riječ o nevršenju subjektivnih prava bilo kojega korisnika kredita te da kao potrošači nisu izgubili pravo na ostvarivanje zahtjeva odnosno da podnošenje tužbe radi zaštite kolektivnih interesa i prava njegovih korisnika kredita kao potrošača predstavlja okolnost koja izaziva prekid zastarijevanja.

39. Time nije dovedena u pitanje pravna sigurnost ni svrha zastare u okviru sređenog pravnog poretka Republike Hrvatske niti se radi o povredi zabrane promjene roka zastare iz članka 218. ZOO/05 kojom je propisano da se pravnim poslom ne smije odrediti dulje ili kraće vrijeme zastare od onoga vremena koje je određeno zakonom a ni odrediti da zastara neće teći za neko vrijeme.

40. Uzimajući u konkretnom slučaju u obzir da je tužba u kolektivnom sporu podnesena 4. travnja 2012. a presude u tom sporu postale pravomoćne 13. lipnja 2014. (u pogledu promjenjivosti kamatne stope) i 14. lipnja 2018. (u pogledu valutne klauzule) te da je tužba u ovom pojedinačnom sporu podnesena 12. lipnja 2019., proizlazi da do podnošenja tužbe, uzimajući u obzir i prekid zastare, nije protekao opći zastarni rok od pet godina iz članka 225. ZOO/05.

41. Ovaj sud smatra identično stavu koji je zauzeo Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj: Rev 2245/17-2, da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a., te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

42. Pravne posljedice ništetnosti propisane su odredbom čl. 323 ZOO-a tako da je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a kada to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

42.1. Osim toga, odredbom čl. 323 st. 2 ZOO-a propisano je da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima, nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

43. U konkretnom slučaju, tuženik je kao jača ugovorna strana povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o krediti koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne obveze u ugovorima o potrošačkom kreditiranju

– ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kako je to konačno i utvrđeno u kolektivnom sporu.

44. Stoga tuženik, kao trgovac, koji je kriv za sklapanje ništetnih odredba ugovora, konkretno odredbe o valutnoj klauzuli, nema pravo od tužitelja kao potrošača, zahtijevati bilo kakvu naknadu koju je pretrpio zbog djelomične ništetnosti ugovora obzirom da takvo pravo, a sve u smislu odredbe čl. 323 st. 2 ZOO-a, pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog ugovora.

45. Tuženik je, s obzirom na utvrđenja iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, nepošteni stjecatelj, jer je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, čime je povrijedio odredbe tada važećeg ZZP/03, odnosno ZZP/07, te ZOO. Radi toga mora vratiti ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredaba, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja (a ne od dana utvrđenja ništetnost, kako prigovara u žalbi).

46. Odluka o zateznim kamatama temelji se u pogledu tijeka na čl. 1115. ZOO-a, a glede visine stope na čl. 29. st. 2. ZOO-a, budući da je tuženik nepošteni stjecatelj pa je stoga na primljeni iznos stečen bez osnove dužan platiti i zatezne kamate od dana stjecanja, jer je već u trenutku sklapanja navedenog ugovora o kreditu mogao znati da je navedena ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena i posljedično tome ništetna.

47. Neosnovano tuženik pobija odluku o parničnom trošku obzirom je i u tom dijelu sud prvog stupnja zakonito odlučio.

48. Radi toga je na činjenično stanje utvrđeno u postupku pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je tuženik obvezan na isplatu kako je prethodno citirano, a o istom je sud dao i valjane razloge.

49. Na temelju odredbe čl. 368. st. 1. 373. i 166. ZPP, odlučeno je kao u izreci.

50. Zahtjev tuženika za naknadu troškova ovog žalbenog postupka je neosnovan jer tuženik sa svojim pravnim lijekom nije uspio (čl. 166. st.1. u svezi s čl. 154. st.1. ZPP- a).

U Puli-Pola, 1. kolovoza 2022.

Predsjednik vijeća:

Marija Sošić, v.r.