REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U SPLITU

Sukoišanska br. 6, Split

Poslovni broj: 9. P-172/2018-47

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Trgovački sud u Splitu, po sucu ovog suda Vinki Mitrović, u pravnoj stvari tužitelja C. O. d.d., Z., OIB: …, zastupana po punomoćnicima iz O. H. i partneri iz Z., protiv tuženika pod 1. J. d.d., S., OIB: …, zastupan po punomoćniku Z. K., odvjetniku u O. K. i B. iz Z. i tuženika pod 2. D. F. B. L., S. S. 18/2, L. V., M., radi isplate 661.404,46 kn, na ročištu zaključenom 7. travnja 2022., objavljenom 29. srpnja 2022.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev u odnosu na tuženika pod 1 koji glasi:

"Nalaže se tuženiku pod 1 J. d.d., S., OIB: … i tuženiku pod 2 D. F. M. L., S. S.

18/2, L. V., M., da solidarno, u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplate tužitelju iznos od 109.546,00 USD uvećano za zakonsku zateznu kamatu koja na iznos od 109.546,00 USD teče od dana 26. ožujka 2014. pa do isplate, po stopi koja se odrađuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotna poena, sve sukladno odredbi sadržanoj u članku 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 78/15)."

II Nalaže se tužitelju u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe na ime parničnog troška isplatiti prvotuženiku iznos od 38.562,50 kn zajedno s zateznim kamatama koje teku po stopi od 5,31%, a u slučaju promjene stope zatezne kamate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena ,dok se za više traženo za iznos od 500,00 kn zahtjev na ime troška postupka odbija kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se prekid postupka u odnosu na tuženika pod 2.

Obrazloženje

1 Pred ovim sudom dana 15. ožujka 2018. zaprimljena je tužba u kojoj se navodi kako je tužitelj sa tuženicima sklopio Ugovor o osiguranju pomorskog broda D. F. B., te je kao potvrdu istog Ugovora o osiguranju izdao policu osiguranja ... … od dana 13. svibnja 2013. Ugovor o osiguranju sklopljen je uz primjenu ITC (Institute Time Clauses Hulls cl. 280), uz odgovornost za sudar brodova 4/4. Tužitelj je sa tuženicima sklopio Ugovor o osiguranju najamnine (Loss of hire), za naknadu štete za izgubljenu najamninu. Osiguranici su temeljem navedenih polica osiguranja oba tuženika kao imatelji osigurljivog interesa. U vrijeme nastupa štetnog događaja brod m/v D. F. B. bio je u vlasništvu drugotuženika, a u floti prvotuženika, te u njegovu tehničku menadžmentu. Drugotuženik je pravna osoba u potpunosti u vlasništvu prvotuženika, tzv. Single ship kompanija koja je u vlasništvu imala brod m/b D. F. B. Poslovanje drugotuženika, uključivo i sve odluke koje se tiču postupanja vezanog uz naplatu štete po osnovu ugovora o osiguranju od strane ovdje tužitelja, te utvrđivanja udjela u šteti na brodovima m/b D. F. B. i m/b A., a koje su nastale uslijed sudara, u potpunosti ovise o prvotuženiku. Dana 10. siječnja 2014. u međunarodnim vodama, na poziciji 28˚16.47̍ N; 122˚11.93 E, došlo je do sudara brodova D. F. B. i broda A. Tužitelj je na ime naknade štete temeljem ugovora o pomorskom osiguranju sklopljenom sa interesom broda m/b D. F. B. izvršio isplatu iznosa na ime naknade štete kako slijedi: na ime štete 29 KMB 1/2014, odnosno police osiguranja br. … tužitelj je zbog nastupa štetnog događaja od dana 10. siječnja 2014. izvršio isplate kako slijedi: dana 14. siječnja 2014. iznos od 40.000,00 USD na ime odvjetničkog troška za usluge vezane uz istragu odgovornosti za sudar; dana 14. siječnja 2014. iznos od 10.000,00 USD na ime odvjetničkog troška za usluge oko aresta m/b A.; dana 18. ožujka 2014. iznos od 8.731,00 USD na ime troška izvida štete; dana 6. ožujka 2014. iznos od 200.000,00 USD na ime djelomične likvidacije štete temeljem zahtjeva prvotuženika i procjene vještaka; dana 14. ožujka 2014. iznos od 2.260,00 USD na ime troška odvjetnika; dana 14. ožujka 2014. iznos od 12.260,00 USD na ime troška odvjetnika; dana 26. lipnja 2014. iznos od 51.299,44 USD na ime konačne likvidacije H&M štete, temeljem Akta o likvidaciji štete od dana 11. lipnja 2014.; dana 10. rujna 2014. iznos od 22.679,64 USD na ime naknade odvjetničkog troška za sklapanje nagodbe o odgovornosti; dana 23. siječnja 2015. iznos od 10.000,00 USD na ime naknade odvjetničkog troška; ukupno 357.099,52 USD. Na ime štete 29 KBM 3/2014, odnosno police osiguranja br. …, tužitelj je zbog nastupa štetnog događaja od dana 10. siječnja 2014. izvršio isplate kako slijedi: dana 31. ožujka 2014. iznos od 150.000,00 USD, isplata za izgubljenu najamninu, djelomično likvidirana šteta; dana 11. lipnja 2014. iznos od 107.583,33 USD, isplata konačne likvidacije štete za na ime izgubljene najamnine; ukupno 257.583,33 USD. Dana 13. kolovoza 2014. interesi brodova D. F. B. i A. sklopili su sporazum predmet kojeg je utvrđen omjer odgovornosti za nastali sudar. Istim sporazumom utvrđeno je: da brod D. F. B. nosi 30% odgovornosti za nastali sudar, a brod A. 70% odgovornosti za nastali sudar; da će interes broda D. F. B. podmiriti 30% troškova na ime utvrđivanja odgovornosti za nastali sudar, a interes broda A. podmiriti 70% troškova na ime utvrđivanja odgovornosti za nastali sudar; da će interes broda D. F. B. podmiriti 30% od iznosa utvrđene štete na brodu A., a da će interes broda A. podmiriti 70% od iznosa utvrđene štete na brodu D. F. B. Postupak utvrđivanja omjera odgovornosti za sudar brodova, te postupak reguliranja međusobnih prava i obveza interesa brodova koji su sudjelovali u sudaru, okončan je potpisom sporazuma od 14. ožujka 2015. kojim je sporazumom utvrđeno da interes broda A. mora interesu broda D. F. B. izvršiti isplatu iznosa od 315.000 USD. Dana 26. ožujka 2015. izvršena je isplata iznosa od 314.960,00 USD na račun tuženika pod 2 čime je interes plovila A. izvršio svoju obvezu iz S. A., te u utvrđenom omjeru odgovornosti za sudar, podmirio svoju obvezu koja je proizašla iz sudara brodova D. F. B. i A., a koja je obračunata po provođenju tzv. C. L. načela. Obzirom da su tuženici na ime naknade štete proizašle iz sudara brodova D. F. B. i A. primili iznos koji za 109.546,00 USD veći od iznosa pretrpljene štete, te obveze koja je proizašla za njih iz utvrđenja odgovornosti prema cross liability načelu koje se primjenjuje prilikom obračuna štete, dužni su ovdje tužitelju izvršiti isplatu iznosa od 109.546,00 USD na ime povrata iznosa primljenog bez osnova. Naime, tijekom pokušaja namirenja navedenog iznosa mirnim putem prvotuženik je priznao svoju obvezu, te se obvezao navedeno potraživanje u iznosu od 109.546,00 USD podmiriti ovdje tužitelju. Kako tuženici nisu do danas tužitelju izvršili povrat iznosa plaćenih po štetama 29 KBM 1/2014 i 29 KBM 3/2014, iako se prvotuženik obvezao učiniti isto, tužitelj predlaže sudu nakon održane rasprave donijeti presudu.

2. U odgovoru na tužbu od 20. travnja 2018. prvotuženik poriče i osporava i osnov i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja, te ne spori da je prvotuženik bio naznačen kao osiguranik temeljem Ugovora o osiguranju m/b D. F. B., sukladno kojem je izdana polica osiguranja …, te da je dana 10. siječnja 2014. došlo do sudara m/b D. F. B. i m/b A. Prvotuženik ne spori ni da su zaključeni Ugovor o nagodbi („S. A.“) od 13. kolovoza 2014., te Ugovor o nagodbi („S. A.“) od 14. ožujka 2015., između interesa m/b D. F. B. i interesa m/b A., temeljem kojega je nagodbeni iznos u sporu u vezi sudara m/b D. F. B. i m/b A. u iznosu od 315.000,00 USD isplaćen vlasniku m/b „D. F. B.“, dok prvotuženiku nije isplaćen nikakav iznos temeljem navedenih Ugovora o nagodbi. Netočan je i neosnovan navod tužitelja da je iznos na ime naknade štete nastale kao posljedica sudara m/b D. F. B. i m/b A. isplaćen „tuženicima“, odnosno da su „tuženici“ na ime naknade štete proizašle iz sudara m/b D. F. B. i m/b A. primili iznos koji je za 109.546,00 USD veći od pretrpljene štete. Naime, iz dokaza koje je sam tužitelj dostavio u spis proizlazi da je korisnik likvidacije, te primatelj isplaćene naknade iz osiguranja bilo isključivo društvo vlasnik m/b D. F. B., a ne prvotuženik. S tim u vezi iz Ugovora o nagodbi („S. A.“) od 13. kolovoza 2014., te Ugovora o nagodbi („S. A.“) od 14. ožujka 2015., jasno proizlazi da je nagodbeni iznos od 315.000,00 USD isplaćen društvu vlasniku m/b „D. F. B.“ i to na bankovni račun punomoćnika koji su u odnosnom postupku zastupali trgovačko društvo, vlasnika m/b „D. F. B.“. Slijedom navedenog, iz dokaza koji prileže spisu, a koje je dostavio sam tužitelj, nedvojbeno proizlazi da prvotuženik nije primio ni naknadu iz Ugovora o osiguranju od tužitelja, a niti nagodbeni iznos od interesa m/b A. temeljem gore navedenih Ugovora o nagodbi, te stoga ističe prigovor promašene pasivne legitimacije. Kako je prethodno navedeno, iz dokaza koje je tužitelj dostavio uz tužbu proizlazi da među strankama nije sporno da je u predmetnom slučaju naknada iz osiguranja temeljem Ugovora o osiguranju m/b D. F. B. isplaćena u cijelosti trgovačkom društvu vlasniku m/b D. F. B., koji je naznačen kao osiguranik na polici osiguranja …, a ne prvotuženiku. Također, iz dokaza koje je tužitelj dostavio uz tužbu proizlazi da među strankama nije sporno ni da je trgovačkom društvu, vlasniku m/b D. F. B., isplaćen nagodbeni iznos temeljem Ugovora o nagodbi („S. A.“) od 13. kolovoza 2014., te Ugovora o nagodbi („S. A.“) od 14. ožujka 2015., a ne prvotuženiku. S tim u vezi, i dopis tužitelja od 12. travnja 2016. koji je priložio uz tužbu naslovljen je na vlasnika m/b D. F. B., na adresi (c/o, care off) prvotuženika, te se u navedenom dopisu tužitelj obraća vlasniku m/b D. F. B., a ne prvotuženiku. Slijedom navedenog, a budući je sve gore navedene isprave dostavio tužitelj kao prilog svojim navodima u tužbi, te prvotuženik ne osporava sadržaj gore navedenih isprava, činjenice navedene u odnosnim ispravama su nesporne među strankama. Dakle, stranke ne čine spornim da u predmetnom slučaju kako tužitelj ima tražbinu prema društvu vlasniku m/b D. F. B. Slijedom navedenog, nedvojbeno je kako ne postoji valjan pravni osnov za predmetno potraživanje tužitelja u odnosu na prvotuženika, odnosno prvotuženik nije pasivno legitimiran u predmetnom postupku. Podredno, prvotuženik poriče i osporava da bi prvotuženik bio odgovoran za bilo kakvo potraživanje koje tužitelj ima uslijed činjenice da je nakon što su sklopljeni Ugovori o nagodbi s interesima m/b A., odnosno nakon što je trgovačko društvo, vlasnik m/b D. F. B. primilo isplatu nagodbenog iznosa, preostalo potraživanje tužitelja prema trgovačkom društvu, vlasniku m/b D. F. B., na ime preplaćenog dijela osigurnine temeljem Ugovora o osiguranju, koja osigurnina je prethodno isplaćena trgovačkom društvu, vlasniku m/b D. F. B. Pri tome, u odnosu na e- mail poruke prvotuženika od 20. travnja 2016. i 23. siječnja 2018. za koju tužitelj navodi da predstavljaju navodno „priznanje“ odgovornosti prvotuženika za predmetnu tražbinu, prvotuženik ističe kako iz sadržaja navedenih e-mail poruka ne proizlazi da bi prvotuženik priznao svoju odgovornost za plaćanje regresnog potraživanja tužitelja prema drugom trgovačkom društvu, vlasniku m/b D. F. B., već se iste odnose na obračun predmetnog dugovanja. Podredno, a samo i isključivo opreza radi, prvotuženik ističe kako navedene e-mail poruke nisu upućene od strane osoba ovlaštenih za zastupanje prvotuženika, već od strane zaposlenika (radnika) koji nisu ovlašteni voditi poslove društva prvotuženika, sklapati pravne poslove u ime društva, a niti obvezivati društvo u odnosu na treće osobe. Nadalje, kako je gore navedeno, u trenutku nastanka predmetne pomorske nesreće, sudara m/b D. F. B. i m/b A., prvotuženik je obavljao poslove tehničkog upravljanja (tzv. tehnički menadžment) m/b D. F. B. Stoga je životno logično da je prvotuženik, u ime drugog trgovačkog društva, vlasnika m/b D. F. B., vodio pregovore oko isplate naknade iz osiguranja trgovačkom društvu, vlasniku m/b D. F. B., kao i oko obračuna i povrata dijela naknade plaćene trgovačkom društvu, vlasniku m/b D. F. B. Činjenica da je prvotuženik komunicirao s tužiteljem u vezi gorenavedenog, kao i upozorio tužitelja na pogreške u obračunu (e-mail poruka prvotuženika od 20. travnja 2016.) ni u kojem slučaju ne predstavlja priznanje prvotuženikove odgovornosti za plaćanje regresnog potraživanja tužitelja prema drugom trgovačkom društvu, vlasniku m/b D. F. B., kako to tužitelj pogrešno i neistinito pokušava prikazati. Naime, iz navoda koje tužitelj iznosi u tužbi proizlazi da tužitelj temelji svoje navodno potraživanje prema prvotuženiku na tome što je prvotuženik naznačen kao jedan od osiguranika na temelju Ugovora o osiguranju, odnosno na tome što je u trenutku nastanka predmetne pomorske nesreće prvotuženik obavljao poslove tehničkog upravljanja (tzv. tehnički menadžment) m/b D. F. B., odnosno na tome da je prvotuženik navodno isključivi imatelj poslovnih udjela u društvu vlasnika m/b D. F. B., što je potpuno promašeno i neosnovano. Naime, činjenica da je prvotuženik naznačen kao jedan od osiguranika na temelju Ugovora o osiguranju ne predstavlja valjan osnov da tužitelj, kao osiguratelj, potražuje povrat dijela osigurnine u cijelosti isplaćene u korist drugog osiguranika. Nadalje, činjenica da je u trenutku nastanka predmetne pomorske nesreće prvotuženik obavljao poslove tehničkog upravljanja (tzv. tehnički menadžment) m/b D. F. B., odnosno da je prvotuženik imatelj poslovnih udjela u društvu koje je vlasnik m/b D. F. B. nije niti može biti osnov da vjerovnik drugog trgovačkog društva, vlasnika m/b D. F. B., zahtijeva plaćanje duga trgovačkog društva, vlasnika m/b D. F. B., od prvotuženika na način da prvotuženika smatra solidarnim dužnikom za dugovanja društva vlasnika m/b D. F. B. Notorno je da članovi društva ne odgovaraju za obveze i dugovanja društva, osim u slučajevima zloporabe društva, čak ni onda kada se radi o povezanim društvima. Sukladno članku 473. Zakona o trgovačkim društvima („ZTD“) povezana društva su pravno samostalna društva bez obzira na stupanj njihove povezanosti. Sama činjenica da se radi o odnosu vladajućeg društva i ovisnog društva nije pretpostavka za utvrđivanje odgovornosti vladajućeg društva. Odgovornost za obveze društva koje je vladajuće društvo osnovalo može postojati ako se radi o zloupotrebi utjecaja, odnosno ako vladajuće društvo koristi ovisno društvo za postizanje nedozvoljenih ciljeva. Prvotuženik ne osporava da je vladajuće društvo u odnosu na društvo vlasnika m/b D. F. B. kojem je tužitelj isplatio naknadu iz osiguranja temeljem Ugovora o osiguranju, ali, kako je prethodno istaknuto, sama činjenica da je riječ o odnosu ovisnog i vladajućeg društva nije temelj za njegovu odgovornost za obveze ovisnoga društva. Nadalje, čak i slučaju kada vladajuće društvo može utjecati, pa čak i presudno, na vođenje poslova ovisnoga društva za takvu situaciju ZTD propisuje obvezu pokrivanja gubitaka, ali ne i odgovornost vladajućeg društva prema vjerovnicima ovisnog društva. Sama činjenica neplaćanja nekog dugovanog iznosa od strane društva s ograničenom odgovornošću, tj. nemogućnost tužitelja kao vjerovnika da od društva s ograničenom odgovornošću kao dužnika naplati svoje potraživanje, ne znači ujedno i postojanje odgovornosti člana tog društva u smislu članka 10. stavak 3. ZTD, odnosno ZTD ne predviđa mogućnost da vjerovnici društva s ograničenom odgovornošću mogu postaviti zahtjev za naknadu prema članu društva. Takav stav višestruko je potvrđen i u sudskoj praksi (primjerice, rješidba VSRH Revt 159/2011-2 od 24.01.2012., rješidba VSRH Rev 666/2010-2 od 16.01.2013., presuda ŽS u Zagrebu broj Gž-7766/09-2 od 03.12.2013.). U predmetnom slučaju se ne radi ni o kakvoj zloupotrebi društva vlasnika m/b D. F. B., niti o korištenju ovisnog društva za bilo kakve nedozvoljene ciljeve. Naime, prvotuženik i trgovačko društvo, vlasnik m/b D. F. B., su navedeni kao osiguranici temeljem Ugovora o osiguranju sklopljenog s tužiteljem. Tužitelj je naknadu iz Ugovora o osiguranju isplatio trgovačkom društvu, vlasniku m/b D. F. B., a ne drugotuženiku. Trgovačko društvo, vlasnik m/b D. F. B., primio je od interesa m/b A. nagodbeni iznos u iznosu od 315.000,00 USD. Dakle, nedvojbeno je da je trgovačko društvo, vlasnik m/b DON F. B., dužnik tužitelja u odnosu na dio naknade isplaćene na ime osiguranja temeljem Ugovora o osiguranju, a ne prvotuženik. Primjenom logike tužitelja, kad bi prvotuženik kao član drugog trgovačkog društva, vlasnika m/b D. F. B., bio odgovoran za dugovanja navedenog društva, onda bi i dioničari prvotuženika, primjerice Republika Hrvatska (CERP), bili odgovorni za dugovanja prvotuženika, a posredno i svih društava u kojima prvotuženik ima poslovne udjele, čemu je svaki komentar suvišan. Slijedom navedenog, nedvojbeno je kako ne postoji valjan pravni osnov za predmetno potraživanje tužitelja u odnosu na prvotuženika, slijedom čega je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan u cijelosti. Podredno, opreza radi, ukoliko bi se tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na prvotuženika temeljio na izvanugovornoj odgovornosti, prvotuženik ističe da kako bi se moglo upustiti u raspravu o odgovornosti za štetu, tužitelj je prethodno dužan dokazati postojanje sljedećih pretpostavki odgovornosti za štetu: 1. štetnu radnju; 2. uzročnu vezu; 3. protupravnost; 4. štetu (štetnu posljedicu). Izuzev navoda o iznosu štete, tužitelj u tužbi nije u odnosu na prvotuženika naveo preostale tri pretpostavke odgovornosti za štetu, što navodi na zaključak da niti jedna od preostale tri pretpostavke odgovornosti za štetu ne postoje, a stoga ni odgovornost prvotuženika za štetu koju bi tužitelj trpio, slijedom čega je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan u cijelosti u odnosu na prvotuženika.

3. U tijeku postupka sud je izveo dokaze pregledom S. A. datiran 14. ožujka 2015. (list 4), A. of settlement of diability datiran 13. kolovoza 2014. (list 5), dopis C. osiguranja d.d. središnjica društva, Sektor za upravljanje naknadama šteta upućen D. F. M. L. putem J. datiran 23. srpnja 2015. (list 6), e-mail poruka D. Š. datirana 23. srpnja 2015., 31. srpnja 2015., 18. siječnja 2017., 30. prosinca 2016., 13. prosinca 2016., 18. siječnja 2017., 30. prosinca 2016., 7. veljače 2017., dopis L. – J. od 14. kolovoza 2015., 31. srpanj 2015., 20. travnja 2016., dopis S. B. J. 23. siječnja 2017., dopis L. J. od 20. travnja 2016., dopis S. B. – J. od 23. siječnja 2017. (list 7-13), dopis C. osiguranja d.d. Sektor za upravljanje naknadama šteta Služba za obradu šteta osiguranja – 221 imovine i PAT-a datiran S. 12. travnja 2016. (list 9), pregled stavka likvidacije i isplata po šteti 29- KBM-3-2014 (list 14-16), J. d.d. godišnje izvješće i konsolidirani financijski izvještaji za godinu koja je završila 31.12.2014. s izvješćem neovisnog revizora (list 16-73), J. d.d. godišnje izvješće i konsolidirani financijski izvještaji za godinu koja je završila 31. prosinca 2015. s izvješćem neovisnog revizora (list 74-100), e- mail I. K. od 4 ožujka 2014., dopis J.-L. datiran 3. ožujka 2014. (list 153), time charter (list 154-160) na engleskom jeziku, J. d.d. godišnje izvješće za godinu koja je završila 31. prosinac 2017. (list 161-219), rješenje Trgovačkog suda Split od 15. listopada 2015. Tt-15/6647-3 (list 220-221), rješenje Tt-16/9932-2 od 28. listopada 2016. (list 222-224), rješenje Tt- 17/8756-2 od 3. listopada 2017. (list 225-226), E. – ship history (list 227-229), ovjereni prijevod s engleskog jezika Sporazum o utvrđivanju odgovornosti od 13. kolovoza 2014. (list 251-252), sporazum o nagodbi od 14. ožujka 2015. (list 253-254), polica pomorskog osiguranja … (list 285), polica pomorskog osiguranja … (list 288), izvod iz trgovačkog registra M. (list 290) za D. F. M. L. (list 290-291), izvod iz liberijskog registra međunarodnih brodova i trgovačkih društava (list 293-298), C. of service or not service of documents datiran 16. srpnja 2021. (list 310-311), ovjereni prijevod potvrde iz poslovnog registra M. o brisanju iz trgovačkog društva tvrtke D. F. M. L. (list 314-318).

4. Odbija se tužbeni zahtjev u odnosu na tuženika pod 1 u cijelosti kao neosnovan.

5. U odnosu na tuženika pod 2 određen je prekid postupka jer je isti brisan iz registra trgovačkih društava Republike Malte.

6. Prijeporno je za utvrditi da li je tuženik pod 1 J. d.d. pasivno legitimiran u ovom pravnom postupku, odnosno da li postoji valjan pravni osnov temeljem kojeg tužitelj ističe zahtjev za regresno potraživanje po isplaćenim naknadama za štete označene kao 29-KBM-1/2014 i 29-KMB-3/2014 koje se odnosi iz osiguranja H. & M. i L. za motorni brod D. F. B., vlasništvo drugotuženika, koje proizlazi iz sudara od 10. siječnja 2014. koji se dogodio u Istočnom kineskom moru u kojem je sudjelovao brod D. F. B. i motorni brod A.

7. Za navesti je neprijeporne činjenice iz tijeka ovog postupka, a to je da je drugotuženik D. F. M. L. i/ili J. d.d. sa tužiteljem zaključio policu pomorskog osiguranja … za plovilo D. F. B., predmet osiguranja je trup, strojevi itd., za razdoblje od 1. svibnja 2013. - 30.04.2014, te policu br. … kojim je kao osiguranik označen D. F. M. L. a predmet osiguranja je izgubljena najamnina.

8. Nije prijeporno da se 10. siječnja 2014. u međunarodnim vodama dogodio sudar brodova D. F. B. i A., te da je u svezi štetnog događaja koji proizlazi iz sudara navedenih plovila, dana 13. kolovoza 2014. zaključen Sporazum o utvrđivanju odgovornosti od strane zastupnika vlasnika/charterer plovila D. F. B. i A. temeljem kojeg Sporazuma je utvrđeno da je krivnja za sudar 30% na strani broda D. F. B., a 70% na strani broda A., te se zastupnik broda D. F. B. obvezuje platiti 30% troškova utvrđivanja odgovornosti nastale kod zastupnika broda A., a zastupnik broda A. obvezuje se platiti 70% troškova utvrđivanja odgovornosti nastale kod zastupnika broda D. F. B. Zastupnik broda D. F. B. obvezuje se platiti 30% dokazane ili suglasno utvrđene štete koju potražuje zastupnik broda A. zajedno s kamatama, a zastupnik broda A. obvezuje se platiti 70% dokazane i suglasno utvrđene štete koju potražuje zastupnik broda A. zajedno s kamatama. Zastupnik broda D. F. B. obvezuje se platiti zastupniku broda A. troškove dokazivana ili usuglašavanja štete na brdu A. osim u slučaju da od nadležnog voditelja Admiralskog registra primi suprotne upute, a zastupnik broda A. obvezuje se platiti zastupniku broda D. F. B. troškove dokazivanja ili usuglašavanja štete nastale kod zastupnika broda D. F. B. osim u slučaju da od nadležnog voditelja Admiralskog registra primi suprotne upute.

9. Temeljem Sporazuma o nagodbi datiran 14. ožujka 2015. zastupnik broda A. obvezao se isplatiti zastupniku broda D. F. B. 315.000 USD iznos iz nagodbe, koji se mora doznačiti na naznačeni račun zastupnika broda D. F. B. bez odbitaka za bankarske naknade prema podacima: D. F. M. L. 18/2 S. S., V., V. 11, M. sa označenim brojem računa u L. do 28. ožujka 2015. kao datum valute, a koji iznos predstavlja potpunu i konačnu namiru svih potraživanja pa zastupnik broda D. F. B. eventualno ima prema zastupniku broda A. te svih potraživanja koje zastupnik broda A. eventualno ima prema zastupniku broda D. F. B. uslijed sudara uključujući kamate i troškove.

10. Nije prijeporno da je tužitelj na ime naknade štete a temeljem Ugovora o pomorskom osiguranju zaključenim s interesom plovila D. F. B. izvršio isplatu iznosa na ime naknade štete temeljem police br. … ukupno iznos od 357.099,52 USD a temeljem police br. … izvršio isplatu iznosa od 257.583,33 USD. Zaključuje se da je navedeni iznos uplaćen na ime D. F. M. L., dakle drugotuženika, kako to proizlazi iz dopisa C. osiguranja d.d. Središnjica društva Sektor za upravljanje naknadom štete, datirano 23. srpnja 2017. upućenog D. F. M. L. putem J. d.d., kojim se poziva drugotuženik da sukladno nagodbi o utvrđivanju razmjera odgovornosti i novčanih obaveza strana u sudaru od 14. ožujka 2015. čim prije isplati udio u refundaciji koju je primio na račun, a temeljem kalkulacija po prijavljenim štetama iz predmetnog događaja i to po šteti br. 29- KBM-1/2014 isplaćeno USD 357.099,52, a za štetu 29-KBM-3/2014 isplaćen iznos od USD 257.583,33, a budući je od strane C. osiguranja zaključno sa 23. siječnja 2015. namiren za ukupni razmjer od 74% potraživanja po obje štete te da se isti razmjer očekuje primiti iz naknade koja je osnovom nagodbe od 14. ožujka 2015. (Sporazun o nagodbi) bila uplaćena od strane štetnika s većim razmjerom krivnje za sudar (A. interests 70%) nakon međusobnih prebijanja potraživanja u visini neto iznosa od 315.000,00 USD, te da iznos obaveze iznosi 74% u odnosu na USD 315.000,00 što iznosi 233.100,00 USD.

11. Iz dopisa kojeg C. osiguranje d.d. Sektor za upravljanje naknadama štete, služba za obradu šteta osiguranja imovine i PAT-a datiran S., datiran 12. travnja 2016. upućujen D. F. M. ltd C/O. J. d.d. a odnosi se na zaduženja za povrat iznosa preplaćene naknade po štetama povezanih s plovidbenom nezgodom sudara plovila A., istočno K. more od 10. siječnja 2014., proizlazi da je isplaćena naknada za obje štete u iznosu od 603.822,41 zadržavanjem iznosa od USD 118.490,09 od USD 315.000,00 ukupno primljenih osnova nagodbe isplate od protustrane u sudaru da će potraživanje po šteti biti u cijelosti namireno USD 603.822,41 plus USD 118.490,09, što iznosi ukupno USD 722.312,50, umanjujući troškove koje je tužitelj izravno podmirio odvjetnicima te nedvojbeno obračun iznosi USD 722.312,50, dok je ukupno primjena naknada po svim elementima štete USD 918.822,41 što podrazumijeva isplatu od osiguravatelja i protustrane te se obračunava iznos od USD 196.509,91 kao neosnovano obogaćenje oštećenika/osiguranika. Navedeni iznos tužitelj potražuje od drugotuženika D. F. M. L. C./O. J. d.d. kao prekomjernu naknadu štete te se potražuje povrat primljenih sredstava u iznosu od USD 196.509,91.

12. U dopisu kojeg C. osiguranje d.d. Sektor za upravljanje naknadama šteta, Služba za obradu šteta osiguranja i PAT-a datiran Split, 7. prosinca 2016. upućeno prvotuženiku u svezi zaduženja oznakama 29-KBM-1/2014 i 29-KBM-3/2014 , a u svezi prethodnih dopisa na koje se tužitelj poziva kao i dopise prvotuženika od 14. kolovoza 2015. i 20. travnja 2016., nakon usvajanja primjedbi na koje je ukazao prvotuženik, a nakon odbijanja franšize po obje štete sukladno ugovorenim uvjetima pokrića potražuje se iznos od USD 109.546,00 koji je predmet potraživana iz ovog postupka.

13. Na temelju prethodno navedenih dopisa neprijeporno se zaključuje da je temeljem Ugovora o nagodbi od 13. kolovoza 2014. i 15. ožujka 2015. te iz dopisa kojim se tužitelj obraća drugotuženiku, a prepisku vrši preko prvotuženika, drugotuženiku plaćena štete proizašla iz sudara plovila D. F. B. i plovila A. po štetnom događaju od 10. siječnja 2014., te da je tužitelj izvršio isplatu naknade iz ugovora o osiguranju prema drugotuženiku, budući se putem navedenih dopisa obraća drugotuženiku D. F. M. L. sa zahtjevom za refundaciju izvršene isplate kojeg je drugotuženik primio na račun u ukupnom iznosu od (USD 357.099,52 + 257.583,33) što ukupno iznosi 614.682,85 USD. Stoga se kao neprijeporno zaključuje da je tužitelj temeljem polica pomorskog osiguranja za trup, strojeve i ostalo te na ime izgubljene najamnine isplatio osiguraninu zbog nastanka osiguranog slučaja, a tužitelj ne nudi dokaze da je osiguranina po navedenom štetnom događaju isplaćena upravo prvotuženiku.

14. Kao prijeporno u tijeku ovog postupka za raspraviti je pravno pitanje pasivne legitimacije na strani prvotuženika Jadroplov d.d., jer prvotuženik ističe da su prvotuženik i drugotuženik dvije različite samostalne pravne osobe, te da prvotuženik ne bi bio odgovoran za bilo kakvo potraživanje koje tužitelj ima prema trgovačkom društvu vlasniku m/b D. F. B. na ime preplaćenog dijela osigurnine. Iz navoda prvotuženika zaključuje se da je imatelj poslovnih udjela u društvu koje je vlasnik plovila D. F. B., međutim prvotuženik smatra da nije solidarni dužnik za dugovanja društva vlasnika plovila D. F. B. Prvotuženik ne osporava da je vladajuće društvo u odnosu na društvo vlasnika m/b D. F. B. kojem je tužitelj isplatio naknadu iz osiguranja temeljem Ugovora o osiguranju, ali sama činjenica da je riječ o odnosu ovisnog i vladajućeg društva, prvotuženik smatra da nije odgovoran za obveze ovisnoga društva. Prvotuženik ne osporava da je obavljao poslove tehničkog upravljanja (tzv. tehnički menadžment) plovila D. F. B., te stoga prvotuženik ukazuje da je upravo to razlog zbog čega je vodio pregovore oko isplate naknade iz osiguranja trgovačkom društvu vlasniku plovila D. F. B., uključujući vršenje obračuna i povrata dijela naknade plaćene naknade iz ugovora o osiguranju za drugotuženika, putem svojih djelatnika, a sve kako to proizlazi iz e-mail prepiske djelatnika prvotuženika sa tužiteljem.

15. Stoga se zaključuje da je prvotuženik vladajuće društvo u odnosu na drugotuženika, da se radi o povezanim društvima, a pretpostavke za utvrđivanje odgovornosti propisane su člankom 473. Zakona o trgovačkim društvima (Narodne novine br.111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 125/11, 152/11, 111/12, 68/13, 110/15, 40/19, 34/22, u daljnjem tekstu „ZTD“) kojim je propisano da su povezana društva pravno samostalna društva koja u međusobnom odnosu mogu stajati kao društvo koje u drugome društvu ima većinski udio ili većinsko pravo u odlučivanju, ovisno i vladajuće društvo, društvo koncerna, društvo s uzajamnim udjelima i društva povezana poduzetničkim ugovorima. Iz navoda prvotuženika proizlazi da se radi o ovisnom i vladajućem društvu, te članak 475. ZTD-a u stavku 1. propisuje da je ovisno društvo pravno samostalno društvo na koje neko drugo društvo (vladajuće društvo) može imati neposredno ili posredno prevladavajući utjecaj. Međutim, svako od povezanih društava upisani u sudski registar i samostalno nastupa u pravnom prometu. Zasigurno da između povezanih društava i ovisnog i vladajućeg doista postoji mogućnost utjecaja jednih na druge, te je svrha odredbi o povezanim društvima zaštita onih društava u kojima druga društva imaju utjecaj na upravljanje te zaštita članova i vjerovnika tih društava. Ovisno društvo je ono društvo u kojem neko drugo društvo ima prevladavajući utjecaj na što upućuje članak 475. ZTD te stoga cjelokupna postojeća e- mail prepiska koja je vođena između tužitelja i prvotuženika opravdava položaj prvotuženika kao menadžera koji obavlja poslove za drugotuženika i za poslove koji tiču nastalih poslijedica iz ugovora o osiguranju. Međutim, sama činjenica da se radi o odnosu vladajućeg društva i ovisnog društva nije pretpostavka za utvrđivanje odgovornosti vladajućeg društva, dakle prvotuženika. Postojala bi odgovornost za obaveze društva koje je vladajuće društvo osnovalo ako se radi o zlouporabi utjecaja, ako vladajuće društvo koristi ovisno društvo za postizavanje nedozvoljenog cilja na što upućuje članak 10. stavak 2. ZTD koji propisuje da članovi društva o ograničenom odgovornošću i dioničari dioničkog društva ne odgovaraju za obveze društva izuzev kad je to određeno ovim Zakonom, dok je u stavku 3 propisano da onaj tko zloupotrebljava okolnost da kao član trgovačkog društva na odgovara za obveze društva ne može se pozvati na to da po zakonu ne odgovara za te obaveze, te je stoga za utvrditi da li u konkretnom slučaju postoji odgovornost prvotuženika u smislu odredbe članka 10. stavak 3. ZTD (tzv. proboj pravne osobnosti). Stavkom 4. istog člana je propisano da se smatra da je ispunjena pretpostavka za odgovornost člana društva iz stavka 3 ovog članka naročito: ako koristi društvo za to da bi postigao cilj koji mu je inače zabranjen, ako koristi društvo da bi oštetio vjerovnike, ako protivno zakonu upravlja imovinom društva kao da je to njegova imovina, ako u svoju korist ili u korist neke druge osobe umanji imovinu društva iako je znao ili morao znati da ono neće moći podmiriti svoje obaveze.

16. Tužitelj smatra da činjenica što je prvotuženik član drugotuženika da to ne oslobađa prvotuženika bilo kakve odgovornosti za obaveze drugotuženika, jer da je nakon nastanka štete na plovilu D. F. B., glede isplate osiguranine i naknade štete pregovarao i komunicirao isključivo sa prvotuženikom odnosno njegovim pravnim odjelom, točnije s gđom I. B. koja je bila detaljno upoznata sa svim okolnostima vezanim za štetni događaj i isplatu osiguranine, te je u ime prvotuženika ulagala prigovore na iznos osiguranine utvrđene od strane tužitelja, te da je prvotuženik donosio sve odluke o poslovanju drugotuežnika a što bi uključivalo i odluku o povratu sredstava stečenih bez osnova po regresnom potraživanju tužitelja u iznosu od USD 109.546,00. Tužitelj se poziva i na izjavu članice Nadzornog odbora S. B. iz e-mail dopisa od 23. siječnja 2017. kojim se izvješćuje tužitelj da je poduzeće J. u fazi odobravanja programa restrukturiranja koji uključuje način podmirivanja svih dospjelih obaveza društva među kojima se nalazi i spomenuto potraživanje iz primljenih sredstava za štetu na brodu D. F. B. Iz navedenog, prema mišljenju tužitelja, proizlazi da e mail dopisi gđe I. B. i gđe S. B. predstavljaju priznanje duga odnosno da je prvotuženik pristupio dugu drugotuženika, te stoga tužitelj smatra da su ispunjene pretpostavke za primjenu članka 10 stavak 3 i 4 ZTD. Nadalje, tužitelj ukazuje da odbijanje prvotuežnika da vrati neosnovano stečena sredstva poklapa se s velikim gubicima u poslovanju prvotuženika jer je odlukama Skupštine od 31. kolovoza 2015., 8. rujna 2016. i 11. rujna 2017. a radi pokrića svojih dugova smanjio temeljni kapital društva sa iznosa od 589.202.640,00 kn na iznos od 81.833.700,00 kn, a što je jedan do razloga radi čega je odugovlačio sa povratom neosnovano stečenog iznosa. Namjera prvotuženika da zloupotrebljava okolnosti da kao član društva ne odgovara za obaveze društva, vidljiva je iz toga što je prvotuženik unatoč činjenici da je tužitelj u cijelosti postupio sukladno svojoj obavezi te naknadio svu nastalu štetu na brodu D. F. B., odbio donijeti Odluku da se iznos koji je neosnovano stekao vrati tužitelju, čim je grubo povrijedio načelo savjesnosti i poštenja kao i činjenica da je brod D. F. B. prodan nekoliko mjeseci nakon što je drugotuženiku isplaćen zadnji iznos koji se tiče H. & M. štete i čime je onemogućena bilo kakva mogućnost tužitelja da od drugotuženika tzv ."single ship company" čiju imovinu je činio jedan brod D. F. B. ostvari povrat novoosnovano stečenih sredstava, jasno ukazuje na namjeru prvotuženika da ošteti vjerovnike, u ovom slučaju tužitelja.

17. Prvotuženik ustraje prigovoru da nije primio naknadu iz ugovora o osiguranju od tužitelja, a niti nagodbeni iznos od interesa plovila A. temeljem zaključenih Ugovora o nagodbi, a niti mu je isplaćena naknada iz osiguranja temeljem Ugovora o osiguranju, koju je tužitelj isplatio drugotuženiku, te da su prvotuženik i drugotuženik dvije različite samostalne pravne osobe, što je tužitelju opće poznato. Nadalje ističe da su neistiniti navodi kako je prvotuženik navodno koristio društvo vlasnika m/b D. F. B. kako bi oštetio vjerovnike, jer da tužitelj nije naveo niti jedan valjan argument ili dokaz u prilog navedenoj tvrdnji, a niti je dostavio bilo kakav dokaz iz kojeg bi bilo razvidno protupravno ponašanje prvotuženika. Činjenica što je glavna Skupština prvotuženika u par navrata donijela Odluku o smanjenju temeljnog kapitala ne ukazuje na zlouporabu, a niti da bi se radilo o oštećenju vjerovnika, posebno što je većinski dioničar prvotuženika Republika Hrvatska, a suglasnost za glasovanje o odlukama koje donosi RH kao dioničar u konačnici daje Vlada RH. Čak i u slučaju kada vladajuće društvo može utjecati pa čak i posredno na vođenje poslova ovisnog društva, da za takvu situaciju ZTD propisuje obavezu pokrivanja gubitaka, ali ne i odgovornost vladajućeg društva prema vjerovnicima ovisnog društva. U svezi e-mail prepiske na koju se tužitelj poziva, prvotuženik smatra kako se odluka o poslovanju društva, a među kojim odlukama nedvojbeno spada i pristupanje dugu i priznavanje duga, kod dioničkog društva donosi u okviru ovlasti Uprave društva, odnosno na temelju odluke glavne Skupštine, a ne u pravnoj službi. Budući je prvotuženik obavljao poslove tehničkog upravljanja motornim brodom D. F. B., da je prvotuženik vodio pregovore oko isplate naknade iz osiguranja trgovačkom društvu vlasniku m/b D. F. B. kao i oko obračuna i povrata dijela naknade plaćene trgovačkom društvu vlasniku m/b D. F. B., te da je pritom prvotuženik upozorio tužitelja u pogreške u obračunu što ni u kom slučaju ne predstavlja priznanje prvotuženikove odgovornosti za plaćanje regresnog potraživanja, već da predstavlja postupanje u dobroj vjeri i u skladu s ovlastima vladajućeg društva.

18. Ocjenom provedenih dokaza u spisu kao i navoda na koje su ukazali punomoćnici tužitelja i prvotuženika, kao odlučno je bilo za utvrditi da li postoji odgovornost prvotuženika kao vladajućeg društva temeljem regresnog potraživanja iz ugovora o osiguranju, te da li je prvotuženik zloupotrijebio svog položaja u ovisnom društvu te da je radi postizavanja nedozvoljenih ciljeva protupravno zadržao iznos iz regresa kojeg tužitelj potražuje. Sukladno zauzetom stavu u sudskoj praksi mora se raditi o takvom utjecaju vladajućeg društva na ovisno društvo, koje dovodi do raspolaganja imovinom ovisnog društva u čemu neki vjerovnici ovisnog društva dolaze u nepovoljni položaj. Neprijeporno jest da je prvotuežnik vladajuće društvo u odnosu na drugotuženika s kojim je tužitelj zaključio premetni ugovor o osiguranju, ali sama činjenica da je riječ o vladajućem društvu nije temelj za njegovu odgovornost za obaveze ovisnog društva. Vladajuće društvo može utjecati pa čak i presudno na vođenje poslova ovisnog društva putem ugovorenog menadžmenta kao što je slučaj u ovoj situaciji. Za takvu situaciju ZTD propisuje obavezu pokrivanja gubitaka, ali ne i odgovornost vladajućeg društva prema vjerovnicima ovisnog društva. Odgovornost vladajućeg društva bi ipak postojala, dokaže li se da su ispunjene subjektivne pretpostavke zlouporabe okolnosti da se inače ne odgovara za obaveze ovisnog društva (primjerice da je to društvo korišteno kao sredstvo ostvarenja ciljeva koje nije bilo dopušteno vladajućem društvu). Ta bi okolnost bila dovoljna za primjenu odredbe članka 10. stavak 3. i 4. ZTD. Bit zlouporabe u smislu odredbe ZTD je da član društva koristi svoj utjecaj u društvu preko organa društva, a poglavito preko uprave društva za postizavanje određenih ciljeva. Dakle, mora se raditi o utjecaju člana društva na rad društva koji dovodi do raspolaganja imovinom društva suprotno propisima i poslovnim običajima, zbog čega neki ili svi vjerovnici dolaze u nepovoljniji položaj.

19. Člankom 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08- ispr., 57/11, 148/11 –proč. tekst, 25/13 i 89/14-Odluka USRH i 70/19, dalje ZPP-a) je propisano koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

20. Člankom 221.a ZPP je propisano da ako su na temelju izvedenih dokaza (članak 8) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjeno pravila o teretu dokazivanja.

21. Primjenom navedenih zakonskih odredbi sud je mišljenja da tužitelj iz cjelokupnog raspravnog gradiva nije dokazao da bi prvotuženik bio odgovoran za regresno potraživanje u smislu članka 10. stavak 3. i 4. ZTD-a, jer nije dokazao zlonamjerno postupanje prvotuženika u postizavanju ciljeva koji su inače zabranjeni, a niti da bi se koristio i raspolagao imovinom drugotuženika radi oštećenja vjerovnika i postizavanja dopuštenih ciljeva, te stoga ne postoji ni odgovornost prvotuženika kao vladajućeg društva za obaveze drugotuženika kao ovisnog društva, na što ukazuje članak 473. ZTD-a.

22. Nije prihvaćen dokaz provođenja financijsko-knjigovodstvenog vještačenja na okolnost da li se u poslovnim knjigama prvotuženika knjižila prodaja broda odnosno da li je kupoprodajna cijena provedena u financijskim knjigama prvotuženika, a na koje okolnosti tužitelj je dostavio izvadak iz Liberijskog registra potvrde o vlasništvu i teretima broda O. P. registriranog pod liberijskom zastavom iz koje je razvidno da je predmetni brod u vlasništvu O. P. S. L. M. L., a koje isprave nisu odlučne za provođenje vještačenja koje tužitelj predlaže. Činjenica jest da je drugotuženik tvrtka D. F. M. L. koja je registrirana 27. prosinca 2011. brisana s danom 11. siječnja 2018., a kakva je pravna sudbina u odnosu na brod D. F. B. nije poznato, jer na navedene okolnosti ne postoje dokazi vezano za provedenu kupoprodaju. Međutim činjenica jest da ukoliko je drugotuženik prestao postojati s danom 11. siječnja 2018. da se to nije dogodilo neposredno nakon zaključivanja Sporazuma od 13. ožujka 2014. i 13. kolovoza 2014. kao ni nakon izvršene uplate osiguranine na račun drugotuženika iz ožujka 2015., a koji tužitelj ističe kao još jedan razlog iz članka 10. stavak 3. i 4. ZTD-a koji se pripisuje zlonamjernom ponašanju prvotuženika.

23. Stoga je temeljem gore navedenog odlučeno je kao pod točkom I. izreke presude.

24. Odluka o troškovima postupka temelji se na članku 154. stavak 1. i 155. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (»Narodne novine«, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05. i 02/07., 84/08), te je tuženiku priznat trošak odgovora na tužbu od 20. travnja 2018. po 625 bodova, podnesak od 11. listopada 2018. po 625 bodova, zastupanje na ročištu od 11. listopada 2018. po 312,50 bodova, zastupanje na ročištu od 18. ožujka 2021. po 312,50 bodova, ročište od 6. srpnja 2021. po 620 bodova, ročište od 7. travnja 2022. po 625 bodova, što primjenom OTbr. 7. stavak 1., 8. stavak 1. i 3., 9. stavak 1. i 2. i 42. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 142/12) ukupno iznosi 2925 bodova, odnosno 29.250,00 kn, trošak PDV u iznosu od 7.312,50 kn, trošak odgovora na tužbu po pravomoćnosti presude u iznosu od 2.500,00 kn temeljem Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine br. 157/13, 110/15, 118/18), što sveukupno iznosi 38.562,50 kn, a budući je tuženik popisao trošak u iznosu od 39.062,50 kn, na ime razlike od 500,00 kn zahtjev je odbijen kao neosnovan, sve kako je presuđeno u točci II izreke presude.

U Splitu 29. srpnja 2022.

Sudac

Vinka Mitrović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 8 dana od dana dostave presude Žalba se podnosi preko ovog suda za Visoki Trgovački sud Republike Hrvatske u tri primjerka.

Dna:

- D. H. Ž., Z.

- Z. K., Z.

- u spis