REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U BJELOVARU

STALNA SLUŽBA U GRUBIŠNOM POLJU

Grubišno Polje, Kolodvorska 2

Poslovni broj: P-641/2019-53.

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru, Stalna služba u Grubišnom Polju, po sucu toga suda Milki Katić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja R. Č. iz G. P., OIB: …, zastupanog po punomoćnici M. L., odvjetnici iz D., protiv tuženika R. A. d.d., Z., OIB: …, zastupanog po punomoćnicima iz O.d. G. & G., odvjetnicima iz Z., radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 14. lipnja 2022. godine, u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, temeljem čl. 335 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu ZPP), dana 28. srpnja 2022. godine,

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku R. A. d.d. Z., , OIB: …, da tužitelju R. Č., G. P., OIB:…,

isplati

iznos

od

20.038,53

kn

(slovima:

dvadesettisućatridesetosamkunaipedesettrilipe) s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa, a koje kamate se obračunavaju po stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje od 01. siječnja 2008. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno koja je do 31. srpnja 2015. određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 01. kolovoza 2015. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, i to:

- na iznos od 246,07 kn počam od 01. srpnja 2010. godine,

- na iznos od 390,16 kn počam od 01. kolovoza 2010. godine,

- na iznos od 493,04 kn počam od 01. rujna 2010. godine,

- na iznos od 457,49 kn počam od 01. listopada 2010. godine,

- na iznos od 400,32 kn počam od 01. studenog 2010. godine,

- na iznos od 520,95 kn počam od 01. prosinca 2010. godine,

- na iznos od 674,41 kn počam od 01. siječnja 2010. godine,

- na iznos od 565,74 kn počam od 01. veljače 2011. godine,

- na iznos od 603,86 kn počam od 01. ožujka 2011. godine,

- na iznos od 555,38 kn počam od 01. travnja 2011. godine,

- na iznos od 564,10 kn počam od 01. svibnja 2011. godine,

- na iznos od 769,81 kn počam od 01. lipnja 2011. godine,

- na iznos od 789,86 kn počam od 01. srpnja 2011. godine,

- na iznos od 956,19 kn počam od 01. kolovoza 2011. godine,

- na iznos od 868,05 kn počam od 01. rujna 2011. godine,

- na iznos od 771,57 kn počam od 01. listopada 2011. godine,

- na iznos od 748,31 kn počam od 01. studenog 2011. godine,

- na iznos od 740,91 kn počam od 01. prosinca 2011. godine,

- na iznos od 786,74 kn počam od 01. siječnja 2012. godine,

- na iznos od 826,69 kn počam od 01. veljače 2012. godine,

- na iznos od 832,04 kn počam od 01. ožujka 2012. godine,

- na iznos od 804,40 kn počam od 01. travnja 2012. godine,

- na iznos od 823,07 kn počam od 01. svibnja 2012. godine,

- na iznos od 835,83 kn počam od 01. lipnja 2012. godine,

- na iznos od 814,35 kn počam od 01. srpnja 2012. godine,

- na iznos od 820,00 kn počam od 01. kolovoza 2012. godine,

- na iznos od 803,89 kn počam od 01. rujna 2012. godine,

- na iznos od 769,10 kn počam od 01. listopada 2012. godine,

- na iznos od 806,20 kn počam od 01. studenog 2012. godine, pa sve do isplate, u roku od 15 dana.

II Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja protiv tuženika radi isplate iznosa 3.911,52 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim:

- na iznos od 0,11 kn počam od 01. prosinca 2005. godine,

- na iznos od 48,21 kn počam od 01. prosinca 2007. godine,

- na iznos od 47,96 kn počam od 01. siječnja 2008. godine,

- na iznos od 48,84 kn počam od 01. veljače 2008. godine,

- na iznos od 49,31 kn počam od 01. ožujka 2008. godine,

- na iznos od 50,14 kn počam od 01. travnja 2008. godine,

- na iznos od 48,90 kn počam od 01. svibnja 2008. godine,

- na iznos od 62,44 kn počam od 01. lipnja 2008. godine,

- na iznos od 63,22 kn počam od 01. srpnja 2008. godine,

- na iznos od 62,08 kn počam od 01. kolovoza 2008. godine

- na iznos od 62,14 kn počam od 01. rujna 2008. godine,

- na iznos od 62,81 kn počam od 01. listopada 2008. godine,

- na iznos od 96,87 kn počam od 01. studenog 2008. godine,

- na iznos od 64,50 kn počam od 01. prosinca 2008. godine,

- na iznos od 128,98 kn počam od 01. siječnja 2009. godine,

- na iznos od 152,11 kn počam od 01. veljače 2009. godine,

- na iznos od 162,58 kn počam od 01. ožujka 2009. godine,

- na iznos od 133,76 kn počam od 01. travnja 2009. godine

- na iznos od 182,22 kn počam od 01. svibnja 2009. godine,

- na iznos od 137,36 kn počam od 01. lipnja 2009. godine,

- na iznos od 108,52 kn počam od 01. srpnja 2009. godine,

- na iznos od 113,13 kn počam od 01. kolovoza 2009. godine,

- na iznos od 130,53 kn počam od 01. rujna 2009. godine,

- na iznos od 129,02 kn počam od 01. listopada 2009. godine,

- na iznos od 111,42 kn počam od 01. studenog 2009. godine,

- na iznos od 144,44 kn počam od 01. prosinca 2009. godine,

- na iznos od 170,92 kn počam od 01. siječnja 2010. godine,

- na iznos od 208,59 kn počam od 01. veljače 2010. godine,

- na iznos od 199,95 kn počam od 01. ožujka 2010. godine,

- na iznos od 251,06 kn počam od 01. travnja 2010. godine,

- na iznos od 241,37 kn počam od 01. svibnja 2010. godine,

- na iznos od 260,26 kn počam od 01. lipnja 2010. godine,

- na iznos od 177,77 kn počam od 01. srpnja 2010. godine.

III Nalaže se tuženiku R. A. d.d. Z., OIB: …, da tužitelju R. Č., G. P., OIB:…, nadoknadi parnične troškove u iznosu od 9.394,54 kuna (slovima: devettisućatristodevedesetčetirikuneipedesetčetirilipe) zajedno sa zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika ovome sudu radi isplate.

U tužbi navodi da je tužitelj sa tuženikom 23. rujna 2005. godine zaključio Ugovor o kreditu broj … a kojim Ugovorom je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita kreditni iznos od 32.750,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF. Navedenim Ugovorom ugovoren je rok otplate kredita od 84 mjeseca, te je kredit u trenutku podnošenja tužbe u cijelosti otplaćen. Za trajanje otplate kredita po ugovoru kamatna stopa s početnih 5,50% godišnje više puta je mijenjana na štetu tužitelja jednostranom odlukom banke i to temeljem čl. 2. Ugovora. Nadalje, odredbom čl. 7. Ugovora o kreditu ugovorena je otplata u jednaki mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća time da su se uplate po kreditu valutirale sa datumom odobrenja računa banke odnosno ugovorena je primjena valutne klauzule a koja je odredbom presude P-1401/2012 Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. srpnja 2013. godine, proglašena nepoštenom i ništetnom.

U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik (kao II. tuženik) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora tuženik kao trgovac i korisnik kredita kao potrošač nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdila egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 10.09.2004. do 06.08.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

Nadalje, Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva.

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula). Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i Ugovor koji je predmet ove pravne stvari), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, te u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa. Prema odredbi članka 502.c ZPP-a i članka 118. Zakona o zaštiti potrošača, sudska odluka donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u pojedinačnim postupcima povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu.

S obzirom da je pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 10. rujna 2003. i 31. prosinca 2008. godine kao i ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, to je tuženik sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima dužan vratiti tužitelju sve što je primio na temelju takve odredbe ugovora a sve to u svezi s čl. 1111. i čl. 1115. te čl. 1046. ZOO-a.

Člankom 502.c ZPP-a propisano je da fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. istoga zakona, da su određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni i ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, slično navodi i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09) koji navodi da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

Tužitelj nije u mogućnosti odrediti tužbeni zahtjev za isplatu iz razloga što mu tuženik nije dostavio dokumentaciju pa mu je na taj način onemogućio da pravovremeno provede preliminarno knjigovodstveno vještačenje, stoga tužitelj podnosi tzv. stupnjevitu tužbu te se obvezuje tužbeni zahtjev odrediti nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja te je predložio da sud naloži tuženiku da dostavi svu potrebnu dokumentaciju te da nakon provedenog postupka donese presudu će se naložiti tuženiku da isplati tužitelju isplati novčanu tražbinu u domaćoj valuti sa pripadajućom zateznom kamatom kao i troškovima postupka, s tim da će tužitelj novčanu tražbinu pojedinačno odrediti nakon provedenog financijsko- knjigovodstvenog vještačenja.

U pismenom podnesku od 10. ožujka 2021. godine tužitelj je postavio tužbeni zahtjev u kojem predlaže da sud donese presudu da se naloži tuženiku da tužitelju isplati iznos od 40.000,00 kuna zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa sukladno uplatama tužitelja, a koje kamate se obračunavaju po stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje od 1. siječnja 2008. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno koja je do 31. srpnja 2015. određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 1. kolovoza 2015. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

Tužitelj je u pismenom podnesku od 20. rujna 2021. godine a nakon provedenog financijsko-računovodstvenog vještačenja precizirao i određeno postavio tužbeni zahtjev kao u izreci na način da je smanjio tužbeni zahtjev.

2. Tuženik je dostavio odgovor na tužbu u kojoj je istakao prigovor mjesne nadležnosti pozivajući se na odredbe članka. 12 Ugovora o kreditu od 4. kolovoza 2006. godine ističući da su stranke ugovorile mjesnu nadležnost u mjestu sjedišta kreditora, tj. tuženika, a to je ugovorena mjesna nadležnost stvarno nadležnog suda u Z.. Tuženik je istakao da tužitelj nije postavio određeni tužbeni zahtjev pa da je tužbu zbog toga trebalo odbaciti s obzirom na institut stupnjevite tužbe iz čl. 186.b st. 3. ZPP-a je dopušten u slučaju kada tužitelj ne može postaviti određeni tužbeni zahtjev prije nego što dođe do podataka koje mu tuženik ne želi dati a koje prema sadržaju građanskopravnog odnosa je dužan dati, te ističe da je tužitelj mogao ishoditi izvansudski dokumentaciju pa takva okolnost ne opravdava podnošenje stupnjevite tužbe.

Nadalje, osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti te smatra da djelomično ništetnim odredbama Ugovora o kreditu kojima je glavnica kredita vezana uz valutu CHF i kojima je ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva sukladno odlukama tuženika. Ističe da je stav tužitelja neosnovan u kojem smatra da je ovaj postupak samo formalne naravi te da povreda interesa pojedinačnog potrošača direktno proizlazi iz utvrđene povrede kolektivnih interesa u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. U postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pruža se na općenitoj tj. apstraktnoj razini neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava i interesi pojedinih članova grupacije koja traži zaštitu. U istom sporu sudovi nisu izvodili nikakve dokaze na okolnost jesu li sporne odredbe tužiteljevog ugovora o kreditu nepoštene. U tom smislu tuženik ukazuje na stavove VTSRH izražen u presudi Pž-6632/17. Navodi da je tužitelj predmetni ugovor o kreditu zaključio radi kupnje vozila dok se navedene odluke čak ni posredno ne mogu primijeniti na autokredite kako to proizlazi iz navoda VTSRH u presudi Pž-6632/17 u kojoj presudi se navodi "ugovori o kreditu koji sadrže odredbe čijim korištenjem se vrijeđaju kolektivni interesi i prava potrošača sklopljeni radi rješavanja stambenih potreba što je osnovna potreba svakog čovjeka i to većinom u trenutku kada su radi potrage adekvatnog stana po prihvatljivoj cijeni bili iscrpljeni i nestrpljivi nastojeći posljednji korak-traženje kredita obaviti što prije, svrha ugovora o stambenom kreditu je da potrošač dobije određeni iznos novca kojim može riješiti svoj stambeni problem. Cilj samog ugovora je da potrošač putem pravnog posla pod određenim uvjetima stekne pravo dobiti iznos novca kojim može riješiti svoj stambeni problem čime se ostvaruje svrha ugovora." Kako je tužitelj predmetni ugovor uzeo radi kupnje vozila a ne radi rješavanja stambenog pitanja, utvrđenja iz odluke na koje se tužitelj poziva ni na koji način se ne mogu koristiti u ovom postupku.

Nadalje, navodi da odluka donesena u sporu radi zaštite kolektivnih interesa se ne odnose na tužiteljev ugovor o kreditu ali u slučaju da sud zauzme suprotan stav, tužitelj mora dokazati nepoštenost odnosno ništetnost konkretnih ugovornih odredbi na koje okolnosti nije predložio nikakve dokaze.

Isto tako, navodi da sukladno čl. 96 st. 1. i čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007., tužitelj mora dokazati da mu sporne odredbe nisu bile jasne, lako razumljive ili uočljive, a ako isto ne bi dokazao, nije uopće dopušteno ocjenjivati njihovu poštenost, a ako pak nemaju bilo koje od navedena tri obilježja tada se provodi test poštenosti. U tom slučaju potrebnoj je prvenstveno utvrditi je li o spornoj odredbi se pojedinačno pregovaralo a ukoliko nije bilo pojedinačnog pregovaranja, tužitelj mora dokazati da sporna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja, a identične odredbe su sadržane u čl. 81. st. 1. i čl. 84. Zakona o potrošačima iz 2003.

Tuženik ističe da je sporna odredba o valutnoj klauzuli u CHF tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo te da nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

Odlučujući u postupku kolektivne zaštite, žalbeni sud je zaključio da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF bila jasna i lako uočljiva ali da nije bila razumljiva prosječnom potrošaču. VTSRH zaključak o nerazumljivosti odredbe kojom je glavnica vezana za valutu CHF temelji isključivo na informacijama koje su banke potrošačima dale u tzv. predugovornoj fazi kroz oglase i reklame a prije zasnivanja konkretnog odnosa između potrošača i banke. Tako VTSRH u presudi broj Pž-6632/17 navodi da u postupku čiji je predmet kolektivna a ne individualna zaštita potrošača pravno su relevantne samo one informacije koje je pojedina banka vezano za spornu odredbu dala na način koji je dostupan svim potrošačima generalno a ne samo pojedinim potrošačima, te da su informacije koje su pojedini potrošači dobili tijekom pojedinačnih pregovora o sklapanju ponuđenih ugovora relevantne samo za pojedinačni odnosi između banke i određenog potrošača.

Tuženik ističe da je predmetna odredba tužitelju bila jasna, lako uočljiva i razumljiva i to kako na gramatičkoj razini tako i u vidu shvaćanja ukupnosti njegove obveze u budućnosti u okviru realne mogućnosti prognoze budućeg neizvjesnog događaja. Tužitelju su tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF na koje tužitelj je pristao i podnio zahtjev za kredit u CHF. Odredba kojom je ugovorena valutna klauzula sadržana je u čl. 1. ugovora o kreditu, prilikom zaključenja ugovora o kreditu tužitelju uručen okvirni otplatni plan u kojem je iznos anuiteta izražen u CHF. Institut valutne klauzule uveden je kao posljedica dugogodišnjih negativnih iskustava uz financijsku inflaciju i deprecijaciju nekadašnje nacionalne valute zbog čega je taj institut vrlo brzo postao općeprihvaćen kako od strane banaka tako i potrošača. Sukladno stavu VSRH za ocjenu jasnoće i razumljivosti valutne klauzule u CHF odlučno je jesu li na svjetskom ili domaćem tržištu postojale naznake koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, odnosno je li tuženik za takve okolnosti znao ili morao znati i je li ih uskratio tužitelju prilikom sklapanja ugovora. U postupku kolektivne zaštite utvrđeno je da takve okolnosti nisu postojale da nije bilo nikakvih posebnih rizika ili naznaka na globalnom i domaćem tržištu te da je tuženik korisnicima a time i tužitelju dao sve potrebne informacije kojima je sam raspolagao. Razumljivost sporne odredbe procjenjuje se u trenutku zaključenja kredita i podrazumijeva shvaćanje posljedica koje iz nje proizlaze, odnosno utjecaja koji bi na otplatu kredita prouzročio porast vrijednosti CHF ili smanjenje vrijednosti domaće valute u okviru informacija koje su bile poznate tuženiku i koje tužitelju nisu namjerno uskraćene.

Nije sporno da bi svakoj punoljetnoj odrasloj i prosječno opreznoj osobi trebalo biti jasno da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će prilike ud društvu, posebno one ekonomske ostati neizmijenjene a koje uz ostala društvena kretanja kako u našem okruženju, tako i svijetu neminovno utječu na vrijednost a time i tečaj valute.

Ističe da je tuženik tužitelju prije zaključenja ugovora dao sve informacije temeljem kojih je tužitelj mogao donijeti informiranu odluku te je predmetni ugovor solemniziran od strane javnog bilježnika koji je u smislu čl. 57. Zakona o javnom bilježništvu dužan strankama objasniti smisao i sadržaj posla što u praksi uključuje čitanje ugovora pred strankama i raspravljanje o tome je li strankama ugovor razumljiv te odgovara li isti njihovoj pravnoj ozbiljnoj volji.

Nadalje ističe da je u postupku potrebno utvrditi i savjesnost postupanja tužitelja a kako bi isti imao pravo zahtijevati pravnu zaštitu propisanu za potrošača kao slabije stranke u ovom ugovornom odnosu na što upućuje i VSRH u svojoj odluci Revt-575/16. Pojam prosječnog potrošača nastaje kroz praksu suda Europske unije koja ga definira kao osobu koja je razumno dobro informirana, razumno pažljiva i oprezna a ista je definicija sadržana i u preambuli Direktive 2005/29/EZ. smatra da je u ovom postupku potrebno ispitati savjesnost postupanja tužitelja prilikom zaključenja ugovora o kreditu i tijekom njegove otplate odnosno ispitati udovoljava li njegovo postupanje zahtjevima koje je za zaštitu potrošača postavlja Sud Europske unije.

Obveza tuženika obavijestiti potrošač o rizicima određenog ugovora o kreditu ovisi kako o informacijama koje su tuženiku poznate tako i o postupanju i zainteresiranosti samog tužitelja. S obzirom da je tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva odredba smatra da nije uopće dopušteno utvrđivati da bi ona bila nepoštena. Temeljem čl. 96 ZP iz 2007. o određenoj se ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako potrošač nije imao utjecaja na sadržaj te odredbe. To znači da se govori o onim situacijama u kojima potrošač nema drugog izbora nego prihvatiti ugovornu odredbu kakva mu se nudi. U ovom slučaju odredbu u valutnoj klauzuli uz koju će vezati traženi iznos kredita ili odustati u potpunosti od sklapanja ugovora. U konkretnom slučaju stranke su pojedinačno pregovarale o valutnoj klauzuli za koju će se vezati tužiteljev ugovor o kreditu, te je tužitelj mogao birati između ugovora uz valutnu klauzulu uz CHF ili EUR, pa smatra da tužiteljev ugovor nije bio tzv. "uzmi ili ostavi" već je tužitelj tijekom pregovora mogao utjecati na spornu odredbu, otkloniti njenu primjenu ugovaranjem traženog iznosa u kunama ili npr. uz valutnu klauzulu u eurima što je većina potrošača i činila. Stoga smatra da je tuženik prilikom odobrenja i zaključenja predmetnog kredita postupa u skladu s načelom savjesnosti i poštenja vidjevši računa o informacijama koje su mu dostupne i vodeći računa o zaštiti interesa svojih korisnika. Isto tako smatra da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi tužitelja bila lako uočljiva, jasna i razumljiva, a koja je sadržana već u čl. 2. Ugovora o kreditu jer je pisana jednakim slovima kao i ostatak ugovora a razumljivost riječi promjenjiva tuženik ne smatra spornim. Tuženik je tijekom trajanja ugovora o kreditu mijenjao kamatnu stopu pa smatra da tužitelj u ovom postupku mora dokazati da promjene kamatne stope učinjene od strane tuženika nisu bile opravdane i učinjene u skladu s načelom savjesnosti i poštenja odnosno da je tužitelju nastala šteta. Smatra da je kamatnu stopu mijenjao zbog opravdanih razloga a u skladu sa svojim uredno objavljenim i pristupačnim općim aktima čija je primjena bila ugovorena u čl. 9. predmetnog ugovora. U trenutku sklapanja ugovora nije postojala obveza kako tuženika tako ni drugih banaka da u pogledu promjenjive kamatne stope ugovaraju egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni ugovorene kamate. Ističe da je tuženik sukladno zakonima koristio ugovorno ovlaštenje da temeljem svoje odluke mijenja kamatne stope onda kad je za to imao opravdan razlog vodeći se pri tome načelima savjesnosti i poštenja te zabrane zlouporabe prava te je takvo postupanje tuženika bilo u skladu s Direktivom 93/13 EEZ o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima.

Sklapajući Ugovor o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom tužitelj je u naprijed dao suglasnost da se kamatna stopa tijekom otplate kredita promijeni te je stoga trebao očekivati da će kamatna stopa u određenom trenutku se promijeniti te je tuženik obučio svoje djelatnike da potrošačima ukazuju na rizik promjene kamatne stope i da je tužitelj prilikom sklapanja ugovora na taj rizik upozoren i nije mu mogao ostati nepoznat. S obzirom da ugovorne strane nisu sklopile ugovor s fiksnom kamatnom stopom već promjenjivom, tužitelj ne može zahtijevati da mu se vrate iznosi koje je platio kao da je sklopljen Ugovor s fiksnom kamatnom stopom, te u tom smislu smatra da je potrebno ispitati savjesnost i stupanj primijenjene pažnje od strane tužitelja kao potrošača.

Tuženik prigovara visini tužbenog zahtjeva i ističe prigovor zastare.. Predlaže odbaciti tužbu a podredno odbiti te tužitelju naložiti da nadoknadi prouzročeni parnični trošak tuženiku sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja rješenja o trošku.

3. Radi razjašnjenja spornih činjenica sud je izvršio uvid u cjelokupni spis ovoga suda pod poslovnim brojem P-641/2019, tj. uvid u Ugovor o kreditu broj … od 23. rujna 2005. (list 4-6), u kontrolni ispis unosa korištenja (list 8), u otplatnu tablicu i informativni izračun (list 9-12), u obavijest tuženika upućenu tužitelju od 14. svibnja 2008. godine (list 13), u otplatni plan (list 14-15), u sudsku praksu (list 32-40), u promotivne uvjete za odobravanje kredita građanima za kupnju novih automobila u periodu od 11. srpnja 2005. godine do 30. rujna 2009. godine (list 41-43), u Opće uvjete poslovanja sa stanovništvom (list 44-46), u Pravilnik o obračunu kamata i naknada (list 46-58), u tržišne parametre za autokredit s valutnom klauzulom u CHF (list 48), u sudsku praksu (list 68-70), u prijepis knjigovodstvene kartice na dan 13. lipnja 2019. (list 71, 377-383), u otplatni plan (list 72), u članak objavljen u "Pravo i porezi" broj 3/19, ključna aktualna pitanja odnosa iz ugovora o kreditu u švicarskim francima i analiza stajališta sudske prakse (list 73-84), u sudsku praksu (list 89-90, 98-112, 132-134), u otplatni plan (list 135-137), u sudsku praksu (list 138-376), u nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka A. S. (list 392-402), u sudsku praksu (list 413-420, 431-468, 474-480), u očitovanje stalnog sudskog vještaka financijsko-knjigovodstvene struke (list 481-483, 501-508).

4. O istaknutom prigovoru mjesne nenadležnosti ovoga suda po tuženiku, ovaj sud je odlučio svojim rješenjem P-641/2019-14. od 8. studenog 2019. godine na način da je isti odbio kao neosnovan, a koje rješenje je potvrđeno rješenjem Županijskog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem Gž-4922/2019-3. od 24. rujna 2020. godine.

5. Izvedene dokaze sud je cijenio u smislu čl. 8. ZPP-a.

6. Predmet spora je isplata preplaćenog iznosa zbog promjenjive kamatne stope i preplaćenih iznosa temeljem rasta tečaja za valutu CHF-a u odnosu na početni tečaj kakav je važio u trenutku podizanja kredita u ukupnom iznosu od 23.950,05 kuna, a prema uređenom tužbenom zahtjevu, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne iznose.

7. Sporno je među parničnim strankama da li se na predmetni spor primjenjuju pravna utvrđenja po kolektivnoj tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača "Potrošač" iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine, Visokog trgovačkog suda RH Pž-7129/13 od 13.06.2014. godine presuda Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. godine, i da li su odredbe Ugovora o kreditu čl. 2. i 7. nepoštene i ništetne i koji iznos pripada tužitelju po osnovu preplaćenog iznosa zbog promjenjive kamatne stope kao i valutne klauzule, kao i da li je osnovan prigovor zastare.

8. Među strankama nije sporno, a isto proizlazi iz Ugovora o kreditu, da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, dana 23. rujna 2005. godine sklopili Ugovor o kreditu broj … kojim je tuženik odobrio tužitelju kredit za kupnju vozila u iznosu od 32.750,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate, rok otplate kredita 84 mjeseca sa kamatom, a koja kamata je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana koja na dan sklapanja iznosi 5,50% (članak 2.).

Isto tako u članku 1. istoga Ugovora stranke su ugovorile da tužitelj kao korisnik kredita je dužan kreditoru a ovdje tuženiku platiti u anuitetima iznos kredita od 32.750,00 CHF i redovnu kamatu iz točke 2. Ugovora, otplaćuje se u 84 jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio Ugovora. Anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu a prvi anuitet dospijeva na naplatu u mjesecu koji slijedi iza mjeseca u kojem je kredit iskorišten, ali ne kasnije od 31. siječnja 2006. godine. Kredit se otplaćuje u korist banke a uplate po kreditu valutiraju se s datumom odobrenja računa banke.

Isto tako, iz istog Ugovora proizlazi da su stranke ugovorile i osiguranje vraćanja kredita u točki 8., otkaz Ugovora o kreditu u točki 10., te nadležnost suda u slučaju spora u točki 12.

9. Tuženik je dostavio u spis i Opće uvjete poslovanja sa stanovništvom kao dokaz da je prilikom zaključenja ugovora postupao sukladno Općim uvjetima poslovanja a čijim odredbama su propisani opći uvjeti poslovanja, otvaranje računa, formiranje sredstava, raspolaganje sredstvima, davanje punomoći, kamate i naknade i troškovi, obavijest klijentima, gubitak, krađa, oštećenje i uništenje isprave, blokada, amortizacija, zatvaranje računa te otkaz kredita, kreditne kartice, dopuštenog prekoračenja, kredita po tekućem računu, te završne odredbe.

Tako je u članku VI toč. 1. Općih uvjeta propisan način obračuna, pripis, visina i uvjeti i rokovi isplate i naplate kamate i naknade, valutiranje poslovnih promjena i računanje broja dana, da su utvrđeni Pravilnikom o obračunu kamate, Odlukom o kamatnim stopama i Odlukom o visini naknada za usluge banke.

U točki 2. istoga članka Općih uvjeta propisano da visinu kamatnih stopa i naknada banka određuje u zavisnosti od tekućih tržišnih prilika, cijene novca i kapitala na domaćem i inozemnim tržištima, te u toč. 4. istoga članka je propisano da banka obavještava klijenta o promjenama kamatnih stopa i visini naknada te da će se smatrati da je klijent obaviješten danom kada je obavijest o promjeni istaknula u poslovnicama banke ili objavljena u sredstvima javnog informiranja.

10. Tuženik je dostavio i Pravilnik o obračunu kamata i naknada iz 2005. godine, te je u čl. 2. propisao metode obračuna kamata i naknada, kao i obračun stvarnih troškova, te je u čl. 3. istoga Pravilnika definirao kamatne stope te je tako u točki 3.a propisao da fiksne kamatne stope ugovaraju se za cijelo ugovoreno razdoblje i ne mijenjanju se iz prijelaza u jedno obračunsko razdoblje u drugo, a u točki 3.b je propisano da promjenjive kamatne stope (varijabilne) ugovaraju se za razdoblje obračuna kamata (kamatni period), u ugovoru se definira fiksna kamatna marža a referentna kamatna stopa se mijenja redovno na početku svakog obračunskog razdoblja prema kotaciji na tržištu. U čl. 3.c istog pravilnika propisano je da promjenjiva kamatna stopa temeljem odluke banke ugovara se za razdoblje ugovora ali nadležno tijelo banke može je izmijeniti za vrijeme trajanja ugovora bez suglasnosti klijenta. Visina kamatnih stopa definirana je Odlukom o kamatnim stopama a odstupanja od te odluke donosi uprava banke i tijelo na koje uprava delegira ovlaštenje za donošenje odluka o promjeni. Isto tako, propisano je da ugovaranje kamatnih stopa uz promjenjivu kamatnu stopu temeljem odluke banke je promjenjiva kamatna stopa temeljem oduke banke, ugovara se za depozite ili kredite kod kojih banka zadržava pravo promjene kamatnih stopa tijekom ugovornog razdoblja posebnom odlukom. Promjena se može provesti samo na prvi dan obračunskog razdoblja. Kamatna stopa se može ugovoriti na dva načina kao jedinstvena kamatna stopa ili kao bazna kamatna stopa uvećana za kamatnu maržu. Promjenjivost po odluci banke može biti na svakom elementu ugovorene kamatne stope.

11. Tuženik je dostavio i Pravilnik o obračunu kamata i naknada sa datumom primjene 1. siječnja 2011. godine u kojem je također propisao metode obračuna kamata i naknada, definiranje kamatnih stopa, formiranje kamatnih stopa, izračunavanje bazne kamatne stope, te vrste kamatnih stopa u poslovanju s građanima, te je tako propisano da ima promjenjiva kamatna stopa (varijabilna, individualna) je tržišno indeksirana kamatna stopa koja se mijenja na razini pojedinačnog ugovora o kreditu, a zavisno o tržišnim pokazateljima vrijednosti čimbenika za izračun kamatne stope u razdoblju. Periodičnost promjene kamatne stope određena je razdobljem obračuna kamata a po isteku obračunskog razdoblja, obvezno se utvrđuje promjenjiva kamatna stopa za buduće razdoblje po svim čimbenicima bez obzira na visinu promjene u odnosu na prethodno razdoblje. Tržišna kamatna stopa se utvrđuje u pravilu dva radna dana prije početka slijedećeg razdoblja obračuna kamata. I ostali čimbenici za izračun promjenjive kamatne stope utvrđuju se isti dan kada i tržišna kamatna stopa.

Isto tako, propisana je i fiksna kamatna stopa koja je fiksna do isteka pojedinačnog ugovora o kreditu, te portfeljno promjenjiva kamatna stopa koja se mijenja na temelju odluke banke a primjenjuje se u principu kod kredita s anuitetnim načinom otplate, obročne otplate, jednokratne otplate s mjesečnim plaćanjem kamate te kod oročenih depozita za stanovništvo. Banka može usklađivati visinu portfeljnih kamatnih stopa najviše dva puta godišnje. Kod kredita promjene portfeljne kamatne stope može nastupiti i zbog promjene rizika zajmoprimca, te se obračun premija rizika zajmoprimca u principu provodi usporedno s obračunom bazne kamatne stope. Promjenu portfeljne kamatne stope banka objavljuje klijentima na svojoj web stranici 15 dana prije početka primjene, a klijentu se dostavlja informacija s novim obračunom otplatne rate.

Dakle, iz Općih uvjeta kao i pravilnika o obračunu kamata i naknada tuženika proizlazi da promjena kamatne stope se vrši Odlukom o kamatnim stopama banke, te se o visini promijenjene ugovorene kamatne stope samo obavještava korisnik na način da će se smatrati da je klijent obaviješten danom kada je obavijest o promjeni istaknuta u poslovnicama banke ili objavljena u sredstvima javnog informiranja. Dakle, osobno se ni ne dostavlja obavijest o korisniku.

12. Tuženik je dostavio i promotivne uvjete za odobravanje kredita građanima za kupnju novog automobila u periodu od 11. srpnja 2005. do 30. rujna 2005. godine u suradnji s ovlaštenim prodavateljima u kojem su utvrđeni osnovni uvjeti, iznos kredita, rok otplate, kamatna stopa i to 7,45 % redovna godišnja, promjenjiva za kredite uz valutne klauzule u euru 5,50% redovna godišnja, promjenjiva za kredite uz valutnu klauzulu za CHF, te trošak obrade i osiguranja kredita, korištenje kredita, način otplate kredita, kao dokaz da je tužitelj imao mogućnosti zaključiti ugovorni kredit uz drugu valutnu klauzulu ali sa većom kamatnom stopom.

13. Iz otplatne tablice sa prikazom efektivne kamatne stope, utvrđuje se da je prva otplatna rata bila 30. studenog 2005. godine, a da je otplata kredita bila 31. listopada 2012. godine.

14. Uvidom u knjigovodstvenu karticu za navedeni kredit utvrđuje se da je tužitelj 30. studenog 2005. godine uplatio prvu ratu u iznosu od 2.251,25 kuna glavnica i redovna kamata, da bi zadnja rata bila 31. listopada 2012. godine u iznosu od 3.057,39 kuna u koji iznos je uračunata glavnica i kamata.

15. Nesporno je da je Visoki trgovački sud RH u presudi pod poslovnim brojem Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine koja je donesena po žalbi izjavljenoj na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine u parnici tužitelja Udruge Potrošač protiv ovdje R. A. d.d. i drugih, radi zaštite kolektivnih interesa utvrdio u točki 2. da su kamatne stope tuženici mijenjali bez ugovorenih parametara, jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle, o kojoj promjeni se nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, što je imalo za posljedicu nepoštenost odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe.

Nadalje nesporno je da je Vrhovni sud u svojoj odluci Revt-249/14 od 09. travnja 2015. godine odbio revizije tuženika od 1-7 među kojima i R. A. d.d.., a koje su izjavljene protiv presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine kojom je djelomično potvrđena, djelomično preinačena i djelomično ukinuta presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine.

Dakle, u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P- 1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. godine, i Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Revt-249/2014 od 09. travnja 2015. godine, pravomoćno je utvrđeno da je kamatne stope tuženik mijenjao bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle o kojoj promjeni nije pojedinačno pregovarano, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe.

Ovo je značajno zbog toga što sada potrošači u individualnim restitucijskim parnicama, a takva je i ova parnica, imaju mogućnost potraživati preplaćeno s osnove promjenjive kamatne stope u skladu sa člankom 502.c a u svezi članka 502.a ZPP-a. Promjenom kamatne stope, koja je s vremenom mijenjana na štetu tužitelja, došlo je do povećanja mjesečnih anuiteta koje su potrošači bili dužni plaćati u odnosu na anuitete koji su bili ugovoreni prilikom sklapanja ugovora o kreditu.

Nadalje, presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. godine, potvrđena je presuda Visokog trgovačkog suda Republike broj Gž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine kojom je potvrđeno da je između ostalih i tužena u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem Ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarskih franaka a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih Ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime je tuženik postupio suprotno odredbama članka 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 6. kolovoza 2007. godine, a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. godine suprotno odredbama članka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09).

Kolektivni interes potrošača (sadašnjih i budućih), prema navedenim presudama, temelji se na tome da određeni trgovci u svojim standardnim ugovorima ne koriste određene odredbe koje su nepoštene po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača i da njihova poslovna praksa ne bude po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača nepoštena.

Nadalje, navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4.

7. 2013. odnosno presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž- 7129/13 od 13. 6. 2014. i br. Pž-6632/2017-10 od 14. 6. 2018., temeljem odredbe čl.. 502.c ZPP obvezuju ovaj sud, jer se u ovom predmetu radi o individualnom sporu kojeg je pojedinačni potrošač, ovdje tužitelj, pokrenuo protiv ovdje tuženika radi stjecanja bez osnove iznosa kojeg je tuženik na temelju ništetnih odredaba čl. 4. i čl. 7. Ugovora o kreditu od 17. lipnja 2005. godine, u dijelu kojem je redovna kamata promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora i u dijelu kojem se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, dakle, upravo radi zaštite svog pojedinačnog interesa povrijeđenog postupanjem tuženika protivno propisima o zaštiti potrošača, na štetu ovdje tužitelja, a u odnosu na koju povredu propisa o zaštiti potrošača je donesena osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa.

Utoliko što je navedenim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu br. P- 1401/12 od 4. 7. 2013. odnosno Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž- 7129/13 od 13. 6. 2014. i br. Pž-6632/2017-10 od 14. 6. 2018. pružena apstraktna pravna zaštita kolektivnih interesa i prava svih potencijalnih potrošača i koja pravna zaštita nema kompenzacijski karakter, a ne i zaštita svakog potencijalnog potrošača, to tužitelj u ovom sporu ima pravo zahtijevati i isplatu iznosa preko ugovorene kamatne stope od 5,50% godišnje te iznosa anuiteta plaćenog preko iznosa po tečaju švicarskog franka na dan isplate kredita.

16. Stoga, u odnosu na odredbu čl. 2. Ugovora o kreditu od 23. rujna 2005. godine, u dijelu u kojem je redovna kamata promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, za zaključiti je da se radi o neodređenoj ugovornoj odredbi jer je na temelju iste tužitelj jedino znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok, po mišljenju ovog suda, nije mogao ocijeniti zašto, kako i u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kamatna stopa kretati, zbog čega je stav ovog suda da buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva (čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima, Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO), a ujedno je po svom sadržaju, prosječnom potrošaču, objektivno takva ugovorna odredba bila nerazumljiva, dok tuženik nije podnio nikakve dokaze u prilog suprotnom zaključku.

Tuženik nije podnio nikakve dokaze da je tužitelju kao korisniku kredita na razumljiv način objasnio postupak formiranja kamatne stope odnosno koji sve čimbenici utječu na njezino formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja, a na temelju čega bi tužitelj kao prosječni potrošač mogao spoznati učinke koji bi za njega u budućnosti proizašli iz takve ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, pa stoga sud zaključuje da tužitelj kao potrošač nije raspolagao osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju.

Nadalje, u odnosu na odredbu čl. 7. Ugovora o kreditu od 23. rujna 2005. godine, u dijelu u kojem je otplata anuiteta vezana uz valutu švicarski franak, sud zaključuje da tuženik nije na transparentan način informirao tužitelja o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz švicarski franak, o činjenici da je takav rizik veći u odnosu na rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro, a niti o činjenici povećanog rizika istovremenog ugovaranja i promjenjive kamatne stope i valutne klauzule.

Dakle, proizlazi da se o ugovorenoj valutnoj klauzuli kao i o promjenjivoj kamatnoj stopi nije pojedinačno pregovaralo, odnosno, da je navedena odredba ugovora dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, na koju tužitelj nije imao mogućnost utjecaja, te tuženik koji je bankarska institucija u čije poslovanje ulazi sklapanje ugovora o kreditu i koji raspolaže stručnim znanjem, u odnosu na kojeg je tužitelj u „slabijem“ položaju, nije tužitelja informirao o mogućim posljedicama sklapanja navedenog ugovora o kreditu, a tuženik nije dokazao suprotno.

Pravo je tuženika da s aspekta isplativosti svog poslovanja u ugovorima o kreditu ugovara promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, međutim tuženik je bio dužan, nudeći svoj proizvod tužitelju, istog informirati o smislu i sadržaju odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i skrenuti mu pozornosti na parametre o kojima ovisi kamatna stopa i kretanje tečaja švicarskog franka u budućem razdoblju kretanja kredita, a tuženik nije dokazao da je to i učinio.

Dakle, temeljem svega navedenog sud zaključuje da su odredbe čl. 2. i 7. Ugovora o kreditu od 23. rujna 2005. godine, u dijelu u kojem je redovna kamata promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora i u dijelu kojem se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, bile sastavni dio ugovora sastavljenog od strane tuženika, da o tim odredbama između stranaka nije bilo pregovora, niti je tužitelj utjecao na sadržaj istih, čime je tužitelju, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, kao jednom od temeljnih načela obveznog prava, nametnuta obveza koju objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme zaključivanja ugovora, te da su takve odredbe nepoštene sukladno odredbama čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje: ZZP) i čl. 96. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13, dalje: ZZP/07) kojima je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu o pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te u konačnici ništetne, sukladno odredbama čl. 87. st. 1. ZZP i čl. 102. ZZP/07.

17. U odnosu na isplatu po osnovi promjenjive kamatne stope, a polazeći od navedenih utvrđenja ovaj sud zaključuje da odredba čl. 2. kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci banke o kreditima građana prema kojoj visini kamatne stope ovisi isključivo o odluci tuženika i koja ne sadrži kriterij koje će tuženik pri donošenju takve odluke primijeniti nerazumljiva je i nepoštena i kao takva ništetna sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a (NN 96/03) čije odredbe su bile na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu između stranaka.

Odredbom čl. 81. st. 2., 3. i 4. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.

Analizom predmetnog ugovora o kreditu ovaj sud zaključuje da je isti unaprijed formuliran od strane tuženika i da tužitelj nije imao utjecaja na njegov sadržaj. Tuženik je više puta mijenjao ugovorenu kamatnu stopu temeljem ovlasti iz čl. 2. predmetnog ugovora, a kreditor tužitelju nije dostavljao obavijest osobno u kojoj bi naznačio razloge za donošenje odluke o povišenju kamatne stope.

Ovakav način promjene kamatne stope navedenim presudama, a i u ovom postupku je utvrđen kao nepoštena ugovorna odredba zbog čega je taj dio ugovora po navedenim presudama utvrđen ništetnim pravnim poslom sve u skladu sa odredbom čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13). Takva presuda prema odredbi čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13) obvezuje sve ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi isplate koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Tužitelj je tuženiku u konkretnom slučaju na temelju ništetne ugovorne odredbe o načinu utvrđivanja promjenjive kamatne stope isplatio više nego što je ugovoreno, s obzirom da je ugovorena kamatna stopa od 5,50% a tuženik je svojom jednostranom odlukom o promjenjivim kamatnim stopama mijenjao ugovorenu kamatu na način da je istu povećavao.

18. Naime uvidom u prijepis knjigovodstvene kartice po kreditu broj …., utvrđuje se da je tuženik mijenjao kamatnu stopu koja je na dan sklapanja ugovora 23. rujna 2005. godine bila 5,50%, s tim da je za vrijeme otplate kredita kamatna stopa mijenjana i to 1. studenog 2007. godine na 6,45%, dana 1. ožujka 2009. godine 7,75%, dana 1. srpnja 2011. godine na 7,50%, dana 1. listopada 2011. godine 6,75%, i 1. studenog 2012. godine na 12%.

19. U odnosu na prigovor tuženika o zastari potraživanja ovaj sud smatra da je prigovor neosnovan jer temeljem odredbe čl. 215. st.1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 i dr.) zastara počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, a kako je presuda Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu Pž-7129/13-4 donijeta 13. lipnja 2014. godine s kojim datumom je postala i pravomoćna i presuda navedenog Trgovačkog suda u Zagrebu, od tog dana je tužitelj stekao pravo potraživati razliku više plaćenih kamata, zbog čega nije istekao rok iz čl. 225. ZOO-a jer je tužba u ovom predmetu podnesena 6. lipnja 2019. godine, s obzirom da se u konkretnom slučaju primjenjuje opći zastarni rok od pet godina s obzirom da je predmet tužbenog zahtjeva neosnovana isplata preplaćenog iznosa zbog promjenjive kamatne stope i valutne klauzule.

U odnosu na istaknuti prigovor zastare valja navesti da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 u pogledu promjenjive kamatne stope u odnosu na tuženika postala je pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda RH Pž-7129/13 13. lipnja 2014. godine. Prema ustaljenoj sudskoj praksi VSRH rok za restituciju kod ništetnog ugovora teče od svake pojedine isplate, a takvo pravno shvaćanje VSRH je izrazio u presudi i rješenju broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. godine kojom je odbio reviziju Z. b. d.d. Zagreb koja je izjavljena protiv presude i rješenja Županijskog suda u Osijeku Gž-820/17-3 od 29. lipnja 2017. godine, a predmet koje je bilo utvrđenje ništetnosti i isplate dakle u istovjetnoj pravnoj stvari.

Tuženik je istakao i prigovor zastare, a sud je stajališta kako taj prigovor nije osnovan. Naime, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, izraženog u odluci Rev-2245/17-2 od 20.03.2018. godine, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a što je bilo 13. lipnja 2014. godine u odnosu na zahtjev za preplaćene kamate s obzirom da je presuda Trgovačkog suda broj P-1401/12 postala pravomoćna 13. lipnja 2014. godine donošenjem presude Visokog Trgovačkog suda RH Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine, a u odnosu na zahtjev na ime valutne klauzule, donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda pod poslovnim brojem Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. godine, dakle pa se zastarni rok računa od pravomoćnosti navedenih presuda. Tužba u ovom predmetu je podnesena 6. lipnja 2019. godine, to onda svakako nije protekao rok od pet godina koji se računa od 13. lipnja 2014. godine za preplaćene kamate, odnosno od 14. lipnja 2018. godine za valutnu klauzulu.

20. U ovom postupku tužitelj potražuje isplatu preplaćenog iznosa po osnovi promjenjive kamatne stope i po osnovi promjene tečaja valute CHF u odnosu na početni tečaj kako je važio u trenutku podizanja kredita.

21. Budući da je među strankama bila sporna i visina tužbenog zahtjeva, na prijedlog tužitelja sud je odredio knjigovodstveno-financijsko vještačenje po ovlaštenom sudskom vještaku A. S. koji je sačinio nalaz i mišljenje od 25. lipnja 2021. godine (list 392-402).

Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je izračun potrebno sačiniti od trenutka sklapanja ugovora o kreditu pa sve do konačne otplate ugovora o kreditu, te ističe da je ugovorom o namjenskom kreditu od 23. rujna 2005. godine odobren kredit u iznosu od 32.750,00 CHF, obračunato po srednjem tečaju kreditora na dan 4. listopada 2005. godine, te je iznos od 32.750,00 CHF odnosno 156.654,52 kune, doznačen tužitelju na račun i isplaćen.

Iz dostavljene dokumentacije za navedeni kredit utvrđene su promjene kamatne stope i anuiteta, s tim da je kamatna stopa bila 30. studenog 2005. godine 5,50% a anuitet u CHF 470,62. Dana 1. studenog 2007. godine kamatna stopa 6,45% a anuitet u CHF 481,49, 1. svibnja 2008. godine kamatna stopa 6,75% a anuitet u CHF 484,64, 1. ožujka 2009. godine kamatna stopa 7,75% a anuitet u CHF 493,35, te 1. srpnja 2011. godine kamatna stopa 7,50 a anuitet u CHF 492,50, i 1. listopada 2011. godine kamatna stopa 6,75% a anuitet u CHF 490,59. Kamatna stopa na dan odobrenja kredita je 5,50% a anuiteti su obračunavati u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja. Uvidom u otplatni plan i izvatke iz prometa po kreditu, utvrđene su prve promjene kamatne stope sa početnih 5,50% na 6,45% dana 30. studenog 2007. godine, a samim time i anuiteta sa početnih 470,60 CHF na 481,49 CHF, te je tečajna razlika 10,87 CHF. Kredit je otplaćen u cijelosti dana 8. studenog 2012. godine a zadnja mjesečna obveza anuitet po kreditu iznosila je 490,40 CHF, odnosno 2.934,07 kuna, a srednji tečaj R. A. d.d. na dan isplate kredita 4. listopada 2005. godine iznosi 4,7833444 kune za 1 CHF, a srednji tečaj na dan otplate kredita 8. studenog 2012. godine iznosi 6,229490 kuna za 1 CHF.

Vještak je sačinio pregled plaćanja anuiteta po početnom planu, te početni anuitet sa izmijenjenim tečajem, anuitet u kunama s početnim tečajem i tečaj na dan plaćanja, te tako iskazao preplatu po valutnoj klauzuli kao i preplatu promjenjive kamatne stope za cjelokupno vrijeme kredita, te je tako iskazao da je preplata po valutnoj klauzuli 17.677,16 kuna, a preplata zbog promjene kamatne stope 6.272,91 kunu, s tim da je pojedinačno naveo za svaki anuitet kolika je preplata po osnovi valutne klauzule a kolika je preplata po promjenjivoj kamatnoj stopi.

Isto tako, proizlazi da je tužitelj podmirivao uredno anuitete i to dospjelu glavnicu kao i dospjele kamate i to zadnjeg dana u mjesecu u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za valutu važećem za CHF ugovora prema tečajnoj listi tuženika na dan plaćanja. Iznos anuiteta sadrži glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope važeće na dan sklapanja ugovora o namjenskom kreditu na dan 29. rujna 2005. godine. Dana 8. studenog 2012. godine tužitelj je u cijelosti otplatio kredit i to uplatom 490,40 CHF a o čemu je tuženik sačinio obavijest dana 10. studenog 2012. godine.

Iz zaključka i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka Augusta Slivar proizlazi da je vještačenjem utvrđena visina preplaćene kamate po Ugovoru o kreditu broj … sklopljenog dana 23. rujna 2005. godine između stranaka tako što je preplaćena kamata u odnosu na ugovorenu kamatnu stopu u iznosu od 6.272,91 kunu a preplata anuiteta za tečajnu razliku iznosi 17.677,16 kuna.

22. Na nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka tuženik je prigovorio na način da ističe da nema prigovora na matematički izračun vještaka ali da isti ne doprinosi rješavanju ovog spora s obzirom da je izrađen kao da je ugovorena fiksna kamatna stopa iako je nesporno ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Isto tako, navodi da je i ugovorena valutna klauzula a što znači kada CHF slabi u odnosu na HRK onda se kunska protuvrijednost obveze klijenta duga i dospjelog anuiteta smanjuje, a kada CHF u odnosu na HRK jača onda se kunska protuvrijednost obveze i anuiteta povećava. U razdoblju otplate kredita od dana 30. studenog 2005. godine tečajna kretanja su smanjivala kunsku protuvrijednost obveze i anuiteta u prve tri godine otplate a preostalih godina su je povećavala. Ističe da vještak u tablici otplate uzima u obzir negativna kretanja tečaja CHF prema kuni, međutim iste ne prebija s pozitivnim kretanjem tečaja CHF prema kuni a što je suprotno pravnim posljedicama ništetnosti.

Prigovor je dostavljen vještaku na očitovanje s tim da je isti istakao da kao sudski vještak nije ovlaštena davati mišljenja o pravnim pitanjima tako da se nije posebno očitovao na podnesak tuženika.

23. Budući da je tuženik tijekom postupka isticao da se prilikom vještačenja treba uzeti u obzir kretanje tečaja valute u oba smjera, a budući da financijsko- knjigovodstveni vještak A. S. nije uzeo u obzir tu okolnost prilikom sačinjavanja svog nalaza i mišljenja, pa je onda sud glavnu raspravu zaključenu 1. veljače 2022. godine preotvorio i pozvao financijsko-knjigovodstvenog vještaka A. S. da dopuni svoj nalaz od 25. lipnja 2021. u pogledu izračuna preplate po valutnoj klauzuli kao i preplate po promjenjivoj kamatnoj stopi, a što je vještak učinio te je dostavio svoje očitovanje 7. ožujka 2022. godine iz kojeg očitovanja proizlazi da je utvrđena visina preplaćene kamate i obračunate tečajne razlike u ukupnom iznosu od 23.950,07 kuna, i to kamata 6.272,91 kunu te obračunate tečajne razlike 17.677,16 kuna. Isto tako, vještak je i iskazao i sačinio obračun i u situaciji kada su bile negativne razlike u tečaju od tečaja onoga koji je bio na dan isplate, te je tako iskazao da je sa prebijanjem preplata u iznosu od 20.038,55 kuna, odnosno da je preplata kamata 6.272,91 kunu a preplata anuiteta za tečajnu razliku 13.765,64 kune.

24. Sud je nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka od 25. lipnja 2021. godine kao i dopunski nalaz od 7. ožujka 2022. godine u cijelosti prihvatio kao stručan i objektivan, a istom nalazu tužitelj nije prigovarao, a u odnosu na primjedbe tuženika, s obzirom da su iste pravne prirode, a što je vještak naveo u svom očitovanju od 1. listopada 2021. godine.

25. Tužitelj je pismenim podneskom od 18. ožujka 2022. godine postavio tužbeni zahtjev na iznos od 23.950,05 kuna, sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose, a kojim zahtjevom je smanjio tužbeni zahtjev pa nije došlo do preinake tužbe.

26. Međutim, tuženik je tijekom postupka izjavio tužitelju materijalno-pravni prigovor prijeboja i to na ime iznosa manje plaćenih anuiteta iz razloga što je u jednom razdoblju plaćanja tečaj CHF prema kuni bio manji od početnoga.

27. Naime, iz nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka te dopunskog nalaza i mišljenja proizlazi da je početni tečaj na dan odobrenja kredita iznosio 4,783575 kn za jedan CHF. U određenom razdoblju trajanja kreditnog odnosa i otplate kredita (anuiteti plaćeni od 31. prosinca 2005. godine do 30. rujna 2008. godine te u periodu 30. studenog 2008. godine) tužitelj zbog manjeg tečaja švicarskog franka u odnosu na kunu prema tečaju u vrijeme odobrenja kredita, platio manje anuitete kredita, pa kada tužitelj tužbom zahtjeva iznose koje je uslijed tečajnih razlika preplatio, tada bi pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo ukupno preplaćeni iznos umanjiti za manje plaćeni iznos anuiteta.

Dakle, temeljem nalaza i mišljenja i dopunskog nalaza i mišljenja vještaka sud utvrđuje da je tužitelj, računajući samo više plaćene iznose anuiteta preplatio ukupan iznos od 17.677,16 kn (str. 3-4 dopunskog nalaza i mišljenja vještaka, stupac "pozitivna valutna klauzula"), dok je računajući samo manje plaćene iznose uslijed tečajnih razlika ukupno manje platio anuitete od 31. prosinca 2005. godine do 30. rujna 2008. godine te u periodu 30. studenog 2008. godine u iznosu od 3.911,52 kune.

Stoga proizlazi da je zahtjev tužitelja osnovan za iznos od ukupno 13.765,64 kn s osnova valutne klauzule a ne iznos od 17.677,16 kuna.

28. Nakon što se preplaćeni iznosi anuiteta kredita (isključivo pozitivna razlika) u iznosu 17.677,16 kn umanje za manje plaćene iznose u visini 3.911,52 kn, to tužitelju na razliku preplaćenih mjesečnih anuiteta kredita u iznosu 13.765,64 kn te kada se navedenom iznosu pribroji iznos preplate po osnovu kamata 6.272,91 kunu, onda se utvrđuje da tužitelju pripada iznos od 20.038,55 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 1. srpnja 2010. godine do dijela anuiteta 1. studenog 2012. godine, do isplate.

Međutim, kako je tužitelj postavio tužbeni zahtjev za isplatom iznosa od 23.950,05 kuna, a kada se navedeni iznos umanji za iznos od 3.911,52 kune za period kada je bila negativna tečajna razlika, onda je sud tužitelju priznao iznos od 20.038,53 kune zajedno sa zakonskom zateznom kamatom računatom na pojedine iznose kako je to navedeno u točki I izreke ove presude.

29. Kako je nesporno da je ugovor o kreditu unaprijed sastavio tuženik, proizlazi da je do stjecanja u korist tuženika došlo na temelju po tuženiku sastavljenih ništetnih ugovornih odredbi zbog čega tuženik ima položaj nesavjesnog stjecatelja, pa je na tako stečene novčane iznose dužan platiti tužitelju zakonsku zateznu kamatu počevši od prvog sljedećeg dana nakon dana stjecanja, tj. od prvog sljedećeg dana nakon plaćanja svakog pojedinog anuiteta po tužitelju, kako je pobliže određeno pod toč. I. izreke ove presude.

30. Kako je tužbeni zahtjev tužitelja prihvaćen za iznos 20.038,53 kn, to je radi potrebe umanjenja više plaćenih anuiteta za iznos manje plaćenih anuiteta uslijed tečajnih razlika, valjalo tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan radi isplate iznosa 3.911,52 kn (anuiteti od prosinca 2005. godine i dio anuiteta za srpanj 2010. godine u iznosu 177,77 kuna), sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom na najstarije plaćene anuitete, kao pod toč. II. izreke ove presude.

31. Da je ukupno preplaćene iznose anuiteta potrebno umanjiti za iznos manje plaćenih anuiteta uslijed tečajnih razlika, jer ugovorni odnos stranaka temeljem sklopljenog ugovora o kreditu treba sagledavati kao jedan cjelovit odnos sa pravima i obvezama obiju ugovornih strana, te da se tužitelju ne može dosuditi više od onoga što je on stvarno preplatio proizlazi iz pravnog stava u presudi Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž-1431/2021-2 od 7. prosinca 2021. i rješenju VSRH broj Revd 4393/2021-2 od 13. listopada 2021.

32. Odluka o parničnim troškovima temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. ZPP. prema uspjehu stranaka u parnici, pa budući da je tužitelj uspio u postupku sa 84%, onda se uspjeh tuženika od 16% sukladno čl. 154. st. 2. ZPP-a oduzme od uspjeha stranke koja je uspjela u većoj mjeri, pa onda se utvrđuje da je tužitelj uspio u postupku sa 68% i koje troškove u navedenom omjeru bi mu tuženik bio dužan nadoknaditi.

Pri odlučivanju koji će se troškovi priznati tužitelju, sud je u smislu članka 155. st. 1. ZPP-a, priznao samo one troškove koji su bili neophodno potrebni za vođenje ovoga postupka, a imajući u vidu vrijednost predmeta spora prilikom poduzete pojedine parnične radnje.

Sud je tužitelju priznao troškove koji se odnose na sastav tužbe u iznosu od 1.000,00 kuna, za sastav obrazloženog podneska od 5. rujna 2019. godine u iznosu od 1.000,00 kuna, za sastav podneska od 22. rujna 2019. godine u iznosu od 250,00 kuna umjesto traženih 1.000,00 kuna ili 25% Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, budući da isti podnesak spada u tzv. ostale podneske; za zastupanje na ročištu 4. ožujka 2021. godine u iznosu od 1.000,00 kuna, za sastav podneska od 10. ožujka 2021. godine u iznosu od 1.000,00 kuna, za sastav podneska od 20. rujna 2021. godine u iznosu od 1.000,00 kuna, za sastav podneska od 30. rujna 2021. godine u iznosu od 250,00 kuna umjesto traženih 1.000,00 kuna ili 25% Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, budući da isti podnesak spada u tzv. ostale podneske; za sastav podneska od 11. listopada 2021. godine u iznosu od 1.000,00 kuna, za zastupanje na ročištu 1. veljače 2022. godine u iznosu od 1.000,00 kuna, za sastav podneska od 18. ožujka 2022. godine u iznosu od 250,00 kuna umjesto traženih 1.000,00 kuna ili 25% Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, budući da isti podnesak spada u tzv. ostale podneske; za zastupanje na raspravi 14. lipnja 2022. godine u iznosu od 1.000,00 kuna ili ukupno 8.750,00 kuna, trošak PDV-a u iznosu od 2.187,50 kuna, troškove predujma 1.978,00 kuna, sudsku pristojbu na tužbu i presudu u iznosu od 900,00 kuna ili ukupno 13.815,50 kuna.

Tužitelju nije priznat materijalni trošak kopiranja dokumentacije 100,00 kuna kao opravdan i potreban trošak s obzirom da takav trošak ulazi u trošak za sastav tužbe kao i trošak za sastav podneska od 15. srpnja 2019. godine u kojem podnesku obavještava sud da je platio sudsku pristojbu, te sastav podneska od 4. svibnja 2022. godine, to onda sud nalazi da isti trošak nije potreban za vođenje parnice.

Budući da je tužitelj uspio u postupku sa 68% to mu je onda tuženik dužan nadoknaditi troškove postupka u iznosu od 9.394,54 kune, pa je onda sud naložio da navedeni trošak tuženik plati tužitelju u roku od 15 dana i odlučio kao u izreci pod točkom III.

U Grubišnom Polju, 28. srpnja 2022. godine

S u t k i n j a

Milka Katić, v.r

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba, u roku do 15 dana računajući od dana ročišta za objavu presude tj. od 28. srpnja 2022. godine, s tim da rokovi za podnošenje žalbe ne teku od 1. do 15. kolovoza 2022. godine (čl. 348. st. 4. ZPP-a). Žalba se podnosi u tri primjerka putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni sud drugog stupnja.