Poslovni broj: Usž-2496/22-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja Ljiljane Karlovčan-Đurović, predsjednice vijeća, Lidije Rostaš i Senke Orlić-Zaninović, članica vijeća uz višeg sudskog savjetnika – specijalistu Srđana Papića, zapisničara, u upravnom sporu tužitelja M. Ž., OIB: …, G., Austrija, kojeg zastupaju opunomoćenice D. G. i J. P., odvjetnice u Zajedničnom odvjetničkom uredu D. G. i J. P., V., protiv tuženog Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Z., kojeg zastupa S. T., dipl. iur., radi utvrđivanja poreza na dohodak, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-54/21-6 od 13. travnja 2022., na sjednici održanoj 28. srpnja 2022.
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba i potvrđuje se presuda Upravnog suda u Zagrebu poslovni broj: UsI-54/21-6 od 13. travnja 2022.
Obrazloženje
1. Presudom prvostupanjskog suda odbijen je dio tužbenog zahtjeva kojim je tužitelj zahtijevao poništavanje tuženikovog rješenja KLASA: UP/II-410-18/20-01/758, URBROJ: 513-04-20-2 od 14. prosinca 2020. kojim je odbijena njegova žalba izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja KLASA: UP/I-410-23/19-2/13316, URBROJ: 513-7-5-1/20-7 od 13. listopada 2020. kojim je tužitelju za 2013. godinu utvrđena obveza poreza na dohodak.
2. Protiv označene presude tužitelj je podnio žalbu zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu te zbog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 66. st. 1. Zakona o upravnim sporovima – „Narodne novine“ 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21., dalje u tekstu: ZUS).
3. Tužitelj u žalbi ponavlja tužbene navode te tvrdi da u Republici Austriji boravi više od 183 dana godišnje, a da u RH zbog odjavljenog prebivališta ne smije boraviti duže od 90 dana godišnje pa da se ni ne može oporezovati u Republici Hrvatskoj. Tvrdi da bi se članak 4. Ugovora o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja između Republike Austrije i Republike Hrvatske („Narodne novine“ 3/21., dalje: Ugovor o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja) primjenjivao tek ako bi u Republici Austriji boravio kraće od 183 dana godišnje. U odnosu na rezidentnost i životne interese žalitelja, tvrdi da prvostupanjski sud nije održao raspravu ni utvrđivao niz činjenica koje bi mu išle u prilog i koje ukazuju da ima osobni i gospodarski interes u Republici Austriji, da nema boravište u Republici Hrvatskoj i da u Republici Austriji živi više od 30 godina, gdje ima stan i vozilo s austrijskim registarskim tablicama, gdje ostvaruje sve prihode i da Republika Austrija svojom Potvrdom o rezidentnosti potvrđuje da je upravo ona središte njegovih životnih i gospodarskih interesa. Tvrdi da je za vrijeme nastanka porezne obveze valjalo priznati olakšice za sve uzdržavane članove te se poziva na Zakon o porezu na dohodak iz 2004. godine kojim nije bio propisan uvjet da se uvećanje osobnog odbitka priznaje na temelju podnesene godišnje porezne prijave ili na temelju zahtjeva za priznavanje tog prava u posebnom postupku kako je to propisano trenutačno važećim Zakonom o porezu na dohodak.
4. Tužitelj tvrdi da nema u posjedu nekretninu u Republici Hrvatskoj gdje dolazi isključivo kao gost u posjetu kćeri te da od iste nema ni ključ, a da je sa suprugom samo formalno u braku, no da nemaju bliski odnos. Navodi da prvostupanjski sud nije provodio dokaz saslušanjem stranke bez kojeg nije ni mogao utvrditi činjenice s kojom republikom ga vežu životni interesi. Navodi da je odjavio svoje prebivalište u MUP-u, a što znači da u RH može provesti godišnje najviše 90 dana, koja činjenica bi se trebala vrednovati, što sud ignorira navodeći da se prebivalište utvrđuje na temelju poreznih zakona. Citira članak 4. stavak 2. Ugovora te članak 43. stavak 5. Općeg poreznog zakona. Slijedom navedenoga predlaže poništiti prvostupanjsku presudu.
5. Tuženik, iako uredno pozvan, nije podnio odgovor na žalbu.
6. Žalba je neosnovana.
7. Po ocjeni ovog suda, nije osnovan žalbeni razlog bitne povrede pravila sudskog postupka jer je prvostupanjski upravni sud, suprotno tvrdnji žalitelja, pravilno primijenio odredbe ZUS-a. Naime, Upravni sud nije počinio nijednu postupovnu pogrešku do koje bi došlo zbog neprimjenjivanja ili pogrešnog primjenjivanja postupovnih pravila propisanih odredbama ZUS-a.
8. Iz spisa proizlazi da je prvostupanjski sud pri utvrđivanju činjeničnog stanja u sporu, uz činjenice koje je sam utvrdio, uzeo u obzir i činjenice utvrđene u postupku donošenja osporavane odluke.
9. Tako je utvrđeno da je tužitelj državljanin Republike Hrvatske rezident Republike Austrije o čemu prileži i potvrda, a da u Republici Hrvatskoj ima suprugu s kojom je u braku od 21. kolovoza 1993. i malodobnu kćer koje uzdržava, da je tužiteljeva supruga suvlasnica nekretnine na adresi J., gdje obje imaju neprekidno prijavljeno prebivalište, time da je tužiteljev sin rođen 31. svibnja 1994. na istoj adresi imao prijavljeno prebivalište do 21. lipnja 2019. Dakle 2013. je imao 19. godina i živio sa majkom i sestrom na navedenoj adresi.
10. Rezidentnost osobe je uređena člankom 4. Ugovora o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja pa je u stavku 2. alineji 2. navedeno da ako je prema odredbama stavka 1., fizička osoba rezident obiju država ugovornica, onda se njezin status određuje na način da se smatra rezidentom samo one države u kojoj ima prebivalište, a ako ima prebivalište u objema državama, smatrat će se da je rezident samo one države s kojom ima uže osobne i gospodarske odnose (središte životnih interesa).
11. Po ocjeni ovog suda, u postupku koji je prethodio sudskom postupku pravilno je utvrđeno da je središte tužiteljevih životnih interesa u Republici Hrvatskoj, kako je pravilno ocijenio i prvostupanjski sud, a unatoč navodima tužitelja da u kuću kod svoje obitelji dolazi kao gost, da sa suprugom nema bliske odnose i da nema ključ te kuće. Tužitelj u žalbi tvrdi da u Austriji živi preko 30 godina, (u tužbi navodi da u
od 21. kolovoza 1993. je u
Republici Austriji ima prijavljeno prebivalište od 2008.), a
braku sa suprugom s kojom ima dvoje djece (sina rođenog 1994. i kćer rođenu 2005. godine) pa je životno nelogično da s Republikom Hrvatskom nema uže osobne i gospodarske odnose i da u Republici Hrvatskoj u promatranom razdoblju nije bilo središte njegovih životnih interesa.
12. Iz svega navedenog proizlazi da žaliteljevim navodima nisu dovedene u sumnju odlučne činjenice kako ih je utvrdio prvostupanjski sud pa zbog toga i ovaj sud prihvaća tako utvrđeno činjenično stanje, a na tako utvrđeno činjenično stanje je pravilno primijenio odgovarajuće odredbe Ugovora o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja, Zakona o porezu na dohodak („Narodne novine“ 177/04., 73/08., 80/10., 114/11., 22/12., 144/12., 120/13., 125/13., 148/13.) i Općeg poreznog zakona („Narodne novine“ 147/08., 18/11., 78/12., 136/12., 73/13.).
13. Ovdje valja navesti da je tužitelj tijekom postupka pred upravnim tijelima i pred prvostupanjskim sudom isticao iste prigovore na koje su odgovorila upravna tijela, a potom i prvostupanjski sud uz razložno obrazloženje koje ovaj sud radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja prihvaća u cijelosti.
14. Ocjenjujući zakonitost pobijane prvostupanjske presude u granicama razloga navedenih u žalbi ovaj sud je ocijenio presudu zakonitom, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog prava.
15. Kako je utvrđeno da ne postoje razlozi zbog kojih žalitelj pobija prvostupanjsku presudu, kao ni razlozi na koje Visoki upravni sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju odredbe članka 74. stavka 1. ZUS-a, žalba je odbijena kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda.
U Zagrebu 28. srpnja 2022.
Predsjednica vijeća
Ljiljana Karlovčan-Đurović
