Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: 4 Kž-153/2022-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca Vlaste Patrčević Marušić, predsjednice vijeća, te Tomislava Brđanovića i Igora Pavlica, članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Ane-Marije Runjić, u kaznenom predmetu protiv optuženih T. Š. i dr., zbog kaznenih djela iz čl. 236. st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj: 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15, dalje: KZ/11) i dr., odlučujući o žalbi Općinskog državnog odvjetništva u Zadru (dalje: ODO Zadar) protiv presude Općinskog suda u Zadru poslovni broj K-136/2019-36 od 15. srpnja 2021., u sjednicama vijeća održanima 13. lipnja 2022. i 28. srpnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba ODO Zadar kao neosnovana i potvrđuje pobijana presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvoga stupnja optuženi T. Š. i M. I. proglašeni su krivima zbog počinjenja kaznenog djela protiv imovine i to optuženi T. Š. prijevarom iz čl. 236. st. 1. KZ/11 (valja primijetiti da je prvostupanjski sud primijenjeni kazneni zakon označio i primjenom ZID KZ iz Narodnih novina 101/17, 118/18 i 126/19, koji zakoni nisu važili u vrijeme počinjenja djela, niti su povoljniji za optuženike) te optuženi M. I. pomaganjem u prijevari iz čl. 236. st. 1. u vezi čl. 38. KZ/11. Optuženi T. Š. proglašen je krivim i zbog počinjenja kaznenog djela krivotvorenja, krivotvorenjem isprave iz čl. 278. st. 3. u vezi st. 1. KZ/11. Za počinjena kaznena djela po čl. 51. KZ/11 optuženom T. Š. su utvrđene pojedinačne kazne i to za kazneno djelo prijevare kazna zatvora u trajanju od deset mjeseci, a za kazneno djelo krivotvorenja isprave kazna zatvora od osam mjeseci. Na temelju čl. 51. KZ/11 optuženik je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine. Na temelju čl. 56. KZ/11 optuženiku je izrečena uvjetna osuda s rokom kušnje od četiri godine. Optuženi M. I. osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci, na temelju čl. 56. KZ/11 optuženiku je izrečena uvjetna osuda s rokom provjeravanja od dvije godine.

1.1. Na temelju čl. 158. st. 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj: 152/08., 76/09., 80/11., 120/11., 91/12., 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19., dalje: ZKP/08, valja primijetiti da sud prvog stupnja nije označio puni naziv primijenjenog postupovnog propisa uz navođenje brojeva Narodnih novina u kojima je isti objavljen) prihvaćen je imovinsko-pravni zahtjev pravnog slijednika oštećenika T. g. d.o.o. u stečaju na način da je optuženom T. Š. naloženo da oštećeniku isplati iznos od 37.500,00 kn, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 14. srpnja 2016. pa do isplate.

1.2. Optuženom T. Š. određena je posebna obveza uz uvjetnu osudu iz čl. 62. st. 1. toč. 1. KZ/11 na način da mu je naloženo da naknadi štetu (ispravno popravi štetu) i oštećenom društvu T. g. d.o.o. u stečaju isplati iznos od 37.500,00 kn u roku od tri mjeseca od pravomoćnosti presude. Optuženik je upozoren po čl. 58. st. 5. KZ/11 na mogućnost opoziva uvjetne osude.

2. Na temelju čl. 148. st. 1. ZKP/08, optuženici su dužni platiti troškove kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 6. ZKP/08 u paušalnoj svoti od 1.000,00 kn svaki u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude.

3. Protiv te presude žalbe je podnijelo ODO Zadar i to samo u odnosu na optuženog M. I. zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o posebnim obvezama i imovinsko-pravnom zahtjevu s prijedlogom da viši sud ukine pobijanu presudu i predmet vrati na ponovno suđenje i odluku.

4. Optuženici nisu dogovorili na žalbu državnog odvjetnika, koja im je dostavljena na znanje.

5. U smislu čl. 474. st. 1. ZKP/08 spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Varaždinu na obvezno razgledanje.

6. Stranke nisu predlagale da ih se obavijesti o drugostupanjskoj sjednici, a sud drugog stupnja ne nalazi korisnim pozivanje stranaka radi razjašnjenja stvari.

7. Žalba državnog odvjetnika nije osnovana.

8. U povodu podnijete žalbe ovaj sud drugog stupnja je pobijanu presudu ispitao u povodu žalbe po službenoj dužnosti u smislu čl. 476. st. 1. toč. 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj: 152/08., 76/09., 80/11., 120/11., 91/12., 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. i 80/22., dalje: ZKP/08-22), ne nalazeći povrede odredaba kaznenog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti, niti da bi kazneni zakon bio povrijeđen na štetu optuženika.

9. U podnijetoj žalbi državni odvjetnik osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja osporavajući činjenična utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda o tome da je sudioništvo optuženog M. I. bilo u ulozi pomagača, tvrdeći da je isti supočinitelj kaznenog djela prijevare, kako je i optužen. Ove zaključke državni odvjetnik osporava navođenjem da je u prvostupanjskoj presudi utvrđeno da su radnje opisane u činjeničnom opisu poduzete na temelju dogovora obojice optuženika. Nadalje, optuženi M. I. je sklopio i potpisao ugovor o ustupu potraživanja između društva M. I. j.d.o.o. i društva Z. i. j.d.o.o. Osim toga, državni odvjetnik tvrdi da je optuženi M. I. potpisao obrazac zahtjeva za naplatu i ovjerio pečatom društva, koji obrazac je optuženi T. Š. predao Fini. Državni odvjetnik poziva se i na dio obrane optuženog T. Š. kod prvog ispitivanja da je veći dio novca koji je podigao s računa društva predao optuženom M. I.. Dodaje se i tvrdnja da optuženi M. I. kao direktor dva trgovačka društva zasigurno ima iskustva u vođenju i radu trgovačkih društava. Konačno, državni odvjetnik navodi da iz iskaza svjedoka Z. S. proizlazi da mu je optuženi I. u telefonskom razgovoru uvjeravao da je sve u redu i da on nije kriv. Iz svega navedenoga državni odvjetnik izvodi zaključak da je optuženi Ilić supočinitelj s optuženim Š. kaznenog djela prijevare iz čl. 236. st. 1. KZ/11.

10. Državni odvjetnik nije u pravu kada ovakvom argumentacijom pokušava osporiti činjenična utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda o obliku sudioništva optuženog I. u kaznenom djelu prijevare. Iako je u pobijanoj presudi utvrđeno da je postojao dogovor o naplati nepostojećeg potraživanja od oštećenog društva T. c. d.o.o. između obojice optuženika i da je optuženi I. potpisao ugovor o ustupu potraživanja između društava Z. i. j.d.o.o. i M. I. j.d.o.o., preostale činjenice koje se spominju u žalbi državnog odvjetnika nisu odlučne niti važne činjenice u provedenom postupku jer im takvu funkciju nije dao državni odvjetnik u podnijetoj optužnici. U činjeničnom opisu optužnice ne tvrdi se da bi optuženi I. potpisao i pečatom ovjerio zahtjev za naplatu koji je optuženi Š. predao na Finu. Obranu optuženog Š. o podjeli novčanih sredstava sud prvog stupnja je osnovano otklonio jer je u verziji obrane s rasprave ovaj optuženik, a to tijekom čitavog postupka tvrdi i optuženi I., iskazao da je isključivo on zadržao čitav iznos pribavljene imovinske koristi. Pitanje naknadnog razgovora, dakle nakon počinjenja kaznenog djela, kako to proizlazi iz iskaza svjedoka S. i obrane optuženog I., nije relevantno za utvrđivanje oblika sudioništva optuženog I. u kaznenom djelu. Naprotiv, prvostupanjski sud je vrlo jasno i razložnom argumentacijom (odlomci 2. do 6. na 11. stranici pobijane presude) utemeljenoj na sadržaju izvedenih dokaza, a u vezi s određenjem odlučnih i važnih činjenica iz činjeničnog opisa optužnice, odgovorio na činjenična pitanja oblika sudioništva optuženog I., dajući i ogovarajući pravni zaključak da se radi o pomaganju. Prema čl. 38. KZ/11 pomaganje je opisano kao pomaganje s namjerom u počinjenju kaznenog djela, a radnje koje je na temelju dogovora optuženika poduzeo optuženi I. predstavljaju pomagačke radnje. To su radnje osnivanja društva M. I. j.d.o.o., izdavanje punomoći za raspolaganje novčanim sredstvima po bankovnom računu društva i potpisivanje ugovora o ustupu potraživanja, s obzirom na to da je sve radnje koje se odnose na pribavljanje zadužnice, popunjavanje zadužnice, predaju iste na naplatu na Finu, ali i razgovore s svjedokom S. prije naplate zadužnice poduzeo isključivo optuženi Š., koji je i prisvojio cjelokupni iznos imovinske koristi. Stoga radnje optuženog I. kojima je omogućeno i olakšano ostvarenje kaznenog djela optuženog Š. predstavljaju isključivo pomagačke radnje, pa stoga žalba državnog odvjetnika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana.

11. Žalba državnog odvjetnika zbog odluke o imovinsko-pravnom zahtjevu u odnosu na optuženog M. I. nije dopuštena. Ovo iz razloga jer je imovinsko-pravni zahtjev ovlašten postaviti i njime raspolagati isključivo oštećenik, koji je i ovlašten prema čl. 464. st. 4. ZKP/08-22 pobijati odluku prvostupanjskog suda o imovinsko- pravnom zahtjevu. U konkretnom predmetu nema žalbe oštećenika protiv odluke o imovinsko-pravnom zahtjevu. Prema pravnom shvaćanju Kaznenog odjela Vrhovnog suda Hrvatske iz 1989. (citirano prema presudi Županijskog suda u Zagrebu broj Kžzd-201/2017-4 od 8. svibnja 2018.) "žalba državnog odvjetnika zbog odluke o imovinsko-pravnom zahtjevu nije dopuštena, osim u slučaju kad je sud donio odluku protivno zakonskim odredbama, na štetu optuženika." U konkretnom slučaju državni se odvjetnik žali navodeći kako je prvostupanjski sud propustio donijeti odluku o imovinsko-pravnom zahtjevu u odnosu na optuženog I., no državni odvjetnik nije ovlašten podnijeti žalbu jer se radi o propustu prvostupanjskog suda u korist tog optuženika (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske presuda I Kž-356/2020-7 od 6. listopada 2021.). Pitanje propusta odlučivanja o postavljenom imovinsko-pravnom zahtjevu, iako se državni odvjetnik ne žali po toj osnovi, ne predstavlja niti relativno bitnu povredu odredaba kaznenog postupka (presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj I Kž-156/2018-4 od 19. travnja 2018.). Iz navedenih razloga odbijena je, jedinstvenom odlukom, žalba državnog odvjetnika zbog odluke o imovinsko- pravnom zahtjevu u odnosu na optuženog Ilića.

12. S obzirom na to da prvostupanjska presuda ne sadrži odluku o imovinsko- pravnom zahtjevu u odnosu na optuženog I., to nisu ispunjene pretpostavke da se ovom optuženiku izrekne posebna obveza iz čl. 62. st. 1. toč. 1. KZ/11, za donošenje koje odluke je pretpostavka dosuđenje imovinsko-pravnog zahtjeva i nalaganje optuženiku izvršenja imovinsko-pravnog zahtjeva.

13. Državni odvjetnik se ne žali u odnosu na sadržaj posebne obveze za optuženog Š., pa ovaj sud može samo konstatirati činjenicu da je odlukom o imovinsko-pravnom zahtjevu oštećeniku dosuđena i zakonska zatezna kamata (bez oznake stope iste prema čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima – "Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21), dok odlukom o posebnoj obvezi nije obuhvaćena zakonska zatezna kamata na iznos prouzročene štete, što nije do kraja u skladu s odredbom čl. 62. st. 1. toč. 1. KZ/11.

14. Slijedom izloženoga odbijena je žalba državnog odvjetnika te je pobijana presuda potvrđena primjenom čl. 482. ZKP/08.

U Varaždinu 28. srpnja 2022.

Predsjednica vijeća

Vlasta Patrčević Marušić