Republika Hrvatska

Općinski sud u Bjelovaru

Stalna služba u Garešnici

Garešnica, Vladimira Nazora 22

Poslovni broj: P-258/2022-5

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru, Stalna služba u Garešnici, po sucu toga suda Ivanu Poljaku kao sucu pojedincu, u parničnom predmetu tužitelja J. V. iz G., V. N. 14, OIB: … i Z. V. iz G., V. N. 14, OIB: …, zastupanog po skrbnici J. V., kao nasljednici iza pok. E. V. iz G., V. N. 14, OIB:…, oboje zastupani po punomoćnici I. B. A., odvjetnici u G., protiv tuženika E. & S. B. d.d. R., J. trg 3a, OIB:…, zastupanog po punomoćnicima iz O. D. M., K. & partneri, odvjetnicima u Z., radi isplate, dana 22. srpnja 2022. godine,

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da je povučen tužbeni zahtjev koji glasi:

I. "Utvrđuje se da je ništetan Ugovor o kreditu broj … koji su dana 11. svibnja 2005. godine u G. sklopili tužitelj E. V. iz G., V. N. 14, OIB: … kao korisnik kredita i tuženik E. & S. B. d.d., J. trg 3/a, R., OIB: ….

II. Nalaže se tuženoj E. & S. B. d.d., J. trg 3/a, R., OIB: …, da tužitelju E. V. iz G., V. N. 14, OIB: … isplati iznos od 19.987,00 CHF u protuvrijednosti kuna uvećan za iznos naknade za prijevremeni povrat kredita, kao i da tužitelju isplati i iznos od 47.000,00 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na mjesečno otplaćene iznose anuiteta od sljedećeg dana od dana uplate pa sve do isplate, s time da zakonska zatezna kamata na naplaćeni iznos naknade za prijevremeni povrat kredita teče od 15. ožujka 2014. godine pa sve do isplate.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove ovog parničnog postupka zajedno sa zakonskom zateznom kamatom obračunatom od donošenja prvostupanjske presude pa sve do isplate. „

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe točke 2. i 7. Ugovora o kreditu broj … koji su dana 11. svibnja 2005. godine u G. sklopili E. V. iz G., V. N. 14, OIB: … kao korisnik kredita i tuženik E. & S. B. d.d., J. trg 3/a, R., OIB: …, u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula, da je ništetna i bez pravnog učinka odredba točke 8. Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu sa važećim odlukama Banke, da je ništetna i bez pravnog učinka odredba članka 10. Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena naknada za slučaj prijevremenog povrata kredita.

II. Nalaže se tuženiku E. & S. B. d.d., J. trg 3/a, R., OIB: …, da tužiteljici J. V. iz G., V. N. 14, OIB: …, u roku od 15 dana isplati iznos od 23.995,33 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom u visini prosječne kamatne stope iz članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosnima uvećane za tri postotna poena koja se obračunava na

- na iznos od 13,06 kn od 02. rujna 2005. godine

- na iznos od 9,02 kn od 02. listopada 2005. godine

- na iznos od 7,64 kn od 02. studenog 2005. godine - na iznos od 6,78 kn od 02. prosinca 2005. godine

- na iznos od 7,56 kn od 02. siječnja 2006. godine

- na iznos od 0,58 kn od 02. veljače 2006. godine

- na iznos od 11,75 kn od 08. studenog 2008. godine

- na iznos od 35,34 kn od 14. siječnja 2009. godine

- na iznos od 48,98 kn od 05. veljače 2009. godine

- na iznos od 53,60 kn od 05. ožujka 2009. godine

- na iznos od 32,87 kn od 08. travnja 2009. godine

- na iznos od 40,86 kn od 06. svibnja 2009. godine

- na iznos od 27,36 kn od 04. lipnja 2009. godine

- na iznos od 16,25 kn od 04. srpnja 2009. godine

- na iznos od 14,80 kn od 08. kolovoza 2009. godine

- na iznos od 25,92 kn od 08. rujna 2009. godine

- na iznos od 18,00 kn od 02. listopada 2009. godine

- na iznos od 21,00 kn od 06. studenog 2009. godine

- na iznos od 30,78 kn od 02. prosinca 2009. godine

- na iznos od 42,46 kn od 13. siječnja 2010. godine

- na iznos od 51,84 kn od 04. veljače 2010. godine

- na iznos od 53,02 kn od 02. ožujka 2010. godine

- na iznos od 77,86 kn od 07. travnja 2010. godine

- na iznos od 72,71 kn od 02. svibnja 2010. godine

- na iznos od 78,68 kn od 02. lipnja 2010. godine

- na iznos od 146,06 kn od 17. srpnja 2010. godine

- na iznos od 130,72 kn od 02. kolovoza 2010. godine

- na iznos od 188,02 kn od 21. rujna 2010. godine

- na iznos od 161,17 kn od 19. listopada 2010. godine

- na iznos od 134,75 kn od 02. studenog 2010. godine - na iznos od 204,47 kn od 02. prosinca 2010. godine

- na iznos od 239,95 kn od 02. siječnja 2011. godine

- na iznos od 213,40 kn od 02. veljače 2011. godine

- na iznos od 221,58 kn od 02. ožujka 2011. godine

- na iznos od 189,83 kn od 07. travnja 2011. godine

- na iznos od 212,00 kn od 06. svibnja 2011. godine

- na iznos od 286,00 kn od 17. lipnja 2011. godine

- na iznos od 283,99 kn od 02. srpnja 2011. godine

- na iznos od 385,04 kn od 03. kolovoza 2011. godine

- na iznos od 405,31 kn od 06. rujna 2011. godine

- na iznos od 289,85 kn od 02. listopada 2011. godine

- na iznos od 286,40 kn od 06. studenog 2011. godine - na iznos od 272,21 kn od 06. prosinca 2011. godine

- na iznos od 297,29 kn od 06. siječnja 2012. godine

- na iznos od 316,41 kn od 07. veljače 2012. godine

- na iznos od 314,83 kn od 06. ožujka 2012. godine

- na iznos od 303,50 kn od 06. travnja 2012. godine

- na iznos od 308,08 kn od 06. svibnja 2012. godine

- na iznos od 316,04 kn od 06. lipnja 2012. godine

- na iznos od 306,43 kn od 06. srpnja 2012. godine

- na iznos od 311,26 kn od 09. kolovoza 2012. godine

- na iznos od 301,06 kn od 06. rujna 2012. godine

- na iznos od 291,01 kn od 06. listopada 2012. godine

- na iznos od 305,41 kn od 06. studenog 2012. godine - na iznos od 299,17 kn od 06. prosinca 2012. godine

- na iznos od 308,88 kn od 06. siječnja 2013. godine

- na iznos od 288,91 kn od 09. veljače 2013. godine

- na iznos od 297,66 kn od 06. ožujka 2013. godine

- na iznos od 310,42 kn od 06. travnja 2013. godine

- na iznos od 298,32 kn od 04. svibnja 2013. godine

- na iznos od 270,53 kn od 06. lipnja 2013. godine

- na iznos od 273,78 kn od 06. srpnja 2013. godine

- na iznos od 276,08 kn od 03. kolovoza 2013. godine

- na iznos od 285,53 kn od 06. rujna 2013. godine

- na iznos od 300,59 kn od 05. listopada 2013. godine

- na iznos od 294,52 kn od 06. studenog 2013. godine - na iznos od 300,23 kn od 06. prosinca 2013. godine

- na iznos od 299,39 kn od 04. siječnja 2014. godine

- na iznos od 309,78 kn od 02. veljače 2014. godine

- na iznos od 317,69 kn od 02. ožujka 2014. godine

- na iznos od 1.530,23 kn od 07. ožujka 2014. godine

- na iznos od 9.312,91 kn od 18. ožujka 2014. godine, pa sve do isplate

III. Nalaže se tuženiku E. & S. B. d.d., J. trg 3/a,

R., OIB: …, da tužitelju Z. V. iz G., V. N. 14, OIB: …, u roku od 15 dana isplati iznos od 23.995,33 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom u visini prosječne kamatne stope iz članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosnima uvećane za tri postotna poena koja se obračunava na

- na iznos od 13,06 kn od 02. rujna 2005. godine

- na iznos od 9,02 kn od 02. listopada 2005. godine

- na iznos od 7,64 kn od 02. studenog 2005. godine - na iznos od 6,78 kn od 02. prosinca 2005. godine

- na iznos od 7,56 kn od 02. siječnja 2006. godine

- na iznos od 0,58 kn od 02. veljače 2006. godine

- na iznos od 11,75 kn od 08. studenog 2008. godine

- na iznos od 35,34 kn od 14. siječnja 2009. godine

- na iznos od 48,98 kn od 05. veljače 2009. godine

- na iznos od 53,60 kn od 05. ožujka 2009. godine

- na iznos od 32,87 kn od 08. travnja 2009. godine

- na iznos od 40,86 kn od 06. svibnja 2009. godine

- na iznos od 27,36 kn od 04. lipnja 2009. godine

- na iznos od 16,25 kn od 04. srpnja 2009. godine

- na iznos od 14,80 kn od 08. kolovoza 2009. godine

- na iznos od 25,92 kn od 08. rujna 2009. godine

- na iznos od 18,00 kn od 02. listopada 2009. godine

- na iznos od 21,00 kn od 06. studenog 2009. godine

- na iznos od 30,78 kn od 02. prosinca 2009. godine

- na iznos od 42,46 kn od 13. siječnja 2010. godine

- na iznos od 51,84 kn od 04. veljače 2010. godine

- na iznos od 53,02 kn od 02. ožujka 2010. godine

- na iznos od 77,86 kn od 07. travnja 2010. godine

- na iznos od 72,71 kn od 02. svibnja 2010. godine

- na iznos od 78,68 kn od 02. lipnja 2010. godine

- na iznos od 146,06 kn od 17. srpnja 2010. godine

- na iznos od 130,72 kn od 02. kolovoza 2010. godine

- na iznos od 188,02 kn od 21. rujna 2010. godine

- na iznos od 161,17 kn od 19. listopada 2010. godine

- na iznos od 134,75 kn od 02. studenog 2010. godine - na iznos od 204,47 kn od 02. prosinca 2010. godine

- na iznos od 239,95 kn od 02. siječnja 2011. godine - na iznos od 213,40 kn od 02. veljače 2011. godine

- na iznos od 221,58 kn od 02. ožujka 2011. godine

- na iznos od 189,83 kn od 07. travnja 2011. godine

- na iznos od 212,00 kn od 06. svibnja 2011. godine

- na iznos od 286,00 kn od 17. lipnja 2011. godine

- na iznos od 283,99 kn od 02. srpnja 2011. godine

- na iznos od 385,04 kn od 03. kolovoza 2011. godine

- na iznos od 405,31 kn od 06. rujna 2011. godine

- na iznos od 289,85 kn od 02. listopada 2011. godine

- na iznos od 286,40 kn od 06. studenog 2011. godine - na iznos od 272,21 kn od 06. prosinca 2011. godine

- na iznos od 297,29 kn od 06. siječnja 2012. godine

- na iznos od 316,41 kn od 07. veljače 2012. godine

- na iznos od 314,83 kn od 06. ožujka 2012. godine

- na iznos od 303,50 kn od 06. travnja 2012. godine

- na iznos od 308,08 kn od 06. svibnja 2012. godine

- na iznos od 316,04 kn od 06. lipnja 2012. godine

- na iznos od 306,43 kn od 06. srpnja 2012. godine

- na iznos od 311,26 kn od 09. kolovoza 2012. godine

- na iznos od 301,06 kn od 06. rujna 2012. godine

- na iznos od 291,01 kn od 06. listopada 2012. godine

- na iznos od 305,41 kn od 06. studenog 2012. godine - na iznos od 299,17 kn od 06. prosinca 2012. godine

- na iznos od 308,88 kn od 06. siječnja 2013. godine

- na iznos od 288,91 kn od 09. veljače 2013. godine

- na iznos od 297,66 kn od 06. ožujka 2013. godine

- na iznos od 310,42 kn od 06. travnja 2013. godine

- na iznos od 298,32 kn od 04. svibnja 2013. godine

- na iznos od 270,53 kn od 06. lipnja 2013. godine

- na iznos od 273,78 kn od 06. srpnja 2013. godine

- na iznos od 276,08 kn od 03. kolovoza 2013. godine

- na iznos od 285,53 kn od 06. rujna 2013. godine

- na iznos od 300,59 kn od 05. listopada 2013. godine

- na iznos od 294,52 kn od 06. studenog 2013. godine - na iznos od 300,23 kn od 06. prosinca 2013. godine

- na iznos od 299,39 kn od 04. siječnja 2014. godine

- na iznos od 309,78 kn od 02. veljače 2014. godine

- na iznos od 317,69 kn od 02. ožujka 2014. godine

- na iznos od 1.530,23 kn od 07. ožujka 2014. godine

- na iznos od 9.312,91 kn od 18. ožujka 2014. godine, pa sve do isplate.

IV. Nalaže se tuženiku da tužiteljima u roku od 15 dana nadoknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 19.531,25 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom u visini prosječne kamatne stope iz članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima uvećane za tri postotna poena koja se obračunava od dana donošenja ove prvostupanjske presude pa sve do isplate.

Obrazloženje

1. Tužitelj je dana 10. rujna 2020. godine podnio tužbu protiv tuženika E. & S. B. d.d. R., radi isplate jer je s tuženikom 11. svibnja 2005. godine sklopio Ugovor o kreditu broj … kojim je u točki 2. ugovoren iznos kredita od 36.000,00 CHF u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj. U točki 7. Ugovora ugovoren je iznos anuiteta 389,49 CHF, a ugovorena je i valutna klauzula, to jest da će se povrat obveza iz Ugovora – iznos kredita, pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja, naknade i drugi eventualni troškovi obračunavati po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja. Točka 8. Ugovora sadrži odredbe o početnoj kamatnoj stopi od 7,99% promjenjivoj u skladu sa odlukama Banke. Točka 10. Ugovora sadrži odredbu o pravu Banke na naplatu jednokratne naknade za slučaj prijevremenoj povrata kredita. Prilikom zaključenja Ugovora, o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi se nije pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj suprotno načelu savjesnosti i poštenja bio u potpunosti informiran o svim parametrima bitnim za donošenje odluke koji se tiču valutne klauzule osobito tečaja CHF i promjenjive kamatne stope, a što je izazvalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka. Presudom Visokog trgovačkog suda RH u predmetu broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine pravomoćno je proglašena nepoštenom i ništetnom valutna klauzula vezana uz švicarski franak obzirom da je u tom dijelu potvrđena provostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine postaja je pravomoćna u pogledu ništetnosti i nedopuštenosti odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi dana 13. lipnja 2014. godine kada je donesena drugostupanjska presuda Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13-4 kojom je u tom dijelu potvrđena prvostupanjska presuda. Erste & Steiermatkische bank je bila trećetužena u kolektivnom sporu koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod brojem P-1401/12, a vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu s tužiteljem je obuhvaćeno izrekom presude u kolektivnom sporu. U smislu odredba članka 502.c Zakona o parničnom postupku a u vezi članka 502. a stavak 1. istog Zakona, kao i temeljem odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača citirane odluke vezuju Sud i u ovoj parnici. (Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. godine). U presudi i rješenju broj Rev-2245/17-2 od 02. ožujka 2018. godine Vrhovni sud RH je zauzeo stav da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe članka 241. Zakona o obveznim odnosima te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Tužitelj je prijevremeno u cijelosti otplatio kredit dana 14. ožujka 2014. godine. Tužba za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 podnesena je 04. travnja 2012. godine, kada je prekinuta zastara, dočim je presuda u tom predmetu u odnosu na valutnu klauzulu postala pravomoćna dana 14. lipnja 2018. godine kada je zastara počela ponovo teći. Pored toga, Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. godine je zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojemu su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 kao posljedice ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Tuženik je tužitelju naplatio i naknadu za prijevremenu otplatu kredita temeljem ništetne ugovorne odredbe iz točke 10. stavak 2. Ugovora o kreditu o kojoj se nije moglo pregovarati a prouzročila je značajnu neravnotežu prava i obveza na štetu tužitelja kao potrošača. Ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli dovode do ništetnosti čitavog Ugovora o kreditu obzirom da je ništetnim ugovornim odredbama o valutnoj klauzuli definiran predmet ugovora odnosno visina kredita, dočim je ništetnim ugovornim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi određena cijena. Radi se o bitnim sastojcima tog pravnog posla bez kojih pravni posao ne može postojati. O tome je Sud Europske unije u predmetima C-118/17 (Dunai) i C-260/18 (Dziubak). Tužitelj cijeni da je ukupno kroz mjesečne anuitete i interkalarnu kamatu tuženiku po osnovu ništetnog Ugovora o kreditu otplatio iznos od približno 56.000,00 CHF čemu treba pribrojati i tužitelju za sada nepoznati iznos koji je platio na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita. Po tom Ugovoru tužitelj je primio iznos od 35.100,00 CHF. Naime iako je ugovoren iznos kredita (točka 2. Ugovora) od 36.000,00 CHF u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj, a što je primjenom ugovorenog tečaja na dan puštanja kredita 12. svibnja 2005. godine trebalo iznositi 169.387,20 kn (tečaj 4,705200 kn), tužitelju je u stvari isplaćeno samo 165.153,97 kn odnosno po istom tečaju 900,00 CHF manje. Dakle tužitelj je tuženiku isplatio više nego što je primio i to približno 20.900,00 CHF + naknadu za prijevremeni povrat kredita, čemu treba pridodati i iznos od približno 47.000,00 kn s osnova tečajne razlike, a što mu je sve tuženik temeljem odredbe članka 104. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (91) odnosno članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (05) dužan vratiti umanjeno za iznos od približno 913,00 CHF koje je tuženik tužitelju već izvan suda isplatio na ime razlike zbog primjene promjenjive kamatne stope. Tužitelj će konačno formulirati tužbeni zahtjev u pogledu glavnice i toka zakonske zatezne kamate na pojedini mjesečni iznos preplate nakon provedenog knjigovodstveno-financijskog vještačenja u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka.

2. U odgovoru na tužbu od 14. listopada 2020. tuženik ističe prigovor mjesne nenadležnosti, prigovor zastare, osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti te daje obrazloženje zašto smatra neosnovanim navode tužitelja u tužbi o nedopuštenosti i nepoštenoj primijeni valutne klauzule izražene u CHF i ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, a tijekom postupka podnio je i prigovor prijeboja te prijedlog da se Sud obrati Sudu EU radi prethodne odluke.

3. Tijekom postupka, a nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja po vještaku M. M. te činjenici da su pokojnog E. V. naslijedili na jednake dijelove, tužitelji J. V. i Z. V. su po punomoćniku, uskladili tužbeni zahtjev s nalazom i mišljenjem vještaka, te zahtijevaju svaki novčani iznos od 23.995,33 kn (specificiran po mjesecima), zajedno sa zateznom kamatom, a sve kako je navedeno u izreci presude.

4. Prednik tužitelja je u tužbi postavio tužbeni zahtjev na način da je zahtijevao da se utvrdi ništetnost čitavog ugovora dok je tužbeni zahtjev o kojem je odlučeno u izreci ove presude bio postavljen kao eventualno kumuliran, no tijekom postupka tužitelji su povukli prvotno postavljen tužbeni zahtjev da se utvrdi ništetnost čitavog predmetnog Ugovora, a tuženik je na to povlačenje pristao radi čega je Sud u smislu odredbi članka 193. Zakona o parničnom postupku utvrdio da je isti povučen.

5. Tijekom postupka Sud je izvršio uvid u isprave sadržane u spisu predmeta te je izvedeno knjigovodstveno-financijsko vještačenje po vještaku M. M. dipl. ing. agr. iz B..

6. Koje će činjenice uzeti kao dokazane Sud je u smislu odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku odlučio prema svom uvjerenju, na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

7. Između stranaka nije sporno da su dana 11. svibnja 2005. godine sklopili Ugovor o kreditu broj …, kojim je tuženik odobrio tužitelju kredit u iznosu od 36.000,00 CHF i redovnu kamatu od 7,99 % godišnje, promjenjivu, a koja se obračunava primjenom direktne metode, na rok otplate od 144 mjeseca te da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima uz iznos anuiteta 389,49 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke za CHF, na dan odobrenja žiro računa banke.

8. No, između stranaka je sporna pravna osnova i visina tužbenog zahtjeva i to iz razloga kako slijedi.

9. Naime, iz priloženih isprava u spisu predmeta, a posebice iz pregleda prometa po priloženoj partiji kredita vidljiva je visina anuiteta, dinamika troškova, kretanja kamate i uplata rata kredita.

10. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka M. M., dipl.ing. agr. iz tvrtke M. d.o.o. B. proizlazi da je tužitelj, kao korisnik kredita, zaključio sa tuženikom, kao kreditorom, predmetni Ugovor o kreditu broj … od 11. svibnja 2005. godine, u iznosu od 36.000,00 CHF. U nalazu je izračunata razlika više plaćenih iznosa zbog promijene tečaja CHF u odnosu na početni tečaj na dan isplate kredita 12. svibnja 2005 godine

(4,705200). U razdoblju od srpnja mjeseca 2005. godine do otplate kredita u ožujku 2014. godine ukupna prebijena razlika zbog promijene tečaja CHF iznosi 45.759,66 kn. Ukupna isključivo pozitivna razlika zbog promijene tečaja CHF iznosi 47.990,66 kn. U razdoblju od srpnja mjeseca 2005. godine do otplate kredita u ožujku 2014. godine ukupna prebijena razlika zbog promijene tečaja CHF iznosi 45.759,66 kn. Ukupna isključivo pozitivna razlika zbog promijene tečaja CHF iznosi 47.990,66 kn. 11. U svom očitovanju (dopuni) od 21. ožujka 2022. godine stalni sudski vještak M. M., dipl.ing. agr. iz tvrtke M. d.o.o. B. navodi da novčani iznos isplaćen tužitelju je 169.387,20 kn (36.000,00 CHF * početni tečaj 4,705200). Tužitelj je ukupno uplatio iznos od 305.741,67 kn. Razlika između iznosa isplaćenog tužitelju i iznosa koji je tužitelj uplatio iznosi 136.354,47 kn. Novčani iznosi koje je tužitelj vratio na ime otplate kredita i to po ukupnim mjesečnim anuitetima s navođenjem datuma plaćanja i iznosa svakog mjesečnog anuiteta su navedeni u nalazu i mišljenju. Iz spisa predmeta nije moguće utvrditi iznos na ime jednokratne naknade za prijevremeni povrat kredita, tj. prema podnesku tuženika od 14. listopada 2020. godine proizlazi da ista nije bila naplaćena.

12. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine je utvrđeno da je, među inim, i tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo pa je ista ništetna. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom odlukom br. Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. je odbio revizije tuženika kao neosnovane.

13. Naprijed navedeni postupak pokrenut je po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača - Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik tako da isti predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl.502.c Zakona o parničnom postupku, pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu. Također, u skladu s odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07,

125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13, dalje: ZZP) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz odredbi čl.106 st.1. Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl.131. st.1. Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku, koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

14. Dijelom točke I. izreke odluke Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P- 1401/12 od 04. srpnja 2013., a u kojem dijelu je prvostupanjska odluka i potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH, broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., te u odnosu na taj dio Vrhovni sud RH je odlukom broj Revt-249/14 od 09. travnja 2015., odbio reviziju tuženika kao neosnovanu, utvrđeno da je tuženik u periodu od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranjuugovora o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača.

15. Taj dio odluke je Visoki trgovački sud potvrdio svojom odlukom br. Pž7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine. U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. godine, između ostaloga, je navedeno da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka kao trgovaca i korisnika kredita kao potrošača a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa. Stoga buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva.

16. Odlukom broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U- III2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. Ustavni sud RH je djelomično usvojio ustavnu tužbu tužitelja, te je ukinuo odluku VSRH broj Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. u dijelu u kojem je odbijena revizija tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 – 4 od 13. lipnja 2014., a kojom je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici: "povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo".

17. Ponovno odlučujući o reviziji Vrhovni sud RH je rješenjem broj Revt 575/16-5 od 03. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se tiče zahtjeva za utvrđenje da su 1-7 tužene povrijedile kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koju je vezana glavnica CHF.

18. Visoki trgovački sud RH je donio novu presudu Pž-6632/2017-10 14. lipnja 2018. kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu TS u Zagrebu P1401/2012 od 04. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle, Visoki trgovački sud RH je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu. Ovo je značajno zbog toga što sada potrošači u individualnim restitucijskim parnicama, a takva je i ova parnica, imaju mogućnost potraživati preplaćeno s dvije osnove. Promjenom kamatne stope koja je s vremenom povišena došlo je do povećanja mjesečnih anuiteta koje su potrošači bili dužni plaćati u odnosu na anuitete koji su bili ugovoreni prilikom sklapanja ugovora o kreditu. Druga osnova odnosi se na valutnu klauzulu kod koje je zbog promjene tečaja švicarskog franka i to porasta njegove vrijednosti došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je plaćanje bilo vezano za valutu CHF čija je vrijednost u kritičnom razdoblju značajno porasla, a time i protuvrijednost anuiteta u kunama.

19. Vrhovni sud RH je po podnesenim revizijama donio odluku broj Rev2221/2018-11 03. rujna 2019. kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda RH o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi. Dodatno, Ustavni sud odbio je 3. veljače 2021. godine sve ustavne tužbe banaka protiv revizije Vrhovnog suda RH kojom je potvrđena pravomoćna presuda P- 1401/12.

20. Sukladno odredbi čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, u daljnjem tekstu: ZZP), koji je važio u predmetnom periodu, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno odredbi čl. 81. st. 2. ZZP smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

21. Nadalje, sukladno odredbi čl. 269. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05, 41/08, 125/11,78/15, 29/18 i 126/21 - dalje: ZOO) činidba kao objekt ugovorne obveze mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Prema odredbi čl. 272. ZOO-a, činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi, dok je člankom 270. st. 1. ZOO propisano da kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

22. Po ocjeni ovoga Suda, iz sadržaja predmetnog postupka i izvedenih dokaza, a uzimajući u obzir citirane zakonske odredbe, proizlazi da su sporne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjivost ugovorne kamatne stope sukladno odluci tuženika, a uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope, kao i odredbe koje se odnose na valutnu klauzulu i jednokratnu naknadu za prijevremenu otplatu kredita, ništetne, odnosno suprotne Zakonu jer postupak promjene u tim odredbama nije određen na razumljivi, precizan i predvidiv način ili se o istom u tijeku pregovaranja o zaključenju Ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a što je u suprotnosti i sa odredbama čl. 3. st. 1. i čl. 5. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine te odredbama čl. 295. ZOO, čl. 59., čl. 84. i čl. 87. st. 1. ZZP-a.

23. Naime, sklopljeni ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. U ugovoru nisu jasno određeni parametri za promjenu kamatne stope, a budući da ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi predstavlja odredbu unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, smatra se da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo (čl.81 st.2 ZZP). Ugovorena redovna kamata sadržajno odgovara naknadi koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih od strane kreditora (banke) na određeno vremensko razdoblje, uz obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, sve u vrijeme i na način kako je to Ugovorom o kreditu i ugovoreno. Stoga odredba o takvoj kamati mora biti određena odnosno barem odrediva u smislu odredbi čl.269. st. 2. ZOO i čl. 272. ZOO-a.

24. Iz odredaba predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a na temelju odluke o kamatnim stopama tuženika te nisu jasno određeni parametri odnosno kriteriji pod kojima se može mijenjati kamatna stopa. Stoga Sud nalazi da odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivost kamatne stope nisu bile ni određene, a niti odredive u trenutku sklapanja toga Ugovora. Osim toga, navedeni Ugovor je sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o takvim ugovornim odredbama, čime je tužitelj kao potrošač stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na Banku. Stoga Sud nalazi i da sporne odredbe o promjenjivosti kamatne stope, kao i odredbe koje se odnose na valutnu klauzulu i plaćanje jednokratne naknade za prijevremenu otplatu kredita, predstavljaju nepoštene odredbe u smislu čl. 81 st. 1 ZZP-a.

25. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema odredbi čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

26. Odredbe predmetnog Ugovora koje sve promjene čine ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno precizno odrede uvjete za koju se veže promjena, uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koju promjenu dužnik ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija, a ne može o istima niti pregovarati. Po ocjeni ovoga Suda, tužitelju nisu na adekvatan način objašnjeni razlozi promjena te se o tome nije pojedinačno pregovaralo pa tužitelju kao potrošaču nije omogućeno da (ili ne) pristane na takve odredbe i iskoristi neke od navedenih solucija npr. da prigovori povećanju stope redovne kamate, visini naknade ili zatraži okončanje ugovornog odnosa. Primjenom navedenih ugovornih odredbi tuženik je izbjegao utjecaj druge ugovorne strane (tužitelja) na cijenu, što je suprotno odredbi čl. 247. ZOO -a koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a jer je neizvjesna visina novčanog iznosa kojeg tužitelj mora vratiti tuženiku.

27. Kako je to naprijed već navedeno sukladno odredbi članka 270. st. 1. ZOO propisano je da kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan, a odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a propisuje da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

28. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Kako su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, valutna klauzula i tzv. izlazna naknada to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema (tj. nije imao) pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Odnosno, sukladno odredbama članka 323. ZOO-a tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnim.

29. Nadalje, u smislu odredbe članka 502.c Zakona o parničnom postupku Sud je pak vezan za utvrđenja u naprijed navedenim odlukama Trgovačkog suda u Zagrebu i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske s obzirom da se tužitelj pozvao na ta pravna utvrđenja. Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci Revt249/14-2 od 9. travnja 2015. u bitnom je izrazio stajalište kako ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nisu niti određene, a niti odredive, te da se radi o ugovornim odredbama čiji sadržaj prosječnom potrošaču nije bio niti je mogao biti razumljiv, te da je unošenje takvih odredba u Ugovore o kreditima suprotno načelima obveznog prava, te je potrošač kao korisnik kredita doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku. Konačno VSRH je po podnesenim revizijama donio odluku broj Rev-2221/2018-11 03. rujna 2019. kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja VTSRH o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

30. Kako je to naprijed navedeno tijekom postupka Sud je utvrdio da je tuženik predmetnim Ugovorom o kreditu povrijedio interes i prava potrošača, korisnika kredita (prednika tužitelja), jer se u Ugovoru koristio ništetnim i nepoštenim ugovornim odredbama i na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije u cijelosti informirao potrošača o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama članaka 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03, dalje: ZZP). Nadalje, utvrđeno je da je u tom Ugovoru tuženik ugovorio sa tužiteljem redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po Ugovoru promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke (tuženika) i internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora stranke nisu pregovarale i Ugovorom utvrdile egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatne stope, a sve na štetu potrošača (tužitelja), a što je također protivno ranije navedenim odredbama ZZP. Tuženik nije na valjan i razumljiv način objasnio predniku tužitelja postupak formiranja kamatne stope, odnosno prednik tužitelja nije raspolagao osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju pa tako ugovorena kamata nije bila određena, razumljiva pa time ni poštena. Isto se odnosi i na valutu u kojoj je kredit odobren – švicarski franak-CHF, odnosno njegov tečaj tijekom trajanja otplate kredita. Prednik tužitelja, kao građanin sa prosječnim razumijevanjem bankarskog poslovanja nije mogao predvidjeti da će rata, koja mu je predočena prije sklapanja ugovora, porasti više od ugovorenog, i to u nekoliko navrata. S druge strane, tuženik kao bankar, je trebao upozoriti prednika tužitelja i na te okolnosti, ako ih je znao ili ih je trebao znati. Kako je utvrđeno da je tuženik, temeljem tih nepoštenih odredbi stekao određenu nepripadnu korist, a za to nema pravne osnove, dužan ju je vratiti tužiteljima, ako pak to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi (članak 1111. ZOO), a kako je to sve naprijed već navedeno.

31. Odredbama članka 5. toč.15. ZZP propisano je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Iz činjenica utvrđenih u postupku (temeljem sadržaja priloženih isprava) utvrđeno je da je tužitelj kreditna sredstva koristio u potrošačke svrhe. Shodno tome, Sud je temeljem izvedenih dokaza utvrdio kako je tužitelj potrošač u smislu čl. 5. toč. 15. ZZP, a predmetni ugovor o kreditu predstavlja potrošački ugovor.

32. Imajući u vidu sve naprijed izneseno Sud je utvrdio da su ugovorne odredbe iz članka 2., 7. 8. i 10. predmetnog Ugovora o kreditu zaključenog između stranaka suprotna načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, pa to predstavlja nepoštene ugovorne odredbe, te su ništetne u smislu odredbe članka 322. stavak 1. ZOO-a jer su protivne prisilnim propisima i moralu društva radi čega je Sud u tom dijelu i usvojio tužbeni zahtjev tužitelja i navedene ugovorne odredbe utvrdio ništetnim pa je slijedom toga i presudio je kao u toč. I. izreke ove presude.

33. U smislu odredbi članka 323. Zakona o obveznim odnosima tuženik je dužan tužiteljima vratiti sve ono što je primio na temelju ovih ništetnih ugovornih odredbi, no kako su tužitelji dio tužbenog zahtjeva koji glasi na isplatu, sukladno vještačkom nalazu, postavili samo za iznose pretplata koje su nastale temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli (vjerojatno iz razloga što je za povrat preplaćenih iznosa temeljem ništetnih odredbi o kamatnim stopama nastupila zastara, a da je tzv. izlazna naknada stvarno i naplaćena ne postoje nedvojbeni dokazi) Sud je onda odlučio o tužbenom zahtjevu kako je isti postavljen nakon knjigovodstveno - financijskog vještačenja i to na način kako je navedeno u točki II. i III. izreke ove presude, a sve iz razloga kako slijedi.

34. Naime, tužitelji su zahtjev postavili temeljem izračuna vještakinje koji se odnose isključivo na pozitivne razlike zbog promjena tečaja, odnosno nisu u obzir uzeli obroke u kojima je tečaj bio u odnosu na njihova pravnog prednika povoljniji tj. kada su obroci zbog istog bili manji.

35. Upravo u svezi s tim tuženik je istaknuo i prigovor radi prijeboja te tražio da se o istom odluči konstitutivnom odlukom, no, po ocjeni ovoga Suda, takav zahtjev tuženika je neosnovan iz razloga što nepoštene odredbe ugovora u smislu odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača odnose se samo na potrošače, a što su u ovom slučaju tužitelji i za taj dio je otpala pravna osnova dok pravna osnova po kojoj je prednik tužitelja plaćao manju kamatu nije otpala jer banka kao tuženik nije potrošač i kao takav ne može zahtijevati razliku s navedene osnove.

36. Kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva (članak 1115. ZOO). Iako su odredbe predmetnog ugovora o kreditu proglašene ništetnima u naprijed navedenim odlukama Trgovačkog suda u Zagrebu i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, one nisu bile valjane od samog ugovaranja i ne proizvode valjani pravni učinak. Tako tuženik treba vratiti tužiteljima iznose koje je utvrdila stalna sudska vještakinja u svom nalazu i mišljenju, zajedno sa zateznom kamatom od dana uplate svakog pojedinog iznosa pa do konačne isplate.

33. Visina stope zatezne kamate određena je Zakonom o kamatama, Uredbom o visini stope zatezne kamate i člankom 29. ZOO-a.

34. Tuženik je tijekom postupka istaknuo prigovor zastare no, po ocjeni ovoga Suda, istaknuti prigovor zastare nije osnovan. Naime, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, izraženog u odluci Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. godine, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u odnosu na kamate dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. Zakona o obveznim odnosima te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a što je bilo 13. lipnja 2014. godine, odnosno zastara nastupa 14. lipnja 2019. godine. Isto tako, 14. lipnja 2023., nastupa zastara potraživanja preplaćenog tečaja CHF, sve sukladno utvrđenjima u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine.

Tužba u ovom predmetu je podnesena 10. rujna 2020. pa nije protekao rok zastare od pet godina koji se po ocjeni ovoga Suda primjenjuje u ovom predmetu samo u odnosu na preplate nastale promjenom tečaja tj. ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli, dok je nastupila u odnosu na eventualne pretplate nastale po ništetnim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi.

35. Tuženik je predložio Sudu da se obrati Sudu Europske unije sa prijedlogom za podnošenje zahtjeva za prethodnu odluku Suda Europske unije o tumačenju prava Europske unije, a vezano za primjenu relevantnih odredbi Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima i tumačenju istih u odnosu na odredbu o valutnoj klauzuli iz Ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika, no Sud to nije smatrao osnovanim jer je o navedenom već donio odluke Vrhovni sud, kao najviši sud u Republici Hrvatskoj, a i prilikom donošenja odluke Sud je imao na raspolaganju i: „OBAVIJEST KOMISIJE -Smjernice za tumačenje i primjenu Direktive Vijeća 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima“ (objavljeno u Službenom listu Europske unije broj C 323/4).

36. Isto tako, za napomenuti je da je tuženik tijekom postupka iznio i stav da za suđenje u ovakvoj vrsti postupaka ne mogu biti objektivni i nepristrani suci koji su imali slične kreditne odnose ili su takve odnose imali članovi njihove bliske obitelji pa se s tim u svezi ističe da ovaj Sud takve navode smatra posve opravdanim, no i napominje se da predmetni sudac i članovi njegove bliske obitelji nisu bili stranke u takvim kreditnim odnosima.

37. Sud nije o prigovoru mjesne nadležnosti odlučio posebnim rješenjem jer to kada ga ne smatra osnovanim sukladno odredbama Zakona o parničnom postupku nije niti dužan, a nije ga smatrao osnovanim iz razloga kako slijedi.

Naime, odredbom članka 49. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 i 14/19, dalje u tekstu: ZZP) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe toga ugovora ocjene nepoštenima.

Nadalje, odredbom članka 50. ZZP-a propisano je da ugovorne odredbe koje bi se uz ispunjenje pretpostavki iz čl. 49. ovog Zakona mogle smatrati nepoštenima između ostalih i odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, a poglavito odredba kojom se obvezuje potrošača na rješavanje spora pred arbitražom koja nije predviđena mjerodavnim pravom, odredba koja onemogućava izvođenje dokaza koji idu u prilog potrošaču ili odredba kojom se teret dokaza prebacuje na potrošača kada bi prema mjerodavnom pravu teret dokaza bio na trgovcu.

Obzirom na sve navedeno Sud je utvrdio kako tužitelji (tj. njihov pravni prednik) nije mogao pojedinačno pregovarati o odredbi kojom se ugovara mjesna nadležnost suda u slučaju spora prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu jer je takva odredba dio tipskog ugovora tuženika, i obzirom da je u konkretnom slučaju pravni prednik tužitelja bio osoba sa prebivalištem u Garešnici, a sjedište banke tuženika nalazi se u Rijeci odredba kojom je ugovorena mjesna nadležnost suda prema sjedištu kreditora je nepoštena sukladno čl. 49. i 50. ZZP-a, obzirom da takva odredba uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer u slučaju da se predmetni postupak vodi u Općinskom sudu u Rijeci za prednika tužitelja zasigurno bi nastali veći troškovi nego da se postupak vodi pred sudom na čijem se području nalazi njegovo prebivalište. U prilog navedenim tvrdnjama govori i postojeća sudska praksa tako i odluka Županijskog suda u Splitu broj Gž-425/2018-2 od 14. veljače 2018. godine u kojoj je uvažena žalba tužene te je preinačeno rješenje Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Garešnici Povrv278/2017-13 od 15.11.2017. te je suđeno na način da je odbijen prigovor mjesne nenadležnosti kao neosnovan, a kako u obrazloženju proizlazi upravo iz razloga što ugovorena klauzula o mjesnoj nadležnosti suda u Zagrebu predstavlja nepoštenu odredbu ugovora te isti sud ukazuje i upozorava na direktivu 93/13 EEZ Vijeća od 05.04.1993. o nepoštenim odredbama potrošačkih ugovora koja ja u cijelosti implementirana u Hrvatski pravni sustav odnosno konkretno u ovdje citirani Zakon o zaštiti potrošača, kao i Odluka Županijskog suda u Osijeku broj Gž- 976/2019-2, od 26. lipnja 2019., kojom odlukom je odbijena žalba tuženika kao neosnovana i potvrđeno rješenje Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Čazmi broj P867/2018-7 od 19.03.2019. kojom je odbijen prigovor mjesne nenadležnosti tuženika kao neosnovan, i to uz obrazloženje: "da je suprotno navodima žalbe sud prvog stupnja pravilno odbio prigovor mjesne nenadležnosti tuženika kao neosnovan. Sukladno odredbi čl. 49. i čl. 50. Zakona o zaštiti potrošača ("NN", br. 41/14, 110/15 i

14/19) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravilima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe toga ugovora ocjene nepoštenim. Nepoštenim odredbama smatraju se i odredbe kojim se isključuje ograničavanja ili otežava pravo potrošača da pravo iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, a poglavito kojom se obvezuje potrošača na rješavanje spora pred arbitražom koja nije predviđena mjerodavnim pravom, odredba koja onemogućava izvođenje dokaza koji idu u prilog potrošaču ili odredba kojom se teret da dokazuje prebacuje na potrošača kada bi prema mjerodavnom pravu teret dokaza bio na trgovcu. Direktiva 93/13 EEZ Vijeća od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama potrošačkih ugovora, u cijelosti je implementirana u Hrvatski pravni sustav. U konkretnom slučaju radi se o ugovornoj klauzuli koja nije bila posebno pregovarana, a koja ukazuje na znatnu neravnotežu u pravima i obvezama , budući bi radi ostvarenja svojih prava i obveza prednik tužitelja bio u obvezi putovati u Rijeku (udaljenu oko 265 km samo u jednom pravcu) što znači za tužitelja uzrokovane znatne troškove i utrošeno vrijeme jer bi morao prevaliti ukupnu udaljenost preko 500 km i provesti na putu minimalno jedan cijeli dan. Osim toga, kako je to već naprijed navedeno, predmetna odredba je bila u tipskom ugovoru unaprijed formulirana pa o njoj prednik tužitelja, kao potrošač, nije mogao posebno pregovarati. Dakle, suprotno navodima tuženika radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi. Uz navedeno i praksa Suda Europske unije u presudi u predmetu Occano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA u Rocio Murciano Quintero i drugi ( spojeni predmeti C-240/98 do C-244/98) utvrđuje da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluge, treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 31. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. godine ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da nije bilo posebnog pregovaranja te da se suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

Vodeći računa o svemu naprijed navedeno ova odredba predmetnog Ugovora o kreditiranju je kao nepoštena u smislu odredbi članak 55. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ništetna. Ništetna odredba ne postoji od samoga početka tj. ne stvara nikakve pravne učinke pa kako u konkretnom slučaju ne postoji ugovorna odredba primjenjuju se zakonske odredbe.

Odredbom članka 19.l st. 1 Zakona o potrošačkom kreditiranju propisano je da u sporovima koji nastanu u svezi sa ugovorom o kreditiranju potrošač može pokrenuti postupak protiv druge strane i pred sudovima mjesta u kojem potrošač ima prebivalište pa stoga i postoji mjesna nadležnost ovoga Suda.

U svezi sa odredbom članka 19.l st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju za napomenuti je dvije stvari. Prvo, da se radi o odredbi koja je specijalna odredba u odnosu na odredbe Zakona o parničnom postupku o mjesnoj nadležnosti te kao drugo, da se radi o odredbi koja je stupila na snagu tijekom 2015. godine tj. nakon sklapanja predmetnog Ugovora o kreditiranju ali prije pokretanja predmetnog spora.

Dakle, kako se navedena odredba odnosi na: „sporove koji nastanu u svezi sa ugovorom o kreditiranju“ ona se kao postupovna odredba primjenjuje na sve pokrenute postupke nakon 2015. godine jer je važeća u trenutku nastanka tj. pokretanja tih sporova.

38. Sud je kao vjerodostojne prihvatio sve isprave u koje je izvršen uvid budući njihova vjerodostojnost nije dovedena u pitanje pri čemu je dokaznu snagu istih cijenio dovodeći ih u vezu s drugim dokazima te odredbama zakona.

39. Sud prihvaća kao istinit nalaz i mišljenje vještakinje M. M., budući je dan stručno i argumentirano, vještakinja je pregledno prikazala sve korištene podatke i svoje izračune, precizno uputila na isprave koje je pri vještačenju koristila i analizirala, te je isti u skladu sa pravilima struke i znanosti koja se primjenjuje.

40. Sud nije izvodio sve predložene dokaze tj. saslušanja svjedoka i prednika tužitelja kao stranke jer je smatrao da je činjenično stanje relevantno za donošenje odluke u ovom predmetu i bez izvođenja tih dokaza pravilno i potpuno utvrđeno.

41. Tužitelj su u ovom postupku prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu uspjeli u cijelosti pa temeljem odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku imaju pravo da im tuženik naknadi troškove postupka u cijelosti. S tim u svezi za napomenuti je da u odnosu na dio tužbenog zahtjeva koji je povučen nije nastao poseban trošak postupka, a usvojeni zahtjev je ionako od početka bio postavljen u slučaju da Sud ne usvoji sada povučeni tužbeni zahtjev.

42. U smislu odredbi čl. 155. Zakona o parničnom postupku Sud je tužiteljima kao opravdano potrebne za vođenje ovoga postupka priznao troškove koji se odnose na zastupanje po odvjetniku i to za sastav tužbe i tri obrazložena podneska te na zastupanje na dva ročišta u iznosu od 3.125,00 kn po svakoj radnji i jednog ostalog podneska u iznosu od 781,25 kn ili sve to ukupno u iznosu od 19.531,25 kn.

53. Slijedom navedenog, Sud je odlučio kao u izreci.

U Garešnici, 22. srpnja 2022. godine.

S u d a c :

Ivan Poljak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi pisano u tri istovjetna primjerka nadležnom županijskom sudu putem ovog suda.