Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Poslovni broj: 2. P-2127/2019-23

Europska avenija 7

31000 Osijek

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sutkinji Dubravki Čapelj, u pravnoj stvari tužiteljice A. M. iz T., OIB: …, koju zastupa punomoćnik T. B., odvjetnik u O., protiv tuženika P. b. Z. d.d., Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnica Ž. L., odvjetnica iz Odvjetničkog društva L. i p. u Z., radi utvrđenja ništetnosti, stjecanja bez osnove, naknade štete i isplate, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave 3. ožujka 2022. u nazočnosti punomoćnika tužiteljice T. B., odvjetnika u O. i zamjenice punomoćnice tuženika D. K., odvjetnice u O., uz javnu objavu 27. srpnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

I/ Utvrđuje se kako je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 9010562450 sklopljenog između tužitelja A. M. kao korisnika kredita i tuženika P. b. Z. d.d. Z. kao kreditora dana 27. svibnja 2005., koji je potvrđen kod javnog bilježnika L. P. dana 30. svibnja 2005. pod brojem OU-1123/2005, a koja u čl. 1. glasi: "…koji odgovara protuvrijednosti od … CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita."; u čl. 4. glasi: "…po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana…Visinu kamatne stope Banka može promijeniti i sukladno broju grupa proizvoda, te urednosti poslovanja Korisnika kredita."; u čl. 5. glasi: "Kamata iz prethodnog stavka obračunava se u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate."; u čl. 6. glasi: "Kamata iz prethodnog stavka obračunava se u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate."; u čl. 7. st. 2. glasi: "…plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja…U slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. ovog Ugovora, Korisnik kredita pristaje da Banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete."; u čl. 12. st. 8. glasi: "Potpisom ovog Ugovora ugovorne strane izjavljuju da su upoznate s Općim uvjetima poslovanja PBZ d.d. s građanima i pristaju na njihovu primjenu. Ugovorne strane su suglasne da se na sve što nije regulirano ovim Ugovorom primjenjuju Opći uvjeti poslovanja PBZ d.d. s građanima, ostali akti Banke kojima je regulirano kreditiranje građana te da prihvaćaju sve njihove izmjene i dopune…"; u čl. 21. st. 9. glasi: "Potpisom ovog Ugovora Korisnik kredita i Založni dužnici izjavljuju da su upoznati s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF, te potvrđuju da ih je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF.".

II/ Nalaže se tuženiku P. b. Z. d.d., Z., da tužiteljici A. M. iz T., isplati iznos od ukupno 29.810,00 kuna (slovima: dvadeset devet tisuća osam stotina deset kuna) zajedno s pripadajućom zateznom kamatom, računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2008. po stopi od 15%, od 01. kolovoza 2008. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, i to na:

- iznos od 31,85 kn od 01.09.2007. god. pa sve do isplate;

- iznos od 31,10 kn od 01.10.2007. god. pa sve do isplate;

- iznos od 30,85 kn od 01.11.2007. god. pa sve do isplate;

- iznos od 31,08 kn od 01.12.2007. god. pa sve do isplate;

- iznos od 30,64 kn od 01.01.2008. god. pa sve do isplate;

- iznos od 30,96 kn od 01.02.2008. god. pa sve do isplate;

- iznos od 93,27 kn od 01.03.2008. god. pa sve do isplate;

- iznos od 94,22 kn od 01.04.2008. god. pa sve do isplate;

- iznos od 90,93 kn od 01.05.2008. god. pa sve do isplate;

- iznos od 89,70 kn od 01.06.2008. god. pa sve do isplate;

- iznos od 89,88 kn od 01.07.2008. god. pa sve do isplate;

- iznos od 87,55 kn od 01.08.2008. god. pa sve do isplate;

- iznos od 86,97 kn od 01.09.2008. god. pa sve do isplate;

- iznos od 87,26 kn od 01.10.2008. god. pa sve do isplate;

- iznos od 103,83 kn od 01.11.2008. god. pa sve do isplate;

- iznos od 88,45 kn od 01.12.2008. god. pa sve do isplate;

- iznos od 109,72 kn od 01.01.2009. god. pa sve do isplate;

- iznos od 123,99 kn od 01.02.2009. god. pa sve do isplate;

- iznos od 130,25 kn od 01.03.2009. god. pa sve do isplate;

- iznos od 110,58 kn od 01.04.2009. god. pa sve do isplate;

- iznos od 113,70 kn od 01.05.2009. god. pa sve do isplate;

- iznos od 88,12 kn od 01.06.2009. god. pa sve do isplate;

- iznos od 86,04 kn od 01.07.2009. god. pa sve do isplate;

- iznos od 85,51 kn od 01.08.2009. god. pa sve do isplate;

- iznos od 85,39 kn od 01.09.2009. god. pa sve do isplate;

- iznos od 84,47 kn od 01.10.2009. god. pa sve do isplate;

- iznos od 82,95 kn od 01.11.2009. god. pa sve do isplate;

- iznos od 92,76 kn od 01.12.2009. god. pa sve do isplate;

- iznos od 109,18 kn od 01.01.2010. god. pa sve do isplate;

- iznos od 131,53 kn od 01.02.2010. god. pa sve do isplate;

- iznos od 124,67 kn od 01.03.2010. god. pa sve do isplate;

- iznos od 158,86 kn od 01.04.2010. god. pa sve do isplate;

- iznos od 151,24 kn od 01.05.2010. god. pa sve do isplate;

- iznos od 166,76 kn od 01.06.2010. god. pa sve do isplate;

- iznos od 269,70 kn od 01.07.2010. god. pa sve do isplate;

- iznos od 247,71 kn od 01.08.2010. god. pa sve do isplate;

- iznos od 307,05 kn od 01.09.2010. god. pa sve do isplate;

- iznos od 287,97 kn od 01.10.2010. god. pa sve do isplate;

- iznos od 247,57 kn od 01.11.2010. god. pa sve do isplate;

- iznos od 312,20 kn od 01.12.2010. god. pa sve do isplate;

- iznos od 408,73 kn od 01.01.2011. god. pa sve do isplate;

- iznos od 340,31 kn od 01.02.2011. god. pa sve do isplate;

- iznos od 364,43 kn od 01.03.2011. god. pa sve do isplate;

- iznos od 332,02 kn od 01.04.2011. god. pa sve do isplate,

- iznos od 336,89 kn od 01.05.2011. god. pa sve do isplate;

- iznos od 456,33 kn od 01.06.2011. god. pa sve do isplate,

- iznos od 464,95 kn od 01.07.2011. god. pa sve do isplate;

- iznos od 575,61 kn od 01.08.2011. god. pa sve do isplate;

- iznos od 512,83 kn od 01.09.2011. god. pa sve do isplate;

- iznos od 453,96 kn od 01.10.2011. god. pa sve do isplate;

- iznos od 446,61 kn od 01.11.2011. god. pa sve do isplate;

- iznos od 441,38 kn od 01.12.2011. god. pa sve do isplate;

- iznos od 467,25 kn od 01.01.2012. god. pa sve do isplate;

- iznos od 494,47 kn od 01.02.2012. god. pa sve do isplate;

- iznos od 496,52 kn od 01.03.2012. god. pa sve do isplate;

- iznos od 478,27 kn od 01.04.2012. god. pa sve do isplate;

- iznos od 487,30 kn od 01.05.2012. god. pa sve do isplate;

- iznos od 495,83 kn od 01.06.2012. god. pa sve do isplate;

- iznos od 482,30 kn od 01.07.2012. god. pa sve do isplate;

- iznos od 486,85 kn od 01.08.2012. god. pa sve do isplate;

- iznos od 479,22 kn od 01.09.2012. god. pa sve do isplate;

- iznos od 459,84 kn od 01.10.2012. god. pa sve do isplate;

- iznos od 480,31 kn od 01.11.2012. god. pa sve do isplate;

- iznos od 491,59 kn od 01.12.2012. god. pa sve do isplate;

- iznos od 487,66 kn od 01.01.2013. god. pa sve do isplate;

- iznos od 443,83 kn od 01.02.2013. god. pa sve do isplate;

- iznos od 481,16 kn od 01.03.2013. god. pa sve do isplate;

- iznos od 482,97 kn od 01.04.2013. god. pa sve do isplate;

- iznos od 467,26 kn od 01.05.2013. god. pa sve do isplate;

- iznos od 425,46 kn od 01.06.2013. god. pa sve do isplate;

- iznos od 424,35 kn od 01.07.2013. god. pa sve do isplate;

- iznos od 433,37 kn od 01.08.2013. god. pa sve do isplate;

- iznos od 450,27 kn od 01.09.2013. god. pa sve do isplate;

- iznos od 476,11 kn od 01.10.2013. god. pa sve do isplate;

- iznos od 462,80 kn od 01.11.2013. god. pa sve do isplate;

- iznos od 470,45 kn od 01.12.2013. god. pa sve do isplate;

- iznos od 479,20 kn od 01.01.2014. god. pa sve do isplate;

- iznos od 455,53 kn od 01.02.2014. god. pa sve do isplate;

- iznos od 466,95 kn od 01.03.2014. god. pa sve do isplate;

- iznos od 463,49 kn od 01.04.2014. god. pa sve do isplate;

- iznos od 450,10 kn od 01.05.2014. god. pa sve do isplate;

- iznos od 444,63 kn od 01.06.2014. god. pa sve do isplate;

- iznos od 446,09 kn od 01.07.2014. god. pa sve do isplate;

- iznos od 463,40 kn od 01.08.2014. god. pa sve do isplate;

- iznos od 475,98 kn od 01.09.2014. god. pa sve do isplate;

- iznos od 473,13 kn od 01.10.2014. god. pa sve do isplate;

- iznos od 485,16 kn od 01.11.2014. god. pa sve do isplate;

- iznos od 493,58 kn od 01.12.2014. god. pa sve do isplate;

- iznos od 489,10 kn od 01.01.2015. god. pa sve do isplate;

- iznos od 495,08 kn od 01.02.2015. god. pa sve do isplate;

- iznos od 495,08 kn od 01.03.2015. god. pa sve do isplate;

- iznos od 495,08 kn od 01.04.2015. god. pa sve do isplate;

- iznos od 495,08 kn od 01.05.2015. god. pa sve do isplate;

- iznos od 497,55 kn od 01.06.2015. god. pa sve do isplate, sve to u roku od 15 dana.

III/ Nalaže se tuženiku P. b. Z. d.d., Z. da tužiteljici A. M. iz T., naknadi prouzročeni parnični trošak postupka u iznosu od 10.082,00 kune (slovima: deset tisuća osamdeset dvije kune) sa zateznim kamatama koje teku od 27. srpnja 2022. kao dana presuđenja pa do konačne isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

IV/ S preostalim dijelom tužbenog zahtjeva vezanim za naknadu parničnog troška tužiteljica se odbija kao neosnovanim.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je dana 27. svibnja 2005. s tužiteljem sklopila Ugovor o kreditu broj … koji je potvrđen kod javnog bilježnika L. P. dana 30. svibnja 2005. pod brojem OU-…, a prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 28.000,00 CHF prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja. Navedenim Ugovorom ugovoren je rok otplate kredita od 120 mjeseci. Početno ugovoreni mjesečni anuiteti su iznosili 301,80 CHF u kunskoj protuvrijednosti (cca 1.400,00 kuna), no tijekom otplate kredita su se radi dizanja kamatne stope te tečaja CHF naspram kn povećavali te su tijekom otplate kredita u dijelu razdoblja iznosili čak i preko 1.900,00 kuna. Pored iznosa glavnice u kunskoj protuvrijednosti tužitelj je sukladno čl. 4. navedenog Ugovora bio dužan tuženiku platiti i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po Ugovoru bila promjenjiva sukladno odluci tuženika, a na dan sklapanja Ugovora ona je iznosila 5,35% godišnje. Također jednaki anuiteti u kunskoj protuvrijednosti su se plaćali po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan plaćanja. Predmetni kredit je dana 13. lipnja 2015. otplaćen u cijelosti. U svezi gore navedenog, tužitelj nije zaprimio od tuženika jedinstveni dokument iz kojeg bi bilo vidljivo koliki dio uplaćenog iznosa svakog anuiteta u HRK i u CHF se odnosi na glavnicu, a koliki na kamatu i koliki je tečaj na dan uplate banka primjenjivala, već mu je tuženik dostavio dva odvojena izlistanja pa iz tog razloga tužitelj nije u mogućnosti postaviti točno određen tj. specificiran tužbeni zahtjev, već je vrijednost predmeta spora postavio okvirno na temelju znanih mu podataka. Tužiteljica predlaže da sud nakon provedenog postupka usvoji tužbeni zahtjev pobliže opisan u izreci presude uz naknadu parničnog troška tužiteljici.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Navodi da je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika te ima snagu javnobilježničkog akta. Obzirom na činjenicu da su sklapanje ugovora o kreditu i solemnizacija istoga odraz stvarne volje ugovornih strana te da u konkretnom slučaju nije riječ o ugovoru samo u smislu Zakona o obveznim odnosima, nego je zapravo riječ o javnobilježničkom aktu, zahtjev za utvrđenje ništetnosti bilo koje odredbe ovoga Ugovora je neosnovan. Tužiteljica je poslovno sposobna osoba te prilikom razmatranja ponuđenog ugovora nije izdvojila niti jedno pitanje kao "sporno" ili tražio bilo kakva razjašnjenja svojih ugovornih obveza i/ili ugovorne pozicije. Tužiteljica se svjesno odlučila za predmetni Ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama, budući da je sama ocijenila kako joj sukladno njezinim potrebama i mogućnostima upravo najviše odgovara. Iz takvog ponašanja tužiteljice može se zaključiti da su joj bile jasne ugovorne odredbe te prava i obveze što u konačnici nedvojbeno proizlazi iz samih odredbi potpisanog i solemniziranog Ugovora. Iluzorno je očekivati da banka pregovara o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu sa svakim potrošačem. To obzirom na specifičnost usluge jednostavno nije moguće kako zbog posebne regulative u poslovanju banaka tako i zbog činjenice da bi postupak odobravanja kredita trajao mjesecima, a bančina bi usluga time u tolikoj mjeri poskupjela da bi većini potrošača bila nedostupna. Banke nude upravo iz tog razloga veći broj istorodnih usluga i proizvoda, svaki pod različitim uvjetima, kako bi potrošač mogao odabrati upravo onaj koji najviše odgovara njegovim predviđenim potrebama i realnim mogućnostima. Tuženik do stupanja na snagu Izmjena Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2013. nije imao zakonskih obveza vezano za izmjene ili usklađivanja odredaba o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti. Tuženik je prilikom zaključenja predmetnog Ugovora u potpunosti poštovao tada važeću zakonsku regulativu. Tuženik ističe i prigovor zastare potraživanja. Tuženik predlaže da sud tužiteljicu s tužbenim zahtjevom odbije kao neosnovanim uz naknadu parničnog troška tuženiku.

3. U dokaznom dijelu postupka sud je izvršio uvid u konverzacija između A. M. i P. b. Z. d.d. na listu 26 i 27 spisa, račun PBZ d.d. i dokaz o uplati istog na listu 28 i 29 spisa, otplatnu tablicu sa prikazom efektivne kamatne stope na listu 30 32 spisa, Ugovor o kreditu broj … od 27. svibnja 2005. na listu 33 do 38 spisa, planove otplate na listu 39 do 44 spisa, pregled uplata po kreditu na dan 20. svibnja 2019. na listu 45 do 47 spisa, Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. na listu 51 do 56 spisa, proveo financijsko knjigovodstveno vještačenje po vještaku F. j.d.o.o. B. u osobi stalnog sudskog vještaka L. B., dipl. oec.

4. Kako bi utvrdio visinu tužbenog zahtjeva, sud je proveo dokaz financijsko - knjigovodstvenim vještačenjem po vještaku F. j.d.o.o. B. u osobi stalnog sudskog vještaka L. B., dipl. oec.

5. Vještak L. B., dipl. oec., u nalazu i mišljenju od 29. srpnja 2021. navodi da je tužiteljica dana 27. svibnja 2005., kao korisnik kredita sklopila sa tuženikom kao davateljem kredita – bankom Ugovor o kreditu broj ... Kredit je odobren u iznosu koji odgovara protuvrijednosti 28.000,00 CHF, po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važećem na dan korištenja kredita. Ugovoren je rok otplate kredita od 120 mjeseci. Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, plativim u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke. Sukladno Ugovoru kamatna stopa iznosi 5,35% godišnje, a ugovorena je promjenjivost kamatne stope u skladu sa važećim odlukama banke o kreditiranju građana. Tužiteljica se poziva na ništetnost promjenjivih kamatnih stopa, o kojima se nije pregovaralo sa korisnikom kredita, a obzirom da je tuženik u više navrata svojom jednostranom voljom bez suglasnosti tužiteljice mijenjao ugovorenu kamatnu stopu, tužiteljica navodi da je došlo do velike razlike u kamatama sadržanim u mjesečnim anuitetima, za razliku od onih sadržanih u početnom otplatnom planu, te traži da joj tuženik isplati preplaćeni iznos kamata, odnosno razliku između prvobitno ugovorene kamate i kamata koju je zaista platila temeljem mijenjanih kamatnih stopa. Tužiteljica također zahtijeva i povrat preplate temeljem tečajne razlike koja je nastala porastom tečaja za CHF na dan dospijeća pojedinog anuiteta u odnosu na tečaj koji je važio na dan isplate kredita sukladno srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke.

5.1. Tužiteljica je tijekom otplate kredita radi povećanja kamatnih stopa platila više ukupno 732,50 CHF, što preračunato u kune prema tečaju za CHF tečajne liste banke na dan dospijeća svakog pojedinog anuiteta iznosi 3.670,90 HRK.

5.2. Prema prvobitno ugovorenoj kamatnoj stopi od 5,35% anuitet je iznosio 301,80 CHF, što prema tečaju na dan isplate kredita 31.05.2005. od 4,730932 iznosi 1.427,80 HRK. Tužiteljica je tijekom navedenog perioda radi ugovorene valutne klauzule u CHF platila više radi promjena važećeg tečaja za CHF na dan dospijeća pojedinog anuiteta, u odnosu na vrijednost tečaja koja je važila na dan isplate kredita, ukupno 26.139,10 HRK.

5.4. Tužiteljica je u promatranom periodu sukladno zaključenom ugovoru o kreditu, kojega je tužiteljica sklopila sa tuženikom, platila više tijekom otplate kredita u odnosu na prvobitno ugovorene uvjete kredita i to po osnovi promjena kamatnih stopa iznos od 3.670,90 kuna i po osnovi tečajne razlike 26.139,10 kuna, dakle tužiteljica je tijekom otplate kredita platila više radi povećanja kamatnih stopa i porasta tečaja u odnosu na prvobitno ugovorenu kamatnu stopu i tečaj na dan isplate kredita ukupno 29.810,00 HRK.

6. Kako su nalaz i mišljenje vještaka dani stručno, objektivno i u skladu s pravilima struke, sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka L.B., dipl. oec. 7. Tužiteljica je nakon provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja uredila tužbeni zahtjev kojim potražuje na ime sveukupno preplaćenih iznosa kamata i zbog ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli iznos od 29.810,00 kuna.

8. Presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. utvrđeno je da su banke prebacujući rizik promjene tečaja i kamatne stope na korisnika s jedne strane i samostalnom promjenom kamatne stope na kredit s druge strane kao kreditori postupale protivno načelu savjesnosti i poštenja.

9. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/212 od 04. srpnja 2013. potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/2014 od 09. travnja 2015.

10. Što je bitno u konkretnom slučaju, a što je presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu utvrđeno, da se kamatna stopa mijenjala bez ugovorenih parametara jednostrano obavještavanjem tužitelja o promjeni, a što nije sukladno Zakonu o zaštiti potrošača i temeljenom načelu obveznog prava s naglaskom na ravnopravnosti stranaka, jednakoj vrijednosti činidbi, odredivosti činidbe, savjesnosti, poštenja i dr., a sve to pozivajući se na nerazumljivu, nejasnu i apstraktnu ugovornu odredbu o promjeni kamatne stope koja je kao takva ništetna.

11. Prema odredbama čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se po pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca.

11.1. Prema odredbama čl. 82. citiranog Zakona ugovorne odredbe koje bi se uz ispunjenje pretpostavki iz čl. 81. ovog Zakona mogle smatrati nepoštenima jesu primjerice odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog ugovorom predviđenog razloga.

11.2. Prema odredbama čl. 87. citiranog Zakona nepoštena ugovorna odredba je ništava.

12. Zakon o zaštiti potrošača iz 2007. sadrži iste odredbe u čl. 96. tog Zakona.

13. Člankom 138. a Zakona o zaštiti potrošača propisan je obvezujući učinak te presude za sudove u postupcima koje pojedinačno pokrene potrošač.

14. Ugovorna kamata u ugovoru o kreditu koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, a sve u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu i ugovoreno, u smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08), kao takva mora biti određena, odnosno odrediva.

15. Sukladno čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Ista odredba identična je odredbi čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. Uz same odredbe o promjenjivim kamatama i Vrhovni sud Republike Hrvatske u obrazloženju odluke povodom revizije na odluku Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13, Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. u dijelu u kojem se govori o ugovaranju kamatnih stopa navodi kako terminologija koja se koristi u odlukama banaka, uključujući tu i dio koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i način njezina obračuna, je "visokostručna" i kao takva razumljiva je isključivo onim osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu i koje se bave bankarskim poslovanjem. Za prosječnog potrošača ovakva terminologija je apsolutno nerazumljiva. Nadalje se u obrazloženju Vrhovnog suda navodi "to pak znači da unatoč tome što odluke tuženih banaka koje su uređivale pitanje promjenjive kamatne stope uključujući i razloge koji utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja (odluke su potrošačima bile dostupne u poslovnicama tuženih banaka) nisu mogle biti razumljive. Pri tome treba reći i to da razlozi za promjenjivost kamatne stope, a kako su prikazani u odlukama tuženih banaka, doista se ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita".

16. Iz spomenutog obrazloženja Vrhovnog suda proizlazi kako je unošenje neodređene formulacije, glede promjenjive kamatne stope u ugovoru o kreditu, na način kako su to radile banke, suprotan načelima obveznog prava, jer je time od samog početka tog ugovornog odnosa korisnik kredita, kao potrošač, doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku, kao trgovca, pošto je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu bila takva da su korisnici kredita znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok se nije moglo ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kamatna stopa kretati.

16.1. Na temelju takvih ugovornih odredbi, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila niti određena, a niti odrediva, a prema odredbama članka 269. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima propisano je da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, te tako ugovorena odredba prilikom ugovaranja nije bila dovoljno uočljiva te promjenu kamatne stope učinila ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, u ovom slučaju tuženika, što je dovelo do očite neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana. Dakle, kamata je mijenjana jednostranom odlukom tuženika o čemu isti nije tražio suglasnost tužitelja, zbog čega je kamata postala promjenjiv element na koju tužitelj nije mogao utjecati. Svaka odluka banke o promjeni kamatne stope je bila samovoljna te neprecizno definirana, čime se tuženik nije ponio kao savjestan gospodarstvenik, nego je ugovaranjem takve ugovorne odredbe kao i samovoljnog podizanja kamatne stope, tužitelja doveo u potpuno neravnopravan položaj.

16.2. Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u citiranoj odluci jest da banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih "proizvoda" su bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti se koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu. Znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju, u odnosu na znanje o poslovima prosječnog potrošača, je superiorno. Vrhovni sud Republike Hrvatske smatra da su upravo zato banke bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što one nisu na valjani način činile u spornom razdoblju zadovoljivši se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog ugovora koja je kao takva potrošačima ostala nerazumljiva. Tako nezakonito postupanje banke su kasnije otklonile nakon što je odredbom čl. 11. a Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09 i 112/12) i formalno propisano što sve treba sadržavati ugovorna odredba, ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

16.3. Nadalje, stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske je da su nesporne činjenice da su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke, a o kojim odredbama se s potrošačem nije pojedinačno pregovaralo niti potrošač ima utjecaja na njegov sadržaj, a kojim odredbama je suprotno načelu savjesnosti i poštenja potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora te kao takva ugovorna obveza uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku - trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti i njihove suradnje i načelu zabrane zlouporabe prava.

17. Isto tako, stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske, vezano za ocjenu poštenosti ovih ugovornih odredbi, je da su korisnici kredita kao potrošači u odnosu na banke kao trgovce faktično bili u ovisnom položaju i dovedeni u situaciju "uzmi ili ostavi" pošto praktički nisu imali mogućnosti drugog načina namicanja potrebnog novca izvan kredita koje su odobravale tužene banke između, ostalog i ovdje tuženik, pod uvjetima koje su one diktirale. Stavljanjem reklamacije na jednostranu odluku banke o promjenjivoj kamatnoj stopi jasno je da se ne bi moglo utjecati na izmjenu jednostrane odluke banke o promjeni kamatne stope koja odredba je sadržana u standardnom ugovoru prethodno formuliranom od banke.

18. Prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske odredbe o ugovornoj kamati u ugovorima o kreditu, osim u dijelu kojim je visina kamatne stope određena na dan sklapanja ugovora o kreditu, bile su nepoštene pa su u smislu odredbe čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. i čl. 102. Zakona o zaštiti potrošača te ugovorne odredbe ništetne.

18.1. Također polazeći od činjenice da ugovori o kreditu koje su sklapale banke s potrošačima, a koji su sadržavali odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, bez da su uz to bili određeno precizirani razlozi za njezinu izmjenu ubuduće, a niti se to iz sadržaja odluka banaka moglo utvrditi, takve odredbe su nerazumljive te posljedično tome i nepoštene.

19. Vrhovni sud Republike Hrvatske je stava da uloga javnog bilježnika u postupku solemnizacije ugovora pa tako i onih o kreditu, a u smislu odredbi čl. 57. i čl. 58. Zakona o javnom bilježništvu (NN 78/93, 29/94, 16/07, 75/09) je ocijeniti, ako je to moguće, jesu li ugovorne stranke ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti se u postojanje njihove prave volje pri sklapanju toga posla, a što su javni bilježnici koji su ovjeravali predmetne ugovore i učinili. Kako tijekom postupka solemnizacije ugovora o kreditu korisnici kredita očito javnim bilježnicima nisu izrazili svoje dvojbe vezano za sadržaj i značaj tih ugovora pa ni sporne odredbe, jasno je da javni bilježnici nisu imali razloga primijeniti ovlaštenje iz čl. 58. citiranog Zakona, u smislu upozoravanja korisnika kredita na značaj i posljedice ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i isto upozorenje unijeti u javnobilježnički akt te se ne može stoga govoriti o propustu u radu javnih bilježnika i njihove odgovornosti vezano za negativne posljedice koje su proizašle iz ovjerenih ugovora o kreditu s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom.

20. Odredba čl. 11. a Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09 i 112/12) navodi: "Ako su ugovorene promjenjive kamatne stope vjerovnik je dužan pod a) definirati parametar koji prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji je jasan i poznat potrošačima i pod b) kvalitativno i kvantitativno razraditi uzročno posljedične veze kretanja parametra iz točke a) ovoga stavka i utjecaja tih kretanja na visinu promjenjive kamatne stope i pod c) odrediti u kojim se razdobljima razmatra donošenje odluke o korekciji visine kamatne stope (koje je bazno razdoblje te koja su referentna razdoblja). Promjenjiva kamatna stopa definira se kao zbroj ugovorenog parametra i fiksne marže banke koja ne smije rasti tijekom otplate kredita i koja se mora ugovoriti zajedno s parametrom. Ako vjerovnik nudi ugovaranje promjenjive kamatne stope, dužan je jasno i nedvojbeno predočiti potrošaču prije sklapanja ugovora o kreditu elemente iz stavka 1. ovoga članka, kao i upozoriti potrošača na sve rizike ove promjenjivosti te jasno i nedvojbeno ugovoriti u samom ugovoru o kreditu promjenjive elemente na temelju kojih se izračunava promjenjiva kamatna stopa".

20.1. Odredba čl. 11. a st. 5. Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09 i 112/12) ističe: "Za sve postojeće ugovore o kreditu sklopljene do stupanja na snagu ovoga Zakona, u kojim nisu definirani parametri i njihove uzročno posljedične veze, vjerovnik u skladu s ovim člankom, mora definirati parametar i to jednu od slijedećih varijabli: - referentnu kamatnu stopu (EURIBOR, LIBOR) ili - NRS ili - prinos na Trezorske zapise Ministarstva financija ili - prosječnu kamatnu stopu na depozite građana u odnosnoj valuti te fiksni dio kamatne stope i razdoblja promjena kamatnih stopa. ...Vjerovnici su u roku od šest mjeseci nakon prestanka primjenjivanja zakonskog ograničenja visine kamatne stope dužni ponuditi konverziju preostalog dijela neotplaćenog kredita u kunski ili kredit s valutnom klauzulom EUR. Ako dužnik ne pristane na konverziju u roku od mjesec dana od datuma ponude, nastavak otplate kredita vrši se prema ugovorenim uvjetima, pri čemu ne vrijedi ograničenje maksimalne kamatne stope iz članka 11. b ovoga Zakona u odnosnoj valuti, nego najpovoljnije ograničenje koje vrijedi za ostale valute sukladno članku 11. b stavku 1. ovoga Zakona. Troškovi ugovaranja u skladu s ovim stavkom i svi popratni troškovi u vezi s tim ne smiju se zaračunati korisniku kredita.".

21. Prema Direktivi 93/13/EEZ čl. 5. u slučaju ugovora u kojima se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene, jasno i razumljivo. Kao nepoštene odredbe mogu se smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom. Nadalje se navodi kako pružatelj financijskih usluga pridržava pravo izmjene kamatne stope koju plaća potrošač ili se ona plaća njemu ili iznosa ostalih pristojbi za financijske usluge bez obavijesti u slučaju valjanog razloga pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome obavijesti drugu ugovornu stranku ili stranke u najkraćem mogućem vremenu i da su one tada slobodne odmah raskinuti ugovor.

22. Na temelju svega navedenog, a uvažavajući stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao relevantan u ovom predmetu, sud je mišljenja kako je nerazumljiva odredba vezana za promjenjivu kamatnu stopu ugovora o kreditu sklopljenim između tuženika i tužitelja, da su samim tim navedene odredbe, odnosno dijelovi odredbi nepošteni te da je sukladno tome u tom dijelu ugovor ništetan, a primjenom odredbe čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača.

23. Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi i rješenju broj Rev 2221/2018- 11 od 3. rujna 2019. odbio je revizije tuženih banaka, između ostalog i ovdje tuženika, kao neosnovane. Nadalje se u obrazloženju navedene odluke navodi da je u rješenju Revt 575/2016-5 od 3. listopada 2017. kojim je ukinuta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu kojim je bilo odlučeno o zahtjevu tužitelja upravljenom na utvrđenje povrede kolektivnih prava i interesa potrošača – korisnika kredita od strane svih tuženih banaka (prvo – osmo tužene), time što su banke u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštene ugovorne odredbe u kojima je glavnica kredita vezana uz valutu švicarski franak o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, Vrhovni sud Republike Hrvatske je, a polazeći od ukidne odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske od 13. prosinca 2016., određeno ukazao drugostupanjskom sudu na i dalje sporna pitanja te je drugostupanjski sud postupajući po ukidnom rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske utvrdio za ovaj spor odlučne činjenice, a vezano za postupanje prvo – osmo tuženih banaka vezano za pregovaranje odnosno sklapanje sa klijentima ugovora o kreditu u kojima je glavnica kredita bila vezana uz valutu švicarski franak te utvrdio da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile nerazumljive za klijente, jer da im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače, da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima, da su tužene banke imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni u tečaju švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora o kreditima sa valutnom klauzulom u švicarskim francima, te da su banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita.

24. Prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Rev 2245/17- 2 od 20. ožujka 2018. obrazloženo je kako utvrđenje da je pojedina ugovorna odredba nepoštena i ništetna djeluje unatrag (ex tunc) od trenutka sklapanja ugovora te se ima smatrati kao da ta nepoštena ugovorna odredba nikada nije ni bila ugovorena te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora u načelu imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da navedene odredbe nije ni bilo, što dovodi do subjektivnog prava potrošača na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno od toga kada je utvrđeno da je ugovorna odredba bila nepoštena.

25. Temeljem nepoštenih ugovornih odredbi sadržanih u predmetnom Ugovoru o kreditu o promjenjivosti kamatne stope, tužitelj je stavljen u nepovoljan položaj i znatnu neravnotežu u pravima i obvezama kao korisnik kredita u odnosu na banku koja mu nije na valjan i razumljiv način objasnila sve parametre i postupak formiranja kamatne stope tijekom ugovorenog razdoblja, te ga nije jasno i nedvosmisleno informirala o svim rizicima, što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava. Osim toga, odredba o promjenjivosti kamatne stope je apstraktna i nejasna bez relevantnih parametara mjerljivosti, a svaka izmjena jednostranom odlukom banke smatra se sastavnim dijelom ugovora, s tim da je švicarski franak tužitelju od strane tuženika prezentiran kao stabilna valuta sa minimalnim rizikom rasta, a time i minimalnom opasnosti od povećanja kreditne obveze uslijed promjene tečaja. No, međutim, uslijed drastičnog porasta švicarskog franka u kombinaciji s promjenjivom kamatnom stopom dovelo je kod tužitelja do preplate anuiteta po osnovi jednostrano povećane kamate i tečajne razlike švicarskog franka.

26. Odredbom čl. 502. b Zakona o parničnom postupku, propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502. a istog Zakona, dok je čl. 502. c Zakona o parničnom postupku, propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, pa je tom odredbom propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz čl. 502. a st. 1. Zakona o parničnom postupku, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti. U tom će slučaju sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Odredbe Zakona o parničnom postupku i Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu štete mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502. a st. 1. Zakona o parničnom postupku. S obzirom na sadržaj izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu koji se odnosi na tuženika nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak, jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama Zakona o parničnom postupku i Zakona o zaštiti potrošača, pa je sud u smislu tih utvrđenja odbio dokazni prijedlog tuženika za saslušanjem predloženog svjedoka (Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.).

27. Ustavni sud Republike Hrvatske odlukom od 10. lipnja 2020. broj U-III- 2233/19 u cijelosti je potvrdio odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019., prema kojoj "nije potrebno izvoditi dokaze u svakom pojedinom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača u pravcu u kojima se isti pozivaju na utvrđenje iz presude donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača".

28. Slijedom navedenog, sud nalazi tužbeni zahtjev tužiteljice da joj tuženik isplati ukupan iznos od 29.810,00 kuna, a koji iznos predstavlja preplatu po anuitetima (kamata i valuta), osnovanim u cijelosti.

29. Sud nije prihvatio istaknuti prigovor zastare od strane tuženika, i to stoga što prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. Zakona o obveznim odnosima, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donese povodom te tužbe (ovdje 13. lipnja 2014., zbog čega zastara nije nastupila). Nadalje se navodi da je Vrhovni sud prilikom donošenja takvog shvaćanja posebice imao na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Revizijski sud je stajališta da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu članka 241. Zakona o obveznim odnosima, jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Isto tako, prilikom donošenja navedenog shvaćanja sud je imao na umu i odredbu članka 502. c Zakona o parničnom postupku, o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude, prema kojem propisu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502. a st. 1. Zakona o parničnom postupku, za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U takvom slučaju sud će biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati (čl. 502. c Zakona o parničnom postupku). Tek kumulativna primjena sva tri pravila osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba sukladno Direktivi 93/13/EEZ.

29.1. Stoga u smislu odredbe članka 241. Zakona o obveznim odnosima, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene povodom te tužbe (ovdje 13. lipnja 2014., zbog čega zastara nije nastupila).

29.2. Osim toga, Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. zauzeo stav prema kojem "zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91), kao posljedica utvrđenja nišetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora", pa je iz navedenog razvidno da tužiteljevo potraživanje nije obuhvaćeno zastarom.

29.3. Na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 31. siječnja 2022. između ostalog zauzeto je i pravno shvaćanje: "a koja ništetnost je ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok sukladno tekstu oba pravna shvaćanja počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.".

30. Slijedom izloženog, temeljem odredbe čl. 232. Zakona o obveznim odnosima, a u svezi sa čl. 1111. i čl. 1115. istog Zakona, te čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku i čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača, odlučeno je kao u izreci presude.

31. Odluka o kamatama temelji se na odredbi čl. 29. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21).

32. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku, tako što je sud tužiteljici priznao pravo na trošak zastupanja po kvalificiranom punomoćniku, i to za sastav tužbe od 11. lipnja 2019. iznos od 1.000,00 kuna, za sastav obrazloženog podneska od 7. svibnja 2020. u iznosu od 1.000,00 kuna, za ročište 25. veljače 2021. u iznosu od 1.000,00 kuna, za sastav obrazloženog podneska od 30. prosinca 2021. u iznosu od 1.000,00 kuna, za ročište 3. ožujka 2022. u iznosu od 1.000,00 kuna, PDV-e od 25% u iznosu od 1.250,00 kuna, za trošak financijsko knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 2.500,00 kuna, sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 650,00 kuna i sudsku pristojbu na presudu u iznosu od 648,00 kuna, trošak pribave dokumentacije od tuženika u iznosu od 34,00 kune, što čini ukupno priznati i dosuđeni trošak u iznosu od 10.082,00 kune.

32.1. Sud je tužiteljicu odbio sa zatraženim troškom za podnesak od 22. travnja 2019. u iznosu od 250,00 kuna, jer istim samo dostavlja dokumentaciju u spis, za podnesak od 26. kolovoza 2020. u iznosu od 250,00 kuna, kojim traži zakazivanje ročišta, za podnesak od 1. ožujka 2021. u iznosu od 250,00 kuna, kojim se samo dostavlja uplatnica za plaćeni predujam vještačenja i za podnesak 21. svibnja 2021. u iznosu od 250,00 kuna, kojim u spis samo dostavlja u spis uplatnicu za plaćenu sudsku pristojbu.

32.2. Tužiteljica je zatražila i trošak ročišta za objavu presude u iznosu od 500,00 kuna plus PDV-e od 25% u iznosu od 125,00 kuna, ukupno 625,00 kuna, o kojem trošku će sud odlučiti posebnim rješenjem, a ovisno o činjenici da li će punomoćnik tužiteljice pristupiti na ročište za objavu presude ili ne, sud će donijeti odluku da li tužiteljica ima pravo na naknadu troška za ročište za objavu presude ili ne.

Osijek, 27. srpnja 2022.

SUTKINJA

Dubravka Čapelj,v.r.

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe. Žalba se podnosi putem ovog suda nadležnom županijskom sudu. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana objave presude, za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana primitka pisanog opravka presude

Dostaviti:

1. Pun. tužiteljice

2. Pun. tuženika