Republika Hrvatska

Općinski sud u Čakovcu

Čakovec, Ruđera Boškovića 18

Poslovni broj: 25 P-242/2021-25

U I M E R E P U B L I K E H R V AT S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Čakovcu, po sutkinji Jadranki Potočnjak, a na prijedlog sudske savjetnice Irene Hoblaj, u pravnoj stvari tužitelja A. P., Z. S.116, OIB: 79190034958, zastupan po punomoćniku B. B., odvjetniku iz Čakovca, protiv tuženika N.H. B. d.d. Z., V. u. 9,OIB: 78427478595, zastupan po punomoćnicima iz O. d. Ž. ip. iz Zagreba, radi isplate, nakon dovršene glavne rasprave dana 29. lipnja 2022.u nazočnosti tužitelja A. P., punomoćnika tužitelja B. B.,odvjetnika u Čakovcu i zamjenice punomoćnika tuženika I. F., odvjetnice u V., 27. srpnja 2022. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku N. H.B. d.d. Z., V. u. 9, OIB: 78427478595, da tužitelju A. P., Z. S. 116, OIB: 79190034958, isplati iznos od 25.379,90 kuna (dvadeset pet tisuća tristo sedamdeset i devet kuna I devedeset lipa) zajedno sa zateznim kamatama, od 01. veljače 2007. godine po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno do 31. srpnja 2015. određenoj, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 01. kolovoza 2015. do isplate, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju utvrđuje Hrvatska narodna banka, tekućim na iznos od:

iznos 11,56 kuna od 1. veljača 2007.

iznos 11,56 kuna od 1. ožujak 2007.

iznos 11,56 kuna od 1. travanj 2007.

iznos 11,56 kuna od 1. svibanj 2007.

iznos 11,56 kuna od 1. lipanj 2007.

iznos 11,56 kuna od 1. srpanj 2007.

iznos 11,56 kuna od 1. kolovoz 2007.

iznos 11,56 kuna od 1. rujan 2007.

iznos 11,56 kuna od 1. listopad 2007.

iznos 11,56 kuna od 1. studeni 2007.

iznos 11,56 kuna od 1. prosinac 2007.

iznos 11,56 kuna od 1. siječanj 2008.

iznos 11,56 kuna od 1. veljača 2008.

iznos 11,56 kuna od 1. ožujak 2008.

iznos 11,56 kuna od 1. travanj 2008.

iznos 11,56 kuna od 1. svibanj 2008.

iznos 11,56 kuna od 1. lipanj 2008.

iznos 11,56 kuna od 1. srpanj 2008.

iznos 11,56 kuna od 1. kolovoz 2008.

iznos 11,56 kuna od 1. rujan 2008.

iznos 11,56 kuna od 1. listopad 2008.

iznos 11,56 kuna od 1. studeni 2008.

iznos 66,34 kuna od 1. prosinac 2008.

iznos 107,57 kuna od 1. siječanj 2009.

iznos 114,80 kuna od 1. veljača 2009.

iznos 148,28 kuna od 1. ožujak 2009.

iznos 148,28 kuna od 1. travanj 2009.

iznos 148,28 kuna od 1. svibanj 2009.

iznos 148,28 kuna od 1. lipanj 2009.

iznos 148,28 kuna od 1. srpanj 2009.

iznos 148,28 kuna od 1. kolovoz 2009.

iznos 148,28 kuna od 1. rujan 2009.

iznos 148,28 kuna od 1. listopad 2009.

iznos 148,28 kuna od 1. studeni 2009.

iznos 148,28 kuna od 1. prosinac 2009.

iznos 148,28 kuna od 1. siječanj 2010.

iznos 148,28 kuna od 1. veljača 2010.

iznos 148,28 kuna od 1. ožujak 2010.

iznos 148,28 kuna od 1. travanj 2010.

iznos 148,28 kuna od 1. svibanj 2010.

iznos 296,64 kuna od 1. lipanj 2010.

iznos 148,28 kuna od 1. srpanj 2010.

iznos 148,28 kuna od 1. kolovoz 2010.

iznos 148,28 kuna od 1. rujan 2010.

iznos 779,28 kuna od 1. listopad 2010.

iznos 148,28 kuna od 1. studeni 2010.

iznos 538,28 kuna od 1. prosinac 2010.

iznos 148,28 kuna od 1. siječanj 2011.

iznos 148,28 kuna od 1. veljača 2011.

iznos 1.072,28 kuna od 1. ožujak 2011.

iznos 417,88 kuna od 1. travanj 2011.

iznos 751,34 kuna od 1. svibanj 2011.

iznos 751,34 kuna od 1. lipanj 2011.

iznos 751,34 kuna od 1. srpanj 2011.

iznos 751,34 kuna od 1. kolovoz 2011.

iznos 751,34 kuna od 1. rujan 2011.

iznos 751,34 kuna od 1. listopad 2011.

iznos 751,34 kuna od 1. studeni 2011.

iznos 751,34 kuna od 1. prosinac 2011.

iznos 751,34 kuna od 1. siječanj 2012.

iznos 586,34 kuna od 1. veljača 2012.

iznos 576,34 kuna od 1. ožujak 2012.

iznos 616,34 kuna od 1. travanj 2012.

iznos 596,34 kuna od 1. svibanj 2012.

iznos 585,34 kuna od 1. lipanj 2012.

iznos 581,34 kuna od 1. srpanj 2012.

iznos 570,34 kuna od 1. kolovoz 2012.

iznos 455,36 kuna od 1. prosinac 2012.

iznos 581,34 kuna od 1. siječanj 2013.

iznos 556,34 kuna od 1. veljača 2013.

iznos 571,34 kuna od 1. ožujak 2013.

iznos 571,34 kuna od 1. travanj 2013.

iznos 591,34 kuna od 1. svibanj 2013.

iznos 531,34 kuna od 1. lipanj 2013.

iznos 525,34 kuna od 1. srpanj 2013.

iznos 541,34 kuna od 1. kolovoz 2013.

iznos 539,34 kuna od 1. rujan 2013.

iznos 561,34 kuna od 1. listopad 2013.

iznos 561,34 kuna od 1. studeni 2013.

iznos 581,34 kuna od 1. prosinac 2013.

iznos 575,75 kuna od 1. siječanj 2014.

II. Nalaže se tuženiku N. H. B. d.d. Z., V. u. 9, OIB: 78427478595 da tužitelju A. P., Z. S. 116, OIB: 79190034958 u roku od 15 dana naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 11.837,00 kuna (jedanaest tisuća osamsto trideset i sedam kuna) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi od 5,75% godišnje, a u slučaju promjene kamatne stope po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotnih poena, tekućim od dana presuđenja do isplate, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 03. lipnja 2022. podnio tužbu radi isplate u kojoj navodi kako je s tuženikom (pod ranijom tvrtkom Volksbank d.d.) 03. siječnja 2007. sklopio Ugovor o kreditu broj 340804, a radilo se o namjenskom kreditu za kupnju vozila, u iznosu glavnice od 19.319,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate. Ugovorena je promjenjiva kamatna stopa, a ista je u trenutku ugovaranja iznosila 5,10% godišnje. Čl. 2.1. predmetnog Ugovora je propisano da je redovna kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora (tuženika). Čl. 4. je propisano da se kredit ugovara u valuti, a isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti (valutna klauzula). Odredbe predmetnog ugovora koje se odnose na jednostrani način promjene kamatne stope kao i na ugovorenu valutnu klauzulu su ništetne, te ne proizvode nikakve pravne učinke među strankama.

1.1.Tužitelj se poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013., kojom je utvrđeno kako je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak,

a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Navedenom presudom ujedno je utvrđeno kako je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik kao trgovac s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarao niti ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa,

a sve na štetu potrošača.

1.2. Nadalje, tužitelj navodi kako je Visoki trgovački sud RH je presudom broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. prvotno preinačio prvostupanjsku presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, tako da je dio prvostupanjske presude kojom je odlučeno o ništetnosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi odbio. Protiv drugostupanjske presude poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem nisu uspjeli stranke su podnijele revizije. Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom i rješenjem poslovni broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. prihvatio je utvrđenja drugostupanjskog suda i odbio sve izjavljene revizije kao neosnovane. Protiv citirane odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske, odluke Visokog trgovačkog suda RH i Trgovačkog suda u Zagrebu stranke su podnijele ustavne tužbe Ustavnom sudu Republike Hrvatske, koji je odlukom broj U-III-2521/215, U-III-2536/215, U-III-2547/215, U-III2565/215, U-III- 2603/215, U-III-2604/215, U-III-2605/215 od 13. prosinca 2016. djelomično uvažio ustavnu tužbu tužitelja, ukinuo odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015. u točki I. izreke presude i rješenja u dijelu kojim je odbijena tužiteljeva revizija protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u točki I.1. izreke (kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da su tuženici „povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo“) i točki I.2. izreke (kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na osmotuženu banku Sberbank d.d. glede utvrđenja ništetnosti ugovornih odredaba kojima se određuje da je ugovorna kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke) te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak, dok su u preostalom dijelu ustavne tužbe odbijene kao neosnovane. Postupajući prema odredbi članka 77. stavaka 1. i 2. te članka 76. stavka

2. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu („Narodne novine“ broj: 99/99, 29/02 i 49/02), polazeći od odredbe članka 392a. ZPP-a, Vrhovni sud je ispitao pobijanu odluku u onom dijelu koji je predmet tužiteljeve revizije i u granicama razloga određenih u navedenim revizijama, rješenjem broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. tužiteljevu reviziju prihvatio, ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u točki I.1. i 2. te u točki V. izreke i u tom dijelu predmet vratio Visokom Trgovačkom sudu RH na ponovno suđenje. U ponovljenom postupku, Visoki trgovački sud RH je svojom odlukom Pž-6632/2017-10 od dana 14.06.2018.g. potvrdio prvostupanjsku presudu Trgovačkog suda u Zagrebu koja se odnosi i na povredu interesa i prava potrošača korisnika kredita vezanu uz ugovaranje valutne klauzule, tako da je pravomoćno odlučeno i o ništetnosti jednostrane promjenjivosti kamatne stope i ugovaranju valutne klauzule. Navodi kako postoji dosad uspostavljena i ujednačena sudska praksa koja osporava bankama pravo da jednostrano mijenjaju kamatne stope, a koja se poziva na presudu Europskog suda pravde br. C-26/13 od

30. travnja 2014.g. prema kojoj se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da „ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva“. Poziva se i na odluku Vrhovnog suda RH donesena dana 20.03.2018. godine pod poslovnim brojem Rev 2245/17-2 iz koje jasno proizlazi da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241 Zakona o obveznim odnosima, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene povodom te tužbe,

slijedom čega je jasno da u ovom konkretnom slučaju zastara nije nastupila niti u odnosu na zahtjev u vezi sa promjenjivom kamatnom stopom niti u vezi sa valutnom klauzulom. Navodi kako je sukladno čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku sud vezan u ovoj posebnoj parnici za pravno utvrđenje iz pravomoćnih presuda koje su ranije navedene. Obzirom kako su navedene ugovorne odredbe ništetne, tužitelj ima pravo tražiti od tuženika da vrati ono što je primio na temelju takvih odredbi. Tužitelj tužbom ne postavlja zaseban deklaratorni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi, te valutnoj klauzuli, već tužbu podnosi radi isplate na ime preplaćenih kamata i razlike u tečaju. Također ističe kako je odredba ugovora kojom se ugovara mjesna nadležnost suda u sjedištu tužitelja također nepoštena jer o istoj nije posebno pregovarano, te suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

1.3. Očitujući se na navode tuženika iz odgovora na tužbu, tužitelj nadalje navodi kako je sud u ovom postupku vezan za pravna utvrđenja iz tzv "kolektivnog spora", te kako nije nastupila zastara potraživanja tužitelja. Naime, donošenjem druge presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je okončan predmet po kolektivnoj tužbi u predmetu "Franak" glede ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli za svih osam banaka, te o promjenjivoj kamatnoj stopi u odnosu na Sberbank d.d., pa rok zastare ponovno teče za podnošenje zahtjeva radi isplate svih onih potraživanja dospjelih od 04. travnja 2007., odnosno primjenjuje se novi zastarni rok od 5 godina počevši od 15. lipnja 2018.

2. Tužitelj je tužbeni zahtjev uredio nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, podneskom od 05. veljače 2022., kojim potražuje isplatu iznosa od 25.379,90 kuna zajedno sa zateznim kamatama od dana dospijeća pojedinog iznosa do isplate. Tužitelj je tužbeni zahtjev uredio i nakon što je izvršen upis promjene tvrtke tuženika i to podneskom od 13. lipnja 2022.(N.H. B. d.d.)

3. U odgovoru na tužbu tuženik prigovara mjesnoj nadležnosti Općinskog suda u Čakovcu zbog sporazumno ugovorene mjesne nadležnosti suda u Zagrebu. Smatra kako je tužba u cijelosti neosnovana, te ističe kako je potraživanje tužitelja u zastari. Nadalje, kako utvrđenja iz Parnice Potrošač nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet tužbe, dok ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u Parnici Potrošač. Navodi kako tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama, te ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača

3.1.Tužitelj je predmetni parnični postupak pokrenuo tek 04. lipnja 2021. pa tuženik prigovara zastari utuženih iznosa. Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjiv je zastarni rok iz odredbe članka 230. ZOO-a, koji propisuje da tražbine za naknadu štete zastarijevaju za 3 godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju u roku od 5 godina od kada je šteta nastala. Iako tužitelj nije dokazao osnovu tužbenog zahtjeva, a uzevši u obzir činjenicu da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen 2007. godine, za očekivati je da je i subjektivni i objektivni rok za veliku većinu pojedinačnih mjesečnih anuiteta protekao. Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjiv bi bio zastarni rok iz odredbe članka 226. ZOO-a koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za 3 godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik ističe i da se kod predmetnog ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su tuženiku plaćani kao anuiteti. Stoga sukladno članku 226. ZOO-a, tražbine povremenih davanja (a u što se izričito uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Ako pak bi se zbog utvrđenja ništetnosti utvrdilo da se pak radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla. Obzirom da je tužitelj tužbu podnio tek 2020. osnovan je prigovor zastare potraživanja s osnova stečenog bez osnove, jer je protekao rok od pet godina u smislu odredbe čl. 371 ZOO od sklapanja spornog ugovora

3.2.Utvrđenja iz Parnice Potrošač ne mogu se primijeniti na konkretan predmet. U ovom sporu nema mjestu preslikavanju utvrđenja iz parnice „Potrošač“ jer je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz parnice „Potrošač“ i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Stoga treba utvrditi da li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, primjenjuje i na konkretnog potrošača u pojedinačnoj parnici. Tužitelj je neosnovano proširio opseg utvrđenja Presude VTS-a i na odredbe o promjenjivosti kamatne stope, iako to uopće nije bilo predmetom utvrđenja u Parnici Potrošač. U kolektivnom sporu bila je ispitivana metoda promjenjivosti kamatne stope (a ne i sama promjenjivost) u skladu sa jednostranom odlukom banke bez egzaktno utvrđenih parametara i metode izračuna parametara promjenjivosti. Tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama. Da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti:

- da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo; - da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva; te naposljetku, - da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik navodi kako materijalno pravo koje je do danas ostalo na snazi u Republici Hrvatskoj, izrijekom predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju. Očito je stoga da se o promjenjivosti kamatne stope prethodno pregovaralo, prvenstveno s obzirom na to da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu odredbe o promjeni kamatne stope odlukom tuženika (koja je odluka bila dostupna svima) te da je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu.

3.3.Nadalje, smatra kako je odredba o promjenjivosti kamatne stope iz Ugovora je jasna, uočljiva i lako razumljiva, budući da je ista sastavni dio ugovora i u njemu je izričito navedena. Tuženik je odluku o promjeni kamatnih stopa donosio u pravilu jednom godišnje i pri tome se rukovodio kombinacijom više parametara. Prema gore navedenom jasno proizlazi da tuženik ni na koji način nije donosio jednostrane odluke na štetu tužitelja bez valjanog ugovorom predviđenog razloga. U odgovoru na tužbu poziva se na članak "Učinak podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa na zastaru tražbine i utjecaj ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli", mr.sc. Andrija Eraković, Pravo i porezi, br. 9/18, str. 14-26 37. Navodi kako tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF. Naime, od 1999. do 2010. godine, tečaj CHF-a u odnosu na EUR je i rastao i padao (od 2003.

godine - 2008. godine tečaj CHF-a u odnosu na EUR uglavnom pada, i to bez značajnijih oscilacija, a značajnije promjene počele su tek u 2010. godini, dakle, znatno nakon predmetnog razdoblja do 31.12.2008. godine, na koje se tužitelj poziva u tužbi, kada se poziva na utvrđenja iz u Parnice Potrošač. Daljnje kretanje tečaja CHF-a nakon 2010. godine, i to aprecijaciju bez presedana, kao posljedicu svjetske ekonomske krize, nitko nije mogao predvidjeti, pa niti tuženik. Stoga smatra kako tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljem nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te time prouzročio neravnotežu na štetu potrošača. Tuženik prigovara načinu utvrđivanja utuženog iznosa na temelju samostalnog izračuna visine navodnog potraživanja, budući da spornu visinu tužbenog zahtjev može utvrditi samo vještačenjem po vještaku odgovarajuće struke, te osporava i anticipiranu metodu kojom tužitelj navodno postavlja zahtjev na isplatu. Naime, tužitelj potražuje razliku između početno ugovorenih mjesečnih obroka i kasnije naplaćenih anuiteta.

3.4. Slijedom svega navedenog, tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva, te predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti te naloži tužitelju naknaditi parnični trošak tuženiku.

4. Vezano za prigovor mjesne nenadležnosti tuženika, rješenjem broj P-242/21-5 od 23. kolovoza 2021. odbijen je prigovor mjesne nenadležnosti kao neosnovan, te je isto rješenje postalo pravomoćno 29. rujna 2021.

5. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju u spisu, i to u otplatnu tablicu s listova 8-10, i ugovor o kreditu broj 340804 od 03.01.2007. s listova 11-19, u prometnu karticu po kreditu s listova 21-29, u rješenje Županijskog suda u Karlovcu broj Gž -468/19 od 02.05.2019., u presudu Županijskog suda u Puli broj GŽ- 311/18 od 03.09.2018., u članak ''Učinak podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa na zastaru tražbine i utjecaj ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli'' mr.sc. Andrije Erakovića iz časopisa Pravo i porezi broj 9/18, u nalaz i mišljenje sudskog vještaka Natalije Jambrečić s listova 92-104, te je saslušan tužitelj.

6. Ocjenom provedenih dokaza u smislu odredbe članka 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 84/08., 57/11, 184/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje u tekstu: Zakon o parničnom postupku), konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja sud ocjenjuje u cijelosti osnovanim.

7. Sukladno čl. 221.a Zakona o parničnom postupku, ako sud na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će se primjenom pravila o teretu dokazivanja.

8. Nesporno je da su tužitelj, kao korisnik kredita, te tuženik N. H.B. d.d. Z. (ranije S.U S. d.d., odnosno S.d.d.,odnosno V. d.d.), kao kreditor, 03. siječnja 2007. zaključili Ugovor o kreditu broj 340804 – dalje: Ugovor o kreditu, koji je Ugovor o kreditu solemniziran po javnom bilježniku J. C. iz Č. pod brojem OU-10/07 od 03. siječnja 2007., akoji je ugovoren na iznos od 19.319,00 CHF u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za devize važećem na dan isplate, sa rokom otplate kredita 84 mjeseci, te kako je tužitelj kredit po predmetnom Ugovoru o kreditu

u cijelosti otplatio.

9. Nesporno je da je predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorena redovna promjenjiva redovna kamatna stopa koja je u trenutku zaključenja ugovora iznosila 5,10% godišnje, te da je tijekom otplate kredita po predmetnom Ugovorom o kreditu tuženik mijenjao kamatnu stopu redovne tj. ugovorne kamate, i to temeljem odluka banke, znači temeljem jednostranih odluka, kao i da je tim Ugovorom o kreditu ugovorena valutna klauzula u CHF.

10. Prema čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine broj 96/03, u daljnjem tekstu: Zakon o zaštiti potrošača), koji je vrijedio u trenutku ugovaranja predmetnog kredita, Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito: odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku.

11. Sukladno čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

12. Prema čl. 5. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo, a prema odredbi čl. 3. st. 1. te Direktive ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora.

13. Nadalje, čl. 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18; dalje: Zakon o obveznim odnosima) je propisano kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, dok je čl. 4. Zakona o obveznim odnosima propisano kao su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Čl. 7. Zakona o obveznim odnosima sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja, dok je čl. 8. Zakona o obveznim odnosima propisano da se je svatko dužan suzdržavati od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta.

14. Sukladno čl. 322. Zakona o obveznim odnosima propisano je kako je Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

15. Sukladno čl. 320. Zakona o obveznim odnosima propisano je da u slučaju kad je ugovor sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju ili kad je ugovor na drugi način pripremila i predložila jedna ugovorna strana nejasne odredbe tumačit će se u korist druge strane.

16. Tužitelj je saslušan u ovom postupku, te je naveo kako je predmetni kredit sklopljen 2006. za namjenu kupnje automobila, kako je po zanimanju zidar, te je kao zidar radio i u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora. Prije sklapanja ugovora o kreditu nije imao kreditnih zaduženja, a prije sklapanja ugovora interesirao se i kod drugih banaka radi realizacije kredita i to kod R. b., kod E. b. i kod tadašnje

Međimurske banke. Predmetni kredit sklopio je s tužiteljem jer se tamo nudila najpovoljnija kamatna stopa i tako mu je najlakše bilo otplaćivati kredit s obzirom na visinu mjesečne plaće. Prilikom realizacije kredita kontaktirao je samo s jednom osobom, te je bio više puta u banci. Prilikom sklapanja ugovora o kreditu djelatnik banke nije mu posebno pojašnjavao ugovorne odredbe koje se odnose na valutu CHF i na promjenjivu kamatnu stopu kao niti rizik koje te odredbe nose sa sobom, već mu je samo predočen otplatni plan na kojem je bilo prikazano koliko iznosi mjesečna rata kredita, niti mu je posebno pojašnjen pojam promjenjiva kamatna stopa, odnosno da bi moglo doći do tako velikog pojačanja mjesečnih rata kredita zbog rasta kamatne stope. Izjavio je da se ne sjeća da mu je tom prilikom posebno pojašnjen pojam ''valuta utočišta''. Prilikom solemnizacije ugovora kod javnog bilježnika javni bilježnik mu također nije posebno pojasnio ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, već mu je samo rečeno kako je banka vlasnik automobila i kako se ugovornih odredbi treba držati i kredit redovito otplaćivati. Za vrijeme otplate kredita iz banke je dobivao pismene obavijesti o povećanju kamatnih stopa. Nakon toga otišao je u banku pitati zbog čega je došlo do povećanja, te mu je rečeno da u ovom trenutku raste CHF ali da bi se to ubrzo trebalo smiriti i da bi se rata kredita trebala smanjiti. Nakon što je došlo do povećanja mjesečnih rata kredita bio je u banci više, dok izmjenu ugovora o kreditu nisam zatražio. Banka mu je ponudila izmjenu ugovora o kreditu u valuti euro, ali mu se to nije isplatilo jer bi mjesečna rata kredita iznosila otprilike isto. Mjesečna rata kredita na početku uje iznosila 1.250,00 kuna mjesečno pa je postepeno rasla na 1.500,00 kuna, pa 1.700,00 kuna, a najviše je iznosila 2.200,00 kuna mjesečno. Na posebno pitanje pun. tužitelja da li je prilikom sklapanja ugovora ugovor pročitao izjavljuje kako jest. Na daljnje pitanje da li mu je banka ponudila da u ugovoru može nešto mijenjati, odnosno o nečemu posebno pregovarati, odgovorio je kako nije. Prilikom sklapanja ugovora ugovor ga je u banci već gotov počekao. Na daljnje pitanje pun. tužitelja da li je u obavijestima koje je zaprimio od banke nakon što je došlo do povećanja mjesečnih rata kredita bilo pojašnjeno zbog čega je do takvog rasta došlo odgovorio je kako isto nije bilo pojašnjeno, dok su novčana sredstva isplaćena kreditom isplaćena direktno na račun auto kuće. Na posebno pitanje z.z. pun. tuženika da je sam razumio odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli prilikom sklapanja ugovora o kreditu, odgovorio je kako jest, dok je na daljnje pitanje pun. tužitelja da li mu je prilikom sklapanja ugovora posebno pojašnjen rizik vezan uz odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli odgovorio kako nije. Na daljnje pitanje z.z. pun tuženika da li je od djelatnika banke ili od javnog bilježnika posebno tražio da mu pojasni rizik vezan uz odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli odgovorio je kako isto nije tražio jer tada to nije smatrao potrebnim.

17. Nije sporno da je Ugovor sastavio i popunjen obrazac Ugovora na potpis tužitelju dao tuženik.

18. Sporno je da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja, da li se pravna utvrđenja iz tzv. "kolektivnog spora" mogu primijeniti na ovaj postupak, odnosno jesu li odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli, ništetne.

19. Temeljem čl. 186. st. 3. Zakona o parničnom postupku je između ostalog određeno da sud nije vezan za pravnu osnovu tužbe.

20. Sukladno čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. U konkretnom slučaju radi se o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Ovaj sud je u ovom parničnom postupku, s obzirom na navode iznesene u tužbi i s obzirom da se tužitelj poziva na pravna utvrđenje iz gore naznačenih presuda, sukladno čl. 502.c Zakona o parničnom postupku vezan pravnim stajalištima i utvrđenjima naznačenim u presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

21. Kolektivna presuda u slučaju Potrošač odnosi se na sve potrošačke kredite bilo da su stambeni krediti, nenamjenski krediti, auto krediti ili krediti za zatvaranje drugih kredita i bez obzira da li su krediti otplaćeni. Tužitelj u svojoj tužbi od tuženika traži isplatu utuženog iznosa, obzirom je tužitelju postupanjem tuženika (banke) nastala šteta, te se poziva na presudu Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13.

22. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012, od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014. godine i presudom Vrhovnog suda RH broj Revt- 249/2014 od 9. travnja 2015. godine, u dijelu vezanom za ugovaranje kamatne stope,

utvrđeno je između ostalog da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koja povreda traje i dalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju, i to na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u Ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima,

a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora tužena kao trgovac i korisnik i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i Ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa,

a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH broj 96/03) u razdoblju od 1. siječnja 2004. godine do 6. kolovoza 2007. godine i to čl. 81., čl. 82. i čl. 90., a od 7. kolovoza 2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača, kao i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

23. Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Rev-249/14-2 je da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora koja je kao takva ostala nerazumljiva. Navedeno postupanje banke su kasnije otklonile kao i ovdje tuženik a nakon što je odredbom čl. 11. a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine RH broj 75/09 i 112/12) i formalno propisano što sve treba sadržavati Ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Presudom istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018.

utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba, između ostalih tuženika, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača. Vrhovni sud Republike Hrvatske je donio Odluku broj Rev-2221/18 od 3.9.2019.god. kojom je u cijelosti potvrdio drugostupanjsku presudu Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/17, a kojom je utvrđena i ništetnost ugovornih odredaba o promjenjivosti kamatne stope odlukom tuženika i ugovornih odredaba u kojima je glavnica vezana uz valutu CHF (švicarski franak).

24. Presudom Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014. je određeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora,

tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.

25. Sud smatra kako je prigovor zastare tuženika neosnovan, budući da se u ovom slučaju primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima od pet godina, a zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci između ostaloga odlučio i u dijelu vezanom za nedopuštenost odredbi o promjenjivim kamatnim stopama svojom odlukom od 14. lipnja 2014., a što je potvrđeno i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci broj Rev-2245/17, te se smatra kako tužitelju pravo na isplatu teče od navedenog datuma. Zastara je prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe Udruge Franak 4. travnja 2012., a ponovno je počela teći 14. lipnja 2014. Odluka Vrhovnog suda broj Rev-2245/2017 potvrđena je Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2922/2018. od dana 20. veljače 2020. Odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17- 10 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je okončan predmet po kolektivnoj tužbu u predmetu "Franak" glede ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli za svih osam tuženih banaka i o promjenjivoj kamatnoj stopi u odnosu na Sberbank d.d., pa rok zastare ponovno teče od podnošenja zahtjeva radi isplate svih onih potraživanja dospjelih od 04. travnja 2007., odnosno primjenjuje se novi zastarni rok od pet godina računajući od 15. lipnja 2018. do 15. lipnja 2023. Stoga je tužba tužiteljice podnesena unutar zastarnog roka od pet godina, obzirom kako je ovaj postupak pokrenut 03. lipnja 2021.

26. Iz iskaza tužitelja proizlazi kako predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor te da tužitelj nije bio u dovoljnoj mjeri informiran o tome što utječe na promjenu ugovorene (promjenjive) redovne kamatne stope, kao i o tome da švicarski franak predstavlja valutu utočišta, odnosno da tuženik tužitelja prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije informirao o egzaktnim parametrima i metodi izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a ugovornom odredbom predmetnog ugovora o kreditu je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i da tuženik s tužiteljem nije pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz švicarski franak, niti ga je u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima vezanim za tu valutnu klauzulu. Sud smatra kako je tuženik prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužitelja morao u cijelosti informirati o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, vezano za ugovaranja valute CHF uz koju je vezana glavnica.

27. Sukladno čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, stoga proizlazi kako su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive. Nadalje, sukladno čl. 295. Zakona o obveznim odnosima, opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove. O odredbama Općih uvjeta poslovanja koji su sadržani u samom ugovoru stoga se niti ne može pojedinačno pregovarati. Čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača, kao što je ranije navedeno, propisano je što mora sadržavati ugovor o potrošačkom zajmu. Prema članku 26. st. 3. Zakona o obveznim odnosima, ako su kamate ugovorene, ali nije određena njihova stopa, između osoba od kojih barem jedna nije trgovac, vrijedi kamatna stopa u visini četvrtine stope zakonskih zateznih kamata, a između trgovaca polovina stope zakonskih zateznih kamata određene sukladno stavku 1. ovoga članka.

Prema članku 272. Zakona o obveznim odnosima činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavila trećoj osobi da je odredi, a ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan.

28. Sud smatra kako ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci tuženika, nije razumljiva, obzirom kako predmetni ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, kao niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, već je ista određena samo općenito, paušalno i neprecizno. Očito je, da je promjena kamatne stope isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženika bez sudjelovanja druge strane, odnosno bez pregovora o toj promjeni sa tužiteljem, kao i bez određivanja koliko će tih promjena do kraja otplate kredita odnosno trajanja ugovora biti, kada će te promjene prestati i iz kojeg razloga. Iz takvog ponašanja tuženika kao i iz odgovora na tužbu, proizlazi da je tuženik prilikom mijenjanja kamatnih stopa i prilikom promjene tečaja, na taj način postupao zbog promjene tržišnih uvjeta, ali jednostrano i bez pregovora s drugom stranom, što je utvrđeno i na temelju iskaza tužitelja.

29. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao s valutnim rizikom i rizikom promjene kamatne stope, budući da u ugovoru nije navedeno koji su to rizici i učinci koji mogu proizaći iz promjene kamatne stope i promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovora. Navedena odredba ugovora, koja promjenu ugovorene kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopa za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer u takvoj situaciji vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, dok se pravilnost promjene ne može ni provjeriti, jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

30. Tuženik je, prema stajalištu ovog suda, tužitelju trebao objasniti razloge promjene kamatne stope, pojedinačno o tome razgovarati i na taj način omogućiti tužitelju kao klijentu - potrošaču, da pristane na takve odredbe i iskoristiti neke od navedenih solucija, odnosno omogućiti tužitelju da može prigovoriti povećanju stope redovne kamate ili zatražiti okončanje ugovorenog odnosa. Tuženik je primjenom navedene ugovorne odredbe, izbjegao utjecaj druge ugovorne strane, tužitelja na cijenu, što je suprotno čl. 247. Zakona o obveznim odnosima.

31. Osim toga, tuženik je bio dužan tužitelja kao potrošača u cijelosti informirati o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF i o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a što tuženik očito učinio nije, a što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da tužitelj ne može predvidjeti visinu svoje obveze. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao sa rizikom ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom, tj. da je tuženik kao kreditor objasnio taj rizik i da je tužitelj bio upoznat i svjestan činjenice da povećanje tečaja valute utječe na povećanje glavnice duga, pripadajućih kamata, pa tako i na povećanje mjesečnih anuiteta. Takva jednostrana ugovorna odredba je nerazumljiva i protivna načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim odnosima jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj ima obvezu vratiti banci, kao i cijena (kamata također predstavlja cijenu).

32. Obzirom kako su ugovorne odredbe koje se odnose na ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope ništetne jer su nerazumljive, tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno dijela konkretnog Ugovora o kreditu primio, te je na strani tuženika prema mišljenju suda sukladno čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ( Narodne novine RH broj 35/05, 41/08,125/11, 78/15 i 29/18 ) došlo do stjecanja bez osnove. U čl.1111. Zakona o obveznim odnosima je određeno u st. 1. da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

33. Na okolnost utvrđivanja razlike obračunatih kamata izveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji N. J. temeljem ovosudnog rješenja od 01. prosinca 2021. na okolnost razlike između iznosa koje je tužitelj platio na ime ugovorene a promjenjive kamatne stope i iznosa koji bi tužitelj platio tuženiku da je kamatna stopa ostala u visini koja je bila u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu i na okolnost razlike između iznosa koji bi tužitelj platio tuženiku na ime rasta tečaja valute CHF u odnosu na HRK i iznosa koji bi tužitelj platio tuženiku da do toga rasta nije došlo u odnosu na trenutak korištenja kredita, odnosno da je tijekom cijele otplate tečaj CHF prema HRK ostao jednak onome kakav je bio na dan isplate kredita sve do konačne otplate kredita. Vještakinja N. J. je dostavila svoj nalaz i mišljenje 06. siječnja 2022. u kojem navodi da temeljem izračuna proizlazi kako je tokom razdoblja otplate kredita korisnik uslijed promjena kamatnih stopa i promjena tečaja CHF/HRK prema kojem je vršio otplatu ukupno preplatio iznos od 25.379,90 kuna u odnosu na iznos koji bi platio da navedenih promjena nije bilo, a vještak je datume nastanka pojedinih razlika specificirao do datumima uplata i ti iznosi su istovjetni iznosima kako su sada navedeni u izreci ove presude. Na isti nalaz i mišljenje niti tužitelj, niti tuženik nisu stavili primjedbe. Sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje N. J. jer je dan stručno i objektivno, u skladu

sa zadacima koje je odredio sud u rješenju o određivanju vještačenja, te je u svojem nalazu vještak dao sve odgovore na postavljena pitanja.

34. Stoga je sud obvezao tuženika na isplatu iznosa od ukupno 25.379,90 kuna, a navedeni iznos tuženik je dužan temeljem čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. Zakona o obveznim odnosima vratiti tužitelju s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, s tijekom zakonske zatezne kamate po datumima dospijeća tijekom otplate kredita do isplate i po stopi kamate sukladno čl. 29. st. 1. i st. 2. Zakona o obveznim odnosima. Mjesečni iznosi u izreci presude navedeni su po datumima kako je tužitelj plaćao pojedine anuitete, a kako je vještakinja i obrazložila u svom nalazu.

35. Temeljem svega iznijetog, konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 25.379,90 kuna sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama utvrđen je u cijelosti osnovanim i kao takav u cijelosti usvojen.

36. O naknadi troškova ovog postupka odlučeno je temeljem čl. 164. i čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku, a u svezi s čl. 155. Zakona o parničnom postupku, te primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15; dalje: Tarifa).

37. Prema čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku uspjeh u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, a sa kojim je tužitelj uspio u cijelosti, slijedom čega pravo na naknadu troškova ovog postupka u cijelosti pripada tužitelju.

38. Tužitelju su priznati troškovi sastava tužbe od 03. lipnja 2021. u iznosu od 1.000,00 kuna (Tbr. 7. t. 1. Tarife), sastava podneska od 11. studenog 2021. u iznosu od 1.000,00 kn (Tbr. 8. t. 1. Tarife), sastava podneska od 19. studenog 2021. u iznosu od 1.000,00 kn (Tbr.8. t. 1. Tarife), sastava podneska od 07. veljače 2022 u iznosu od 1.000,00 kn (Tbr. 8. t. 1. Tarife), sastava podneska od 14. lipnja 2022. u iznosu od 1.000,00 kn (Tbr. 8. t. 1. Tarife), dakle ukupno četiri obrazložena podneska, zastupanja na ročištu od 01. prosinca 2021. u iznosu od 1.000,00 kn (Tbr. 9. t. 1. Tarife), zastupanja na ročištu 29. lipnja 2022. u iznosu od 1.000,00 kn (Tbr. 9. t. 1. Tarife), te zastupanja na ročištu za objavu presude 27. srpnja 2022. u iznosu od 500,00 kn (Tbr.9. t. 3. Tarife), sve uvećano za porez na dodanu vrijednost po stopi od 25% u iznosu od 1.875,00 kn (Tbr. 42. Tarife), zatim trošak vještačenja u iznosu od 1.250,00 kn, te trošak sudske pristojbe na tužbu i na presudu u iznosu od 1.212,00 kuna.

39. Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 13. prosinca 2021., te podneska od 21. veljače 2022., jer isti nisu bili potrebni za vođenje ove parnice.

40. Slijedom navedenog, naloženo je tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove ovog postupka u iznosu od 11.837,00 kuna.

41. Paricijski rok (rok za izvršenje) u ovom postupku iznosi petnaest dana, sukladno čl. 328. st. 2. Zakona o parničnom postupku.

Čakovec, 27. srpnja 2022.

Sutkinja:

Jadranka Potočnjak

Sudska savjetnica:

Irena Hoblaj

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ovog rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 8 dana po primitku istoga, pismeno u 3 primjerka, putem ovoga suda na nadležni županijski sud sukladno čl.4.Zakona o područjima i sjedištima sudova (Narodne novine RH 67/18 ,21/22) pismeno u tri istovjetna primjerka

O tom obavijest:

1. tužitelj po punomoćniku

2. tuženik po punomoćnicima