Republika Hrvatska
Županijski sud u Splitu
Split, Gundulićeva 29a
Poslovni broj: Gž R-592/2022-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Splitu, po sutkinji Vedrani Perkušić, u pravnoj stvari tužitelja Z. D. iz S. B., OIB: …, zastupanog po punomoćniku D. I., odvjetniku iz S. B., protiv tuženika V. p. d.o.o. S. B., OIB: …, zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva H. i p, d.o.o. S. B., radi isplate razlike plaće i regresa, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj 1 Pr-210/2016-34 od 6. travnja 2022., dana 26. srpnja 2022.,
p r e s u d i o j e
I. Odbijaju se žalbe tužitelja, te tuženika kao neosnovane i potvrđuje presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj 1 Pr-210/2016-34 od 6. travnja 2022. u pobijanom dijelu pod točkama I., II. i III. izreke, kao i u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužitelja za isplatu regresa pod točkom V. izreke.
II. Odbijaju se zahtjevi tužitelja, te tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovani.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju na ime razlike bruto plaće iznos od 31.497,33 kune s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama (osim na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u bruto iznosima razlike plaće) kako je to navedeno pod točkom I. izreke ove presude, kao i iznos od 5.438,17 kuna s pripadajućim zateznim kamatama (osim na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak), a na ime razlike bruto plaće po osnovi prekovremenog rada i rada nedjeljom (točka II. izreke). U preostalom dijelu koji se odnosi na isplatu regresa u iznosu od 7.200,00 kuna i razliku plaće u iznosu od 166,67 kuna, te zahtjev za isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, tužbeni zahtjev je odbijen kao neosnovan (točka V. izreke prvostupanjske presude).
2. Odlukom o trošku obvezan je tuženik naknaditi tužitelju iznos od 11.437,50 kuna sa zakonskim zateznim kamatama od 6. travnja 2022. do isplate (točka III. izreke).
3. Žali se tužitelj pobijajući prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je odbijen zahtjev za isplatu regresa pod točkom V. izreke, te u odluci o trošku (točka III. izreke) i to zbog žalbenog razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. točka 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, dalje: ZPP) s prijedlogom da se ista u pobijanom dijelu preinači. Zatražio je i trošak žalbenog postupka.
4. Tuženik pobija prvostupanjsku presudu u dijelu pod točkama I., II. i III. izreke i to zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. ZPP-a s prijedlogom da se ista u pobijanom dijelu preinači odnosno ukine. Zatražio je i trošak žalbenog postupka.
5. Tužitelj je odgovorio na žalbu tuženika protiveći se svim žalbenim navodima i s prijedlogom da se žalba odbije kao neosnovana.
6. Žalbe nisu osnovane.
7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu s osnova neisplaćenih plaća, te dodataka na plaću (za prekovremeni rad i rad nedjeljom), kao i za isplatu regresa za godišnji odmor za 2012., 2013., 2014. i 2015.
8. S obzirom da su u pobijanoj presudi navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, da su razlozi jasni te da o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava, nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, a kako to tvrdi tuženik.
9. Također nisu počinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a.
10. Prvostupanjski sud je ocijenio svaki za odluku o predmetu spora odlučan i provedeni dokaz, kao i sve dokaze zajedno, i to u smislu odredbe članka 8. ZPP-a, pa nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP-a.
11. U provedenom postupku sud prvog stupnja je utvrdio:
- da je tužitelj kod tuženika radio na temelju Ugovora o radu na neodređeno vrijeme, te je radni odnos trajao od 2. travnja 2011. do 15. srpnja 2016., a kada mu je sporazumno prestao radni odnos,
- da je tužitelj bio raspoređen na radno mjesto vozača teretnog motornog vozila – cisterne i rad je obavljao na području cijele Republike Hrvatske,
- da je ugovorom o radu bila ugovorena bruto plaća tužitelja u iznosu od 3.500,00 kuna,
- da su Ugovorom o radu bili predviđeni i dodaci – pravo na povećanu plaću za otežane uvjete rada od 10%, noćni rad 30%, prekovremeni rad 50%, rad nedjeljom 35% i rad blagdanom 50%,
- da Ugovorom o radu nije određeno pravo na regres za godišnji odmor,
- da je u Pravilniku o radu tuženika od 12. rujna 2013. u članku 10., 11. i 12. predviđena preraspodjela radnog vremena ako to narav posla zahtjeva na način da se radno vrijeme može preraspodijeliti tako da tijekom jednog razdoblja traje duže a tijekom drugog razdoblja kraće od punog radnog vremena, time da se preraspodjela radnog vremena ne smatra prekovremenim radom, a Odluku o preraspodjeli donosi direktor društva,
- da ugovorom o radu međutim, nije bila ugovorena preraspodjela radnog vremena, a niti je direktor tuženika donio takvu odluku u utuženom razdoblju,
- da su povećanje plaće, odnosno dodaci na plaću za prekovremeni rad i rad nedjeljom Pravilnikom određeni na isti način kao i Ugovorom o radu,
- da je tuženik vodio evidenciju radnog vremena za tužitelja, koju je priložio u spis kao i putne radne liste,
- da je sukladno potpisanom Ugovoru o radu, Pravilniku o radu i obračunima plaće za razdoblje od 1. rujna 2011. do 31. srpnja 2016. tuženik na ime bruto plaće ostao tužitelju dužan iznos od 31.497,33 kuna, a za koliko mu je isplaćena manja plaća od ugovorene,
- da je prema dostavljenoj dokumentaciji od strane tuženika u utuženom razdoblju tužitelj radio prekovremeno i nedjeljom,
- da je financijskim vještačenjem utvrđeno kako tužitelju po tim osnovama pripada iznos od 5.438,17 kuna,
- da se uplate na koje se poziva tuženik ne odnose na utužene osnove već su iste bile na ime terenskog dodatka.
12. Temeljem gornjih utvrđenja, koja svoj osnov imaju u sadržaju dokaza provedenih u postupku, sud prvog stupnja ispravno je primijenio materijalno pravo kada je u pobijanom dosuđujućem dijelu prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja pozivom na odredbu članka članak 84. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13, dalje: ZR/09) i članka 86. ZR/09 odnosno članka 92. stavak 1. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 93/14, 127/17, 98/19, dalje: ZR/14) i članka 94. ZR/14.
13. Kako iz navedenog proizlazi da tužitelj ima nepodmirenu tražbinu u ukupnom iznosu od 36.935,50 kuna, dok s druge strane tuženik nije ničim dokazao svoju tvrdnju o podmiri ovog dugovanja (makar djelomično), a što je bio dužan u smislu odredbe članka 219. stavak 1. ZPP-a, to je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kada je obvezao tuženika na isplatu tužitelju tog iznosa.
14. Naime, prema odredbi iz članka 84. stavak 1. ZR/09 odnosno članka 92. stavak 1. ZR/14, poslodavac je dužan radniku nakon obavljenog rada isplatiti plaću, dok za prekovremeni rad i rad nedjeljom radnik ima pravo na povećanu plaću (članak 86. ZR/09 odnosno članak 94. ZR/14).
15. Nadalje, prilikom izvođenja dokaza vještačenjem sud prvog stupnja postupao je po odredbi članka 250.-260. ZPP-a.
16. Vještačenje je inače, dokazno sredstvo čiju dokaznu vrijednost sud slobodno ocjenjuje, a na osnovi savjesne i brižljive ocjene svih odlučnih okolnosti, u skladu s odredbom iz članka 8. ZPP-a. Dakle, kako se sustav slobodne ocjene dokaza odnosi i na nalaz i mišljenje sudskog vještaka, tako nalaz i mišljenje o relevantnom spornom pitanju mora biti izloženo kritičkom rasuđivanju prvostupanjskog suca. Za odluku o prihvaćanju predmetnog vještačkog nalaza i mišljenja sud je u konkretnom slučaju iznio svoje razloge o ocjeni tog dokaza, te je za daljnja uvjerenja proizašla iz izvedenog dokaza, a u vezi s ostalim dokaznim supstratom, također dao jasne i potpune razloge koji ih opravdavaju.
17. Suprotno žalbenim navodima tužitelja, kako u vrijeme kada je tužitelj koristio sporne godišnje odmore nije postojala odredba materijalnog prava na temelju koje bi tužitelju pripadalo pravo na regres za korištenje godišnjeg odmora, sud prvog stupnja je materijalno pravo pravilno primijenio kada je u tom dijelu tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan.
18. Glede preostalih žalbenih navoda s tim u vezi za navesti je kako primjena određenog kolektivnog ugovora na određenog radnika mora se zasnivati na činjenici da je on zaposlen radi obavljanja poslova upravo (da faktično radi) u djelatnosti na koju se kolektivni ugovor odnosi. To znači da se radnik koji radi u dijelu poduzeća poslodavca koje obavlja prijevozničke poslove, ne može pozivati na primjenu kolektivnog ugovora za graditeljstvo, iako njegov poslodavac obavlja i ovu djelatnost (istovjetno pravnom shvaćanju iz odluke Vrhovnog suda RH broj: Revr 1103/14-2 od 6. svibnja 2015.).
19. Odluka o troškovima parničnog postupka je pravilna i zakonita (članak 154. stavak 1. ZPP-a). Naime, sud prvog stupnja vodio je računa radi li se o ročištu na kojem se raspravljalo o glavnoj stvari ili ne, odnosno o obrazloženom podnesku ili ne, a sve u svezi s odredbom članka 155. ZPP-a, te u visini Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15).
20. Slijedom svega iznesenog, kako nisu ostvareni razlozi zbog kojih se prvostupanjska presuda pobija, kao ni oni na koje ovaj žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti, to je žalbe valjalo odbiti kao neosnovane i temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a u pobijanom dijelu potvrditi prvostupanjsku presudu.
21. Zahtjevi tužitelja, te tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka odbijeni su pozivom na odredbu članka 166. stavak 1. u vezi s člankom 154. stavak 1. ZPP-a.
U Splitu, 26. srpnja 2022.
Sutkinja:
Vedrana Perkušić, v. r.
