Posl. br. 17 Povrv-178/2020

REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U DUBROVNIKU

Dr. Ante Starčevića 23., Dubrovnik

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Dubrovniku, po sucu tog suda Anki Muhoberac kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja J. d.o.o., B., OIB:… kojeg zastupa punomoćnik O. K. odvjetnik iz B., OIB:…, protiv tuženika I. M. vlasnik obrta za autoškolu, turističku agenciju, prijevoz Ž., OIB:…, zastupanog po punomoćnici S. W. odvjetnici u M. radi isplate (v.p.s. 47.770,81 kuna), nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 23. lipnja 2022., u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnice tuženika, 25. srpnja 2022. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I.

Djelomično se održava na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika V. P. iz M., posl. br. Ovrv-1521/19 od 16. listopada 2019. godine, te se prihvaća tužbeni zahtjev u dijelu kojim se nalaže tuženiku I. M. vlasnik obrta za autoškolu, turističku agenciju, prijevoz Ž., OIB:… da tužitelju J. d.o.o., B., OIB:… isplati

iznos

od

47.770,81

kuna

(četrdesetsedamtisućasedamstosedamdesetkunaiosamdesetijednalipa) / 6.340,28 eura (šesttisućatristočetrdeseteuraidvadesetosamcenti)[1] zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 5. prosinca 2018. godine pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, kao i namiriti troškove ovršnog postupka

u

iznosu

od

2.284,64

kuna

(dvijetisućedvijestoosamdesetčetirikuneišezdesetčetirilipe) / 303,22 eura (tristotrieuraidvadesetdvacenta)[2] zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na odmjereni iznos teče od dana donošenja rješenja o ovrsi 16. listopada 2019. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 8 dana.

II.

Djelomično se ukida platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika V. P. iz M., posl. br. Ovrv-1521/19 od 16. listopada 2019. godine, te se odbija tužbeni zahtjev u dijelu kojim se nalaže tuženiku I. M. vlasnik obrta za autoškolu, turističku agenciju, prijevoz Ž., OIB:… da tužitelju J. d.o.o., B., OIB… isplati osnovom ovršnog troška iznos od 74,98 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na odmjereni iznos teče od dana donošenja rješenja o ovrsi pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 8 dana.

III.

Dužan je tuženik u roku od osam dana naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.500,00

kuna

(dvijetisućeipetstokuna)

/

331,80

eura

(tristotridesetjedaneuroiosamdesetcenti)[3] dok se tužitelj odbija u zahtjevu za više zatraženih 1.000,00 kuna.

Obrazloženje

1.Rješenjem o ovrsi javnog bilježnika V. P. iz M., posl. br. Ovrv-1521/19 od 16. listopada 2019. godine, obvezan je tuženik, tada kao ovršenik, platiti tužitelju, tada kao ovrhovoditelju, iznos od 47.770,81 kuna zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama kako je to specificirano u navedenom rješenju o ovrsi.

2.Protiv navedenog rješenja o ovrsi tuženik je tada kao ovršenik, pravodobno izjavio prigovor osporavajući pobijano rješenje u cijelosti navodeći, u bitnom, da su stranke bile u poslovnom odnosu jer da je tuženik tada ovršenik od tužitelja tada ovrhovoditelja kupovao vozila i to dva kamiona i dvije prikolice koje je tužitelj uvozio iz N., ali tuženik da nije mogao raditi niti ostvarivati prihod sa kupljenim vozilima jer da na istima nije bilo brojeva šasije pa da su se ista zadržala u policiji. Nadalje, da je za vozila uvezena iz N. tuženik tužitelju platio u gotovini, koju gotovinu je u B. nosio M. J. iz Z., te da je i tuženik kada je bio u Z. dao na ruke zakonskom zastupniku tužitelja iznos od 6.000,00 EUR. Navodi kako ne spori navod tužitelja iz prijedloga za ovrhu da mu je tuženik platio 26.000,00 kuna ali tuženik da je platio daleko veći iznos.

3.Rješenjem Općinskog suda u M. posl. br. Povrv. 342/19 od 20. siječnja 2020. godine stavljeno je izvan snage predmetno rješenje o ovrsi u dijelu u kojem je određena ovrha, ukinute su provedene radnje, te je određeno da će se postupak nastaviti voditi kao u povodu prigovora protiv platnog naloga.

4.Rješenjem Općinskog suda u M. posl. br. Povrv. 342/19 od 28. listopada 2020. godine taj sud se oglasio stvarno nenadležnim, te je po pravomoćnosti toga rješenja predmet ustupljen Trgovačkom sudu u Dubrovniku kao stvarno i mjesno nadležnom sudu.

5.Predmet spora je isplata tužitelju ostatka kupoprodajne cijene za priključno vozilo Spier u visini od 47.770,81 kuna.

6.Budući podnesak tužitelja u prilogu s ispravama zaprimljen u ovom sudu 27. siječnja 2022. godine na l.s. 47-53 nije dostavljen sudu i protivnoj stranci u razdoblju 8 dana prije pripremnog ročišta koje se održalo 27. siječnja 2022.g. , to istoga sud sukladno čl. 299. a stavak 1. i 2. ZPP-a u predmetnom postupku nije uzeo u obzir. 7.Na pripremnom ročištu održanom 27. siječnja 2022.g. (l.s. 54-56) tužitelj osporava navode tuženika da bi M. J. iz Z. zakonskom zastupniku tužitelja predao bilo kakav iznos gotovine na ime podmirenja spornog duga. Tuženik da je 5. studenoga 2018. godine osobno preuzeo priključno vozilo marke S. u Z. i o tome je potpisao potvrdu o preuzimanju vozila i ovjerio ju pečatom obrta Ž..

Na pripremnom ročištu održanom 27. siječnja 2022.g. (l.s. 54-56) tuženik ustraje u navodima iz prigovora, te predlaže svjedoke za koje je naveo da imaju neposredna saznanja vezano za plaćanje dijela kupoprodajne cijene u gotovini.

8.Nespornim među parničnim strankama proizlazi da su iste bile u ugovornom odnosu kupoprodaje priključnog vozila marke S., da je tuženiku od strane tužitelja izvršena predaja predmetnog vozila, te da je tužitelj tuženiku ispostavio račun R1 broj 30-U1-1/2018 na ukupan iznos od 67.770,81 kuna koja kupoprodajna cijena među strankama nije sporna, te da je tuženik po spomenutoj osnovi na račun tužitelja izvršio isplatu određenog iznosa (po tužitelju iznosa od 20.000,00 kuna (po tuženiku iznosa od 26.000,00 kuna).

9.Spornim je među parničnim strankama ostala činjenica da li je tuženik izvršio plaćanje preostalog iznosa kupoprodajne cijene za priključno vozilo S. i to na način da je isti tužitelju predao na ruke novčani iznos od 6.000,00 eura.

10.U smislu čl. 221. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 84/08, 57/11, 148/11, 25/13 70/19 i 80/22, dalje u tekstu: ZPP) ne treba dokazivati činjenice koje je stranka priznala pred sudom u tijeku parnice.

11. U dokaznom postupku sud je pregledao isprave priložene spisu i to;

- Kartica otvorenih stavki za period od 1. siječnja 2018. godine do 31.12.2018. godine (l.s.5-6) iz kojih proizlazi u poslovnim knjigama tužitelja evidentirano potraživanje spram tuženika u iznosu od 47.770,81 kuna osnovom računa oznake R1 broj 30-U1-1/2018 ispostavljenog na ukupan iznos od 67.770,81 kuna,

- račun oznake R1 broj 30-U1-1/2018 (l.s. 7) iz kojeg proizlazi da je dana 2. studenog 2018.g. izdan na iznos cijene priključnog vozila S. od 67.770,81 kuna i naslovljen na tuženika, te ovjeren potpisom i pečatom tuženika,

- bankovni izvadak (E.&s. b. d.d.) od 5. prosinca 2018.g. (l.s. 8) iz kojeg proizlazi da je tuženik na dan 4. prosinca 2018.g. platio dio utuženog računa (račun br. 30-U1-1/2018) u iznosu od 20.000,00 kuna,

- e-mail prepiska između tužitelja i tuženika od 4. travnja 2019.g. (l.s. 16) iz koje proizlazi da tuženik tužitelja obaviještava da će se prikolica platiti kad se riješi pitanje kamiona odnosno tuženik tužitelju uvjetuje plaćanje prikolice time da se nalaz krim. inspektora riješi pozitivno i da se na kamion koji nema broja šasije ukucaju brojevi ili da se podigne kaznena prijava prema tužitelju. Istim tim mailom tuženik tužitelju daje mogućnost izbora pričekati nalaz krim inspektora još 5-6 dana ili da tuženik odmah izvrši uplatu za prikolicu i da podigne tužbu i kaznenu prijavu. Sve ovo je bilo na zamolbu tužitelja iz iste te mail prepiske na l.s. 16 da tuženik plati prikolicu do kraja.

12. Na pripremnom ročištu održanom 27. siječnja 2022.g. tužitelj je pored dokaza uvidom u utuženi račun (račun R1 broj 30-U1-1/2018) predložio izvesti dokaz i uvidom u Potvrdu o preuzimanju vozila od 5. studenoga 2018.g., te e-mail komunikaciju između tužitelja i tuženika, izvođenje kojih dokaza je sud prihvatio, te je tužitelj navedene isprave dostavio u predmetni spis u prilogu podneska od 2. veljače 2022.g. (l.s. 69 i 70), a e-mail komunikaciju na koju se tužitelj poziva dostavio je u predmetni spis tuženik u prilogu svoga prigovora (l.s. 16).

- iz potvrde o preuzimanju vozila (l.s. 70) proizlazi da tuženik svojim potpisom i pečatom na predmetnoj Potvrdi potvrđuje da je preuzeo rabljeno priključno vozilo S., broja šasije WSPZGL25588026637, registarskih pločica oznake: BJ…, godine proizvodnje 2008.g., s naznakom tužitelja kao prodavatelja, s pozivom na broj računa IR 30-U1-1/2018, te da je predmetno vozilo tuženik preuzeo u ispravnom i viđenom stanju u B. 5. studenoga 2018.g. U daljnjem dokaznom postupku sud je saslušao svjedoke T. I., M. J., A. B., te N. V..

13. Svi provedeni dokazi ocjenjeni su u skladu s čl. 8. ZPP-a, te je sud za dokazane činjenice uzeo i o njima odlučivao prema svojem uvjerenju, na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

14. Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.

15. Iz provedenog dokaznog postupka i utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je tuženik 5. studenoga 2018. godine osobno preuzeo priključno vozilo marke S. i pri tome svojim potpisom i pečatom ovjerio potvrdu o preuzimanju vozila, na isti način ovjerio od tužitelja ispostavljeni mu račun, te da prilikom preuzimanja predmetnog vozila tuženik tužitelju za navedeno vozilo nije izvršio gotovinsku novčanu isplatu na ruke već samo plaćanje dijela utuženog računa putem virmana u iznosu od 20.000,00 kuna. Preostalo utuženu naknadu od 47.770,81 kuna tuženik nije dokazao da je platio.

16.Tuženik nije s uspjehom opovrgnuo navode tužitelja da mu tuženik nije izvršio preostalo plaćanje utuženog računa.

17. Iz e-mail prepiske između tužitelja i tuženika od 4. travnja 2019.g. koju tuženik dostavlja u spis (l.s. 16) proizlazi da tuženik na zamolbu tužitelja da mu se prikolica plati do kraja istoga obaviještava da će se prikolica platiti kad se riješi pitanje kamiona odnosno tuženik tužitelju uvjetuje plaćanje prikolice ostvarenjem određenih okolnosti (pozitivnim nalazom krim. inspektora i da se na kamion koji nema broja šasije ukucaju brojevi ili da se podigne kaznena prijava prema tužitelju). U isto vrijeme tuženik niti jednom riječju ne spominje da preostali iznos kupoprodajne cijene platio isplatom tužitelju novca na ruke, a iz samog utuženog računa oznake R1 broj 30-U1-1/2018 (l.s. 7) proizlazi se isplata cijene priključnog vozila S. od 67.770,81 kuna ima izvršiti putem transakcijskog računa, što tuženiku nije moglo ostati nezapaženo budući je istoga ovjerio potpisom i pečatom.

18. Iz iskaza svjedoka T. I. (l.s. 79-80) proizlazi da je godine 2019.g. s tuženikom išao u Z. preuzeti kamion, te da je tom prilikom tuženik pred njim izvadio kuvertu s novcem i rekao da s tim novcem u Z. mora platiti kamion. U nastavku se ispravlja u svom iskazu i navodi da su tom prilikom on i tuženik išli u B. po kamion tipa D.. Nadalje je iskazao da je tuženik u B. nekoj osobi, koju svjedok nije imenovao niti zna tko je ona bila, dao predmetnu kuvertu s novcem. Tom događaju da je nazočio i M. J.. Tuženik tom prilikom da je preuzeo kamion marke D. i to nakon što je tuženik dao kuvertu s novcima toj svjedoku nepoznatoj osobi. U daljenjm iskazu izražava sumnju i ne sjeća se da li je tuženik u B. preuzeo kamion ili priključno vozilo ali sa sigurnošću iskazuje da su jedno vozilo preuzeli na odmaralištu u pravcu Z., a drugo u B..U preostalom dijelu iskaza isti navodi da se ustvari ne može sjetiti koje vozilo su on i tuženik preuzeli u B. da li je to bio kamion ili je to bilo priključno vozilo jer da su on i tuženik jedno vozilo preuzeli na odmaralištu u pravcu Z., a drugo u B..

Gornjim iskazom navedenog svjedoka T. I. nije utvrđena bitna činjenica da je tuženik za vozilo koje je u vezi s predmetom ovoga spora (priključno vozilo S.) isplatio preostali dio kupoprodajne cijene tužitelju gotovinskom isplatom na ruke. Isti je u svom iskazu potpuno nesiguran na kojem mjestu (u Z. ili u B.) je tuženik preuzeo kamion tipa D. odnosno gdje je tuženik preuzeo priključno vozilo. Iz toga proizlazi nepouzdanost iskaza navedenog svjedoka u odnosu na činjenicu za koje vozilo (za kamion tipa D. ili za priključno vozilo) je tuženik izvršio gotovinsko plaćanje. Jer ako se svjedok ne može sjetiti da li je po kamion D. išao s tuženikom u Z. (po iskazu istoga to je bilo 2019.g., dakle ne tako davno) ili je pak za priključno vozilo išao u B. ili negdje drugdje, te ako se ne sjeća da li su se on i tuženik tom prilikom kada su preuzimali vozilo vratili s preuzetim vozilom ili s vozilom s kojim su započeli putovanje, tada se tome svjedoku ne može pokloniti vjera niti u dijelu iskaza da je tuženik kuvertu s novcem tužitelju dao u B. za koje mjesto iz iskaza svjedoka nije sigurno da li je tuženik preuzeo priključno vozilo jer je istu tuženik moguće dao u Z. za koje mjesto također po iskazu tuženika nije sigurno da li je tuženik preuzeo priključno vozilo. Navedena zbunjenost svjedoka u odnosu na činjenice koje su se po kazivanju istoga dogodile 2019.g. dakle prije tri godine svakako se može pripisati činjenici da je navedeni svjedok zaposlenik tuženika.

19. Svjedok M. J. (l.s.80-82), koji je također zaposlenik tuženika svjedoči da je tuženik 2018.g. u B. preuzimao prikolicu od strane ovdje tužitelja i da su on (svjedok) i tuženik tu prikolicu prihvatili i odveli je u Z.. Prisjeća se da je tom prilikom bilo brojanja novaca ali se ne izjašnjava da li se radilo o plaćanju kupoprodajne cijene za predmetnu prikolicu već samo općenito iskazuje da se kod takvih primopredaja nosio ili račun ili davala razlika novaca. Svjedok nadalje iskazuje o dvije varijante preuzimanja vozila u prvoj varijanti da tuženik nije bio prisutan i da je on (svjedok) dao novac, dok da je u drugoj varijanti tuženik bio prisutan i on rješavao plaćanje. Međutim u nastavku iskaza opovrgava svoj dio iskaza, " da je tuženik u B. preuzimao priključno vozilo" i sada iskazuje kako se ne može sjetiti da li je tuženiku na odmorištu u P. bio isporučen kamion ili prikolica.

Svakako se iskazu niti ovog svjedoka ne može pokloniti vjera jer dok svjedok T. I. iskazuje da je tuženik kamion D. preuzeo u B. svjedok M. J. iskazuje da je tuženik u B. preuzeo priključno vozilo odnosno u nastavku iskaza svjedok M. J. opovrgavajući sam sebe navodom o mogućnosti da je tuženik prikolicu preuzeo na P.. Dakle iskazi navedenih svjedoka o mjestu preuzimanja od strane tuženika prikolice i mjestu plaćanja gotovinskom isplatom nepouzdani su i neprihvatljivi za utvrđenje bitne činjenice da li je za vozilo koje je predmet spora tuženik platio tužitelju ostatak kupoprodajne cijene gotovinskim plaćanjem. Ovdje uz pojašnjenje da iz iskaza svjedoka M. J. proizlazi da su bila dva mjesta (B., P.) preuzimanja dva vozila (kamiona, prikolice) bez nedvojbenog izjašnjavanja na kojem mjestu je tuženik preuzeo prikolicu, a na kojem mjestu je preuzeo kamion, a ovo je bitno iz razloga što svjedok za jedno preuzimanje (nedefiniranog vozila) navodi da tuženik nije bio prisutan i da je svjedok direktno dao novac jednom od dvojice braće ili suradnika iz društva tužitelja dok je za drugo preuzimanje (opet nedefiniranog vozila) iskazao da je došao tuženik i da je on rješavao plaćanje vozila. Svjedok ne zna koji iznos je platio tužitelju on, niti koji iznos je platio tužitelju tuženik. Iskazom navedenog svjedoka nije utvrđena bitna činjenica da je tuženik za vozilo koje je u vezi s predmetom ovoga spora (priključno vozilo S. ) isplatio preostali dio kupoprodajne cijene tužitelju gotovinskom isplatom na ruke jer za utvrđenje takve činjenice nije dostatan iskaz da je u B. gdje je tuženik preuzimao po cjelokupnom iskazu ovog svjedoka nedefinirano vozilo "tom prillikom bilo i brojanja novaca" . Isto tako niti jedan od ova dva svjedoka nisu iskazivali o prihvatljivom razlogu zašto bi tuženik pristao na isplatu tužitelju kupoprodajne cijene na ruke bez da mu se za isto izda potvrda o isplati dok u isto vrijeme tužitelj za predaju tuženiku vozila koje je u vezi s predmetom spora od tuženika traži da mu isti ovjeri svojim potpisom i pečatom da je preuzeo predmetno vozilo, što je tuženik i učinio (Potvrda o preuzimanju vozila na l.s. 70). Nelogično je i neživotno da bi tuženik koji je pristao i utuženi račun ovjeriti svojim potpisom i pečatom time u istome priznavši iskazanu tražbinu u njenoj osnovi i visini u isto vrijeme predajući tužitelju na ruke iznos od 6.000,00 eura propustio od istoga zatražiti potvrdu o isplati novca. Navedeno još pored činjenice da je tuženik svojim potpisom i pečatom na isti dan 5. studenoga 2018.g. ovjerio potvrdu o preuzimanju vozila (l.s. 70) kojom je potvrdio da je preuzeo rabljeno priključno vozilo S., broja šasije WSPZGL25588026637, registarskih pločica oznake: BJ…, godine proizvodnje 2008.g., s naznakom tužitelja kao prodavatelja, s pozivom na broj računa IR 30-U1- 1/2018, te da je predmetno vozilo tuženik preuzeo u ispravnom i viđenom stanju u B. 5. studenoga 2018.g.

20. Iz iskaza svjedoka A. B. (l.s. 110-113) proizlazi da je isti brat vlasnika društva J. d.o.o. A. B. iz kojeg obiteljskog odnosa da ima saznanje o utuženom računu. Iskazuje kako isti nije zaposlenik tužitelja već da samo pomaže svome bratu budući je profesionalni vozač, te da se služi njemačkim jezikom pri čemu da može u poslu pomoći svome bratu.Svjedok iskazuje da se poslovna suranja ovdje parničnih stranaka sastojala u tome da su se za tuženika nabavila vozila iz Nj. od njemačkog prodavatelja (kamion i prikolica), te da su se tuženiku od strane svjedoka dovezla ta vozila iz Nj. koja je tuženik platio preko svog obrta. Dakle da se radilo o prodavatelju iz Nj. od kojeg je tuženik kupio predmetna vozila. Međutim u odnosu na prikolicu koja je predmet utuženog računa svjedok navodi da je vlasnik iste bio tužitelj , a time i prodavatelj navedene prikolice tuženiku. Isporuka predmetne prikolice tuženiku da je bila u studenome 2018.g. kod koje isporuke tuženik da je zatražio od tužitelja da ga se pričeka s plaćanjem jer da se istrošio s kupnjom automobila u Nj., te da će plaćanje izvršiti u 2-3 puta. Tuženik da je izvršio djelomično plaćanje virmanom u iznosu od 20.000,00 kuna, a ostatak da je obećao platiti do kraja kalendarske godine ali da to nikada nije učinio. Nadalje iskazuje da je primopredaja tuženiku prikolice iz utuženog računa bila na odmaralištu P. kod Z..Tuženik da nije imao nikakve reklamacije na ispostavljeni račun niti na preuzetu prikolicu. Iz iskaza svjedoka nadalje proizlazi da su primopredaji nazočili svjedokov brat i njihov mehaničar N. V. koji je također kao svjedok saslušan u predmetnom postupku. Predmetnu prikolicu da je tuženik došao preuzeti sam kojom prilikom da je tuženik potpisao i pečatirao potvrdu o preuzimanju kao i ispostavljeni mu račun. Nadalje iz iskaza svjedoka proizlazi da prilikom primopredaje prikolice I. M. od strane istoga nije bilo nikakve isplate u gotovini već da su tom prilikom samo od strane I. M. ovjereni Potvrda o preuzimanju i ispostavljeni račun, a dogovor je bio da se do kraja mjeseca studenog 2018. godine plati dio računa, a preostali neplaćeni dio računa da se plati do kraja godine 2018.g. Tužitelj da je imao povjerenje da će I. M. platiti ispostavljeni račun iz kojeg razloga mu je predana prikolica, a navedeno povjerenje u I. M. tužitelj da je stekao s obzirom na činjenicu da je isti vršio uredna plaćanja vozila u Nj. a tužitelj da je dobio i preporuku da se na strani tuženika radi o velikoj firmi i da ne bi trebalo biti problema iz tog razloga, te stoga jer je tuženik sam osobno došao preuzeti vozilo i potpisao svu potrebnu dokumentaciju. Svjedok se u svom iskazu ponavlja da niti I. M. niti itko od njegovih zaposlenika tužitelju nije dao nikakav novčani iznos u gotovini osnovom kupoprodajne cijene predmetne prikolice. Iskazuje kako je točno da je netko od radnika I. M. dolazio u B. ali da je taj radnik dolazio po kamion i prikolicu koje je I. M. kupio od prodavatelja u Nj., a tu da se ne radi o prikolici iz utuženog računa. Iskazuje da kada je I. M. platio kamion i prikolicu prodavatelju u Nj. da je svjedok taj kamion i prikolicu I. M. dovezao u B. kojom prilikom da je I. njemu osobno dao novac za troškove toga prijevoza, a radilo se o troškovima za gorivo i troškovima puta.

21. Iz iskaza svjedoka N. V. (l.s. 113-114) proizlazi da je po zanimanju mehaničar na teretnim vozilima i da je bio očevidac primopredaje priključnog vozila koje je izvršeno od strane ovdje tužitelja tuženiku na odmorištu P.. Iskazuje da se ne sjeća da je preuzimatelj prikolice bio tuženik I. M. ali da se sjeća da mu je rečeno da se radi o osobi koja je imala autoškole. Iskazuje da je tom prilikom kada je s A. i A. B. krenuo na put u Nj., priključna prikolica ostavljena na odmorištu P., a pojašnjava da je s navedenim osobama krenuo u Nj. budući su one tamo kupile kamion kojeg je trebalo servisirati, a on je mehaničar. Kamion i prikolicu da su dovezli na odmorište P. i isti su preuzeti od strane tuženika, a osoba koja je preuzimala prikolicu da je donijela svoje pečate i nešto potpisivala. Iskazuje da nije vidio da je među sudionicima bilo nekakve predaje gotovog novca, a čitavo vrijeme da je bio tamo.

22. Iskazima svjedoka A. B. i N. V. sud je poklonio vjeru jer su isti u slaganjima s ispravama u spisu. Naime iz isprave u spisu Potvrda o preuzimanju vozila (l.s. 70) proizlazi da je tuženik svojim potpisom i pečatom na predmetnoj potvrdi potvrdio da je u studenom 2018.g. preuzeo priključno vozilo s naznakom tužitelja kao prodavatelja, s pozivom na broj računa IR 30-U1-1/2018, te da je predmetno vozilo tuženik preuzeo u ispravnom i viđenom stanju. Navedeno je razvidno i iz iskaza navedenih svjedoka. Isto tako iz iskaza oba svjedoka proizlazi da je tuženik kod primopredaje potpisivao neke papire,a svjedok A. B. je još određeniji u svom iskazu da je tuženik ovjerio ne samo potvrdu o preuzimanju već i tuženiku ispostavljeni račun što je u slaganju sa sadržajem utuženog računa oznake R1 broj 30-U1-1/2018 (l.s. 7) koji je račun ovjeren potpisom i pečatom tuženika. Iako svjedok A. B. iskazuje o činjenici da je netko od radnika I. M. dolazio u B. i svjedoku dao novac on pojašnjava da se radilo o novcu za troškove goriva i puta kada je svjedok I. M. u B. dovezao kamion i prikolicu koje je I. M. kupio od prodavatelja u Nj, te da se nije radilo o prikolici iz utuženog računa. Sud ovakvo pojašnjenje svjedoka smatra istinitim i uvjerljivim, jer je u slaganju s ispravama u spisu.

Naime, iz e-mail prepiske između tužitelja i tuženika od 4. travnja 2019.g.(l.s.16) posebno se zamjećuje da u navedenoj prepisci tuženik ne spominje nikakvo plaćanje sporne prikolice "na ruke" što se pretpostavlja da bi učinio da se navedeno uistinu dogodilo, te je navedeno u slaganju s iskazom ovoga svjedoka (A. B.), a u očitoj proturiječnosti s tvrdnjama tuženika iz prigovora da je došlo do plaćanja tužitelju na ruke.

23. Na kraju je za navesti da nije točan navod tuženika da je tuženik po osnovi kupoprodajne cijene vozila koje je predmet ovoga spora na račun tužitelja izvršio isplatu iznosa od 26.000,00 kuna budući iz bankovnog izvatka (Erste&steiermarkische bank d.d.) od 5. prosinca 2018.g. (l.s. 8) proizlazi da je tuženik na dan 4. prosinca 2018.g. platio dio utuženog računa (račun br. 30-U1- 1/2018) u iznosu od 20.000,00 kuna.

24. Iz provedenog dokaznog postupka i utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da su se stranke nalazile u obvezno pravnom odnosu iz osnova ugovora o kupoprodaji iz čl. 376. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05, 41/08, dalje u tekstu: ZOO). Stoga je tuženik kao kupac temeljem Ugovora o kupoprodaji, dakle dužnik u ovom obvezno pravnom odnosu temeljem čl. 65. st. 1. ZOO-a bio dužan svoju obvezu plaćanja cijene izvršiti u cijelosti, što je propustio učiniti, te je dužan tužitelju platiti zakonsku zateznu kamatu od dospijeća, koje vrijeme dospijeća je tužitelj iskazao u utuženom računu (l.s. 7) kojeg je tuženik ovjerio svojim potpisom i pečatom i time učinio nespornim na istome naznačeni datum dospijeća (2.12.2018.g.). Tužitelj je tijek zakonskih zateznih kamata skratio tražeći istu od 5.12.2018.g. pa je sud odlučio u granici toga zahtjeva (čl.2. st.2. ZPP-a) po stopi zateznih kamata koje se primjenjuju na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava i određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena, jer se u konkretnom slučaju radi o odnosu iz trgovačkog ugovora.

25. Sud nije izvodio dokaz saslušanjem parničnih stranaka predložen od strane tuženika kao nepotreban iz razloga što predmet ovoga postupka nije kako to navodi tuženik (pripremno ročište održano 27. siječnja 2022.g.) da se u predmetnom radi o kupovini teretnih vozila i priključnog vozila, već je predmet spora isplata tužitelju ostatka kupoprodajne cijene isključivo za priključno vozilo S.. Iz tog razloga irelevantni su daljnji navodi tuženika s pripremnog ročišta da kupljeni kamion nije imao broj šasije odnosno da je imao nedostatak zbog kojeg ga tuženik nije mogao upotrebljavati pa da postoji vjerojatnost stranačkog dogovora za sniženje cijene ili za eventualni predujam, ali da je to stvar stranačkog iskaza. Dakle, dokazni prijedlog saslušanjem parničnih stranaka tuženik je predložio na okolnosti koje proizlaze iz drugog ugovornog odnosa među istim strankama.

26. Stoga je temeljem citiranih propisa sud odlučio kao u točki I. izreke presude.

27. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na troškove ovršnog postupka s napomenom da osnovicu za izračun navedenog troška predstavlja platni nalog koji je bio osnovan u trenutku podnošenja prijedloga za ovrhu (47.770,81 kuna) sud je odlučio;

- u dijelu naknade troška za javnobilježničku nagradu u iznosu od 827,70 kuna uvećano za 25% PDV-a u iznosu od 206,92 kuna, što ukupno iznosi 1.034,62 kuna sukladno čl. 6. Pravilnika o nagradama i naknadi troškova javnih bilježnika u ovršnom postupku (NN 8/11), te

- za sastav prijedloga za ovrhu u iznosu od 100 bodova (Tbr. 9. toč. 1. OT-a) što iznosi 1.000,00 kuna uvećano za 25% PDV-a u iznosu od 250,00 kuna, što ukupno iznosi 1.250,00 kuna, sud drži zahtjev tužitelja u cijelosti osnovanim u sveukupnom iznosu od 2.284,64 kuna.

28. Stoga je temeljem citiranih propisa sud odlučio kao u točki I. izreke presude.

29. Preostali dio zahtjeva tužitelja koji se odnosi na naknadu troška ovršnog postupka za razliku do zatraženih 2.359,62 kuna (74,98 kuna) sud je odbio kao neosnovan u tom dijelu ukidajući platni nalog uz napomenu da trošak po osnovi troškova javnog bilježnika niti stvarni izdatak odvjetnika tužitelj nije dokazao da je nastao pa je sud primjenjujući pravila o teretu dokazivanja iz čl.221.a. ZPP-a izveo zaključak o neosnovanosti navedenog zahtjeva, kako je i odlučio u toč. II. izreke presude.

30. Troškovi postupka temelje se na čl. 154. st. 1. ZPP-a po kojem je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci naknaditi troškove postupka, te na čl. 155. st.1. ZPP-a u smislu kojega će sud prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice. Stoga je sud, a sukladno određeno postavljenom zahtjevu tužitelja za naknadom troškova ovoga postupka, te vrijednosti predmeta spora (47.770,81 kuna) priznao osnovanim trošak tužitelja i to;

- za zastupanje na ročištima od 4.4.2022. godine i 23.6.2022. godine na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari u iznosu od 100 bodova po ročištu (Tbr. 9. toč. 1. OT-a) što iznosi 1.000,00 kuna po ročištu, a ukupno 2.000,00 kuna,

- za zastupanje na pripremnom ročištu od 27.1.2022. godine, na kojem se raspravljalo o glavnoj stvari u iznosu od zatraženih 50 bodova (Tbr. 9. toč. 1. OT-a) što iznosi 500,00 kuna,te

osnovom pristojbe za presudu u iznosu od 827,70 kuna (Tar. br. 1. st. 2. Zakona o sudskim pristojbama - NN br. 26/03), što sveukupno iznosi 2.500,00 kuna.

31. Preostali dio zahtjeva tužitelja u visini od 1.000,00 kuna osnovom sastava podneska od 27.1.2022.g. sud je odbio kao neosnovan budući navedeni trošak nije bio potreban za vođenje predmetne parnice i to iz razloga što sud navedeni podnesak nije uzeo u obzir jer nije bio dostavljen sudu i protivnoj stranci u razdoblju 8 dana prije pripremnog ročišta sukladno čl. 299. a stavak 1. i 2. ZPP-a.

32. Stoga je odlučeno kao u točki III izreke presude.

U Dubrovniku, dana 25. srpnja 2022. godine

S u d a c:

Anka Muhoberac

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude odnosno od dana objave presude ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu odnosno od dana uručenja ovjerenog prijepisa presude na ročištu za objavu za stranku koja je pristupila na ročište za objavu, pozivom na gornji poslovni broj spisa. Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Dubrovniku, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.

U žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka. U sporu male vrijednosti (do 50.000,00 kn) presuda se ne može pobijati žalbom zbog nepotpuno ili pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Presuda kojom se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP, osim zbog povrede iz članka 354. stavak 2. točke 3. ZPP-a.

Prema odredbi čl. 348 st. 4. ZPP-a rokovi za žalbu protiv presude donesene u prvom stupnju ne teku od 1. do 15. kolovoza.

DN-a:

- punomoćniku tužitelja,

- punomoćnici tuženika.