2 UsI-3322/2021-16
REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U SPLITU
Split, Put Supavla 1
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Splitu, po sucu toga suda Silviu Čoviću, sucu pojedincu, te Ivani Nikolić, zapisničarki, u upravnom sporu tužitelja „T.“ . (OIB: .), sa sjedištem u Z., O. k. T., zastupanog po
opunomoćeniku M. K., odvjetniku u Odvjetničkom društvu "P. &
P." d. o. o., R., S., Pisarnica Z., Z., T. b. J.,
protiv tužene Carinske uprave, Područnog carinskog ureda Split, Split, Zrinsko- frankopanska 60, radi utvrđenja naknade s obilježjima naknade za koncesiju te imovinske koristi ostvarene nezakonitim obavljanjem djelatnosti bez koncesije, nakon neposredne i javne rasprave zaključene 15. srpnja 2022. u prisutnosti opunomoćenika tužitelja i odsutnosti uredno pozvanog tuženika, 25. srpnja 2022.,
p r e s u d i o j e
1. Djelomično se usvaja tužbeni zahtjev i poništava rješenje tužene Carinske uprave, Područnog carinskog ureda Split KLASA: UP/I-471-01/21-11/4, URBROJ: 513-02-8008/5-21-16 od 13. rujna 2021. u dijelu kojim je tužitelju utvrđena obveza plaćanja imovinske koristi ostvarene nezakonitim obavljanjem djelatnosti bez koncesije u ukupnom iznosu od 8.952.729,30 kuna i naložena uplata te naknade i predmet u tom dijelu vraća na ponovni postupak.
2. Djelomično se odbija tužbeni zahtjev za poništenjem rješenja tužene Carinske uprave, Područnog carinskog ureda Split KLASA: UP/I-471-01/21-
11/4, URBROJ: 513-02-8008/5-21-16 od 13. rujna 2021. u dijelu kojim tužitelju utvrđena obveza plaćanja posebne naknade s obilježjem naknade za koncesiju u ukupnom iznosu glavnice od 3.978.715,50 kuna i naložena uplata te naknade sa zateznim kamatama kao neosnovan.
3. Dužna je tužena, u roku 15 dana od dana primitka pravomoćne odluke, nadoknaditi tužitelju troškove upravnog spora u iznosu od 4.326,88 kuna, dok se odbija njegov zahtjev za naknadom troška u preostalom dijelu za iznos od 1.923,12 kuna kao neosnovan.
Obrazloženje
Tužitelj je pravovremeno 20. listopada 2021. podnio tužbu ovom sudu, kojom je osporio zakonitost rješenja Carinske uprave, Područnog carinskog ureda Split KLASA: UP/I-471-01/21-11/4, URBROJ: 513-02-8008/5-21-16 od 13. rujna 2021. zbog svih zakonskih razloga, bitne povrede postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primijene materijalnog propisa Tvrdi da mu je tim rješenjem utvrđena obveza plaćanja stalnog dijela naknade za nezakonito obavljanje djelatnosti na pomorskom dobru bez koncesije (skraćeno: naknada s obilježjima naknade za koncesiju) za razdoblje od 22. srpnja do 31. prosinca 2020. u ukupnom iznosu od 1.749.984,47 kuna, zatim promjenjivog dijela naknade u iznosu od 1.963.707,37 kuna s kamatama u iznosu od 256.023,66 kuna, s time da mu je utvrđena i oduzeta ostvarena imovinsku korist u iznosu od 8.952.729,30 kuna, a koju je ostvario nezakonitim obavljanjem djelatnosti na pomorskom dobru. Ponajprije je osporio da konkretnu marinu koristi nezakonito, da postoji druga pravna osnova za njezino korištenje, a zbog čega smatra da otpada utvrđenje carinskog tijela o nezakonitom obavljanju djelatnosti u smislu članka 89. Zakona o koncesijama, da je kao društveno poduzeće stekao pravo izgradnje i uređenje M. Z. na neograničeno vrijeme na temelju ugovora o korištenju pomorskog dobra broj . od 16. srpnja 1982., da je na vrijeme podnio zahtjev za konverziju prava korištenja u pravo na koncesiju na temelju Zakona o morskim lukama te da stoga pravo na posjed i gospodarsko korištenje konkretnog dijela pomorskog dobra proizlazi iz stečenih prava njezina prava na zadržavanje dok Republika Hrvatska podnositelju prigovora na isplatu naknade s osnova ograničenja i oduzimanja mogućnosti ostvarivanja imovinskih prava koja je stekao zakonito. S tim u vezi smatra da dok ne bude proveden postupak izvlaštenja ima pravo obavljati djelatnosti konkretnom marinom, što uključuje zakoniti posjed. Smatra i da Zakon o koncesijama ne predstavlja jedini pravni propis i pravnu osnovu na temelju koje se može posjedovati određena nekretnina te da pravo na zadržavanje marine do isplate ima u smislu odredbi članka 72. Zakona o obveznim odnosima i članka 164. stavka 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, a u vezi s člankom 40. Zakona o izvlaštenju. Tvrdi i da je Ministarstvo mora, prometa i infrastrukture raspisalo natječaj za koncesiju s rokom prijave do 10. listopada 2014., na koji se prijavio, ali da ono do trenutka pokretanja ovoga spora nije odluku o izboru novog/starog koncesionara, pa zaključuje u tom dijelu da nema ikakve protupravnosti u korištenju marine. Istaknuo je da je Ustavom i međunarodnim pravom zaštićeno njegovo imovinsko prava, što odgovara vrijednosti marine, zgrade, infrastrukture i pripadajuće opreme i što se ima smatrati ulaganjem kapitala u smislu članka 49. Ustava te da je carinsko tijelo propustilo utvrditi je li tužitelj izgubio pravo na koncesiju i kada je izgubio ako jest. Vezano za visinu utvrđene obveze i posebno oduzimanje imovinske koristi, istaknuo je ponajprije da ne postoji nezakonito ostvarena imovinska korist zbog prethodno iznesenog, ali da je carinsko tijelo pogrešno obračunalo i utvrdilo visinu te koristi. Istaknuo je da se, u smislu odredbe članka 89. stavka 7. ZK-a, pri utvrđivanju visine te imovinske koristi moraju koristiti jedna od dviju zakonom predviđenih metoda, ili na temelju poslovnih knjiga i evidencija ili procjenom, da nije zakonita kombinacija, odnosno kumulacija tih dviju metoda, s obzirom na to da jedna drugu isključuju, da jedna od tih metoda proizlazi iz brojki i podataka konkretnog poreznog obveznika, a druga, smatra, da se zasniva na procjeni i na apstraktno utvrđenim i procijenjenim brojkama i na temelju usporedbe sa sličnim poreznim obveznicima, da kombiniranjem tih dviju metoda uzrokuje višestruko obračunavanje i utvrđenje netočnog iznosa ostvarene imovinske koristi, da u situaciji da se ona utvrđuje na temelju poslovnih knjiga carinskog obveznika da bi ona tada predstavljala dobit koju je on ostvario te da, ako je primijenjena metoda procjene da se osnovica ima prihvatiti i priznati svi parametri na temelju usporedbe sa sličnim carinskim obveznicima. S tim u vezi tvrdi da je carinsko tijelo prihvatilo umanjenje ukupnih prihoda M. Z. za direktan i razmjerni dio troškova poslovanja organizacijske jedinice L., da je ono točno prikazalo poslovne prihode i rashode tužitelja za svaku pojedinu godinu, no da je ono iz toga isključilo kamate po kreditima, jer da se navodno oni nisu mogli dovesti u vezu s ostvarenim prihodima na pomorskom dobru te da kamate po kreditima nije ono priznalo rashodom. Smatra pravno neutemeljenim i nelogičnim da se kamate ne priznaju njemu kao trošak društva, jer se ne mogu dovesti u vezu s prihodima na pomorskom dobru, da je člankom 8. Zakona o porezu na dobit izrijekom propisano da kamate predstavljaju porezno priznati rashod pravne osobe, da je to uređeno na isti način i Zakonom o računovodstvu i Međunarodnim računovodstvenim standardima, da se postavlja pitanje koji je porezni i računovodstveni tretman kamata i zbog čega ih carinsko tijelo ne svrstava u nužne troškove poslovanja pravne osobe, da nije pravilan zaključak carinskih tijela da se utvrđivanje imovinske koristi ne provodi prema pravilima koja vrijede za utvrđivanje dobiti te da nije jasan način i metodologija utvrđenja postojanja i visine imovinske koristi, s obzirom na to da carinsko tijelo nije koristilo porezne propise niti je radilo procjenu osnovice kako je to naloženo zakonom. Tvrdi da iz njegovih poslovnih knjiga, osobito bruto bilanci proizlazi da on posluje s gubitkom i da kamate po kreditima i jamstvima iznose 668.034,51 kuna za razdoblje od srpnja do prosinca 2017., 229.549,97 kuna za 2018., 9.276.511,96 kuna za 2019. i 4.596.842,42 kuna za 2020., odnosno ukupno 14.743.938,86 kuna i da je ostvarenu imovinsku korist valjalo umanjiti za trošak kamata u alikvotnom dijelu, na koji način bi se došlo do ostvarene imovinske koristi od 1.389.339,99 kuna. I, najzad, vezano za povredu pravila postupka, istaknuo je da su povrijeđene odredbe članka 55. ZUP-a i da je carinsko tijelo trebalo prekinuti postupka do završetka postupaka koji se vode vezano za korištenje konkretne marine, da je povrijeđena i odredba članka 104. OPZ-a koja uređuje mogućnost sklapanja porezne nagodbe, da je došlo i do povrede članka 6. stavka 2. OPZ-a, jer carinsko tijelo nije s jednakom pažnjom pristupilo utvrđenju činjenica koje mu idu u prilog te da je povrijeđena i odredba članka 125. OPZ-a vezano za neodržavanje zaključnog razgovora i da se pod tim u formalnom i sadržajnom smislu ne podrazumijevaju sastanci koji su održani u njegovim prostorijama 19. veljače 2021., ali i u prostorijama carine 8. i 24. ožujka 2021. s temom carinsko skladište i korištenje pomorskog dobra, budući da nije predstavljalo razgovor i izjašnjavanje o činjenicama vezanim uz utvrđenje naknade za koncesiju, već pregovore radi razjašnjenja dugogodišnjih imovinskopravnih odnosa. Smatra i da je carinsko tijelo povrijedilo i članak 88. OPZ-a vezano za dokazivanje i teret dokazivanja glede utvrđenja ključnih činjenica, ali i načela samostalnosti i slobodne ocjene dokaza i zakonitosti. Na kraju je istaknuo da obrazloženje osporenog rješenja ne sadrži razloge o ocjeni dokaza i ocjeni njegovih navoda i prigovora osobito vezano za postojanje pravne osnove za posjedovanje i gospodarsko korištenje konkretnog dijela pomorskog dobra i metodologiju obračuna i utvrđenja visine ostvarene imovinske koristi, čime, tvrdi, da je povrijeđena odredba članka 98. stavka 5. ZUP-a. Stoga je zatražio poništiti navedeno rješenje tužene.
Podneskom od 25. listopada 2021. tužitelj je dopunio tužbu, tako što je istaknuo i da se između njega i Republike Hrvatske vode parnični postupci radi stjecanja bez osnove, naknade štete za izvršenja ulaganja u marinu i predaje njezine u posjed, da tužena nije obrazložila kakav je utjecaj tih postupaka na konkretni carinski postupak, da ono nije obrazložilo zbog čega ne prihvaća njegove navode vezano za postojanje pravne osnove za korištenje marine izvan instituta koncesije, da nije sporno da je 2016. pravomoćno odbijena njegova prijava za konverzijom stečenog prava trajnog korištenja u smislu članka 65. Zakona o morskim lukama, s obzirom na to da je jasno da se prema ZPDML-u pomorsko dobro može koristiti samo kroz institut koncesije i da stoga on nema pravnu osnovu za uredno gospodarsko korištenje pomorskim dobrom prema ZPDML, ali da ima pravo na zaštitu prava koja mu proizlaze iz izvršenih ulaganja u pomorsko dobro ali i pravo na naknadu štete.
Tuženik je odgovorio na tužbu, predloživši, bez rasprave, odbiti tužbeni zahtjev zbog razloga navedenih u osporenom rješenju. Njime je tužitelju utvrđena obveza plaćanja stalnog dijela naknade za nezakonito obavljanje djelatnosti na pomorskom dobru bez koncesije (skraćeno: naknada s obilježjima naknade za koncesiju) za razdoblje od 22. srpnja do 31. prosinca 2017. u iznosu od 251.024,47 kuna s kamatama u iznosu od 45.677,07 kuna, za 2018. u iznosu od 562.110,00 kuna s kamatama u iznosu od 63.262,27 kuna, za 2019. u iznosu od 562.110,00 kuna s kamatama u iznosu od 27.235,38 kuna, za 2020. u iznosu od 374.740,00 kuna s kamatama u iznosu od 6.966,06 kuna; utvrđen mu je promjenjivi dio naknade s obilježjima naknade za koncesiju za isto razdoblje 2017. u iznosu od 282.935,63 kuna s kamatama u iznosu od 44.888,60 kuna, za 2018. u iznosu od 617.729,27 kuna s kamatama u iznosu od 56.239,86 kuna, za 2019. u iznosu od 653.516,58 kuna s kamatama u iznosu od 20.754,42 kuna, za 2020. u iznosu od 409.525,90 kuna s kamatama u iznosu od 6.966,06 kuna. Tako mu je utvrđena naknada s obilježjima naknade za koncesiju u ukupnom iznosu od 3.978.715,50 kuna. Točkom II. izreke tužitelju se utvrđuje i oduzima imovinska korist koju je ostvario nezakonitim obavljanjem djelatnosti na pomorskom dobru bez ugovora o koncesiji za 2018. u iznosu od 2.290.594,78 kuna, za 2019. u iznosu od 3.903.328,68 kuna i za 2020. u iznosu od 2.758.805,84 kuna, odnosno u ukupnom iznosu od 8.952.729,30 kuna. O tomu je sačinjen zapisnik o nadzoru KLASA: UP/I-471-01/21-11/4, URBROJ: 513- 02/8008/5-21-9 od 6. svibnja 2021., protiv kojeg je izjavio prigovor (u daljnjem tekstu: zapisnik o nadzoru). Istaknuo je i da je u cijelosti postupio prema odredbama ZK-a koje se odnose na nezakonito obavljanje djelatnosti bez koncesije i koje su obvezujuće prirode, da su tužbeni navodi, u bitnom, isti onim iz prigovora na zapisnik o carinskom nadzoru i da je na njih odgovoreno u obrazloženju pobijanog rješenja, da nisu bili ispunjeni zakonski uvjeti za obligatoran prekid upravnog postupka u smislu članka 55. stavka 2. ZUP-a, da je predmet vezano za korištenje marine Iž riječ o drugačijoj pravnoj situaciji, jer nju koristi drugo društvo bez koncesije i da je u tijeku postupak utvrđivanja pomorskog dobra, da u postupku nije sporno da tužitelj gospodarski koristi dio pomorskog dobra bez koncesije i da je institut koncesije jedina pravna mogućnost za korištenje marine prema Zakonu o koncesijama i Zakonu po morskom dobru i morskim lukama, da se upravo u tomu sastoji protupravnost postupanja tužitelja, zbog čega je u obvezi, prema članku 89. ZK-a, platiti posebnu naknadu za obavljanje djelatnosti bez koncesije, tzv. naknadu s obilježjima naknade za koncesiju, da su prije sastavljanja zapisnika 19. veljače 2021. carinski inspektori obavili zaključni razgovor s tužiteljem vezano za obračunavanje i plaćanje naknade za koncesiju, da su tada inspektori obavijestili nadzirane osobe o ishodu inspekcijskog nadzora i raspravili sporne činjenice, pravne ocjene i zaključke te njegove pravne učinke na postojanje carinske obveze i da je o tomu sačinjena službena zabilješka od 26. veljače 2021., da su nadzorom utvrđene sve bitne činjenice pa i one koje idu u prilog tužitelju te da mogućnost sklapanja nagodbe podrazumijeva postojanje pravomoćno utvrđene obveze s obiju strana nagodbe. Glede načina obračuna i utvrđenja visine imovinske koristi stečene protupravnim postupanjem, istaknuo je da se ona utvrđuje prema pravilima koja vrijede za utvrđenje dobiti, s obzirom na to da je dobit kategorija koja se ne odnosi na subjekte koji svoju djelatnost obavljaju protuzakonito, da su utvrđeni prihodi ostvareni nezakonitim obavljanje djelatnosti bez koncesije samo u tom segmentu poslovanja, da su po istom principu utvrđeni i priznati rashodi koji su bili nužni za ostvarivanje navedenih prihoda, ali ne i ostali rashodi koji s tim nisu u vezi, kao što su financijski rashodi nastali zbog preuzimanja obveze pa time i rizika financiranja drugih povezanih samostalnih pravnih osoba, jer oni nisu povezani s gospodarskim korištenjem pomorskog dobra. Najzad, vezano za posebnu naknadu, tvrdi da je ona utvrđena u godišnjim iznosima primjenom ZPDML-a i Uredbe o postupu davanja koncesije na pomorskom dobru.
U dokaznom postupku čitani su: izvješća o zalihama od 30. lipnja 2021., ugovor o obavljanju usluga uskladištenja i manipulacije tekućih naftnih derivata od 29. prosinca 2017, izvadak o promjenama i stanju na računu od 1. kolovoza 2014., dopis od 10. studenoga 2014., podnesak tužitelja od 2. ožujka 2021. dostavljen tuženoj tijekom nadzora i spis predmeta upravnog tijela KLASA: UP/I-471-01/21-11/4.
Stranke nisu imale ikakvih drugih dokaznih prijedloga.
Tužitelj je popisao troškove spora, dok tužena to nije učinila do zaključenja rasprave.
Ocjenom svakog pojedinog dokaza i svih zajedno, na temelju rezultata cjelokupnog dokaznog postupka, sud ocjenjuje da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.
Predmet ovoga spora je ocjena zakonitosti odluke tužene, koja je donijeta u postupku utvrđenja tužitelju obveze plaćanja naknade s obilježjima naknade za koncesiju za razdoblje od 22. srpnja do 31. prosinca 2017. u ukupnom iznosu glavnice od 3.978.715,50 kuna sa zateznim kamatama te utvrđenja i oduzimanja mu imovinske koristi koju je ostvario nezakonitim obavljanjem djelatnosti na pomorskom dobru bez ugovora o koncesiji za 2018. u iznosu od 2.290.594,78 kuna, za 2019. u iznosu od 3.903.328,68 kuna i za 2020. u iznosu od 2.758.805,84 kuna, odnosno u ukupnom iznosu od 8.952.729,30 kuna. Obveze su mu utvrđene primjenom odredbi članka 89. Zakona o koncesijama („Narodne novine“, broj: 69/17.; stupio na snagu 22. srpnja 2017., u daljnjem tekstu: ZK)
Nije u biti, sporno da je tužitelj koristio marinu Z. bez koncesije u nadziranom razdoblju. Nije sporno ni da je stoga u obvezi platiti naknadu s obilježjima koncesije. U tom dijelu tužitelj, u biti, nije osporio način obračuna i visinu godišnjih iznosa stalnog i promjenjivog dijela te posebne naknade.
Međutim, pokazalo se spornim metodologija obračuna i visina stečene imovinske koristi. Tužitelj je iznio i pravni stav da nije bilo osnove za obračun i nametanje konkretnih obveza, s obzirom da ima drugu pravnu osnovu za držanje i gospodarsko korištenje konkretnog dijela pomorskog dobra.
Vezano za (ne)postojanje pravne osnove posjedovanja i gospodarskog korištenja pomorskog dobra, valja istaknuti sljedeće.
Prema članku 3. stavku 1. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama ("Narodne novine", broj: 158/03., 100/04., 141/06., 38/09., 123/11. i 56/16, u daljnjem tekstu: ZPDML) pomorsko dobro je opće dobro do interesa za Republiku Hrvatsku, ima njezinu posebnu zaštitu, a upotrebljava se ili koristi pod uvjetima i na način propisan tim zakonom, dok je člankom 7. stavkom toga zakona propisano da se za posebnu uporabu ili gospodarsko korištenje pomorskog dobra može u zakonom propisanom postupku fizičkim i pravnim osobama dati koncesija. Prema stavku 2. istog članka za obavljanje djelatnosti na pomorskom dobru koja ne isključuje niti ograničuje opću upotrebu pomorskog dobra, pravnim i fizičkim osobama daje se koncesijsko odobrenje.
Odredbom članka 16. ZPDML-a propisano je da je koncesija pravo kojim se dio pomorskog dobra djelomično ili potpuno isključuje iz opće upotrebe i daje na posebnu upotrebu ili gospodarsko korištenje pravnim osobama i fizičkim osobama registriranim za obavljanje obrta. Prava i obveze na temelju koncesije nastaju sklapanjem ugovora o koncesiji. Opseg i uvjeti posebne upotrebe ili gospodarskog korištenja, uređuju se odlukom i ugovorom o koncesiji, a u skladu s odredbama ovog Zakona i propisa donesenih na temelju ovog Zakona.
Člankom 12. stavka 1. ZK-a propisano je da je zabranjeno svako obavljanje djelatnosti za koje je potrebna koncesija, a obavlja se bez dane koncesije.
Prema regulaciji članka 89. ZK-a ako se u postupku nadzora utvrdi da koncesionar obavlja djelatnost koncesije izvan opsega koji je određen ugovorom o koncesiji, odnosno da druga osoba djelatnost za koju je propisano da se obavlja na temelju koncesije obavlja bez koncesije ili prekoračenjem opsega i sadržaja koncesije, inspektor donosi rješenje kojim se utvrđuje obveza i nalaže uplata iznosa posebne naknade za nezakonito obavljane djelatnosti bez koncesije – naknada s obilježjem naknade za koncesiju (stavak 1.); obveza plaćanja naknade s obilježjem naknade za koncesiju nastaje obavljanjem djelatnosti u okolnostima iz stavka 1. toga članka (stavak 2.); iznos naknade s obilježjem naknade za koncesiju utvrđuje se na temelju činjenica utvrđenih prema njihovoj gospodarskoj biti i pripadajućim najvišim iznosima koji se obračunavaju primjenom kriterija koji su posebnim zakonom propisani za određivanje visine nakade za koncesiju (stavak 3.); utvrđenje i plaćanje naknade s obilježjem naknade za koncesiju ne predstavlja ozakonjenje nezakonitog obavljanja djelatnosti iz stavka 1. ovoga članka i ne može se smatrati osnovom za stjecanje prava koncesije te ne isključuje obvezu oduzimanja imovinske koristi ostvarene nezakonitim obavljanjem djelatnosti, kao ni pravo na naknadu svake druge štete koja je nastala zbog nezakonitog obavljanja djelatnosti (stavak 6.)
Člankom 16. Točka A. Uredbe o postupku davanja koncesije na pomorskom dobru („Narodne novine“, broj: 23/04 do 10/17) određeni su kriteriji za utvrđivanje početnog iznosa stalnog i promjenjivog dijela naknade za koncesiju na pomorskom dobru ( turističko-ugostiteljska djelatnost,) prema tablici 1, kao Prilog 1, koja je sastavni dio Uredbe.
Nije sporno da je pravomoćno odbijena prijava tužitelja, korisnika pomorskog dobra u lukama posebne namjene – M. Z., G. i V., odluke o
davanju na korištenje pomorskog dobra u lukama posebne namjene, koja je podnesena 12. rujna 1996. godine ondašnjem Uredu za pomorstvo Županije Zadarsko-kninske, na temelju odredbe članka 65. Zakona o morskim lukama („Narodne novine“, broj: 108/95. i 6/96.), koji je stupio na snagu 5. siječnja 1996.
Tumačeći i iščitavajući citirane zakonske i podzakonske norme sud smatra da osoba koja nezakonito koristi dio pomorskog dobra bez koncesije u obvezi je platiti posebnu naknadu s obilježjem koncesijske naknade. Tu je naknadu dužan platiti kroz obračun i plaćanje stalnog i promjenjivog dijela u visini utvrđenoj u skladu s odredbama Uredbe. Vezano za razloge zbog kojih mu je odbijena njegova prijava da se ranija odluka o davanju na korištenje pomorskog dobra u luci posebne namjene zamjeni odlukom i ugovorom o koncesiji ali i glede ne provođenja i završetak postupka davanja koncesije koji je pokrenut na temelju javnog prikupljanja ponuda od 10. listopada 2014., sud smatra da ti navodi nisu bitni za suđenje u ovom sporu i oni ne utječu na ocjenu zakonitosti osporene odluke. Naime, koncesija je jedini pravni institut koji omogućuje određenoj osobi da, uz ispunjenje zakonskih uvjeta, koristi i gospodarski iskorištava pomorsko dobro. S tim u vezi tužitelj, kao korisnik pomorskog dobra bez dane koncesije i bez obavljene konverzije ranije odluke o korištenju pomorskog dobra odlukom i ugovorom o koncesiji a u čemu se i očituje njegova protupravnost postupanja, obveznik je plaćanja naknade s obilježjem naknade za koncesiju. Samo status sudionika, podnositelja ponude u postupku davanja koncesije na pomorskom dobru koji je u tijeku te ranije pravo korištenja kojeg je imao i koje nije zamijenjeno odlukom i ugovorom o koncesiji (jer mu je prijava pravomoćno odbijena) ne daju mu pravo (zakonitog) korištenja i gospodarskog iskorištavanja toga općeg dobra.
Sud smatra i da ishodi parničnih i drugih postupaka koji se vode radi isplate i predaje u posjed, odnosno vezano za korištenje konkretnog dijela pomorskog dobra, a osobito uzimajući u obzir da tužitelj bez dane koncesije koristi i gospodarski iskorištava konkretni pomorsko dobro, cesije, ne predstavljaju ikakvo prethodno (prejudicijelno) pravno pitanje u smislu članka 55. stavka 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09). Naime, nije riječ o pravnom pitanju koje čini samostalnu pravnu cjelinu o kojem sud još nije odlučio, a o kojem ovisi odluka u konkretnoj upravnoj stvari.
U izloženom sud ocjenjuje da su osporena rješenja u analiziranom dijelu razumljiva i dostatno obrazložena te sadrže sve razloge rješavanje upravne stvari koji imaju uporišta u činjenicama utvrđenim tijekom postupka pa i one vezao za ocjenu navoda stranke te imaju racionalno i logično utemeljenje u mjerodavnom materijalnom propisu. Ono je u tom dijelu i u suglasju s ustaljenom i recentnom praksom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske.
Vezano za metodologiju, način obračuna i visinu ostvarene imovinske koristi stečene bez pravne osnove, valja istaknuti sljedeće.
U skladu s člankom 89. stavkom 7. ZK-a ako posebnim propisom nije drukčije propisano, imovinska korist ostvarena nezakonitim obavljanjem djelatnosti će se oduzeti rješenjem iz stavka 1. toga članka kojim se utvrđuje obveza i nalaže uplata iznosa naknade s obilježjem naknade za koncesiju, s time da se na uvjete i način oduzimanja imovinske koristi primjenjuju odredbe posebnih zakona i propisa donesenih na temelju posebnih zakona. U svakom slučaju, oduzeta imovinska korist neće se umanjiti za iznos sredstava na bilo koji način uloženih u nezakonito obavljanje djelatnosti. Imovinska korist koja se ne može ili ne može pouzdano utvrditi na temelju poslovnih knjiga ili evidencija mora se procijeniti, odgovarajućom primjenom odredbi o procijeni porezne osnovice sukladno propisu kojim se uređuje porezni postupak. U smislu odredbe članka 1111. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15., u daljnjem tekstu: ZOO) stjecanje bez osnove (condictio sine causa) je izvanugovorni način osnivanja obvezno- pravnog odnosa u kojem je stjecatelj obvezan vratiti imovinu, a kad to nije moguće onda naknaditi vrijednost postignute koristi od imovine koja je na njega prešla bez valjane pravne osnove, odnosno osnove koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Prema toj odredbi kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom (članak 1111. stavak 2. ZOO-a).
Člankom 1111. stavkom 3. ZOO-a propisano je da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala
Prema odredbi članka 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
S druge strane, stjecatelj (bez pravne osnove) ima pravo na naknadu nužnih i korisnih troškova, ali ako je bio nepošten, pripada mu naknada samo za nužne troškove (članak 1116. ZOO-a).
Nisu sporni utvrđeni iznosi prihoda i rashoda za svaku pojedinu godinu. U tom dijelu se pokazalo samo spornim je li carinsko tijelo bilo dužno u nužne troškove obavljanja djelatnosti na pomorskom dobru uzeti u obzir i kamate na kredite i jesu li ti troškovi povezani s gospodarskim iskorištavanjem pomorskog dobra. Pokazalo se, u biti, spornim je li riječ o nužnim troškovima.
Tužena je, u odnosu na prigovor tužitelja da je trebalo u rashode uzeti u obzir i iznose kamata po kreditima, u bitnom, istaknula da oni nisu priznati kao rashodi jer nisu bili nužni za ostvarivanje prihoda i da je riječ o financijskim rashodima nastalim zbog preuzimanja obveze pa time i rizika financiranja drugih povezanih samostalnih pravnih osoba. Tvrdi da nije riječ o rashodima koji bi bili povezani s gospodarskom djelatnošću korištenja pomorskog dobra.
Iščitavajući i tumačeći gramatički i smisleno odredbe članka 89. stavka 7. ZK-a i odredbe članka 1115. i 1116. ZOO-a pojedinačno i u njihovoj ukupnosti i zajedno sa združenim pravnim učincima, sud ocjenjuje da je carinsko tijelo, u cilju točnoga i pravilnog određivanja visine nezakonite ostvarene imovinske koristi, trebalo, vršeći uvid u ugovore o kreditu i na drugi način utvrđujući pravo stanje stvari, bez sumnje utvrditi u koju svrhu su sklopljeni ugovori o kreditima i u koju svrhu su trošeni novčani iznosi po tim kreditima te, s tim u vezi, nedvojbeno utvrditi je li riječ o nužnim troškovima bez kojih se ne bi mogla obavljati gospodarske djelatnost iskorištavanja pomorskog dobra. Nastavno tomu ono je bilo dužno, koristeći podatke iz knjigovodstva tužitelja ili procjenom, utvrditi visinu nezakonite ostvarene imovinske korist umanjen za iznos tako utvrđenih nužnih troškova na koje tužitelj, kao nepošteni stjecatelj bez pravne osnove ima pravo na temelju izričite odredbe članka 1116. ZOO-a.
U izloženom sud ocjenjuje da rješenje tužene u dijelu obračunavanja i utvrđivanja visine nezakonito stečene imovinske koristi nije zakonito, s obzirom na to da ono u tom dijelu nije pravilno i popuno utvrdilo bitne činjenice, a o kojima ovisi i pravilna primjena materijalnog propisa. Sud smatra i da je carinsko tijelo u tom dijelu arbitrarno i nepravilno protumačilo i primijenilo mjerodavne zakonske norme i da je njegovo postupanje opterećeno pretjeranim pravnim formalizmom. Ono za svoj pravni pristup i tumačenje propisa nije dalo razloge koji bi imalo logično i racionalno utemeljenje u mjerodavnom propisu. Naime, prema pravnom stajalištu i ocjeni Ustavnog suda Republike Hrvatske, koje je taj sud iznio u odluci poslovni broj U-III- 4459/2012 od 21. travnja 2016. (dostupna na: www. usud.hr) zadaća je javnopravnih tijela ponajprije tumačiti i primjenjivati pravo te su ona dužna pravne norme tumačiti polazeći od cilja i svrhe koju je zakonodavac želio postići njihovim propisivanjem te u skladu s tako utvrđenom svrhom primjenjivati mjerodavnu normu uzimajući u obzir specifične okolnosti konkretnog predmeta. Koju će metodu interpretacije pritom primijeniti, stvar je njihovog odabira. Međutim, način na koji tumače i primjenjuju mjerodavno pravo u svakom pojedinom predmetu mora imati racionalnu osnovu i objektivno opravdanje i on ne smije dovoditi do povrede zajamčenim ustavnih prava stranaka u postupku. Isti sud je, u odluci poslovni broj U-III/5989/2013 od 9. veljače 2016. (dostupno na: www.usud.hr) upozorio i da u situaciji kad je mjerodavan jedan zakon, ali združeni učinci toga i nekoga drugog ili više drugih zakona izravno utječu na zakonska prava ili obveze stranaka, onda su nadležna tijela, uključujući sudove, bez iznimke dužni tumačiti sve te mjerodavne propise u njihovoj ukupnosti, polazeći od združenih učinaka koji one proizvode za stranku u svjetlu osobitih okolnosti konkretnoga predmeta, stalno imajući na umu da njihove odluke ne smiju dovoditi do nerazumnog i objektivno neopravdanog ishoda za stranku, a ponajmanje ne smiju kršiti njihova ustavna prava ili objektivne vrijednosti hrvatskoga ustavnog poretka.
Stoga, a budući da ona nije zakonita u elaboriranom dijelu, valjalo je, odlučujući u granicama tužbenog zahtjeva, na temelju odredbe članka 58. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21., u daljnjem tekstu: ZUS), djelomično usvojiti tužbeni zahtjev, poništiti rješenje tužene u dijelu, kojim je tužitelju utvrđena obveza plaćanja imovinske koristi ostvarene nezakonitim obavljanjem djelatnosti bez koncesije u ukupnom iznosu od 8.952.729,30 kuna i naložena njezina uplata i predmet u tom dijelu vratiti na ponovni postupak, odnosno presuditi kao pod točkom 1. izreke.
U ponovnom postupku tužena je dužna, nakon što ukloni uočene nedostatke i procesne povrede te pravilno i potpuno utvrdi relevantno činjenično stanje, pravilnom primjenom materijalnog propisa, odlučiti o visini nezakonito stečene imovinske koristi pridržavajući se pravnih shvaćanja i primjedaba suda u skladu s člankom 81. stavkom 2. ZUS- a.
S druge strane, a kako je ono u preostalom dijelu zakonito, trebalo je, na temelju odredbe članka 57. stavka 1. ZUS-a, djelomično odbiti tužbeni zahtjev za poništenjem rješenja tužene u dijelu, kojim je tužitelju utvrđena obveza plaćanja posebne naknade s obilježjem naknade za koncesiju u ukupnom iznosu glavnice od 3.978.715,50 kuna i naložena uplata te naknade sa zateznim kamatama kao neosnovan, odnosno presuditi kao pod točkom 2. izreke.
Odluka o troškovima upravnog spora, koja je sadržana u točki 3. izreke, utemeljena je na odredbama članka 79. ZUS-a i Tbr. 23. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, u daljnjem tekstu: Tarifa) te pravnim shvaćanjima koje je zauzeo Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj U-III-2086/2018 od 9. travnja 2019. („Narodne novine“, broj: 49/19). Sud je tom odlukom derogirao zaključak sa sjednice sudaca Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj 6 Su-85/2018-3 od 12. veljače 2018., smatrajući da je on suprotan stajalištu iz odluke toga suda poslovni broj U-I-2753/2012 (prema kojem postupak ne može biti pravičan ako se ne osigura da stranka koja spor izgubi plati protivnoj stranci troškove postupka koji su, u biti, izazvani nezakonitim aktom ili postupanjem države ili javnopravnih tijela) te da se njime na ustavnopravno neprihvatljiv način interpretira jasnu odredbu zakona na štetu prava pojedinaca.
Prema članku 79. stavku 1. ZUS-a troškove spora čine opravdani izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu spora, a oni obuhvaćaju i nagradu za rad odvjetnika i drugih osoba koje imaju pravo na zakonom propisanu naknadu, dok prema stavku 4. toga članka stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano, a ako stranka djelomično uspije u sporu, sud može, s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove ili da se troškovi raspodijele razmjerno uspjehu u sporu.
S obzirom na to da se, pri odlučivanju o zahtjevu stranke na naknadu troškova, vrijednost predmeta upravnog spora smatra neprocjenjivom, a uzimajući u obzir uspjeh stranaka u sporu, unutar granica zahtjeva, tužitelju, koji je bio zastupan po odvjetniku, valjalo je priznati za sastavljanje tužbe i zastupanje na jednom ročištu od 15. srpnja 2022. po 250 bodova, odnosno ukupno 500 bodova, što je uvećano za iznos PDV-a od 25% (1.250,00 kuna), čime je tužitelju priznato ukupno 6.250,00 kuna.
Međutim, ako se uzme u obzir visina utvrđene posebne naknade s obilježjima koncesije u kojem dijelu je odbijen tužbeni zahtjev i ocijenjeno zakonitim rješenje tužene te visina utvrđene nezakonito stečene koristi u kojem dijelu osporeno rješenje nije zakonito, može se zaključiti da je tužitelj, u biti, samo djelomično uspio u upravnom sporu (odnosno carinskoj stvari) sa 69.23% postavljenog tužbenog zahtjeva (a nije uspio sa 30,77% zahtjeva).
U izloženom, a razmjerno postignutom uspjehu u sporu, tužitelju su priznati troškovi spora u ukupnom (umanjenom) iznosu od 4.326,88 kuna, što je obvezan platiti tužena koja ga je svojim nezakonitim postupanjem uzrokovala, a odbiti njegov zahtjev za naknadom troška za preostali iznos od 1.923,12 kuna kao neosnovan.
Stoga je valjalo, na temelju odredbi članka 79. stavka 4. i 6. ZUS-a, riješiti kao pod točkom 3. izreke.
UPRAVNI SUD U SPLITU,
u Splitu 25. srpnja 2022.
S U D A C
Silvio Čović
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv točke 1. izreke ove presude nije dopuštena žalba na temelju odredbe članka 66.a stavka 1. ZUS-a.
Protiv točke 2. i 3. izreke ove presude je dopuštena žalba, u roku 15 dana od dana primitka njezina pisanog otpravka, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, koja se podnosi ovom sudu i o kojoj odlučuje Visoki upravni sud Republike Hrvatske, s time da ona odgađa u tom dijelu njezino izvršenje (članak 66. stavak 1. i 5., članak 66.a stavak 1. i članak 67. stavak 1. i 2. u vezi s člankom 79. stavkom 7. ZUS-a).
DNA:
- opunomoćeniku tužitelja M. K., odvjetniku u OD "P. &
P." ., R., S., P. Z., Z., T. b.
J.,
- tuženoj Carinskoj upravi, Područnom carinskom uredu Split, Split, Zrinsko- frankopanska 60, a spis carinskog tijela KLASA: UP/I-471-01/21-11/4 vratiti po pravomoćnosti ove presude,
- u spis.
