REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U RIJECI
Erazma Barčića 5
Poslovni broj: 5 Us I-705/2022-4
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Rijeci, po sucu Vedranu Juričiću, dipl. iur., uz sudjelovanje zapisničarke Monike Puharić, u upravnom sporu tužitelja I. d.o.o. "u stečaju", R., C.,
P.i, P., protiv tuženika Ministarstva zastupanog po stečajnom upravitelju D. D.,
financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Frankopanska 1, radi zastare prava na utvrđivanje porezne obveze, 25. srpnja 2022.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-471-02/21- 01/472, URBROJ: 513-04-22-14 od 3. svibnja 2022. i rješenja Ministarstva Financija, Porezne uprave, Područnog ureda Pazin, KLASA: UP/I-471-02/14-01/236, URBROJ: 513-07-18-21-42 od 14. rujna 2021.
II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova ovog upravnog spora.
Obrazloženje
1. Osporavanom odlukom tuženika odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja Ministarstva Financija, Porezne uprave, Područnog ureda Pazin, KLASA: UP/I-471-02/14-01/236, URBROJ: 513-07-18-21-42 od 14. rujna 2021. Prethodno označenim prvostupanjskim rješenjem odbačen je zahtjev tužitelja kojim je tražio da se utvrdi nastup apsolutne zastare prava poreznog tijela na utvrđivanje poreze obveze za 2007. i 2008. Zahtjev je odbačen pozivom na odredbu čl. 41. st. 2. Zakona o općem upravnom postupku (NN br. 47/09; dalje: ZUP) uz obrazloženje da ne postoje zakonske pretpostavke za pokretanje postupka budući je o istom odlučeno pravomoćnom presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, posl. br. Usž- 1109/18-9 od 21. studenog 2019.
2. Tužitelj osporava zakonitost rješenja tuženika te u opširno sastavljenoj tužbi ponavlja navode iznijete u žalbi. U bitnom, navodi kako mu je rješenje tuženika, KLASA: UP/II-471-02/15-01/131, URBROJ: 513-04/15-2 od 18. studenog 2015. (dalje II° rješenje od 18. studenog 2015.) kojim je odlučeno o njegovoj žalbi izjavljenoj protiv prvostupanjskog poreznog rješenja, KLASA: UP/I-471-02/14-01/236, URBROJ: 513- 07-18-14-1 od 5. prosinca 2014. (dalje: I° rješenje od 5. prosinca 2014.) dostavljeno 7. siječnja 2016., odnosno istekom šestogodišnjeg zastarnog roka koji je za porezne obveze iz 2007. i 2008. počeo teći 1. siječnja 2009., odnosno 1. siječnja 2010. Navodi kako se presudom Visokog upravnog suda posl br. Usž-1109/18-9 od 21. studenog 2019. odlučivalo da li su prethodno spomenuta rješenja tuženika i prvostupanjskog tijela bila zakonita u vrijeme njihova donošenja, a ne i je li nakon njihova donošenja pa do trenutka dostave istih nastupila zastara prava na utvrđivanje poreza pa slijedom toga smatra da se ne radi o presuđenoj stvari.
3. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da ostaje kod svih navoda iz osporavane odluke te je predložio odbijanje tužbenog zahtjeva.
4. Kako činjenice odlučne za rješavanje ovog spora nisu sporne, a Sud nije našao potrebnim u sporu provoditi raspravu i izvoditi nove dokaze, to je, na temelju odredbe članka 36. točke 4. Zakona o upravnim sporovima (NN br. 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17, 110/21; dalje: ZUS), te odredbe članka 8. ZUS-a prema kojoj je Sud dužan upravni spor provesti brzo, bez odugovlačenja i uz izbjegavanje nepotrebnih radnji i troškova, ovaj spor riješen bez održavanja rasprave.
5. U cilju ocjene zakonitosti osporavanog rješenja tuženika Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno osporavano rješenje tuženika, te uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu ovog upravnog spora.
6. Iz dokumentacije koja prileži spisu predmeta upravnog postupka proizlazi, a isto je i nesporno među strankama ovog upravnog spora:
- I° rješenjem od 5. prosinca 2014. tužitelju su utvrđeni manje obračunati porez na dobit, porez na dodanu vrijednost, porez i prirez poreza na dohodak od kapitala, sve za razdoblje od 1. siječnja 2007. – 31. prosinca 2009. te poseban porez na primitke od izuzimanja za razdoblje od 1. siječnja – 31. prosinca 2009.
- protiv prvostupanjskog poreznog rješenja porezni je obveznik podnio žalbu koju je tuženik odbio II° rješenjem od 18. studenog 2015.
- presudom ovog Suda posl. br. UsI-174/16-6 od 15. prosinca 2017. prethodno navedeni porezni akti poništeni su u dijelu koji se odnosi na porezne obveze za 2007. i 2008. godinu zbog nastupa relativne (2007.) i apsolutne (2008.) zastare prava na utvrđivanje poreza, dok je u odnosu na poreznu obvezu za 2009. tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan
- protiv navedene presude žalbe su podnijeli tužitelj i tuženik
- o navedenim žalbama Visoki upravni sud Republike Hrvatske odlučio je presudom posl. br. Usž-1109/18-9 od 21. studenog 2019. i to na način da je žalbu tužitelja odbio kao neosnovanu, dok je žalbu tuženika djelomično usvojio te je poništio pobijanu prvostupanjsku presudu u dijelu koji se odnosi na poreznu obvezu za 2008. uz obrazloženje da nije nastupila apsolutna zastara prava na utvrđivanje poreznih obveza; u odnosu na poreznu obvezu za 2007. žalba tuženika je odbijena.
7. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja Sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan iz svih razloga na koje se u obrazloženjima pobijanih odluka pozivaju tuženik i prvostupanjsko tijelo, a koje razloge ovaj Sud u cijelosti prihvaća budući su utemeljeni na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni materijalnog prava.
8. Da bi porezni obveznik s uspjehom mogao isticati prigovor zastare u poreznom postupku, odnosno posebnim zahtjevom tražiti od poreznog tijela da se utvrdi nastup zastare, nužno je da se takav postupak još uvijek vodi (pred poreznim tijelima). Sukladno pravnom shvaćanju izraženom u nizu presuda ovog Suda, porezna obveza, u slučaju kad je protiv poreznog rješenja podnijeta žalba, smatra se konačno utvrđenom tek odbijanjem ili odbacivanjem podnesene žalbe (slično i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci od 18. studenog 2014. godine, posl. br. Uzz-31/11; cit. „… Stoga se, u situaciji kad je protiv prvostupanjskog rješenja dopuštena žalba, ne može smatrati da je već donošenjem prvostupanjskog rješenja konačno odlučeno o pravu i obvezi stranke, jer se tek propuštanjem podnošenja žalbe, odbijanjem žalbe ili izmjenom rješenja dovršava postupak donošenja upravnog akta.“). Nakon okončanja upravnog dijela postupka, porezni obveznik može osporavati zakonitost i pravilnog poreznih rješenja zbog nastupa zastare samo u okviru upravnog spora.
9. Iz stanja spisa slijedi da je tužitelj podnio zahtjev (dana 15. veljače 2018.) za utvrđivanje nastupa apsolutne zastare prava na utvrđivanje poreznih obveza za 2007. i 2008. nakon što je porezni postupak (pred poreznim tijelima) bio dovršen a što bi, prema ranije iznijetom pravnom shvaćanju, bio dan kada je poreznom obvezniku dostavljeno II° rješenje od 18. studenog 2015. (7. siječnja 2016.). Štoviše, slijedi da je takav zahtjev postavljen nakon što je pred ovim Sudom nepravomoćno okončan spor predmetom kojeg je bila ocjena zakonitosti prethodno spomenutog akta tuženika, donošenjem presude posl. br. UsI-174/16-6 od 15. prosinca 2017. kojom poništeno navedeno tuženikovo rješenje kao i I° rješenje od 5. prosinca 2014. u dijelu koji se odnosi na porezne obveze za 2007. i 2008. iz razloga što je u sporu utvrđeno da je za navedeno razdoblje nastupila zastara prava na utvrđivanje poreza. Djelomičnim uvažavanjem žalbe tuženika Visoki upravni sud Republike Hrvatske je presudom od 21. studenog 2019., posl. br. Usž-1109/18-9, poništio je odluku prvostupanjskog suda u dijelu koji se odnosi na porezne obveze za 2008. utvrdivši da za navedeno porezno razdoblje nije nastupila zastara (u preostalom dijelu žalba je odbijena te je potvrđen nastup zastare za porezne obveze iz 2007.).
10. Sukladno prethodnom, Sud nalazi da je ispravan zaključak tuženika i prvostupanjskog tijela da se po pitanju zastare prava na utvrđivanje poreza za 2007. i 2008. radi o presuđenoj stvari. Posljedično tome, pravilno je zahtjev poreznog obveznika odbačen primjenom odredbe čl. 41. st. 2. ZUP-a.
11. Slijedom ovako izloženog stanja, Sud utvrđuje da pobijanim aktima nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja te je stoga, temeljem odredbe čl. 57. st. 1. ZUS-a, odlučeno kao u tč. I. izreke presude.
12. Odluka o troškovima spora (tč. II. izreke) temelji se na odredbi čl. 79. st. 4. ZUS-a.
U Rijeci 25. srpnja 2022.
Sudac
Vedran Juričić, dipl. iur., v. r.
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokome upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (čl. 66. st. 5. ZUS-a).
