REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U SPLITU
P-5813/2019
Ex vojarna Sveti Križ, Dračevac
S P L I T
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Splitu po sucu ovog suda Mirjani Rubić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice M. D. iz D., O. D. rat, O.:
…, zastupana po punomoćnicima I. K. i J. K. odvjetnicima u S., protiv tuženika S.,O.: …, zastupana po punomoćniku A. A., odvjetniku u S., nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene dana 18. svibnja 2022. u nazočnosti tužiteljice osobno, punomoćnika tužiteljice te punomoćnika tuženika, dana 22. srpnja 2022.
p r e s u d i o j e
I. Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici iznos od 72.072,00 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od tuženikovog stjecanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske Narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 8 postotnih poena do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015., do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena na iznose koje slijede:
1.001,00 kn počevši od 7. srpnja 2015.
1.001,00 kn počevši od 11. kolovoza 2015.
1.001,00 kn počevši od 4. rujna 2015.
1.001,00 kn počevši od 5. listopada 2015.
1.001,00 kn počevši od 12. studenog 2015.
1.001,00 kn počevši od 14. prosinca 2015.
1.001,00 kn počevši od 23. prosinca 2015.
1.001,00 kn počevši od 12. veljače 2016.
1.001,00 kn počevši od 7. ožujka 2016.
1.001,00 kn počevši od 13. travnja 2016.
1.001,00 kn počevši od 16. svibnja 2016.
1.001,00 kn počevši od 17. lipnja 2016.
1.001,00 kn počevši od 12. srpnja 2016.
1.001,00 kn počevši od 16. kolovoza 2016.
1.001,00 kn počevši od 14. rujna 2016.
1.001,00 kn počevši od 24. listopada 2016.
1.001,00 kn počevši od 14. studenoga 2016.
1.001,00 kn počevši od 21. prosinca 2016.
1.001,00 kn počevši od 21 prosinca 2016.
1.001,00 kn počevši od 13. veljače 2017.
1.001,00 kn počevši od 13. ožujka 2017.
1.001,00 kn počevši od 18. travnja 2017.
1.001,00 kn počevši od 2. svibnja 2017.
1.001,00 kn počevši od 9. lipnja 2017.
1.001,00 kn počevši od 11. srpnja 2017.
1.001,00 kn počevši od 7. kolovoza 2017.
1.001,00 kn počevši od 4. rujna 2017.
1.001,00 kn počevši od 9. listopada 2017.
1.001,00 kn počevši od 13. studenoga 2017.
1.001,00 kn počevši 1. prosinca 2017.
1.001,00 kn počevši od 12. prosinca 2017.
1.001,00 kn počevši od 15. veljače 2018.
1.001,00 kn počevši od 12.ožujka 2018.
1.001,00 kn počevši od 3. travnja 2018.
1.001,00 kn počevši od 27. travnja 2018.
1.001,00 kn počevši od 1. lipnja 2018.
1.001,00 kn počevši od 11. lipnja 2018.
1.001,00 kn počevši od 9. kolovoza 2018.
1.001,00 kn počevši od 11. rujna 2018.
1.001,00 kn počevši od 3. listopada 2018.
1.001,00 kn počevši od 20 studenog 2018.
1.001,00 kn počevši od 13. prosinca 2018.
1.001,00 kn počevši od 17. prosinca 2018.
3.003,00 kn počevši od 5. travnja 2019.
1.001,00 kn počevši od 13. svibnja 2019.
1.001,00 kn počevši od 27. lipnja 2019.
1.001,00 kn počevši od 15. srpnja 2019.
3.003,00 kn počevši od 16. rujna 2019.
3.003,00 kn počevši od 2. studenog 2019.
1.001,00 kn počevši od 27.veljače 2020.
1.001,00 kn počevši od 1.ožujka 2020.
1.001,00 kn počevši od 1.travnja 2020.
1.001,00 kn počevši od 31.kolovoza 2020.
1.001,00 kn počevši od 31.kolovoza 2020.
1.001,00 kn počevši od 31.kolovoza 2020.
1.001,00 kn počevši od 31.kolovoza 2020.
1.001,00 kn počevši od 5. listopada 2020.
1.001,00 kn počevši od 5. listopada 2020.
1.001,00 kn počevši od 16. studenog 2020
1.001,00 kn počevši od 1. prosinca 2020
1.001,00 kn počevši od 1. siječnja 2021.
1.001,00 kn počevši od 15.veljače 2021.
1.001,00 kn počevši od 20. travnja 2021.
1.001,00 kn počevši od 20. travnja 2021.
1.001,00 kn počevši od 3. svibnja 2021.
1.001,00 kn počevši od 1. lipnja 2021.
II. Tužiteljica se odbija s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 12.002,00 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od tuženikovog stjecanja svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnje dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 8% poena do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5% poena na iznose koje slijede:
1.250,00 kn počevši od 17. studenog 2014.,
1.250,00 kn počevši od 15. prosinca 2014.,
1.250,00 kn počevši od 22. prosinca 2014.,
1.250,00 kn počevši od 16. veljače 2015.,
1.250,00 kn počevši od 12. ožujka 2015.,
1.250,00 kn počevši od 14. travnja 2015.,
1.250,00 kn počevši od 14. svibnja 2015.,
1.250,00 kn počevši od 05. lipnja 2015.,
1.001,00 kn počevši od 01. prosinca 2019.,
1.001,00 kn počevši od 01. siječnja 2020.
kao i sa zahtjevom za isplatu zakonske zatezne kamate tekuće od utuženog dana do dana plaćanja koncesijske naknade tuženoj pa tako za kamate tekuće na dužne obroke u 2020. i to: za siječanj od 1. veljače do 27. veljače; za travanj od 1. svibnja do 31. kolovoza 2020.; za svibanj od 1. lipnja do 31. kolovoza 2020; za lipanj od 1. srpnja do 31. kolovoza 2020.; za srpanj od 1. kolovoza do 31. kolovoza 2020.; za kolovoz od 1.rujna do 5. listopada 2020.; za rujan od 1. listopada do 5. listopada 2020: za listopad od 1. studenog do 16. studenog 2020.
te u 2021. za siječanj od 1.veljače do 15. veljače 2021.; za veljaču od 1. ožujka do 20. travnja 2021.; za ožujak od 1. travnja do 20. travnja 2021.; za travanj od 1. svibnja do 3. svibnja 2021.
III. Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici parnični trošak u iznosu od 4.596,01 kuna sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od presuđenja pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.
Obrazloženje
1.U tužbi zaprimljenoj kod ovog suda 14. studenog 2019. se navodi kako je tužiteljica koncesionar, a tuženik koncedent temeljem Ugovora o koncesiji za obavljanje javne zdravstvene službe u djelatnosti zdravstvene zaštite žena, sklopljenog 18. travnja 2011. Sukladno Odluci o najvišem iznosu naknade za koncesiju za obavljanje javne državne službe (Narodne Novine broj 98/09), člankom 5. navedenog ugovora, utvrđena je naknada za koncesiju u iznosu od 1.250,00 kn mjesečno, te je suglasno ugovoreno da će naknadu za koncesiju koncedent, odnosno tuženik odrediti u slučaju izmjene navedene odluke.
Tužiteljica je zakupnik poslovnog prostora za obavljanje javne zdravstvene službe temeljem Ugovora o zakupu jedinice zakupa zdravstvene zaštite žena od 4. svibnja 2009. sklopljenog s D. zdravlja S.-.
Člankom 22. navedenog Ugovora o zakupu ugovorena je zakupnina u iznosu od 1.250,00 kn mjesečno, a sukladno Naredbi o najvećem iznosu zakupnine za jedinice zakupa u zdravstvenim ustanovama primarne zdravstvene zaštite (Narodne Novine 7/07). Istim člankom ugovoreno je da će zakupodavac promijeniti zakupninu ukoliko sa naredbom ministra promijeni najveći iznos zakupnine.
Nadalje, u vrijeme sklapanja Ugovora o koncesiji i Ugovora o zakupu, bio je na snazi članak 41. st. 10. Zakona o zdravstvenoj zaštiti (Narodne Novine 150/08- dalje u tekstu ZZZ) kojim je bilo propisano: Ako prostor za obavljanje djelatnosti koncesionaru daje u zakup D. zdravlja zakupninu plaća koncedent". U konkretnom slučaju, tužiteljica je u zakupu imala prostor koji joj je u zakupu davao D. zdravlja S.-, čiji je osnivač i vlasnik upravo tuženik.
Odukom Ustavnog suda RH broj U-I-4633/2010, 70/12, 144/12, 82/13, 159/13 od 30. siječnja 2014. ukinut je članak 41. st. 10. Zakona o zdravstvenoj zaštiti.
Do ukidanja članka 41. st. 10. Z., tuženik je kao koncedent temeljem navedeno članka D. zdravlja S.- plaćao zakupninu za
tužiteljicu. Od ukidanja navedenog članka Z., D. zdravlja S.-
počeo je od tužiteljice naplaćivati iznos zakupnine od 1.250,00 kn pozivom na čl. 22. Ugovora o zakupu od 4. svibnja 2019.
Naredbom o najvećem iznosu zakupnine za jedinice zakupa u zdravstvenim ustanovama primarne zdravstvene zaštite (Narodne Novine 7/07) propisan je najviši iznos zakupnine za jedinice zakupa u domovima zdravlja u iznosu od 1.250,00 kn kao i Odlukom o najvišem iznosu naknade za koncesije za obavljanje javne zdravstvene službe (Narodne novine 98/09) od 12. kolovoza 2009.
Odlukom o najvišem iznosu naknade za koncesiju za obavljanje javne zdravstvene službe (Narodne novine 55/15.) od 20. svibnja 2015., propisani su najviši iznosi naknade za koncesiju u skladu s ugovorenom naknadom za zakup poslovnog prostora. Sukladno tablici koja je sastavni dio navedene Odluke, ukoliko je zakupnina ugovorena u iznosu od 1.250,00 kn, najviši iznos naknade za koncesiju iznosi 249,00 kn.
Naime, tuženik nije postupio po čl. 5. Ugovora o koncesiji od 18. travnja 2011. i nije izmijenio iznos naknade za koncesiju sukladno izmjeni Odluke i novonastalim okolnostima, nego i danas od tužiteljice naplaćuje koncesijsku naknadu u iznosu od 1.250,00 kn, iako i D. zdravlja S. naplaćuje od tužiteljice zakupninu u iznosu od 1.250,00 kn. Dakle, tužiteljica je ukupno za koncesijsku naknadu i zakupninu mjesečno obvezna plaćati iznos od 3.000,00 kn, što je duplo od onog što bi prema navedenim odlukama bila dužna plaćati.
Tijekom utuženog razdoblja od 2014. do danas, D. zdravlja S.- , zastupan po ravnatelju, nezakonito je ustrajao u naplati
zakupnine pozivom na čl. 22. Ugovora o zakupu, iako je zakupnina postala dio ugovora o koncesiji, a iznos koji bi tužiteljica platila tuženiku s osnova naknade za koncesiju, tuženik je uplaćivao D. zdravlja S., čime je faktični pokrivao iznos zakupnine od 1.250,00 kn mjesečno. Isto je razvidno iz dopisa D. L.,
privremene pročelnice upravnog odjela za zdravstvo i socijalnu skrb S. od 8. travnja 2019. koja je na upit tužiteljice od 8.4.2019 odgovorila da se sredstva prikupljena od koncesije prenose D. zdravlja S., te odgovor D. L. na vijećničko pitanje s 12. sjednice Ž. skupštine.
Na opisani se način tuženiku i ustanovi čiji je tuženik osnivač, D. zdravlja S. osiguravala nezakonita dupla zarada i umjesto ukupno 1.250,00 kn naplaćivalo 2.500,00 mjesečno, što je dovelo do nezakonitog bogaćenja na teret zakupaca, među kojima je tužiteljica koja je pisala dopise nadležnim tijelima, tražila ispravke računa na pravne iznose po Zakonu i Odlukama, no nailazila je na administrativnu šutnju svih instanci kontrole rada ravnatelja D. zdravlja S. u sklopu tuženika. Tužiteljica je pokušala spor riješiti na miran način, ali na njezin prijedlog za medijacijom upućen v.d. pročelnice za zdravstvo koja je ujedno i predsjednica upravnog vijeća D. zdravlja S., nikada nije odgovoreno.
Ukupni iznos od 2.500,00 kn mjesečno koji se tužiteljici naplaćuje s osnova naknade za koncesiju i zakupnine, nema osnovu ni u jednoj odluci nadležnih tijela (ministra zdravstva i županijske skupštine i dopisi v.d. pročelnice za zdravstvo koja navodi da se uplaćena koncesijska naknada u ime zakupa vraća u D. zdravlja S.).
Odlukom M. od 6. svibnja 2015., Klasa: …, Urbroj: … (Narodne Novine 55/2015) iznos zakupnine koji se plaća D.
zdravlja je 1 kn/ mjesečno (pisano tumačenje Odluke ministra zdravstva od 22. ožujka 2016.) ako je naknada za koncesiju 1.250,00 mjesečno, odnosno ako je zakupnina određena u iznosu od 1.250,00 kn mjesečno što je ovaj konkretan slučaju, tada naknada za koncesiju može iznositi maksimalno 249,00 kn.
Nadalje, tuženik nije imao pravo ni osnov naplaćivati od tužiteljice iznos od 1.250,00 kn kao naknadu za koncesiju, već je morao izmijeniti naknadu za koncesiju temeljem čl. 5. Ugovora o koncesiji od 11. travnja 2011., a pozivom na Naredbu o najvećem iznosu zakupnine za jedinicu zakupa u zdravstvenim ustanovama primarne zdravstvene zaštite (Narodne novine 7/07.), Odlukom o najvišem iznosu naknade za koncesiju za obavljanje javne zdravstvene službe (Narodne novine broj 98/09.) i Odluku o najvišem iznosu naknade za koncesiju za obavljanje javne zdravstvene službe (Narodne novine 55/15.).
Naime, ukidanjem čl. 41. st. 10. ZZZ i početkom naplate zakupnine od strane D. zdravlja S.- tužiteljici kao zakupoprimcu u prostoru
D. zdravlja, tuženik je temeljem čl. 5. Ugovora o koncesiji morao naknadu za koncesiju prilagoditi novonastalim okolnostima.
Tuženik za cijelo vrijeme trajanja Ugovora o koncesiji nije utvrdio novi iznos naknade za koncesiju iako su tijekom utuženog razdoblja na snagu stupale nove odluke kojim je utvrđen najviši iznos naknade za koncesiju u odnosu na iznos zakupnine koji je bila obvezana plaćati tužiteljica.
Tuženik je postupajući na opisani način od tužiteljice neosnovano naplatio počevši
- od 1. listopada 2014. do 30. svibnja 2015. mjesečni iznos od 1.250,00 kn, jer je od tužiteljice u navedenom razdoblju naplaćivao naknadu za koncesiju u iznosu od 1.250,00 kn iako za isto nije bilo osnova obzirom da je u istom razdoblju D. zdravlja S. od tužiteljice naplaćivao iznos od 1.250,00 kn s osnova zakupnine
- od 1. lipnja 2015. do danas mjesečni iznos od 1.001,00 kn, jer je od tužiteljice u navedenom razdoblju naplaćivao naknadu za koncesiju u iznosu od 1.250,00 kn iako za isto nije bilo osnova obzirom da je istom razdoblju D. zdravlja S. od tužiteljice naplaćivao iznos od 1.250,00 kn s osnova zakupnine, te je sukladno Odluci o najvišem iznosu naknade za koncesiju za obavljanje javne zdravstvene službe (Narodne Novine 55/15.) naknada za koncesiju smjela biti najviše 249,00 kn.
Sukladno gore navedenom tuženik je tužiteljici utuženom razdoblju neosnovano naplatio ukupni iznos od 65.055,00 kn, koji iznos tužiteljica traži da joj se isplati zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na svaki pojedini više plaćeni iznos teku od dana plaćanja, do konačne isplate.
2.U odgovoru na tužbu tuženik se protivio tužbi i zahtjevu, a opreza radi i visini tužbenog zahtjeva, traži da tužbeni zahtjev bude odbijen uz osudu tužiteljice na naknadu parničnog troška, te navodi: Tužiteljica od tuženika traži isplatu iznosa označenih u tužbi za razdoblja od: a) od 1. listopada 2014. do 30. svibnja 2015., i b) od 1. lipnja 2015. do 2. studenoga 2019.
U odnosu na potraživanje od 1. listopada 2014. do 30. svibnja 2015.:
Ugovorom o koncesiji za obavljanje javne zdravstvene službe u djelatnosti zdravstvene zaštite žena, koji je 18. travnja 2011. sklopljen između tuženika kao koncedenta i tužiteljice kao koncesionara, člankom 5., ugovorena je visina koncesijske naknade u iznosu od 1.250,00 Kuna mjesečno. Ovaj ugovor je priložen uz tužbu. U stavku 2. istoga članka, ugovoreno je da su stranke suglasne da će u slučaju izmjene Odluke o najvišem iznosu naknade za koncesiju, koncedent (tuženik) odrediti iznos naknade za koncesiju. U vrijeme sklapanja gore opisanog Ugovora o koncesiji, na snazi je bila Odluka o najvišem iznosu naknade za koncesiju za obavljanje javne zdravstvene službe koju je Ministarstvo . .
donijelo 30. srpnja 2009. (NN 98/2009) i kojom je najviši iznos naknade za koncesiju za obavljanje javne zdravstvene službe utvrđen u iznosu od 1.250,00 Kuna mjesečno.
U odnosu na potraživanje od 1. lipnja 2015. do 2. studenoga 2019.: Nakon prethodno navedene Odluke o najvišem iznosu naknade za koncesiju za obavljanje javne zdravstvene službe koju je Ministarstvo .. donijelo 30.
srpnja 2009., na snagu je dana 14. svibnja 2015. stupila nova Odluka o najvišem iznosu naknade za koncesiju za obavljanje javne zdravstvene službe koju je Ministarstvo .. donijelo 6. svibnja 2015. (NN 55/2015).
Tom Odlukom, Ministarstvo .. je propisalo najviši iznos naknade za koncesiju u skladu s tablicom koja je sastavni dio te Odluke i u kojoj su navedeni visina ugovorene naknade za zakup poslovnog prostora bez PDV-a i najviši iznos naknade za koncesiju. Onaj Ugovor o koncesiji koji je 18. travnja 2011. sklopljen između tuženika kao koncedenta i tužiteljice kao koncesionara i u kojem je u članku 5. ugovorena visina koncesijske naknade u iznosu od 1.250,00 kuna mjesečno, u skladu je i s ovom Odlukom Ministarstva .. od 6. svibnja 2015. jer prema toj Odluci odnosno tablici, i dalje je najviši iznos naknade za koncesiju ostao u iznosu od najviše 1.250,00 Kuna mjesečno. Prema tome, budući se najviši iznos naknade za koncesiju nije mijenjao tijekom cijelog utuženog razdoblja, Ugovor je ostao na snazi sa nepromijenjenom zakupninom i tužiteljica ničim nije oštećena. Ovo je obrazloženje odgovora na tužbu što se tiče odnosa tužiteljice i tuženika i njihovog ugovornog odnosa na temelju Ugovora o koncesiji.
Što se tiče visine zakupnine u odnosu na visinu koncesijske naknade, D. zdravlja S.- uputio je tužiteljici dopise od 12. svibnja 2015.
i 10. veljače 2016. kojim je pozvao tužiteljicu na zaključenje novoga ugovora o zakupu u kojem bi mjesečna zakupnina umjesto ranijih 1.250,00 Kuna iznosila 250,00 Kuna. Budući je tužiteljica odbila potpisati ugovor s nižom zakupninom, bila je dužna plaćati zakupninu prema postojećem ugovoru o zakupu u iznosu od 1.250,00 Kuna mjesečno.
Obzirom da tužiteljica u tužbi tvrdi da je tuženik, u skladu s tablicom iz Odluke Ministarstva .. od 6. svibnja 2015., trebao sniziti visinu koncesijske naknade odnosno da je koncesijsku naknadu naplaćivao suprotno Odluci Ministarstva .. od 6. svibnja 2015., tužiteljici je za odgovoriti da ona ne može određivati hoće li koncesijska naknada iznositi 1.250,00 Kuna a zakupnina 250,00 kuna ili obratno. U pogledu izbora između te dvije opcije odluka je na tuženiku (koji je i vlasnik D. zdravlja S.-) a ne na tužiteljici. A pitanje visine zakupnine
ne može se raspravljati u ovoj parnici jer tuženik od tužiteljice traži koncesijsku naknadu a ne zakupninu.
Opreza radi, tuženik ističe prigovor zastare potraživanja za sva potraživanja u tužbi s rokom dospijeća do uključivo 13. studenoga 2016. (tužba je podnesena 14. studenoga 2019.). Zaključno, predlaže se odbiti tužbeni zahtjev jer je tuženik koncesijsku naknadu naplaćivao od tužiteljice u skladu sa zaključenim Ugovorom o koncesiji i Odlukama Ministarstva ...
1.1.Podneskom od 05. srpnja 2021. (list 63 do 65 spisa) tužiteljica navodi kako je tuženik i nakon podnošenja tužbe nezakonito naplaćivao naknadu za koncesiju u iznosu od 1.250,00 kn mjesečno, temeljem ugovora o koncesiji sklopljenog 18. travnja 2011. koji je prestao važiti 31. svibnja 2021. Slijedom toga od podnošenja tužbe do dospijeća zadnjeg obroka naknade za koncesiju u lipnju 2021. nezakonito je naplatio mjesečni iznos od 1.001,00 kn time što je, umjesto iznosa od 249,00 kn mjesečno koji je bio ovlašten naplaćivati temeljem Odluke o najvišem iznosu naknade za koncesiju za obavljanje javne zdravstvene službe iz 2015., naplaćivao iznos od 1.250,00 kn. Na taj način od tužbe do prestanka ugovora nezakonito je naplatio iznos od 19.019,00 kn, što zajedno s ranije utuženih 65.055,00 kn daje iznos od 84.074,00 kn koliko se potražuje temeljem tako povećanog zahtjeva s kamatama na pojedinačne iznose, kako je to u podnesku pobliže navedeno.
2.1.Tuženik se usprotivio i ovako povećanom tužbenom zahtjevu pozivom na sve razloge istaknute u odgovoru na tužbu.
3.U tijeku postupka sud je izveo dokaz pregledom ugovora o koncesiji za obavljanje javne zdravstvene službe u djelatnosti zdravstvene zaštite žena od 18. travnja 2011., ugovora o zakupu jedinice zakupa zdravstvene zaštite žena od 4. svibnja 2009., dopisa tuženika tužiteljici od 8. travnja 2019., odgovora tužiteljici na vijećničko pitanje, odgovora na upit Ministarstva .. K.: ..
od 22.3.2016., kartice kupaca po nivou i naknadi S. za razdoblje od 1.1.2014. do 31.12.2018., konto kartice za tužiteljicu od 1.11.2019. do 11.11.2019., dopisa D. zdravlja S. zakupcima K.: … od 12.5.2015. i preslika prijamne knjige sa povratnicom s nacrtom Ugovora o zakupu iz 2015., dopisa D. zdravlja S. zakupcima K. .. od 10.2.2016. s potvrdnicom/obavijesti o
prijamu, dopisa tužiteljice upravnom vijeću D. zdravlja S. od 30.05.2015, dopisa H. udruge koncesionara primarne zdravstvene zaštite od 28.09.2015. dopisa tužiteljice od 14.01.2018, od 19.02.2016., Odgovora D. zdravlja S. tužiteljici od 22. Ožujka 2016 i od 20.11.2018. s priloženom obavijesti Ministarstva
.. bez datuma,, dopisa tužiteljice od 27.03.2018., 18.05.2018., 13.09.2018,
10.12.2018., 30.11.2018., 20.11.2018., 09.02.2019, 05.03.2019., 09.06.2019., 19.10.2020., 08.10.2021. kartice partnera po nivou i naknadi od 29.03.2021za 2019, 2020 i 2021, presude ovog suda P.-1186/2017 od 16. lipnja 2020., presude Ž. suda u S. G.-1036/2020 od 19. svibnja 2021., presude ovog suda
P.-969/19 od 3. ožujka 2021. dok je odustao od izvođenja dokaza financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem i saslušanjem svjedoka M. B. L.,
D. M., A. R., T. L. L., D. M. V. i
tužiteljice kao stranke, ocjenjujući ih nebitnim za odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva.
4. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.
5.Prvenstveno, glede tužbenog zahtjeva kakav je konačno postavljen u podnesku od 5.srpnja 2021., kojim je, pored utuženog iznosa od 65.055,00 kn zatražena i isplata koncesijske naknade od podnošenja tužbe do prestanka važenja ugovora o koncesiji 31. svibnja 2021. u iznosu od daljnjih 19.019,00 kn čime je sveukupan zahtjev glasio na isplatu iznosa od 84.074,00 kn, radi se o preinaci tužbe u smislu odredbe iz čl. 191. st.1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14. i 70/19., dalje u tekstu ZPP) kojoj preinaci tuženik se nije protivio, a sud ju je ocijenio dopustivom u smislu odredbe iz čl. 191. st.2. i 3. ZPP-a i po preinačenom zahtjevu je postupao.
6.Navodeći i obrazlažući kako je naplatom koncesijske naknade u iznosima koji se u tužbi i tijekom postupka navode i od tuženika potražuju, kod tuženika došlo do nezakonitog bogaćenja na teret tužiteljice jer za to, kako smatra tužiteljica, nije postojao nikakav pravni osnov, tužiteljica je odredila pravni osnov tužbenog zahtjeva u smislu odredbe iz čl.1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine br.35/05.,41/08., 125/11.,78/15. i 29/18., dalje: ZOO) kojom je propisano da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi
7.Pri tome nije sporno, što proizlazi i iz provedenih dokaza, da su tužiteljica kao koncesionar i tuženik kao koncedent 18. travnja 2011. zaključili ugovor o koncesiji za obavljanje javne zdravstvene službe u djelatnosti zdravstvene zaštite žena (dalje: Ugovor o koncesiji) kojim se tužiteljica obvezala obavljati javnu zdravstvenu službu u opsegu određenom planom i programom mjera zdravstvene zaštite iz obveznog zdravstvenog osiguranja, uz koncesijsku naknadu od 1.250,00 kn mjesečno, s rokom od 10 godina, koja se počinje koristiti uz uvjet prethodno sklopljenog ugovora s H. o provođenju mjera primarne zdravstvene zaštite, da je ugovor prestao važiti 31. svibnja 2021. kako je to navela tužiteljica a tuženik nije osporio te da je tužiteljica kao zakupnik s D. zdravlja u S. kao zakupodavcem zaključila 09.svibnja 2009. ugovor o zakupu jedinice zakupa zdravstvene zaštite žena (dalje: Ugovor o zakupu) čiji predmet je bila jedinica zakupa zdravstvene zaštite žena u zgradi zakupodavca u S., T. 4 kat I, uz mjesečnu zakupninu od 1.250,00 kn.
Nadalje je nesporno, što potvrđuju i provedeni dokazi, kako je koncesijska naknada bila određena sukladno Odluci o najvišem iznosu naknade za koncesiju za obavljanje javne zdravstvene službe („Narodne novine“ br.150/08.) a zakupnina sukladno Naredbi Ministra … o najvećem iznosu zakupnine
za jedinice zakupa u zdravstvenim ustanovama primarne zdravstvene zaštite („Narodne novine“ br.7/07), koji pravni akti su bili na snazi u vrijeme zaključenja ugovora te da do prestanka ugovora o koncesiji stranke taj ugovor nisu raskinule kao ni ugovor o zakupu. Također je nesporno da niti jedna od stranaka nije zatražila eventualni izmjenu ugovora glede odredbe o koncesijskoj naknadi i da je tužena umjesto tužiteljice plaćala zakupninu D. zdravlja S. sukladno odredbi iz čl. 41. st.10. Zakona o zdravstvenoj zaštiti(„Narodne novine“ 150/08., 71/10., 139/10., 22/11, 84/11., 154/11., 12/12., 35/12.-OUSRH, 70/12., 144/12., 82/13., ZoZZ) kojom je bilo propisano: „Ako prostor za obavljanje djelatnosti koncesionaru daje u zakup dom zdravlja zakupninu plaća koncedent,“ koja odredba je stavljena izvan snage odlukom Ustavnog suda RH U-I-2665/2009 i U- I-3118/2011 od 30. siječnja 2014. („Narodne novine“ br.22/14) nakon koje je D. zdravlja S. , pozivom na odredbu čl. 22. Ugovora o zakupu, naplaćivao zakupninu od tužiteljice u mjesečnom iznosu od 1.250,00 kn.
8.Sporno je je li tužena bila ovlaštena po ukidanju čl. 41. st.10. ZoZZ odnosno i donošenju Pravilnika o najvišem iznosu naknade za koncesiju za obavljanje javne zdravstvene službe („Narodne novine“55/15) u utuženom razdoblju naplaćivati koncesijsku naknadu u iznosu od 1.250,00 kn mjesečno od tužiteljice koja je u istom razdoblju D. zdravlja u S., čiji je osnivač tužena plaćala i zakupninu u istom iznosu ili je naplatom na strani tužene došlo do stjecanja bez osnove, kako tvrdi tužiteljica, a sporno je i je li nastupila zastara potraživanja.
9.Prvenstveno, glede prigovora zastare a imajući u vidu da je pravni osnov tužbenog zahtjeva odredba iz čl.1111 ZOO, obzirom da za ovu vrstu tražbine nije propisan poseban rok zastare, protivno stavu tužene o trogodišnjem zastarnom roku primjenjivom za tražbine po osnovi naknade štete (čl. 230. ZOO), ovdje je primijeniti odredbu o općem roku zastare iz čl. 225. ZOO-a kojom je propisano da tražbine zastarijevaju u roku od 5 godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.
Budući je tužbom od 14. studenog 2019. utuženo potraživanje od 1. listopada 2014. do listopada 2019. te podneskom od 5. srpnja 2021. i razdoblje od studenog 2019. do 31. svibnja 2021. proizlazi kako su u zastari samo potraživanja do 13.studenog 2014., dok bi i preostalom dijelu prigovor bio neosnovan.
10.Kako je već navedeno, a proizlazi i iz provedenih dokaza putem pismene komunikacije stranaka te tužiteljice s različitim pravnim osobama kojima se obraćala, tuženik je, sukladno odredbi iz čl. 41. st.10. ZZZ kao koncedent za tužiteljicu plaćao zakupninu D. zdravlja S. za prostor u kojemu obavlja djelatnost i to u mjesečnom iznosu od 1.250,00 kn koliko je od tužiteljice naplaćivao mjesečno na ime koncesijske naknade koju je prosljeđivao zakupodavcu, čiji je i osnivač, i to za vrijeme važenja navedene odredbe. Nakon toga, pošto je ta odredba stavljena izvan snage O. U. suda R., D. zdravlja S. od tužiteljice je potraživao
naplatu zakupnine pozivom na čl. 22. st. 2. Ugovora o zakupu od 4.svibnja 2009. kojim je bila ugovorena obveza tužiteljice kao zakupnika plaćati zakupodavcu mjesečnu zakupninu u visini najvećeg iznosa zakupnine koju, za svaku godinu, propisuje Ministar … a koja je Naredbom ministra („Narodne
Novine“ br.7/07) bila propisana u visini od 1.250,00 kn.
10.1.Prema provedenim dokazima, koje predstavlja opsežna prepiska između D. zdravlja S. kao zakupodavca i tužiteljice kao zakupnika s prilozima, iako je to pokušano pozivom zakupodavca zakupniku na zaključenje novog ugovora o zakupu uz, pored ostalog a bitnog za ovu parnicu, mjesečnu zakupninu od 250,00 kn i rok zakupa od 5 godina kako je to pobliže navedeno u ugovoru dostavljenom tužiteljici 15.svibnja 2015. (list 49 do 61), budući između stranaka nije došlo do suglasnosti glede ponuđenih odredbi, novi ugovor o zakupu odnosno aneks stranke tog ugovora nisu zaključile.
10.2.Proizlazi i da je D. zdravlja S. kao zakupodavac od tužiteljice kao zakupnika potraživao naplatu zakupnine i naknade za uporabu zajedničkih dijelova zgrade u sudskom postupku pozivom na odredbe iz čl. 19. i 22, Ugovora o zakupu pri čemu je ovdje tužiteljica a tamo tužena otklanjala plaćanje zakupnine u bitnome smatrajući kako to nije dužna pošto je plaćala koncesijsku naknadu u istom iznosu a sve to pozivom na Odluku o najvišem iznosu naknade za koncesiju za obavljanje javne zdravstvene službe („Narodne novine“ 55/15.) kojom je iznos koncesijske naknade vezan za visinu zakupnine. Spor iz navedenog osnova okončan je presudom ovog suda P.-1186/2017 od 16. lipnja 2020., potvrđenom presudom Ž. suda u Z. G.-1036/2020 od 19. svibnja 2021., kojom je održan na snazi platni nalog sadržan u rješenjima o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika I. Š. iz S.: posl. br. O.-522/2016 od 23. kolovoza 2016.
kojim je naloženo tuženoj isplatiti tužitelju 15.413,39 kn s pripadajućim kamatama na pojedine iznose pobliže navedene pod t I.a); posl. br.O.-168/207 od 26.09.2017. kojim je naloženo tuženoj isplatiti tužitelju 18.347,26 kn s pripadajućim kamatama na pojedine iznose pobliže navedene pod I.); posl. br.O.-77/2018 od 16.03.2018. kojim je naloženo tuženoj isplatiti tužitelju 8.554,25 kn s pripadajućim kamatama na pojedine iznose pobliže navedene pod IIIa., dok je u preostalom dijelu, pobliže opisanom pod točkama I.b, IIb i III b platni nalog ukinut.
U bitnome, sudovi su smatrali kako se Odlukom o najvišem iznosu naknade za koncesiju za obavljanje javne zdravstvene službe („Narodne novine“ 55/15) ne propisuje visina naknade za zakup poslovnog prostora jer se taj iznos uređuje ugovorom o zakupu poslovnog prostora sukladno općim propisima obveznog prava i da je obveza plaćanja zakupnine odvojena od koncesijske naknade tako da bi visina zakupnine trebala određivati koncesijsku naknadu, a ne obrnuto, radi čega su zaključili da je tamo tužena kao zakupnik u obvezi plaćati zakupninu od 1.250,00 kn mjesečno kako je ugovoreno u Ugovoru o zakupu koji nije raskinut ili izmijenjen te još i naknadu za uporabu zajedničkih dijelova.
Također je u parnici između istih stranaka iz istog činjeničnog i pravnog osnova ali za drugo razdoblje, presudom ovog suda P.-969/2019 od 3. ožujka 2022. održan na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave posl. br.O.-219/2019 od 21.05.2019 javnog bilježnika I. Š. kojim je naloženo tuženoj isplatiti tužitelju 16.250,00 kn s pripadajućim kamatama na pojedine iznose pobliže navedene pri čemu je sud odluku temeljio na istom stavu kao i u ranijoj presudi, koji stav dijeli i ovaj sud.
Dosljedno, i ovaj sud je mišljenja kako je pitanje plaćanja zakupnine po tužiteljici kao zakupniku koje vrši D. zdravlja S., kao zakupodavcu, promatrati odvojeno od plaćanja koncesijske naknade neovisno od toga što je koncedent, ovdje tuženik ujedno i jedini osnivač zakupodavca. To stoga što se radi o različitim pravnim osobama pri čemu je odnos zakupodavca i zakupnika pa tako i ugovaranje zakupnine u čl. 22. Ugovora o zakupu, promatrati kao slobodno ugovoreni i uspostavljeni odnos temeljem Ugovora o zakupu poslovnog prostora zaključenog sukladno općim propisima obveznog prava i Zakona o kupoprodaji i zakupu poslovnog prostora („Narodne novine“ br.125/11.,64/15. i 112/18., u vrijeme ugovora o zakupu „Narodne novine“91/96.,124/97.,174/04. i 38/09.) što inače nije predmet ove parnice već onih ranije spomenutih, pa se detaljnije o tome i korespondenciji stranaka s tim u svezi neće ni obrazlagati.
11.Nastavno već spomenutom, odredba čl. 41. st.10. ZoZZ koja je bila na snazi u vrijeme zaključenja ugovora o koncesiji između stranaka, ukinuta je odlukom Ustavnog suda RH br U-I-2665/09 i U-I-3118/2011 od 30. siječnja 2014. kojom je pokrenut postupak za ocjenu suglasnosti s Ustavom te ukinut članak 41. stavak 10. tog zakona („Narodne novine“22 /14.).
Kod donošenja odluke, prema tamo navedenim razlozima, Ustavni sud je polazeći od toga da je zdravstvena djelatnost od interesa za R. H. i obavlja se kao javna služba, smatrao kako je zbog toga zakonodavac dužan pri njezinom ustrojavanju i normativnom uređenju polaziti od temeljnih načela na kojima zdravstvena zaštita mora počivati zbog čega zdravstvena djelatnost ne podliježe ustavnim jamstvima slobode poduzetništva u smislu članka 49. stavka 2. Ustava, pa ni onda kad je obavljaju trgovačka društva, privatni zdravstveni radnici ili druge fizičke ili pravne osobe prema posebnim zakonima te da je zakonodavac ovlašten, na tu djelatnost protegnuti javnopravno uređenje, jer se ona obavlja kao javna služba. Slijedom izloženog, a nakon utvrđenja da članak 41. stavak 10. ZoZZ-a ne predstavlja opću zakonsku mjeru gospodarske i socijalne politike niti služi ostvarenju bilo kojeg legitimnog cilja, koji bi mogao opravdati nejednak položaj adresata tog članka, prema kojemu zakupninu za prostor koji daje liječnicima u zakup Dom zdravlja plaća koncedent, a ne zakupnik, dok svi ostali zdravstveni radnici koji obavljaju javnu zdravstvenu službu u poslovnom prostoru u zakupu, moraju plaćati zakupninu za taj poslovni prostor, uz koncesijsku naknadu, Ustavni sud je ocijenio da osporeni članak 41. stavak 10. ZoZZ-a nije u suglasnosti s člankom 14. Ustava, radi čega je i ukinut.
12.Od donošenja i objave navedene odluke koja se odnosi na zakupninu a ne i na koncesijsku naknadu, tužiteljica je nastavila plaćati koncesijsku naknadu u iznosu od 1.250,00 kn mjesečno određenu Ugovorom o koncesiji od 18. travnja 2011. kojim je u čl. 5. ugovoreno: "Ugovorne strane utvrđuju da naknada za koncesiju temeljem ovog ugovora iznosi 1.250,00 kn mjesečno. Naknada iz stavka 1. ovog članka Ugovora utvrđena je sukladno Odluci o najvišem iznosu naknade za koncesiju za obavljanje javne zdravstvene službe („Narodne Novine“ broj 98/09.) te su ugovorne strane suglasne da će u slučaju izmjene navedene odluke, koncedent odrediti iznos naknade za koncesiju“ .
Prema činjeničnim navodima tužbe, ukidanjem čl. 41. st.10. ZoZZ i početkom naplate zakupnine D. zdravlja S., kao zakupodavca od tužiteljice kao zakupnika i nepostupanjem po Odluci o najvišem iznosu naknade za koncesiju za obavljanje javne zdravstvene službe iz 2015. te naplatom i naknade za koncesiju u visini od 1.250,00 kn mjesečno, tužiteljica smatra da je tuženik neosnovano izvršio naplatu i to: u razdoblju od 1. listopada 2014. do 30. svibnja 2015 u mjesečnim iznosima od 1.250,00 kn u kojem razdoblju je naplaćivao zakupninu i koncesijsku naknadu od 1.250,00 kn; od 1. lipnja 2015. do listopada 2019.) u mjesečnim iznosima od 1.001,00 kn pošto je u tom razdoblju naknada spomenutom Odlukom Ministra bila vezana za zakupninu te u slučaju tužiteljice bila određena u visini od 249,00 kn; u razdoblju od studenog 2019. do prestanka Ugovora o koncesiji 31. svibnja 2021. u mjesečnim iznosima od po 1.001,00 kn, ili ukupno 84.074,00 kn.
12.1.Glede prvo utuženog razdoblja od 1. listopada 2014. do 30. svibnja 2015. kao dana prestanka ugovora po tužiteljici koji tužena nije osporila, valja reći kako je tužena naplaćivala koncesijsku naknadu u iznosu od 1.250,00 kn mjesečno sukladno čl. 5. Ugovora o koncesiji koja je u tom razdoblju odgovarala i najvišem iznosu koncesijske naknade određenom tada važećom Odlukom Ministarstva .. o najvišem iznosu naknade za koncesiju za obavljanje javne
zdravstvene službe („Narodne novine“98/09.) pri čemu, kako je to već utvrđeno, ukidanje čl. 41. točka 10. ZoZZ i početak naplate zakupnine od zakupnika pa tako i ovdje tužiteljice, koju je do tada vršio koncedent, ovdje tuženik sukladno navedenoj odredbi, nije od značaja za opstojnost prava koncedenta, ovdje tužene, na naplatu koncesijske naknade od koncesionara, ovdje tužiteljice pošto se radi o različitim i odvojenim odnosima.
Dosljedno, po stavu suda, u gore navedenom razdoblju tužena je kao koncedent s valjanim pravnim osnovom (prema Ugovoru o koncesiji kojim je visina naknade određena sukladno tada važećoj odluci Ministarstva ..najvišem iznosu koncesijske naknade) naplaćivala od tužiteljice koncesijsku
naknadu u iznosu od 1.250,00 kn mjesečno, a slijedom toga, nisu ispunjene pretpostavke iz čl. 1111. ZOO za povrat tako naplaćenih iznosa tužiteljici.
Iz navedenih razloga i neovisno o djelomičnoj zastari i iz izloženih razloga tužbeni zahtjev je za navedeno razdoblje kao neosnovan valjalo odbiti i to za iznos od 10.000,00 kn zajedno sa tuženim kamatama na iznose kako slijedi:
1.250,00 kn počevši od 17. studenog 2014., 1.250,00 kn počevši od 15. prosinca 2014., 1.250,00 kn počevši od 22. prosinca 2014., 1.250,00 kn počevši od 16. veljače 2015., 1.250,00 kn počevši od 12. ožujka 2015., 1.250,00 kn počevši od 14. travnja 2015., 1.250,00 kn počevši od 14. svibnja 2015.,
1.250,00 kn počevši od 05. lipnja 2015.
12.2. Glede utuženog potraživanja od 1. lipnja 2015. do listopada 2019. i od studenog 2019. do 31. svibnja 2021. tužiteljica smatra kako je u tom razdoblju tužena, naplaćujući koncesijsku naknadu u mjesečnom iznosu od 1.250,00 kn, kako je to određeno Ugovorom o koncesiji, bez pravnog osnova naplaćivala mjesečne iznose od 1.001,00 kn jer je u tom razdoblju bila ovlaštena naplaćivati naknadu u mjesečnim iznosima od 249,00 kn.
12.3.Pri tome tužiteljica zahtjev temelji na Odluci Ministarstva .. o najvišem iznosu naknade za koncesiju za obavljanje javne zdravstvene službe od 6. svibnja 2015. („Narodne novine“55/15 od 20.05.2015) kojom je propisan najviši iznos naknade za koncesiju na način da se isti određuje prema visini ugovorene naknade za zakup poslovnog prostora bez PDV, što je prikazano tabelom u točki I pa je tako , primjerice kod ugovorene zakupnine od 1,00 kn najviši iznos naknade za koncesiju određen u iznosu od 1.150,00 kn, a kod zakupnine od 1.250,00 kn, kao i u situaciji obavljanja djelatnosti u vlastitom prostoru, najviši iznos koncesijske naknade određen je u visini od 249,00 kn mjesečno. Točkom II određeno je kako danom stupanja na snagu ove Odluke prestaje važiti Odluka o najvišem iznosu naknade za koncesiju za obavljanje javne zdravstvene službe („Narodne novine“ broj 98/09) a točkom III da odluka stupa na snagu osmog dana od dana objave u „Narodnim novinama“.
Navedena odluka utemeljena je na članku 41. stavak 9. ZoZZ važećem u vrijeme njezina donošenja, kojom je bilo propisano: “Najviši iznos naknade za koncesiju utvrđuje ministar.“
12.4. Nije sporno da tužena kao koncedent nije nakon stupanja na snagu ove odluke, sukladno istoj odredila iznos naknade za koncesiju iako je to bila dužna prema čl. 5. stavak 2. Ugovora o koncesiji tako da je nastavila s naplatom naknade u visini od 1.250,00 kn mjesečno, kako je to bilo određeno st. 1. čl. 5. Ugovora o koncesiji, a sukladno Odluci o najvišem iznosu koncesijske naknade iz 2009. iako je ista stavljena izvan snage Odlukom Ministarstva iz 2015.
12.5.Po stavu suda, iako tužena nije uskladila ugovor s izmijenjenim iznosom najviše koncesijske naknade niti je tužiteljica tražila izmjenu ili raskid ugovora sukladno čl.369. st.1. ZOO, to nije od značaja za pravo tužiteljice zahtijevati pravnu zaštitu u opsegu koji je utužen.
12.6.Naime, budući je Odluka o najvišem iznosu naknade za koncesije iz 2015. na koju se poziva tužiteljica, donijeta temeljem odredbe čl. 41. st.9. ZoZZ kojim je bilo propisano da najviši iznos naknade za koncesiju propisuje Ministar, a imajući u vidu da se radi o zdravstvenoj djelatnosti od interesa za R. H. koja se obavlja kao javna služba po stavu suda visina koncesijske naknade izuzeta je iz slobode ugovaranja prema općim propisima obveznog prava i stavljena u nadležnost izvršne vlasti koja o tome odlučuje i odluku javno objavljuje u službenom glasilu RH, pa povezujući to i s odredbom st. 2. čl. 5. Ugovora o koncesiji prema kojoj se određivanje visine naknade temelji na takvoj Odluci te statuirana obveza da se kod izmjene odluke sukladno istoj po koncedentu odredi nova naknada.
12.7.U situaciji kada to koncedent nije učinio nastavljajući naplatu koncesijske naknade, istina prema važećem ugovoru o koncesiji ali neusklađenom s novom Odlukom o iznosu najviše naknade s kojom je ugovorenu naknadu bio dužan uskladiti, primijeniti je na odnos stranaka koncesijsku naknadu u visini određenoj Odlukom iz 2015., koja je po stavu suda u dijelu kojim je određen najviši iznos koncesijske naknade vezano za zakupninu, posredno pretvorena u opće uvjete kao sastavni dio ugovora o koncesiji (čl. 295. ZOO), i dosljedno tome obvezuje stranke.
12.8.Sukladno tome, pošto je tužiteljica u obvezi prema važećem ugovoru o zakupu plaćati zakupninu od 1.250,00 kn, što joj je naloženo i pravomoćnim sudskim odlukama, to je u utuženom razdoblju od 1. lipnja 2015. pa nadalje do kraja svibnja 2021., sukladno Odluci o najvišem iznosu koncesijske naknade iz 2015., čiji cjenik je postao sastavni dio ugovora o koncesiji, kao koncesionar bila u obvezi plaćati tužiteljici koncesijsku naknadu od 249,00 kn mjesečno, a dosljedno tome, tužena je naplaćujući mjesečni iznos naknade od 1.250,00 kn, bez pravnog osnova vršila naplatu iznosa od 1.001,00 kn mjesečno ili za 72 mjeseca sveukupno 72.072,00 kn.
12.9.Navedeni iznos je stoga tužena u obvezi vratiti tužiteljici (čl. 1111. ZOO) sa zakonskim zateznim kamatama od dana naplate budući se radi o nepoštenom stjecatelju (čl.1115. st.1. ZOO).
13.Visinu tražbine i dospijeće je sud utvrdio pregledom u spis dostavljenih kartica partnera po nivou i naknadi odnosno konto kartica (list 32 do 37, 105 do 107 i 119) iz kojih proizlazi da je naplata iznosa od 1.250,00 kn mjesečno izvršena kako je i utuženo, time da je dospijeće, a time i tijek kamata i utužen sukladno pregledanim karticama za razdoblje od 2015. do zaključno 2019. kada su posljednja tri obroka plaćena 19. studenog 2019.
13.1.Međutim, u prosincu 2019. i siječnju 2020, nije bilo uplata kako je to pogrešno utuženo i u tim mjesecima je zahtjev valjalo odbiti kao neosnovan za iznos od 2.002,00 kn (1.000,00x2) s pripadajućim kamatama.
13.2.Nadalje, prema pregledanim karticama, uredno su obračunati i utuženi iznosi naplaćeni u 2020. i 2021., ali je tijek kamata u tom razdoblju za svaki mjesečni obrok zatražen od prvog dana u slijedećem mjesecu iako plaćanja nisu tako obavljana, radi čega je za mjesece u kojima je plaćanje izvršeno nakon utuženog datuma valjalo odbiti zahtjev iz osnova kamata tekućih od utuženja do dana plaćanja pa tako primjerice za kamate tekuće na dužne obroke u 2020. i to: za siječanj od 1. do 27. veljače; za travanj od 1. svibnja do 31. kolovoza 2020.; za svibanj od 1. lipnja do 31. kolovoza 2020.; za lipanj od 1. srpnja do 31. kolovoza 2020.; za srpanj od 1.kolovoza do 31. kolovoza; za kolovoz od 1. rujna do 5. listopada 2020.; za rujan od 1. listopada do 5. listopada 2020., za listopad od 1. studenog do 16. studenog 2020.
Također su kasnije od utuženog datuma vršene uplate za 2021. u kojem dijelu je zahtjev iz osnova kamata od utuženja do uplate tuženoj valjalo odbiti i to na način kako je pobliže navedeno u izreci presude: za siječanj od 1. do 15. veljače 2021.; za veljaču od 1. ožujka do 20. travnja 2021.; za ožujak od 1. travnja do 20. travnja 2021.; za travanj od 1. svibnja do 3. svibnja 2021.
Sukladno navedenom, kamate na pojedine mjesečne obroke valjalo je dosuditi kako je navedeno u izreci.
Slijedom iznijetog presuđeno je kao u izreci.
14.Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 2., 155. i 164. ZPP-a. Tužiteljici, zastupanoj po punomoćniku u osobi odvjetnika trošak je odmjeren tako što je sud imao u vidu priloženi popis troška, odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 148/09., 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15. –u daljnjem tekstu: Tarifa) za sljedeće radnje: za sastav tužbe 100 bodova, za sastav podneska od 5. srpnja 2021. (Tbr. 8. točka 3.) 25 bodova, za pristup na ročište od 9. studenog 2021. koje je odgođeno prije početka raspravljanja 25 bodova, za pristupe na ročišta od 22. veljače 2022. i 18. svibnja 2022. po 100 bodova, što je ukupno 350,00 bodova, što pomnoženo s vrijednošću boda od 10,00 kn predstavlja iznos od 3.500,00 kn, kojem je s naslova PDV-a valjalo dodati iznos od 875,00 kn te s naslova pristojbe tužbe 1.000,00 kn te s naslova pristojbe presude iznos od 1.190,74 kn, pa bi ukupan trošak tužiteljice iznosio 6.565,74 kn pa kako je tužiteljica uspjela za 85 % a tuženik za 15 % to tužiteljici pripada 70 % troška što nominalno iznosi 4.596,01 kuna zajedno s kamatama na temelju članka 30. stavka 2. Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj 112./12., 25/13., 93/14., 55/16., 73/17 i 131/20).
Tužiteljici je trošak odmjeren primjernom Tbr. 7. st. 1., Tbr. 8. st. 3., Tbr. 9. st. 1., Tbr. 5., Tbr. 42., Tbr. 48., Tbr 49. i 50. Tarife.
Ostale radnje koje je tužiteljica popisala nisu joj odmjerene budući po nalaženju ovog suda nisu bile potrebne za vođenje parnice, a radi se o podnescima u kojima tužiteljica iznosi svoje pravno viđenje spora.
U Splitu, 22. srpnja 2022.
S U T K I NJ A:
Mirjana Rubić v. r.
PRAVNA POUKA: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka iste. Žalba se podnosi nadležnom Županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.
Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.
DNA:
- pun. tužiteljice
- pun. tuženika
- u spis.
