Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj 17 Gž-603/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Verice Kos predsjednice vijeća, Gorana Škugora suca izvjestitelja i člana vijeća i Vesne Gašparuš-Horvat članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. B., OIB: …, S., zastupanog po punomoćniku Ž. A., odvjetniku u S., protiv 1. tuženice N. P., OIB: …, S., i 2. tuženice Lj. M., OIB: …, S., obje zastupane po punomoćnici T. L., odvjetnici u S., radi utvrđenja, odlučujući o žalbi 1. i 2. tuženica protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj P-542/2019-87 od 14. travnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 22. srpnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba 1. tuženice N. P. i 2. tuženice Lj. M. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj P-542/2019-87 od 14. travnja 2022.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženica za naknadu troška sastava žalbe u iznosu od 1.650,00 kn.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

''I. Utvrđuje se da je tužitelj J. B. iz S., OIB: 1…, vlasnik nekretnine k.č.br. 1219 u naravi livada H. površine 756 m2, upisane u zk.ul. 23 k.o. S. te su I. tuženica N. P. iz S., OIB:… i II. tuženica Lj. M. iz S., OIB: …, svaka za svoj nasljednički dio od 1/8 suvlasničkog dijela nekretnine, dužne trpjeti upis njegovog prava vlasništva u zemljišnim knjigama.

II. Nalaže se I. i II. tuženici, naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 17.104,80 kuna sa zateznim kamatama tekućim od 14. travnja 2022. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana, nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena u roku 15 dana.''

2. Navedenu presudu suda prvoga stupnja pobijaju 1. i 2. tuženice zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi u bitnome ističu kako nikakvo posjedovanje pravnog prednika tužitelja nije moguće uračunati tužitelju u rok stjecanja prava vlasništva dosjelošću jer je predmetna nekretnina bila društveno vlasništvo sve dok isto nije brisano 2008. godine. Smatraju kako se prvostupanjski sud neosnovano pozvao na pravna shvaćanja izražena u odlukama Europskog suda za ljudska prava, T. protiv RH, R. protiv RH, jer kod tužitelja u vrijeme stupanja na snagu Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (1. siječnja 1997.) nije protekao rok od 40 godina za stjecanje vlasništva ex lege na temelju odredbe čl. 388. st. 4. navedenog zakona. Osporava savjesnost tužitelja smatrajući kako iz izvedenih dokaza ne proizlazi da bi tužitelj bio savjestan - pošten posjednik sporne nekretnine. Predlaže pobijanu presudu preinačiti i tužbeni zahtjev odbiti u cijelosti uz naknadu troška postupka i uz naknadu troška sastava žalbe, podredno istu ukinuti i predmet vratiti na ponovni postupak. Potražuju i trošak sastava žalbe u iznosu od 1.650,00 kn.

3. Žalba nije osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem vlasništva 2/8 suvlasničkog dijela 1. i 2. tuženica na nekretnini k.č. br. 1219 livada H. površine 756 m2, upisana u zk. ul. 23 k. o. S. za koju tvrdi da je dosjelošću stekao vlasništvo iste. Tvrdi da je opisanu nekretninu kupio 1990. od prijašnje vlasnice i posjednice R. B. dok su u zemljišnim knjigama kao vlasnici predmetne nekretnine upisani F. i A. B. čije su nasljednice tuženice, dok je predmetna nekretnina u katastru bila upisana kao posjed J. B., supruga R. B.. Tužitelj tvrdi da izvršava posjed navedene nekretnine od 1990., a prije njega su istu posjedovali prijašnji vlasnici R. i J. B.. Tuženice su osporili tužbeni zahtjev navodeći da su prednici tuženica, F. i A. B., vlasnici predmetne nekretnine, da isti nisu raspolagali navedenom nekretninom u korist J. i T. B., kao i da posjed tužitelja nije savjestan slijedom čega nisu ispunjeni uvjeti za stjecanje vlasništva dosjelošću.

5. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 – dalje: ZPP) ovaj drugostupanjski sud nalazi da nije ostvarena navedena bitna povreda zakona. Presuda naime, ima jasne razloge o odlučnim činjenicama koje ne proturječe izvedenim dokazima te ne sadrži nejasnoće i proturječnosti zbog kojih se ne može ispitati.

6. Ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi sud prvog stupnja počinio niti bilo koju drugu povredu odredaba parničnog postupka na koju pazi po službenoj dužnosti.

7. Nije osnovan niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je sud prvog stupnja raspravio i utvrdio sve odlučne činjenice relevantne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu. Žalbeni navodi koje tuženice ističu s ovog osnova predstavljaju njihovu ocjenu izvedenih dokaza i izvođenje njihovih zaključaka na kojima temelje žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava. Stoga isti ne dovode u sumnju pravilnost i potpunost utvrđenja svih odlučnih činjenica u ovome postupku pa su isti odbijeni kao neosnovani.

8. Prvostupanjski sud u provedenom postupku pravilno utvrđuje:

- da su kao vlasnici predmetne nekretnina u zemljišnim knjigama upisani F. i A. B. iz …,

- da su A. i F. B. preminuli te su njihovi zakonski nasljednici njihova djeca Z. M. i B. B. te unuci K. i M. B. (iza sina Z. B.) i unuke Lj. M. i N. P. (iza kćeri N. G.),

- da su se u odnosu na njih vodili ostavinski postupci te su donesena pravomoćna rješenja o nasljeđivanju kojima je ostavinska imovina prenesena nasljednicima djelomično temeljem oporuke, djelomično temeljem zakonskog nasljeđivanja time da su se neki od zakonskih nasljednika prihvatili nasljedstva i ustupili ga drugim nasljednicima,

- da predmetna nekretnina nije ušla u sastav ostavine slijedom čega nije raspoređena nasljednicima pravomoćnim rješenjima o nasljeđivanju,

- da je F. B. svojom imovinom raspolagao oporučno i darovanjima za života te da predmetna nekretnina nije bila dio tih raspolaganja,

- da su 1. tuženica N. P. i 2. tuženice Lj. M. nakon pokretanja ovog postupka pokrenule ostavinski postupak radi raspoređivanja naknadno pronađene imovine u odnosu na nekretninu koja je predmet ovog postupka,

- da je navedeni postupak u prekidu zbog spora između nasljednika da li navedena nekretnina ulazi u sastav ostavine,

- da je u evidencijama katastra kao posjednik predmetne nekretnine bio upisan J. B.,

- da je 1970. J. B. kupio predmetnu nekretninu od F. B. te je odmah nakon kupoprodaje preuzeo posjed navedene nekretnine,

- da je navedenu nekretninu J. B. koristio zajedno sa svojom suprugom T. R. B. do svoje smrti 1973., nakon čega je istu nastavila koristiti njegova supruga sa svojom djecom,

- da su navedenu nekretninu J. B. i T. R. B. koristili za košnju trave koja im je služila za hranjenje stoke,

- da je tužitelj navedenu nekretninu kupio 1990. od T. R. B. te istu od tada drži u posjedu tako što na jednom dijelu ima vrt koji obrađuje, a na drugom dijelu voćnjak,

- da je navedena nekretnina bila upisana kao društveno vlasništvo,

- da suvlasnički omjer 1. tuženice N. P. (kao nasljednice iza pok. F. B.) iznosi 1/8 dijela predmetne nekretnine i suvlasnički omjer 2. tuženice Lj. M. (kao nasljednice iza pok. F. B.) iznosi 1/8 dijela predmetne nekretnine.

9. Na žalbene navode tuženica kako iz pobijane presude nije moguće utvrditi koje je materijalno pravo prvostupanjski sud uopće primijenio u ovome slučaju, da li odredbe ZOVO il ZVDSP, valja odgovoriti kako navedeno nije točno.

10. Iz obrazloženja pobijane presude jasno proizlazi kako prvostupanjski sud polazeći od odredbe čl. 388. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99 – Odluka USRH, 22/00 – odluka USRH, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14, 81/15 – pročišćeni tekst i 94/17- ispravak pročišćenog teksta – dalje: ZVDSP), pravilno cijeni činjenicu da je tužitelj u posjedu navedene nekretnine od 1990. (kad je predmetnu nekretninu kupio od prednika koji je bio u ranijem posjedu od 1970.), te se u konkretnom slučaju primjenjuju odredbe Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (''Narodne novine'', broj 53/91, 9/92 i 77/92 – dalje: ZOVO) koji je stupio na snagu 1. rujna 1980. s obzirom na to da su pravni učinci stjecanja vlasništva nastali u vrijeme kada je Zakon o osnovnim vlasničko pravnim odnosima bio na snazi, a što žalbenim navodima nije dovedeno u sumnju.

11. Odredbom čl. 388. st. 2. ZVDSP propisano je da se stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu navedenog zakona prosuđuju prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih učinaka.

12. Iz iskaza saslušanih svjedoka proizlazi kako su prednici tužitelja stupili u posjed sporne nekretnine tijekom 1970. godine. U navedeno vrijeme na postojanje pretpostavki za stjecanje vlasništva dosjelošću prednika tužitelja primjenjivale bi se odredbe Općeg građanskog zakonika (dalje: OGZ) koji se primjenjivao kao pravno pravilo temeljem Zakona o nevažnosti pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. godine i za vrijeme neprijateljske okupacije ("Službeni list SFRJ" broj 86/46) sve do stupanja na snagu Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima.

13. S obzirom na činjenicu utvrđenog početka vremena dosjedanja u ovome postupku (neutvrđenog dana 1970. godine) cijeneći i zaključak sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Hrvatske od 27. veljače 1984. kojim je utvrđeno da se odredbe Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima primjenjuju na rokove dosjelosti koji su počeli teći prije njegova stupanja na snagu, odnosno 1. rujna 1980. (čl. 90. ZOVO), ako do tog trenutka nisu istekli, s time da se, kada je odredbama Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima propisan kraći rok, a nakon stupanja na snagu zakona je preostalo vrijeme kraće od zakonom propisanog, rok istječe nakon proteka vremena određenog ranijim zakonom, dok u slučaju da je od roka određenog ranijim zakonom preostalo vrijeme duže od onog predviđenog u novom zakonu, rok istječe istekom vremena propisanog u novom zakonu.

14. Prema pravnim pravilima Općeg građanskog zakonika (sukladno Načelnom mišljenju Proširene opće sjednice Saveznog vrhovnog suda br. 6/60 od 4. travnja 1960.) za stjecanje prava vlasništva po osnovi dosjelosti nepokretnih stvari potrebno je trajanje posjeda od dvadeset godina i to bez obzira je li posjed zakonit ili ne ali uz pretpostavku da je pošten (s time da se poštenje predmjeva – čl. 328. OGZ). Nadalje, sukladno odredbi čl. 1493. OGZ vrijeme prednikova posjeda uračunava se u trajanje posjeda sljednika. Poštenim posjednikom smatra se osoba koja opravdano vjeruje da je stvar koju posjeduje njegova, odnosno onaj tko ne zna ili prema okolnostima ne mora znati da stvar koju posjeduje nije njegova (čl. 326. OGZ).

15. Odredbom čl. 28. st. 2. ZOVO je propisano da savjesni i zakoniti posjednik nepokretne stvari na koju drugi ima pravo vlasništva stječe pravo vlasništva na tu stvar dosjelošću protekom deset godina, dok je stavkom 4. propisano da savjesni posjednik nepokretne stvari na koju drugi ima pravo vlasništva stječe tu stvar dosjelošću protekom dvadeset godina. Prema odredbi čl. 30. st. 2. ZOVO u vrijeme potrebno za dosjelost uračunava se i vrijeme za koje su prethodnici sadašnjeg posjednika posjedovali stvar kao savjesni i zakoniti posjednici, odnosno kao savjesni posjednici. Prema odredbi čl. 28. st. 5. ZOVO nasljednik postaje savjestan posjednik u trenutku otvaranja nasljeđa i u slučaju kada je ostavitelj bio nesavjestan posjednik, a nasljednik za to nije znao niti mogao znati s time da vrijeme za dosjelost počinje teći od trenutka otvaranja nasljeđa.

16. Utvrđujući kvalitetu posjeda tužitelja, prvostupanjski sud je, protivno navodima žalbe pravilno zaključio da je posjed tužitelja bio savjestan (jer se savjesnost uvijek pretpostavlja) te je pravilno primjenjujući pravilo o teretu dokaza utvrdio kako 1. i 2. tuženice nisu dokazale da posjed tužitelja nije bio savjestan. Iz izvedenih dokaza prvostupanjski sud pravilno zaključuje kako tužitelj nije imao razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed. Nadalje, prvostupanjski sud pravilno utvrđuje kako je posjed tužitelja i zakonit s obzirom na to da je utemeljen na valjanoj pravnoj osnovi (kupnja od vlasnika), kao i da je njegov posjed istinit jer predmetnu nekretninu od vlasnika nije stekao silom, prijevarom i zlouporabom povjerenja.

17. Kako je u postupku utvrđeno da je tužitelj u posjedu predmetne nekretnine dulje od deset godina, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo utvrđujući stjecanje vlasništva redovnom dosjelošću u smislu odredbe čl. 28. st. 2. ZOVO.

18. Na žalbene navode kojima se tuženice pozivaju na ranije odluke ovoga drugostupanjskog suda u pogledu stjecanja vlasništva dosjelošću na nekretninama koje su bile u režimu društvenog vlasništva, valja odgovoriti kako su u međuvremenu od strane Vrhovnog suda Republike Hrvatske izmijenjena pravna shvaćanja o navedenom pravnom pitanju. Stoga se prvostupanjski sud osnovano pozvao na pravno shvaćanje izraženo u odlukama Europskog suda za ljudska prava, G. protiv Hrvatske, T. protiv Hrvatske i R. i drugi protiv Hrvatske, u kojima je zauzet stav da se kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991., ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju čl. 388. st. 4. ZVDSP, nego na temelju drugih odredaba tog Zakona, kao i na istovjetan pravni stav zauzet u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-x-974/17 od 7. svibnja 2019. i poslovni broj Rev-2776/16 od 29. siječnja 2019.

19. Podredno, valja istaknuti kako je navedeni pravni stav jasno izrijekom potvrđen i u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2891/2018-3 od 9. ožujka 2021.

20. Iako u žalbi tuženice navode kako pobijaju i odluku o trošku, žalbom ne obrazlažu za koje određene radnje tužitelju ne pripada naknada troškova ili mu je priznata u previsokom iznosu. Prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP sud drugog stupnja ne pazi po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima parničnog postupka pa je stoga kao opravdan iznos troškova postupka tužitelju uzet iznos koji je kao opravdan priznao sud prvog stupnja.

21. Slijedom svega navedenog, a primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP žalbu 1. tuženice N. P. i 2. tuženice Lj. M. valjalo je odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

22. Kako žaliteljice nisu uspjele sa žalbom, to je temeljem odredbe čl. 166. st. 1. ZPP i čl. 154. st. 1. ZPP odbijen njihov zahtjev za naknadom troška žalbenog postupka.

U Velikoj Gorici 22. srpnja 2022.

Predsjednica vijeća

Verica Kos, v.r.